Zadatak Kadrovske službe je sa sedam po sedam jedinica po rundi stvoriti priručnu videoteku potrošne glazbeno-filmske baštine koju čine spotovi

Dani hrvatskog filma (DHF) je manifestacija koja od 1992. godine predstavlja pregled domaće kratkometražne i srednjemetražne filmske produkcije, koji uključuje glazbene spotove. Oni se s reklamama i špicama okupljaju u kategoriji namjenskih filmova pa nisu svake godine dobitni. Ipak, tijekom 32 godine nagrađeno je više od dvadeset spotova, što ih čini najpopularnijom formom u toj kategoriji.

Glavna razlika između DHF i Porina u ovom kontekstu jest glasačko tijelo koje dodjeljuje nagradu. Dok Porina za najbolji video clip dodjeljuju glazbenici, odluku o dodjeli DHF-ove nagrade Oktavijan za namjenski film donosi Hrvatsko društvo filmskih kritičara. Zbog toga ova nagrada, iako DHF u pravilu zanima samo autore uključene u aktualni natjecateljski program, ima svoju težinu. Kategorija jest “namjenski film”, ali kritičari im pristupaju kao umjetničkoj formi.

Obje nagrade imaju selektore iz struke i čini se neizbježnim da se pojedina imena preklapaju i ponavljaju. No samo su dva spota u trideset godina dobila i Porina i Oktavijana. Prvi je “Starfucker” Radislava Jovanova Gonza, a drugi “Pržiiii” Andreja Korovljeva i Slavena Jekauca. O njima smo pisali u prvom nastavku Kadrovske službe.

Upadljiva karakteristika DHF-a jest otvorenost same smotre/festivala prema spotovima koji promoviraju rad neafimirniranih i nezavisnih filmaša te glazbenika. Oktavijan je tako više puta dodijeljen komercijalno neuspješnim projektima koji bi bez Interneta bili davno zaboravljeni. Među njima je više animiranih i eksperimentalnih naslova.

Zbog tih kurioziteta, u moru mogućih zamjerki prema reviji, kao najvažnije obilježje Oktavijana za najbolji namjenski spot stoji spremnost na istraživanje različitih formi.

1996. JASNA ZASTAVNIKOVIĆ – STAMPEDO

“Stampedo” jest prvi promo singl istoimenog benda, objavljen za Tutico 1996. godine. Pripadajući spot Jasne Zastavniković slika je i prilika razigranosti kakva bi prirodno trebala odlikovati spotove alternativnih sastava. Naime, ako lamestream izvođači u spotu otvaraju usta prema kameri smještenoj u svojoj bež-ljubičastoj sobi ili muziciraju u neimenovanom studiju, alternativci u spotu obavezno lutaju pogledom, nikad nisu doma i sviraju šarene plastične instrumente pod vedrim nebom ili u podrumu.

U svijetu sive ekonomije svaki muzičar treba i može da bude boem, mogla bi biti poruka ove sinestezijske senzacije od spota, koja u tri minute pokriva sve atrakcije radnog dana na Hreliću. Uz scenu rakijanja u autobusu, poseban šarm cirkuskom “Stampedu” daju rubno etična upotreba životinja, blatna cesta i kadrovi kotlovine. Ovo je spot kakav vrijedi kopirati.

1999. MAURICIO FERLIN – NA PUTU PREMA DOLE

“Na putu prema dole” prvi je nagrađeni spot grupe PipsChips&Videoclips, koja je u trideset godina djelovanja našoj diskografiji podarila neke od njezinih najboljih spotova, kako i priliči bendu takva imena. Od nezaboravnog (a nekoć i kontroverznog) “Dinamo ja volim” do ovogodišnjeg “Pariz”, arhiva njihovih clipova nezaobilazna je stanica svakog ljubitelja primijenjene umjetnosti i zasebni univerzum u kojemu se redovito susreću poznata lica.

Prvo od njih je nezaobilazni Gonzo, snimatelj ovoga spota, drugi Matija Ferlin, dječak na užetu, a treći njegov brat Mauricio, redatelj. Glavnu ulogu u “Na putu prema dole” ima Sven Medvešek, dok je kratku scenu spuštanja niz uže odigrao Matija, koji će se kasnije ljubiti s Jadrankom Đokić u spotu za “Narko” i plesati u onom za “Porculan”. Te je spotove također režirao njegov brat Mauricio, ujedno autor spota za “Plači” i “Dan, mrak”.

Ako je ikada bilo upitno jesu li Pipsi filmofili, sumnje su otklonjene ovim spotom. Oblikovan kao odjavna filmska špica on slavi umijeće ostajanja u kino dvorani i sa svojim mislima nakon filma te suptilno odaje počast onima koji stvaraju sedmu umjetnost.

2007. 2007. RADISLAV JOVANOV GONZO – PUT U SUMRAK

Crno-bijela fotografija, kretanje i mirovanje grada, susret članova orkestra i Nokia 3310, zvuči kao recept za dokument kakav treba svakom sastavu i onima koje okupljaju svojim zvukom. Spot za “Put u sumrak” idejno je vrlo sličan onom koji je Gonzo radio približno sedam godina ranije s Cubismom, za pjesmu “Ay mi Cuba”. Međutim Cargo Orkestar nije Cubismo i Francuska nije Kuba, nisu iste boje, nije ista klima, a ni pjesme se ne kreću prema istom raspoloženju.

Za razliku od živopisne topline i pripadanja koju zaziva “Ay mi Cuba”, “Put u sumrak” naslanja se na temu albuma Mhm A-Ha Oh Yeah Da-Da, podnaslovljenog Migration Stories and Love Songs (Migracijske priče i ljubavne pjesme). “Nitko u bendu, osim basista Brune Arnala, ne živi tamo gdje se rodio i proveo djetinjstvo. Svi su se otisnuli u svijet u potrazi za znanjem, sigurnošću, srećom, slobodom”, misao je Darka Rundeka, koju je Gonzo uspješno predočio kadrovima živih a ipak sablasnih ulica na kojima se muzičari u spotu traže, dok se ne nađu u svojim sviranjima.

Situacije, doživljaji i atmosfere iz života autsajdera u velikom gradu ili slike iz života u modernom svijetu interneta, telekomunikacija i rasprodaja, tako je glasio Rundekov sažetak tog albuma, precizno ocrtan ovim spotom.

2007. 2007. 2012. NATKO STIPANIČEV – SAM NA PLESU

Još jedno putovanje, samotno, bajkovito, ako želite simbolično, psihodelično, ali prije svega u skladu s melodijom koju prati, spremno da hipnotizira svakoga tko ima četiri minute viška.

Godine 2012. na Danima su nagrađena dva spota. “Sam na plesu” i “Ezoterija” Hladnog piva u režiji Filipa Filkovića Philatza. No, dok u “Ezoteriji” više od same pjesme do izražaja dolazi Philatzovo manipuliranje slikom, sada njegov zaštitni znak, “Sam na plesu” odlikuje naizgled jednostavno jedinstvo slike i zvuka.

U plesu bijelog helikoptera s crvenim prugama ogleda se nesalomljiva potreba da se nastavi, a brojne prepreke, bombe, krupne ribe, male hobotnice, slika su stiska melankolije, koja zna doći nenadano, u sunčano zimsko jutro. Naoko djetinje, ali vrlo ozbiljno likovno rješenje za zrelu pjesmu.

2007. 2007. 2014. BRANKO PAŠIĆ – SNIJEG

“Tako skromno, a tako bogato”, stoji u jednom od Youtube komentara na ovaj glazbeni spot. Domaća pop glazba rijetko utjelovljuje minimalizam, ali upravo zbog njegove zamamne jednostavnosti, “Snijeg” će biti teško zaboraviti. Njegova melodija, tišine i glas Maje Posavec progone i, umjesto još jedne božićne pjesme, donose priču o prolaznosti, koja za kaput vuče svakoga od nas. Spot svojim vizualnom krhkošću i manjkom buke doprinosi upečatljivosti singla.

2007. 2007. 2021. DALIBOR BARIĆ – PONEKAD MI DAŠ

Prema Radislavu Gonzu, spotovi trebaju imati “određenu osobnost, umijeće propagiranja te predstavljanja nekog izvođača, umjetnika, pjevača i njegove pjesme.” Nastavno na tu misao čini se suludim za autora spota odabrati nekoga čiji je stil gotovo nemoguće preoblikovati da radi za nekog drugog, kakav je sigurno Dalibor Barić.

Međutim, baš zbog toga vjerujem da je cjelokupna estetika grupe Rakete naslonjena na stare magazine koliko i njegova, da se hrani notama nostalgije, retro dizajnom, kolažima patetike i starinskom elegancijom. Kako bi bez toga suradnja njihova uopće bila moguća? “Ponekad mi daš” je motivski vrlo kaotičan spot, ali to je ta spremnost na istraživanje novih formi na koju smo vas upozorili.

2007. 2007. 2022. RINO BARBIR – KASKADER

Za kraj, još jedan čije ime neumoljivo odjekuje svijetom glazbenih spotova – Rino Barbir, redatelj i snimatelj spota “Kaskader”. U obrazloženju nagrade piše: “Nevjerojatnom sinergijom koreografije, ambijenta i glazbe, autor filma naizgled jednostavnu ideju uspijeva realizirati na maestralan način. Jednostavno fantastično.” Ulogu plesača u spotu igra Borna Jukić – Gubaš, a za sve ostalo najbolje je pogledati spot i vidjeti kako prividno jednostavna ideja može raspametiti svog konzumenta.

Namjenski filmovi uglavnom su shvaćeni kao podređena filmska vrsta, zato što oni to i jesu. No podređeni su najuzvišenijoj i njima srodnoj vremenskoj umjetnosti. Uz to gledamo ih radije nego neke hrvatske filmove, ako to ikoga tješi.