Peso Neto: Peso Neto

Slušajući nova izdanja jazza slušatelju je najlakše odati se dojmu da je stanovito izdanje interesantno. Istovremeno to može biti kompliment, ali i dosadna floskula koju ne treba previše interpretirati jer stoji sama za sebe. Često će i loše izdanje dobiti etiketu interesantnosti da bi ga se generičnom i ispraznom pohvalom spasilo od loše kritike. S druge strane, rjeđi nosači zvuka danas se mogu podičiti epitetom da su čudni, što u mom vrednovanju ima znatno veći značaj.

Peso Neto

Debitantski album (Menart, 2023.)novooformljenog trija Peso Neto, koji čine znana imena regionalne jazz scene, upravo je takav i to ga izdvaja među mnogim izdanjima danas, ne samo u Hrvatskoj. Gitarist Pavle Miljenović, pijanist i sintesajzerist Hrvoje Galler (zaslužan i za ljevoruki synth bas) te bubnjar Edi Cipal Grubišić tako su donijeli svoju viziju spoja analogije i digitalije, organskog i sintetskog te budućnosti jazza kao takvog; rezultat je mnogo interesantniji od brojnih interesantnih izdanja danas, a čudan svakako!

Već od prvih akorada koji najavljuju uvodnu Flight, analogni sintesajzeri oblikuju zvučnu dispoziciju ovog sastava. Harmonija nesrodnih suzvučja, neočekivani i outside bubnjarski akcenti te zakučaste melodije povezane mantričnim ponavljanjem nekoliko različitih ritmičko-tematskih obrazaca daju Peso Netu vrlo specifičan, usudio bih se reći i originalan potpis (svjestan težine te riječi). Miljenović se ovdje podastire kao glavni solist i, mada je riječ o istom introspektivnu i kontemplativnu gitaristu zaslužnom za autorski materijal poput prošlogodišnjeg Arrivala, ovdje se prilagođava potpuno divergentnom kontekstu.

Već od prvih akorada koji najavljuju uvodnu Flight, analogni sintesajzeri oblikuju zvučnu dispoziciju ovog sastava

Više je efekata, fraze su čudnije, no s lakoćom zadržava pažnju slušatelja. Flight u sebi sadrži interpoliranu recitaciju poezije velike Maye Angelou. Moram priznati da ne razumijem svrhu umetanja govorene riječi, no svakako doprinosi čudnosti!

Naredna numera Valleys započinje kao kakav disko hit iz najotrcanijeg dijela osamdesetih, no ubrzo poprima drugačije obličje uz temu koja joj, na trenutke, daje dozu sumornosti uz nezaobilazan dašak ironije. Miljenović se nadalje predstavlja solom koji konstantno traži svoj identitet: od kratkih, naizgled nepovezanih fraza obojenih efektima, do sinteze ideja u narativ, koji na kraju zvuči gotovo konvencionalno. Prvo je čudno kako i treba biti, a drugo samo interesantno.

U nastavku slušatelja čeka izloženost transcendentalnom zvuku pravog, a ne sintetskog Rhodesa (Mark I, ako se ne varam) u vrlo spretnim rukama Hrvoja Gallera. Kao ponosan vlasnik i svirač dva primjerka ovih prekrasnih instrumenata, moram istaknuti da je hvalevrijedno kada se glazbenici odlučuju na utiliziranje ovoga nezgrapnog i teškog klavira, a na raspolaganju im je cijela plejada (najčešće) loših sintetskih kopija. No, svi Nordovi i Korgovi ovog svijeta nikad ga neće nadomjestiti i Galler je toga svjestan.

U skladbi The Third Door prvi put ozbiljnije do izražaja dolazi bubnjar Cipal Grubišić i njegove busy ritmičke ideje. Ovdje to zvuči veoma uzbudljivo, no skladbe koje imaju manje izraženu groove komponentu ponekad zbog istih ritmičkih ideja zvuče prezasićeno. The Third Door odlikuje se i glazbenim humorom kroz Gallerovu skercoznu melodiju i zvuk sintesajzera koji podsjeća na arkadne videoigre iz prošlog stoljeća, a najupečatljiviji je abruptni, „nedovršeni“ kraj, koji u cijelu kompoziciju donosi novi kontekst.

Is This Wrong vraća Rhodes u prvi plan, a Galler se kroz pratnju jednostavne melodije igra disonantnim intervalima, koji uz sijaset alikvota električnog klavira zvuče zaista bogato. Miljenović svojoj solističkoj dionici pristupa na sličan način kao u Valleys, no s obzirom na to da cijelo vrijeme zadržava etiketu čudnog, solo je utoliko uvjerljiviji i napetiji za slušatelja. Galler, s druge strane, ovdje ima konvencionalniji pristup te se na trenutke može i predvidjeti što će sljedeće odsvirati, no sve je to realizirano s ukusom i jasnim dubokim poznavanjem materije.

Naredna numera, jednostavno nazvana Thieves, donosi kontrapunktalan pristup temi od strane Rhodesa i gitare, a Miljenović i Galler ne libe se koristiti ni omražene terce, persone non grate u jazzu još od vremena Michela Legranda. Naravno, jasno je na što ciljam – to doprinosi onoj riječi iz naslova, koju sam ionako previše puta iskoristio. I sola obiluju kontrapunktom, što donosi novi nova raskrižja već utabanom putu s prethodnih skladbi.

Song for Zh – tko god to bio – vraća se istraživanju nesrodnih harmonija u nešto intimnijem svjetlu. Rhodes je nježan i zvoncast (utoliko da podsjeća na Silvertop modele prije Mark I), a na solu se Galler napokon upušta u nepoznato te, kao Miljenović prije, gradi narativ iz naizgled nepovezanih fraza i oblika u maniri kakvog kubista. Pretposljednja A-Freak’ah na prvu je nekakav dijabolični valcer, koji uz ponešto metričkih promjena donosi akcente bubnjeva i Gallerovog synth basa. Galler potom se upušta u rasni i virtuozni sintesajzerski solo, koji na trenutke podsjeća na Georgea Whittyja dok je svirao s Brecker Brothersima, ponekad priziva Tommyja Marsa iz Zappinih sastava 1970-ih, a na trenutke uprizoruje Chicka Coreau.

Meditativna balada u methenyjevskom stilu iz 1980-ih kojom dominira Miljenovićeva poetična gitara lijepo zatvara ovaj album i zaokružuje sve što je slušatelj imao prilike doživjeti u nešto više od 45 minuta

Bombastičan je, kolosalan, ali istovremeno ono što treba ovoj kompoziciji. Utoliko je i dobar posljedični kontrast jer nakon Gallera Miljenović ostaje sam uz asketske i suhe tonove gitare. Posljednja neobična skladba ovoga neobičnog albuma još jednom nosi neobičan naslov – 4.4. U suštini je to pogođen epilog – meditativna balada u methenyjevskom stilu iz 1980-ih kojom dominira Miljenovićeva poetična gitara (s možda i „najčišćim“ zvukom u odnosu na ostatak izdanja) lijepo zatvara ovaj album (doduše, u nešto konvencionalnijem stilu) i fino zaokružuje sve što je slušatelj imao prilike doživjeti u nešto više od 45 minuta.

Kad gledam retrospektivno, referenca na Methenyja gotovo je jedina usporedba s velikanima koju sam iskoristio u ovom tekstu (mimo Gallerova synth sola) – to je svakako testament originalnosti ovoga autorskog pothvata. Peso Neto je odvažan projekt, koji se ne libi istraživati u dobu kada je sve već istraženo, gordo i zasluženo noseći epitet iz naslova ovog teksta. Na stranu dosadne interesantnosti, volio bih čuti više ovako čudnih albuma!

Peso Neto je odvažan projekt, koji se ne libi istraživati u dobu kada je sve već istraženo, gordo i zasluženo noseći epitet iz naslova ovog teksta