Između anegdote i umjetničkog iskoraka
Kakvi su domaći glazbenici glumci?
Kakvi su naši glazbenici glumci je prilično mefistovsko pitanje te zahtijeva sintetiziran i ozbiljan narativ koji sagledava fenomen prijelaza iz jedne pop kulturne i kreativno-umjetničke sfere u drugu, a da pritom glumu ne smatramo performansima, imitiranjima ili presvlačenjima u Tvoje lice zvuči poznato i ne kao niz nabrojanih primjera već referentan društveno‑kulturni fenomen
U Hrvatskoj takvi prijelazi postoje, ali su zapravo prilično rijetki a još rijeđe uspješni na način da se publika, kritika, struka i mediji slože u klimanju kvantitetom i kvalitetom ostvarenog. Glazbenici uglavnom budu glumački cameo ili epizodni i često odjekuju više kao medijski događaj nego kao stvarni umjetnički razvoj pa spadaju više pod iznimku nego pravilo.
U domaćim serijama i zabavnim TV formatima ponekad vidimo popularne glazbenike u glumačkim ulogama, ali ako ne karikiramo glumu opisom TV skečeva u rubno zabavne davne TV incidente i ideje HTV zabave Jel’ me netko tražio i pseudo humoristične Nad lipom 35 u kojima glazbenici znaju odglumiti vic verzije same sebe ili karikature javne figure, ali to su površne pojavnosti koje ne ostavljaju ikakav trag u ozbiljnom glumačkom diskursu. Takav tip pojavljivanja često je vezan uz prepoznatljivost ličnosti i kratkotrajnu publiku reakciju, ne nužno umjetničku potrebu za prelaskom žanrova.
No, ako ne sežemo predaleko u 20. stoljeće tragajući za kazališnim daskama i raznim preplitanjima zagrebačkog Kugla glumišta uz Darka Rundeka i suradnje zagrebačkih novovalaca s glumačkim kružocima, pokojni Dino Dvornik je ne samo kroz TV reality show tj serijal Dvornikovi koji su prodani kao domaći pandan Osbourneovima, u debitantskom filmu Arsena Antona Ostojića uz Coolia zapaženo kulirao u igranom filmu Ta divna splitska noć.
Jedan od zapaženijih slučajeva u narativnoj TV seriji bio je Mile Kekin, frontmen grupe Hladno pivo, koji se pojavio u popularnoj Bitange i princeze. Njegova uloga je iako funkcionalna u smislu spontanosti više bila potvrda da javna figura može privući pažnju gledatelja nego što je govorila o njegovom dugoročnom angažmanu u glumi. Isto vrijedi i za njegovo recentno ukazanje u biopicu Dražen Danila Šerbedžije u kojem je tumačio kultnog Ciboninog trenera Mirka Novosela čime se dotaklo koliko tematika koja dodiruje opću kulturu ili sport može otvoriti vrata za sudjelovanje izvođača koji nisu profesionalni glumci. No, i tu je bila riječ o specifičnom okviru naracije koja zahtijeva autentičnost lika utemeljenog u stvarnosti.
Slično Kekinovim povremenim glumačkim aspiracijama i kultni Riječanin Damir Urban, jedan od najistaknutijih hrvatskih alter pop rock izvođača, pojavljuje se povremeno u glumačkim ulogama domaćih ili regionalnih filmaša ili kroz suradnje na Šerbedžijinim teatar projektima na Brijunima. No, glumački jedebitirao više nego korektno u crno bijelom road tripu Mondo Bobo Gorana Rušinovića, filmu koji je zbog svoje supkulturne važnosti poratnih 90.-ih ostao upamćen. Urbanova uloga mu nije otvorila novu glumačku karijeru već ostala anegdotom u njegovom umjetničkom opusu i potvrdom koliko se prepoznatljiv izvođač povremeno može pretvoriti u zanimljiv scenski lik. A njemu tog segmneta i elementa pojavnosti ne nedostaje. Na sličan način koketiranja s teatrom samo kroz druge kazališne mecene, primjerice Ivicu Buljana i Senku Bulić inaugurirani su bili Let 3 na kazališne daske. O Severininim glumačkim kazališnim epizodama uz porinuće Mani Gotovac u ulozi Karoline Riječke pisalo se mjesecima.
S druge strane, ponekad popularne glazbene zvijezde imaju epizodne pojave u televizijskim žanrovima koje nisu utemeljene na dramskoj interpretaciji lika, primjerice Jelena Rozga u telenoveli Villa Maria biva uloga „estradne gošće” daleko više nego joj pojavnost svjedoči ozbiljnoj glumačkoj angažiranosti. Jednako kao što je stand up točnije sit down angažman Miroslava Škore u highlight sezonama Večernjoj školi Željka Pervana bio iznimno efektan i pokazao drugo naličje vrlo inteligentnog i svepojavnog kantautora kojem humor i autoironična interpretacija često zamjenjuju glumačku disciplinu.
Globalni kontekst i tržište jasno pokazuje kako crossover nije nikakva garancija umjetničkog uspjeha jer u međunarodnom filmskom i glazbenom industrijskom pejzažu mnogi glazbenici pokušavaju glumiti, neki s uspjehom (npr. Lady Gaga, Robbie Williams ili Harry Styles u novom mileniju ili pak David Bowie, Cher, Tina Turner, Madonna i mnogi drugi kao ikome prošlog stoljeća), ali uglavnom se vraćaju primarnom poslu jer gluma zahtijeva posebnu obuku, tehniku i ritam rada koji se ne svodi samo na javnu prisutnost ili karizmu pjevača.
Kritičari često pak ističu da, čak i kad glazbenici uđu u film, njihova prisutnost biva percipirana kao „zabavna epizoda” ili cameo, a ne kao uvjerljiva glumačka transformacija.
Postoje i drugi objektivni razlozi zašto u Hrvatskoj takvih prijelaza gotovo nema. Jedni su estradne taštine pop pjevača koje im često od horizonta nekritičnosti i subjektivnosti priječe vidjeti koliko (ni)su dobri u onome što rade kad se maknu svojih sigurnih zona i terena na kojima su se afirmirali. Industrija i edukacijski sustav jasno razdvajaju glazbenu i glumačku struku, plus, mikro smo tržište. Glumci stječu specifično obrazovanje i praksu, rade godine na tehnici interpretacije i tijela, dok glazbenici razvijaju drugačije vještine i senzibilitete osobito u pop formi koja je vrlo često pandan slikarskoj naivi i DIY principi talentiranih nerijetko budu dovoljni za kombe od nekoliko akorda i variranja harmi i melodija. U prvom slučaju na akademiji glumce uče pjevati, ali nije obratno, pop pjevače i estradnjake scena ne uči automatski glumiti. To je talent i „natural“ s kojim se rađaš uz kumulaciju izostanka osjećaja nelagode pred kamerama. Pokušaj spajanja tih polja bez odgovarajuće pripreme često rezultira površnim ili neuvjerljivim izvedbama što publika osjeti i kritika brzo detektira, a nesigurnost i riskiranje taština te „osude“ javnog mijenja ili gubitka publike kroz „mrlje“ u karijeri, nije nešto što su mnogi spremni podvući kao eksperiment.
Osim toga, medijski diskurs u Hrvatskoj često reducira takve pojave na estradne zanimljivosti pa umjesto profesionalne valorizacije umjetničkog čina dobijemo senzacionalističku percepciju „poznatog lica pred kamerom” stoga prelazak iz pop glazbe ili estrade u glumu u Hrvatskoj ostaje izuzetak, ne pravilo. Pojavljuje se kroz specifične projekte, često usmjerene na zabavu i javnu prepoznatljivost a ne stvara novi model karijere niti sustavne prakse ostajući rijedak crossover koji nam govori o granicama pop-umjetničkih žanrova i o tome kako kulturna industrija još uvijek jasno diferencira talent, obrazovanje i profesionalno iskustvo, unatoč željama publike da im pjevači/ce jednako mogu poslužiti i kao sjajni glumci/ce.
Umjesto odgovora na pitanje iz naslova kakvi su domaći glazbenici i glazbenice glumci možda je točnije retoričko pitanje trebaju li i koliko biti glumci?
