Glazbeno središte: Karlovac – sjajna ljeta i puste zime, odlični glazbenici i manjak ozbiljnosti i ambicije

Je li Karlovac glazbeno središte? Unatoč donedavno kontinuirano velikom broju bendova i pristojnom broju izvrsnih glazbenika, Karlovac na području glazbe nikada nije imao svoje ‘zlatno doba’, kakvo je u svojoj bogatoj povijesti proživljavao u gospodarstvu, kulturi, turizmu, sportu… Rado su se generacije Karlovčana hvatale bubnjeva, električnih gitara i basova i klavijatura, ali spisak onih za koje je čula najšira javnost iznenađujuće je skroman.

U mladim danima rocka nakratko su na vrh isplivali Elektroni, koji su objavili album za tadašnji Jugoton i bez problema rasprodavali koncerte u Zagrebu, a na ugrubo rečeno mainstream sceni kasnije je jedini karlovački adut za glazbenu slavu bio Psihomodo Pop, kojeg smo smatrali i svojim, jer je Gobac rođeni Karlovčanin, koji je u to vrijeme i dalje često navraćao u grad, dok je Sale Radulović (danas Novak) bio i punokrvni Karlovčanin s adresom u Karlovcu i u vrijeme najveće popularnosti benda. Na području zabavne i pop glazbe Karlovac je hrvatskoj sceni dao Darka Domijana i njegov evergreen ”Ulica jorgovana” te Alena Slavicu i tu otprilike završava priča o onima za koje su čuli i oni koji glazbu prate sasvim površno.

Iako je dojam da danas ima manje bendova nego ikad u posljednjih pola stoljeća, istovremeno ima možda i više zanimljivih imena nego ikad u tom razdoblju. No uz standardno teže probijanje iz manjih gradova u jednako glazbeno kao i medijski centraliziranoj državi, često ih prije onog završnog koraka suzbija i već poslovična neozbiljnost, možda i neambicioznost kada je u pitanju stvarna posvećenost mogućoj glazbenoj karijeri. Kada se idealan spoj i dogodi, često se to dogodi – prekasno.

„Soul Radio bio je idealan spoj na kakav je teško računati, da ćeš stvoriti dobar autorski bend s prijateljima i ljudima koje voliš i cijeniš i da svirate glazbu koju svi volite. Okupila se zbilja dobra ekipa Karlovčana i Dugorešana, a koja je već dugi niz godina svirala zajedno i imala iste poglede i išlo nam je, osvojili smo HGF, svirali posvuda, izdali album, i tu je nažalost polako došao raspad – jedan ode u Englesku, jedan se oženi…“, govori Aleksandar Baić iz benda.

Oni su doista bili ozbiljan adut Karlovca na glazbenoj sceni, ali im je, kao i mnogima prije njega, nedostajalo malo više ustrajnosti.

Isto vrijedi i za dugoreški (teško je odvojeno promatrati Karlovac i Dugu Resu, koji su unatoč svojemu simpatično-iritantnom love-hate odnosu, praktički, isti grad, a ujedno i jedini u županiji koji imaju kakvu-takvu scenu) Udriground, zaista odličan bend koji je također nestao upravo kada si je počeo stvarati ime i u Zagrebu. Nesumnjivo je istina da je njihov put bio teži i sporiji nego što bi bio bendu iz Zagreba, ali i da su digli ruke baš onda kada su bili blizu cilja.

Baić je i jedan od rijetkih koji još uvijek nije odustao od autorskih nastupa. Odličan nastup na The Voice Hrvatska urodio je s par dobrih autorskih stvari, ali je u najgore vrijeme došla pandemija i zaustavila sve nastupe. Ipak, potencijala ima, a zanimljiva je i Baićeva sklonost za suradnju s lokalnim glazbenicima drugih žanrova – Joe2Shine napravio mu je remiks, a jednu stvar napravio je i s lokalnom hip-hop nadom D.R.C.-om.                                          

Uvijek je nešto dobro, uvijek je nešto loše

Odnos gradskih struktura prema glazbenoj sceni uvijek je bio nepotpun, taman dovoljno da se oni mogu pohvaliti prilikama i mogućnostima koje pružaju, a mladi žaliti da nemaju podršku, pri čemu i jedni i drugi nemaju (potpuno) pravo.

Prava je istina da se Grad već neko vrijeme orijentira na jedan segment u kojem uistinu pomaže, a istovremeno zanemaruje onaj drugi. Prije dvadesetak i više godina karlovački su bendovi imali jako puno prilike za svirke na malo većoj razini od lokalnih gitarijada. Dan grada, Dani piva, Maturijade, prvomajske fešte… na svim tim manifestacijama redovito su u statusu predgrupe poznatim bendovima nastupali mladi gradski bendovi. I to ne jedan, već po sedam ili osam njih, od ranih popodnevnih sati, i to bez ikakvih ograničenja, pa je bilo sasvim normalno da, primjerice, u pola četiri popodne, koncert u središtu grada (koji će navečer završiti s Pipsima, Gibonnijem ili Fantomima) otvori hardcore band Flaster of Disaster uz smijeh razdragane dječice i križanje gospođa srednje dobi. 

Međutim, u to doba Grad je istovremeno bio potpuno inertan i nezainteresiran po pružanju bilo kakve infrastrukturne pomoći sceni koja je ostala praktički bez ijednoga klupskog mjesta za svirku.

Danas je, pak, obrnuta situacija. Mora se priznati da su gradski vlastodršci nakon godina sustezanja napokon popustili pred zagovaračkim sposobnostima brojnih udruga mladih danas okupljenih u Savez KAoperativa i prvo uredili trošnu i gotovo raspadnutu kultnu Malu scenu Hrvatskog doma, a podržali su i izgradnju Urbanog parka uz nju. Bendovi imaju na raspolaganju i ‘rupe’ za vježbanje kako na samoj Sceni tako i u ‘atomskom skloništu’ pokraj Gimnazije… ali sada su, pak, najčešće potpuno ignorirani na sve brojnijim većim gradskim događanjima. 

Neposredno prije pandemije, Dani piva su gotovo preko noći doživjeli neočekivan preobražaj te iz kućnog festivala – s Majom Šuput i Joletom pod šatorima u mekušanskoj pustopoljini – vraćeni u središte grada i preobraženi u fenomenalan glazbeni festival na tri lokacije zahvaljujući agenciji yem. Nije pretjerano reći da su 2019. Dani piva bili jedan od najboljih festivala u Hrvatskoj, ali među trideset-četrdeset imena u kojima su Karlovčani i brojni gosti iz drugih gradova mogli uživati u tih pet dana bilo je otprilike nula karlovačkih.

Festivali naprijed, koncerti stoj!

Dvije povezane neuralgične točke glazbene scene u Karlovcu danas su nedostatak prostora i, posljedično, nedostatak kulture koncerata. Iako će mlađarija, tipično za post-tranzicijske manje gradove, i danas ponekad zakukati da se „ništa ne događa“ to je objektivno jako daleko od istine, ali samo u jednom dijelu godine. Od proljeća do rane jeseni Karlovac obiluje događanjima festivalskog tipa na kojima mu mogu pozavidjeti i veći gradovi pa i neka turistička središta na Jadranu – cijeli grad praktički se pretvara u pozornicu za stotine i stotine koncerata, kazališnih i plesnih predstava, kino pod vedrim nebom, sportska događanja.

Proljetne promenade, Ivanjski krijesovi, Zvjezdano ljeto, ArtiKA, Dani Radićeve, Međunarodni festival folklora, Karlovac Dance Festival, Karlovački kazališni festival, Riječno kino, Four River Film Festival, koncerti i filmske predstave na Starom gradu Dubovcu, klasični koncerti na promenadi, zaključno s Danima piva te ‘dvije i pol’ manifestacije koje ostavljamo kao primjer najkvalitetnijih u čisto glazbenom dijelu priče – Udar groma udruge KA-Matrix, festival nezavisne glazbe koji je osvojio i bendove i publiku svojom otvorenošću i prijateljskim odnosom do te mjere da ih često bendovi i sami zovu i pitaju mogu li opet doći nastupati te Međunarodni etno jazz festival Gorana Ilića i udruge Orpheum, koji je pokazatelj da se i u malom gradu može napraviti svjetski festival ako više radiš a manje kukaš, očekujući da će ti famozni ‘netko’ iskrcati gomilu love da si zoveš bendove koje voliš. O onoj preostaloj ‘polovici’ bit će riječi malo kasnije.

Izvan pop-rock scene situacija je možda i nešto bolja, jer na sličan način kao Ilić sa svojim festivalom, pravi brend od svoje ljubavi prema elektronskoj glazbi napravio je LED kolektiv sa svojim LED Festom, a u posljednje vrijeme i Infinitum sa Summer Infinity partyjima. Svaki ljubitelj elektronske glazbe u Hrvatskoj crvenom olovkom zaokružuje datume ovih događanja na kalendaru, s tim da je ovo glazbeni sektor koji je pretrpio daleko najveće posljedice pandemije – jer raditi party s vremenskim ograničenjem do ponoći bilo bi potpuno besmisleno. Ostaje nam samo nadati se da će ekipa iz svega ovog izaći još jača, znajući kako posljednje dvije godine nikome nisu bile lake, a njima su bile i najteže.

Barem rečenicu treba posvetiti klasičnoj glazbi. Karlovac je grad najstarije hrvatske glazbene škole, koja je aktualno proglašena i najboljom u Hrvatskoj i koja nizom zanimljivih projekata uvodi klasiku u svakodnevni gradski život – od prekrasne Noći glazbe posvećene Johannu Sebastianu Bachu tijekom koje i gradski kafići puštaju glazbu slavnog skladatelja, preko sjajnih promenadnih koncerata poput Klasike u parku, pa sve do svjetski vrijednog ciklusa tečajeva i škola za nadarene glazbenike iz cijelog svijeta koji čine Međunarodna ljetna škola gitare, Karlovac Piano Festival i – jedina manifestacija koju nije pokrenula Glazbena škola –  Croatian Flute Academy.

Iako malo nezgodno, s obzirom na to da je autor teksta i idejni začetnik istih, mora se spomenuti Dane Radićeve kao protestnu manifestaciju koju je ionako odmah prigrlio cijeli grad, a ravnopravni organizatori bili su i bendovi koji su u početku svirali i besplatno te građani koji su je potpomagali donacijama.

Dani Radićeve istovremeno su predstavljali oživljavanje zamrle nekada središnje gradske ulice, ali i odgovor na katastrofalno ‘poseljačene’ Dane piva. Na kraju je to dovelo do desetodnevnog festivala na kojem su nastupali Koala Voice, Ljetno kino, ekipa iz Jebotona, vodeća hrvatska jazz imena… i vrlo vjerojatno i do toga da netko napokon shvati da Dane piva treba vratiti gradu, što je rezultiralo već spomenutim zaista izvanrednim izdanjem iz 2019. godine.

Sve to, međutim, samo je pola priče, jer kada zahladi, Karlovac praktično odlazi u hibernaciju do sljedećeg proljeća i stoga stoji ona konstatacija kako u gradu ne postoji kultura koncerata. Već dobrih tridesetak godina, od gašenja kultne velike dvorane u Hrvatskom domu, grad nema koncertni prostor srednje veličine. Jedine dvije opcije su Mala scena na kojoj već i dvije stotine ljudi stvori golemu gužvu, ili gradska sportska dvorana s kapacitetom četiri tisuće ljudi. Sve između zaboravite – a realno, za kapacitete malih gradova, većina hrvatske scene (ako govorimo o onima koji su barem donekle šire afirmirani) spada baš negdje između.

Kontinuiranu koncertnu ponudu jačih glazbenih imena Karlovac nema još od 1991. godine i gašenja Hrvatskog doma, a kontinuiranu koncertnu ponudu ‘bilo čega’ od 2017. i prestanka KAbine, malog, ali nevjerojatnog projekta čiji su inicijatori Gordan Begler i Pero Desović, a koji je svake zime, i to ponedjeljkom, ugošćavao mlade bendove, slikare i književnike. Više od stotinu bendova i isto toliko mladih umjetnika prošlo je KAbinom uz najčešće sjajnu posjetu za zimski ponedjeljak u malom gradu. Postoje stidljive najave da bi KAbina mogla ponovno krenuti i to bi bila zaista izvrsna vijest za grad.

Naravno, to ne znači da koncerata uopće nema. Od Anđele Žapčić, koordinatorice prostora za Malu scenu Hrvatskog doma i Urbani park saznajemo da su 2021. godine u ovim prostorima nastupali Disco Occulto, Moon Ricochet, DJ Cosmic Rocker, Uminal, Martin Ladika, LED (Dots, Naos, Vedran Božić), Žen, Dino Saurić, Daisy Dives, Rules, DDR, Neon Lies, Koridor, Zone Child, In memoriam, Sentenced, Ponor, Sitis i Parnepar, kao i jam sessioni Good Vibe Tribe ekipe.

Iako se nekima ne čini tako, dobrim dijelom i zbog dodatnih pandemijskih opterećenja (od obaveze COVID redara nadalje), Scena je zapravo vrlo pristupačna za nastupe, jer po cijeni od petsto kuna bilo koji bend ili organizator dobivaju na korištenje prostor, razglas i svu prateću tehniku, a ako se događanje odvija u suradnji s KAoperativom sve to je i besplatno.

Mala scena i Urbani park domaćin su i brojnim edukativnim, radioničkim te rekreativnim aktivnostima, a ono što im još uvijek nedostaje je hrabrost prvenstveno onih koji njome upravljaju – da se odvaže na barem jedan ili dva veća koncerta godišnje, a koji neće biti žanrovski uski već privlačni i široj publici.

Tu su, dakako, i poprilično brojne svirke po kafićima, ali većina ugostitelja sklona je isključivo cover bendovima. Pružiti priliku autorskim bendovima ohrabruje se tek caffe bar Ziggy i, povremeno, Amadeus. A, prema Goranu Iliću, baš to je najpotrebnije i publici i bendovima:

„Ne volim te masovne besplatne koncerte, jer dugoročno ne donose ništa ni bendu ni posjetitelju. Reci i sam, koji je koncert bio bolji, Psihomodo Pop na otvaranju Scene pred 250 ljudi, ili na Danima piva pred par tisuća ljudi? Karlovac je imao reputaciju teškog grada, to je bilo nešto na što smo bili ponosni – dočekivali smo bendove sa skepsom i bez oduševljenja, ali kada su nas osvojili, onda su nas osvojili. To danas nedostaje bendovima, ne dolaze u te situacije da si pred pedeset, sto ili tristo ljudi koji su platili upad i koji za tu lovu očekuju nešto. I koji će te zalit pivom ili ti iščupat kablove ako ne daješ sve od sebe. Evo, primijetio sam jednu takvu situaciju u Ziggyju, ne znam kako se zove djevojka koja je pjevala, solo kantautorica, birc, ljudi su na šanku, pričaju, piju, ne obraćaju pažnju, ali kad je ona zapjevala svi su umuknuli. To je uspjeh, to je osvajanje publike.”

Novih aduta ima, (clickbait!) a evo i koji su

U usporedbi s početkom teksta i situacijom kakva je vladala u osamdesetima i devedesetima, danas su se promijenili određeni gabariti uspješnosti. Tako bi karlovački bendovi EoT i Tight Grips po ondašnjim kriterijima već svakako bili na listi jakih glazbenih imena, dok je danas stvar malo kompliciranija. No svakako su među onima koji su – najostvareniji. Pogotovo EoT, koji mirno, ozbiljno i profesionalno gura svoje, pomalo se tražio, ponegdje i griješio, ali da talent i upornost ipak na kraju donose rezultate pokazuju album objavljen za Menart, nastupi na domaćim i regionalnim feativalima, kvalitetni videospotovi i objektivni status karlovačkog broja jedan što se tiče trenutačne prepoznatljivosti i šire popularnosti.

Odmah uz njih su Tight Grips, još jedni karlovački pobjednici HGF-a koji su također danas rado viđeni gosti na svim domaćim festivalima i u brojnim zagrebačkim prostorima; odradili su i malu turneju Engleskom, a u pripremi imaju i drugi album, što nas svakako veseli, jer smo bili dojma da su malo ‘zaspali’ ili se možda i ugasili, no čini se da je to ipak bila samo pandemijska stanka.                                                                                                               

Ispunjavajući obećanje da ćemo se kasnije vratiti na onu ‘polovicu’ top manifestacije dolazimo i do trećeg imena, koje, doduše, nije autorsko, ali je i daleko od uobičajenih cover bendova. Riječ je o The Croatian Pink Floyd Showu, projektu vrsnih karlovačkih i dugoreških glazbenika, kojeg je pokrenuo Johnny Grudić, a on i Luka Šafar, pak, onda su pokrenuli i Karlovac Open Air Tribute Festival. U pandemijskom ljetu 2021. godine, neposredno po uvođenju COVID potvrda, uspjeli su ipak organizirati mali međunarodni festival kvalitetnih tribute bendova uz goste iz Italije i Srbije, ali i – za pohvaliti u kontekstu ranije spomenutog nedostatka karlovačke scene danas – s domaćim autorskim bendovima kao predgrupama. Zato pohvale, ali zasad samo ‘pola’ boda na listi najboljih, budući da je ipak riječ tek o prvom izdanju festivala; za cijeli bod trebat će i tradicija.

„Publika je bila oduševljena, a bendovi su bili oduševljeni Karlovcem i publikom, tako da naravno da idemo dalje. Imamo velike ambicije već za drugo izdanje, a ne samo da festival ostaje međunarodni, nego vjerujem da ćemo ‘posegnuti’ i izvan Europe“, kazao nam je Luka Šafar nedavno.                                                                                                                           

Ime na koje trebate obratiti posebnu pažnju, ako to već niste učinili, jest Bruno Šlat. Ili Ichabod, ili Lillian’s Gish… jasno je iz navedenog da se Šlat još pomalo traži, ali uzbudljivo je pratiti tu potragu, jer na svakom koraku nudi male glazbene dragulje.

Slično bi se moglo reći i za projekte Zorana Stojakovića Soxa, posljednji od njih vrlo je dobar Moon Ricochet, ali uz bitnu razliku da je pred Šlatom vrijeme, a pred ekipom okupljenom oko Soxa – baš i nije. Šteta, budući da je riječ o vrlo kvalitetnom autoru koji je, nažalost, uvijek premalo pažnje posvećivao mogućnostima eventualnog proboja i ozbiljnijeg bavljenja glazbom. Nije to nužno pokuda, ‘slava’ i ne mora svakome biti cilj. Možda je i dosegne u suradnji sa Šlatom, kojem je uvijek rado na (is)pomoći. 

Gotovo isto vrijedi i za gimnazijskog profesora Gordana Beglera koji s nizom zanimljivih glazbenih projekata nije izlazio čak ni pred lokalnu publiku. Aktualni Jamaica Hippie Club nastao je u vrijeme lockdowna i vesele najave da će se ‘ukazati’ i pred publikom s normalizacijom situacije.

Tu su negdje i momci iz benda najboljeg imena koje ni ne znate u cjelini Opaki jahači vatrenih riffova iz pakla (.. u dolini zmajeva ljutih… i ide to tako još podulje) koji su nakon uvrštenja na rock kompilaciju novih rock bendova XX20XX došli i do prvog albuma 5 do 12 objavljenog za Sponu. No nije pretjerano reći da zbog drugih životnih i poslovnih obaveza ozbiljnije ambicije za pravu glazbenu karijeru u ovom trenutku ni nemaju.

Od kantautora mora se spomenuti i vrlo osebujnog i originalnog Martina Ladiku, a kao pokudu primijetiti da, unatoč pravoj poplavi kantautorica na gradskoj autorskoj pop-rock-indie sceni danas nema niti jednoga autorskog ženskog imena. Ali, to nas dovodi do još jednog većeg lokalnog imena, odnosno karlovačko-samoborskih Singrlica, koje su među predstavnicama etno glazbe i čija članica Danijela Jurac ima i prekrasan projekt Tica Mith vezan uz slavensku mitologiju.

Čast treba odati i veteranima punk-rock scene, Tahijevim kmetovima (nastalim prije 42 godine), Loreleiu i Trea Viit, a mlade hardcore snage predvode izvrsni i probitačni Left to Starve, koji iza sebe imaju dvije europske turneje. Njihov Pavle Kocanjer autor je i izuzetno zanimljiva projekta Park Sessions, kojeg je započeo s lokalnim glazbenicima, a onda proširio i na ostale, a koji predstavlja mlade glazbenike i glazbenice u ‘ogoljenu’ akustičnom izdanju na prirodnim lokacijama. 

Kada je elektronička glazba u pitanju, nije nimalo čudno da – zahvaljujući svojoj reputaciji – kompletna ekipa LED i Infinitum, kao i nekoliko onih koji su tamo ‘ponikli’, predstavlja drage goste na partijima diljem zemlje, a isto vrijedi i za DJ-a Joe2Shinea, Uminala…

Dakako, mora se spomenuti i niz vrsnih glazbenika koji svoju karijeru ili zanimljive glazbene suradnje ostvaruju izvan Karlovca, iako neki od njih i dalje u njemu žive. To su prije svega Silvio Bočić (dio Ekipe Darka Rundeka, ali i autor nezasluženo slabo zapaženog albuma instrumentala South (pa sad odmah to ispravite i potražite da u bespućima interneta!), Mario Klarić, Hrvoje Kralj, Viktor Volarić-Horvat (producent Aklei Neon koji ovog ljeta dolazi u Karlovac s londonskim bendom The Cracked), Mario Bočić, Radovan Bjelajac, Damir Šimunović, Ivan Čadež (čiji je Galax54, po autoru ovog teksta, najbolji karlovački bend svih vremena, a koji je patio jedino od tadašnje Čadežove kronične samozatajnosti).

Od starije garde tu su Damir Šomen, Tristan Karas (ex Pips Chips & Videoclips), a od ‘najstarije’ Dražen Šomek, Predrag Miljuš i Toni Markulin iz Animatora, Dragutin Smokrović-Smokva, osnivač i lider Plave trave zaborava, Goran Lazić (Film)… Ima i onih koji idu suprotnim smjerom, pa su u mir karlovačke prebogate prirode doselili Valerija Nikolovska i Viktor Lipić, a tu je već dulje vrijeme i originalni pjevač Divljih jagoda, Toni Janković.

Ima se u Karlovcu što i posjetiti, i vidjeti, i čuti. A, opet, nema sumnje da bi – uz malo više angažmana nadležnih, ali i samih bendova – moglo biti i puno bolje.