16
velj
Priče

Long Play Borislava Pešića Blagoje: vizualni vatromet regionalne glazbe

Long Play

share

Divot-izdanje u formatu longplejke otkriva izvrsne portrete 333 glazbenika iz regije snimljene na identičan način. Riječ je o djelu koje na neposredan način slavi sve emocije popularne glazbe na ovim prostorima u drugoj polovici 20. stoljeća

Za otprilike dva mjeseca službeno će se obilježiti trideset godina od raspada Jugoslavije, državne tvorevine za koju će jedni reći kako je nudila pristojniji život svima, a ne samo nekim svojim stanovnicima, dok će drugi njome karikaturalno plašiti narod, uglavnom na političkim govornicama. Bilo je mnogo loših stvari koje su, srećom, nestale njezinim raspadom, no one ponajbolje ipak su se održale, a to je prije svega – rock ‘n’ roll.

Premda u današnje vrijeme, nažalost, svjedočimo kako odlaze ljudi koji su obilježili popularnu glazbu u Jugoslaviji, njihove pjesme i dan danas pune programe radijskih postaja, repertoare originalnih i reproduktivnih bandova te playliste na streaming servisima. Štoviše, izvrsni bandovi koji su nastali nakon raspada Jugoslavije imaju uspjeha ne samo na svojim matičnim tržištima, nego u cijeloj regiji.

Rajko Dujmić

Rajko Dujmić

Glazbeni publicisti su tijekom raznih razdoblja pisali knjige koje su na neki način zabilježile tu huktajuću potentnost regionalne glazbe. Siniša Škarica u knjizi Kad je rock bio mlad i Velid Đekić u Red! River! Rock! zahvatili su fazu inicijalne popularnosti rock glazbe, od pedesetih godina pa do 1970., a isto razdoblje obrađuju dr. Željko Fajfrić i Milan Nenad na temelju novinskih zapisa u knjizi Istorija Yu rock muzike. Ivan Ivačković u knjizi Kako smo propevali (Jugoslavija i njena muzika) također obrađuje to razdoblje regionalne glazbe, ali ide vremenski i dalje. Paralelno će Siniša Škarica objaviti dva sjajna toma knjige Tvornica glazbe posvećene glazbenim izdanjima Jugotona/Croatia Recordsa, a Petar Janjatović imat će nekoliko izdanja svoje Yu rock enciklopedije. Petar Luković krajem osamdesetih objavio je svoju utjecajnu knjigu Bolja prošlost.

Pisat će se o sedamdesetima i osamdesetima kao osobito plodonosnim desetljećima popularne glazbe, a ponegdje i o ne baš sretnim, ali glazbeno zanimljivim devedesetima. U svim tim knjigama vijore se sjećanja, pamte se melodije i heroji notnih zapisa, no grafička građa je prigodna, arhivska.

Davor Gobac

Davor Gobac

Kako, zapravo, izgledaju svi ti ljudi koji su iznjedrili pola stoljeća popularne glazbe na ovim prostorima?

Odgovor na to pitanje nalazi se u divot-izdanju Borislava Pešića Blagoje Long Play 1950.-2000., s fotografskim portretima 333 glazbenika, uz biografije i poneku zanimljivu crticu iz života. Poredani abecedno po nadimku ili prezimenu, ova nevjerojatna, tvrdo ukoričena knjiga na formatu longplejke istinska je biblija pop i rock izvođača s ovih područja. Od neuništive Tereze Kesovije do izvođača koji su se rodili u drugoj polovici  osamdesetih, ova knjiga fokusirana je na priznate glazbenike koji su stali pred Blagojin objektiv.

Svi su fotografirani na isti način, sjedili su na donesenu stolcu, uz istu rasvjetu i pozadinu te s instrumentom koji sviraju. Rezultat je monografija koja bi trebala krasiti biblioteku svakog ljubitelja glazbe na ovim prostorima.

Nije to samo kolekcija fotografija, ova knjiga je mnogo više od toga – ona sublimira svu snagu pop i rock glazbe na ovim prostorima kroz priče njezinih protagonista i njihovu pojavnost. Pritom knjiga ima još mnogo razina, od modnog izričaja – pa se knjiga može doživjeti i kao izvrstan outfit katalog – do otkrića pravih imena pojedinih glazbenika (Vlatko Stefanovski je Vladimir, a tako je pravo ime i Vladi Kalemberu…).

Husein Hasanefendić Hus

Husein Hasanefendić Hus

Format fotografija je otprilike 3/5 stranice (junior page, reklo bi se u print medijima) a tekst i okviri napravljeni su srebrotiskom što je zasluga Stega Tiska koji se predstavlja i kao izdavač ove knjige. Ovo divot-izdanje teško tri kilograma djeluje kao da je neka korporacija ili država odlučila napraviti spomenicu ili spomen-ploču u obliku knjige. O tome kako je nastala Blagoja kaže:

„Ah gle, entuzijazma na ovim prostorima nikad nije nedostajalo, novaca jest. No, to nas to nikad nije sprječavalo da budemo kreativni i nekako drukčiji. Ne hvalim sad sebe, nego, dapače, sve nas, jer i ove knjige ne bi bilo da nije bilo svih nas i naših dobrih namjera. Sve pokreće ljubav i, što više vremena prolazi od izlaska knjige iz tiskare, sve sam svjesniji situacije da su mi ljudi na koje sam nailazio i upoznavao bespogovorno vjerovali da radim dobru stvar. Stvarno nisam siguran da bi mi sve ovo pošlo za rukom da nije bilo dragih ljudi kod kojih sam spavao, koji su zvali svoje kolege i hvalili me, neki su me i hranili, a to je najteži dio.

Istinski hvala za početak Draženu Scholzu koji me je primio u svoj dom, a upoznao me jedanaest minuta prije toga. Kada tako zadobiješ jedno povjerenje, onda više ništa nije isto tu gdje se nađeš, a i samopouzdanje ti skoči do neba. Taj prvi korak mi je bio najvažniji.

KUD Idijoti

KUD Idijoti

Imena su se kasnije redala nekako suviše lako. Rile (Rista Ibrić – Plava trava zaborava) primio me u valjda najmanji stan u Zagrebu, ali sreći nije bilo kraja.

Ubrzo zatim Tigi (Tigran Kalebota – Psihomodo pop) me usvaja i ja praktično živim u Zagrebu naredne tri i pol godine. Očaran sam u potpunosti i gradom i ljudima koje upoznajem svakim danom. Onda Tigi jednom zove Vavu (Vlado Simcich – Turisti/Paraf/Laufer) koji nevjerojatnom lakoćom rješava podosta veliki problem. Okupio je mnoge muzičare s područja Rijeke i Pule i okrenuo ih ka mom objektivu. Mislim da je imao i neki čarobni češalj kojim ih je zasebno češljao, pa su tako bili nasmijani i prijateljski otvoreni da ja jednostavno nisam mogao promašiti dobar portret. Nema korporacije koja može s ovakvom ljubavlju riješiti problem… ljudi su ti koji pokreću sve, uzalud im svi šoldi ovog svijeta.

Na samom početku nisam baš znao kuda idem i gdje ću završiti. Krenula je ideja od jedne moje izložbe s blues muzičarima iz Beograda. Kako se priča veoma brzo pokrenula, ja sam za neka tri mjeseca imao skoro sto portreta i poželio sam sve to smjestiti između korica knjige.

Od samog početka sam znao da će knjiga biti velika i ekskluzivno opremljena, jer stvarno mislim da ne treba gurati kulturu u džepno izdanje. Imam sreće što sam dizajner i fotograf pa sam sve oko knjige riješio potpuno samostalno i tako dobio točno ono što sam izmaštao. Neskromno mislim da sam uspio.“

Dražen Scholz

Dražen Scholz

O načinu na koji je radio Blagoja kaže:

„Da, nekako se namjestilo da sam ponio jednu običnu, drvenu, crnu barsku stolicu na prvo snimanje. Zaključio sam da je bezveze da muzičari stoje sa instrumentima. I tako sam zaje*ao samog sebe, jer sam poslije skoro sedam godina vozio tu stolicu u autu okolo po regiji. Eno sad stolice gore na katu, u sobi kod mene u gajbi. Pala je prašina malo, mada spremam se da uskoro uzmem krpu i obrišem je detaljno, jer kreće drugi tom knjige (2000.-2025.). Skupljam snagu i čini mi se da se baterija brzo puni. Veliko je zadovoljstvo što sam ovo napravio. Život mi se nekako promijenio.

Gdje god se nađem u regiji – imam gdje spavati, a naći će se i doručak. Zaslužio sam to valjda lijepim ponašanjem, obrazovanjem i osmjesima koje sam neprekidno dijelio svima.

Imao sam mali studio spakiran u moj jednako mali auto. Moji suputnici bili su dva svjetla (jedno flash i jedno stabilno), crna pozadina u obliku podugačkog platna i moj foto ruksak u kojem ima svašta od foto opreme. Svi portreti su slikani jednim Carl Zeiss 50mm objektivom s manualnim izoštravanjem.

Vjeruj da nekad nije bilo lako odmaknuti se da snimiš zadani kadar, ali tvrdoglavo sam odbijao da uzmem zoom i pomognem sebi. Raznih je prostora bilo gdje sam portretirao. Ogromnih, a i onih malih gdje sam leđima bio priljepljen uza zid. Računam da sam za 333 muzičara barem nekih stopedeset puta postavio set. To crno platno lijepio sam za zid, kačio na neke konopce, čak je i Tigi nekoliko puta držao platno kad sam zaboravio ljepljivu traku.“

Stjepan Jimmy Stanić

Stjepan Jimmy Stanić

„Bilo je i mnogo nekih neizvjesnosti koje su me pratile sve te godine“, prisjeća se Blagoja i nastavlja: „Uglavnom sam imao neugodu daviti te ljude uz pokušaj da objasnim da nisam ja za neke glupe novine i da će ovo ostati upisano za povijest. Neki su mi vjerovali odmah zato što sam bio preporučen, a neki i bez preporuke, jednostavno su takvi. Druge je trebalo uvjeravati i malo pokrenuti u mom smjeru. Predivni Stjepan Džimi Stanić (u tom trenutku u dobi od 87 godina) reče jednom u telefonsku slušalicu: ‘Dođite, mladiću, u moj kvart, pa ćemo se slikati tu negdje ispred zgrade.’ E, to je, vidiš, taj izazov, objasniti da je portret studijski, a ne biti dosadan i nametljiv. Izbalansirao sam to. Došao je, imam portret.

Bilo je nekih do kojih je bilo baš teško doći, ali ustrajao sam. Zdravko Čolić se pojavio kad sam već složio knjigu, al’ nemreš njega odje*at… Ajd fotkaj, pa složi sve ponovo. Jajo iz Kazališta slično. A čuli smo se valjda sto puta i svašta sam slušao kao izgovore zašto baš tada nije mogao. Poslije kad smo upoznali bilo je baš vrlo ugodno.

Nisam baš bio uspješan u potpunosti. Fale mi Dvornik i Tusta, otišli su prerano, u svakom smislu te riječi. Do Džonija sam došao i naravno da je rekao ‘no way’. Očekivano, ali barem mi je savjest čista. Do Balaševića se nije moglo nikako. Svih sedam godina ustrajno sam pokušavao, i to na sve moguće načine. To mi je ostalo kao bolna točka, ali ekipa oko njega je bila izuzetno loša. Njegova kćer me muljala jer valjda nije prepoznala moju ideju, valjda joj nisam bio bitan. Volio bih da sad prelista knjigu pa da je pitam: ‘Jel me vrijedilo zaje*avati?’.

Ima jedna muzika koju sam davno prestao slušati, iako je baš dobra. Oliver Mandić. Čovek je jednostavno fašist u pravom smislu te riječi i džaba mu sve što je uradio.

Oksimoron je da me mnogo ljudi baš u Hrvatskoj pitalo za njega i zašto ga nema u knjizi. Ovdje u mom matičnom društvu… nitko. Stvarno nitko nije pitao za njega, zato što znaju. Isto tako, tu u Hrvatskoj me nitko nije pitao zašto nema Thompsona, pa sam zaključi o čemu se radi. Jednom mi je sinulo – i to bih stvarno realizirao da je takve prilike – Mandić i Thompson u drugom tomu knjige, zagrljeni u istom kadru, na istoj stranici s biografijom pola pola. Toliko o mržnji i njenim akterima.“

Josipa Lisac

Josipa Lisac

Za svoju knjigu Blagoja kaže da nije enciklopedija, nego da se sastoji od osobnog izbora izvođača muzike koju voli, uz koju je odrastao i ostao dijete. Taj izbor ni u jednom slučaju nije promašen. Dakako, može se reći da nedostaju mnogi glazbenici, ali knjiga je već i u ovakvome, postojećem izdanju obimna i, zapravo, ima enciklopedijski format.

Ronjenje knjigom izaziva i navalu sjetnih emocija, s obzirom da je uspio zabilježiti i sjajne portrete onih koji nisu više među nama: Arsena Dedića, Olivera Dragojevića, Akija Rahimovskog, Peđe Vraneševića, Lole Novaković, Marka Brecelja, Rajka Dujmića, kao i mnogih drugih.

Mnogo je razina kako se može doživjeti Blagojin Long Play, no sigurno je kako će ostati ugravirana u analima ovdašnje popularne glazbe, jer otkriva njezinu vizualnu stranu i kroz izvrsne portrete protagonista valorizira bolju prošlost države koja je nestala prije trideset godina.

 

KUD Idijoti

KUD Idijoti

Josipa Lisac

Josipa Lisac

Husein Hasanefendić Hus

Husein Hasanefendić Hus

Dražen Scholz

Dražen Scholz

Davor Gobac

Davor Gobac

Rajko Dujmić

Rajko Dujmić

Stjepan Jimmy Stanić

Stjepan Jimmy Stanić

Long Play Outdoor

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati