17
velj
Intervju

Elis Lovrić: „Emociju ne moraš učiti, nju prepoznaješ“

Elis Lovrić

Elis Lovrić /Matej Grgić

share

Istarska kantautorica Elis Lovrić pažnju je privukla autentičnim glazbenim izričajem. Intimističke izvedbe na labinjonskoj cakavici njezin su zaštitni znak. Redovit je gost glazbenih festivala, pa joj tako predstoji i nastup na Dori, a nedavno je objavila i novi studijski album Kanat od mora kojeg prati i zbirka poezije. Namjerno je, kaže, željela baš kvadratni oblik knjige jer će taj isti oblik slijediti LP izdanje u pripremi. Izdavač je Akcent studio, njezina umjetnička organizacija koju je osnovala 2003. godine.

„Nije da se ne dam van, nego ima toliko toga unutra što želi izaći“

Zašto Akcent studio? Koja je priča iza naziva?
Akcenti su mi promijenili život na Akademiji dramske umjetnosti! Profesori su mi ispravljali naglaske moga labinjonskog materinjeg jezika, jer sve izgovaramo drugačije. Morala sam naučiti duge naglaske koji su mi donijeli neku novu melodioznost i bilo mi je kao da ispočetka učim novi jezik, a zahvaljujući akcentima naučila sam sistem kako preko noći govoriti jezik koji nikad prije nisam govorila. Tako sam u jednu večer, doslovno preko noći, naučila otpjevati pjesmu na poljskom jeziku!

S obzirom na to da si sama svoj izdavač, misliš li da su veliki izdavači nepotrebni izvođačima u Hrvatskoj?
Nisam tog mišljenja. To je bilo iz očaja. Nisam htjela biti sve to. Tada sam mislila da sam samo glumica koja je slučajno napisala sve te pjesme. Tražila sam producenta, aranžera, izdavača, jer su ljudi predivno doživljavali moje nastupe i glazbu, pa mislila sam da me netko treba uzeti pod svoje. To se nikako nije dogodilo. Štogod bih bila snimala od 2003. godine, na studijskim snimkama nisam osjećala tu emociju, a meni je emocija najljepši jezik. Emociju ne moraš učiti, nju prepoznaješ. Ako na snimci nema te emocije zbog koje sam sve to napisala, zbog koje imam trnce, ja to neću objaviti. Tako trinaest godina nisam ništa objavila.

Akademska si glumica, ali poprilično kasno si zakoračila u kantautorske vode. Kako god, kad je krenulo, više se ne daš van iz javnog prostora!
2017. godine sam s tek snimljenim albumom otišla u Brazil, a ljudi izvan Istre primijetili su me tek nakon tog albuma i nakon koncerta u Hrvatskome glazbenom zavodu. Čak su i glazbeni kritičari ostali zatečeni, budući da sam im se obratila tek nakon pola godine od objave albuma. Tek sam kasnije naučila da se albumi šalju novinarima na osvrte. Kad sam se 2003. vratila iz Italije i osnovala Akcent studio svirala sam i ”Tića” i ”Kanat od mora” i imala gotove skoro sve pjesme s albuma Merika. Nije da se ne dam van, nego ima toliko toga unutra što želi izaći. 🙂

Elis Lovrić

Elis Lovrić/Matej Grgić

Što te onda nakon Brazila potaknulo da se okreneš publici i izvan Istre?
Krenula sam ja puno ranije, ali nisam znala kako se to radi. Mislila sam da će me netko negdje vidjeti, zvati na koncert, ali to se sve događalo unutar Istre. Kad sam izvodila ”Tića” i ”Kanat od mora”, čuli su me Darko Glavan, koji je tada još bio živ, i Livio Morosin. Glavan je imao predrasude prema glumici koja pjeva, ali kad me čuo promijenio je mišljenje! Već tada sam nastupala u Irskoj, a Stjepan Hauser svirao mi je violončelo.

Snimala sam u mnogim studijima gdje su mi govorili da pjesme ne mogu izvoditi na način na koji sam zamislila, da se instrumenti ne mogu snimati kako želim i da sam glumica koja ne zna kako stvari funkcioniraju. Kad sam dobivala te svoje proizvode, okretala bi mi se utroba. Ja bih sve to platila, dobila PTSP na nekoliko mjeseci, ne bih se mogla s time prezentirati, ali onda bih pokušala ponovno. Mislila sam da mi treba producent, aranžer, diskograf, netko pametniji, bolji, vještiji i iskusniji od mene. Nakon trinaest godina muke i srama, usudila sam se nazvati Mateja Zeca u studiju GIS, još jedan telefonski broj u nizu.

Došla sam kod njega 2016. godine u listopadu i sjećam se svakog milimetra puta. Znala sam što hoću napraviti. Znala sam da su kod njega 2Cellos snimali svoju prvu uspješnicu i pomislila kako želim probati i kod njega.

Puno mi je značilo što je stao iza mog glasa, što je poštovao moje zamisli i, primjerice, kada bih bila nezadovoljna svojim pjevanjem u studiju, pustio bi mi snimku, pojačao glas i rekao: ‘Ovome ne treba ništa drugo, funkcionira i ovako, samo tvoj glas i emocija’. Kad sam se vraćala doma nakon miksanja prve pjesme kod Mateja, imala sam osjećaj da će mi auto poletjeti od naleta inspiracije! Morala sam stati na autocesti i zapisati ideju za scenarij spota za pjesmu ”Merika”. Realizirala sam ga tek nakon godinu dana na fascinantnom rtu Kamenjak.

Javnost je navikla da se uvijek pojavljuje netko novi, ali rijetko se dogodi da je taj novi ujedno potpuno kompletan i autentičan izvođač. Kada si se ti pojavila, nitko te nije razumio, a svi su te osjetili! To je bila novost. Zato te svi znaju nakon koncerta u Hrvatskome glazbenom zavodu.
To je bila ludost. To je bio začarani koncert u najboljem smislu. Nešto me nosilo, a ni sama ne znam što je bilo. Nakon koncerta u Hrvatskome glazbenom zavodu javnost me upoznala i od tada se to širi. Nisam svjesna tog pogleda izvana – nije me bilo, a sad me ima. Ja samo vidim puno rada prije i puno muke, puno rada sada, dosta truda, malo spavanja.

„Kad sam prvi put došla u kazalište, srce mi je lupalo jer sam mislila da sam došla u svemirski brod

Koliko glazbeno okružje utječe na umjetnika? Rađa li se umjetnik ili se umjetnikom postaje?
Mislim da okružje utječe puno, ali time nisam rekla utječe li dobro ili loše. Mislim da utječe na oba načina ovisno kako se to uhvati na koga. Ima puno u tim ljudskim odnosima, familijarnim, cjelokupnom odgoju, duhovnom pristupu i pristupu svemu na svijetu. Mislim da glazbenička obitelj pomaže jer se možeš glazbeno obrazovati, tako da neke stvari ne predstavljaju nepoznanicu. Jednostavno si doma. Kad sam prvi put došla u kazalište, srce mi je lupalo jer sam mislila da sam došla u svemirski brod.

I to je isto predivno jer tada emocija prelazi na onog koji te gleda. Meni je istovremeno to bilo i oduševljenje i panika, jedna začuđenost i zadivljenost, ali i prestrašenost. Sve ovisi o situaciji. Nekad mi bude žao što nisam išla u glazbenu školu, jer bih tada mogla brzo pisati svoje note i ne bih morala snimati i pjevati violončelisti svaku dionicu, a potom slagati mini orkestar od vokala. Eto, to ja radim.

Elis Lovrić

Elis Lovrić/Matej Grgić

To je isto predivno, jer ti u ovom trenutku mogu otpjevati svaku instrumentalnu dionicu s albuma. To je sporiji i teži komunikacijski put. Jednako tako mi je puno glazbenika reklo da je moja prednost to što nisam išla u glazbenu školu jer ovako radim otkačene prijelaze koji se tako inače ne rade. Negdje je to prednost, a negdje mana, pogotovo ako je spojeno s manjkom samopouzdanja. Znanje otvara, ali moja je prednost što sam poput djeteta koje otkriva novi svijet.

A umjetnik se rađa i umjetnikom se postaje. Možeš se roditi kao umjetnik, a ako pritom imaš slobodu u odgoju i duhu, vjerojatno samo imaš otvoren kanal. Naročito ako si podržan.

Postaješ umjetnikom ako osjećaš potrebu za izražavanjem. Možda imaš sve protiv sebe, ali onda kopaš tu žilu koja negdje postoji, a misliš da je nema. Čim te vuče, sigurno postoji. Netko kaže da se rodiš ili ne rodiš, ali nekad se ta žila pojavi poprilično kasno jer nisi imao pristup njoj, jer su ti je zablokirali, jer su ti je pokopali, jer su je posuli velikim brdom nečega, pa nisi ni svjestan da postoji taj dragulj.

Onda iz tvog iskustva, je li danas izvođačima PR bitan i je li baš svaki PR doista dobar?
Mislim da je u današnje vrijeme PR nekad bitan 90%, ali nije možda toliko bitan ako ti se poklopi situacija, vrijeme i pjesma. To je meni simbolično u životu. Bila sam deset godina potpuno nevidljiva, iako sam već tad imala tri potpuno spremna albuma. Samo mi je nedostajao dobar studio gdje će me netko slušati i reći ‘Ok, ne radiš normalno, ali dobit ćeš to što želiš.’

Čitala sam o Bošku Petroviću i kako su mu menadžeri na turneji u inozemstvu sugerirali da u svoj jazz uklopi tradicionalnu glazbu jer će se po tome izdvojiti iz hrpe sjajnih sastava. Nekako mi se čini da si i ti na tragovima Boška Petrovića, barem idejno. Koristiš labinjonsku cakavicu, istarske napjeve i događaju ti se lijepe stvari. Doživljena si kao posebna glazbenica.
Mislim da sam prva koja je upotrijebila tu tešku labinjonsku cakavicu u ovako tečnoj glazbi. Taj labinjonski je za sve druge Istrijane poput kineskog jezika. Labinjonska cakavica je moj materinji, tako pričam s mamom i tatom otkad sam se rodila.

Napravila si puno stvari zahvaljujući cakavici i onda smo se svi iznenadili kad je izašao ”Brodolom” na standardnom jeziku. Jesi li osjećala pritisak javnosti zato što je sve do tada bilo na cakavici? Rekla si da te mnogi ne razumiju, a svi te ipak osjećaju. Jesi li poželjela biti dostupnija svima?
Imam dosta pjesama na hrvatskome standardnom jeziku. Svoju prvu pjesmu u životu napisala sam na standardnom, zatim sam dugo pisala na engleskom. ”Brodolom” nisam pisala iz nekog posebnog poriva. Ona je bila napisana u Portugalu na gitari nakon jednog događaja koji me dosta pogodio i razočarao. Izašla je sama kao odgovor na jedno emotivno stanje. Na hrvatskom sam se već ranije predstavila, ali možda pjesma nije toliko zazvonila. To je pjesma ”Vidim da si tu” koju sam pjevala na Zagrebačkom festivalu 2020 godine.

Elis Lovrić i Ivana Lulić

Elis Lovrić i Ivana Lulić/Matej Grgić

Glazbeni spot za ”Brodolom” isto mi je bio zanimljiv jer prikazuje ljubavni odnos s umjetnikom. Je li toliko teško biti autentičan kao umjetnik u tako jednom bliskom odnosu. Na prvu su svi oduševljeni idejom, ali onda se često pokaže neko drugo lice koje umjetnost ne razumije.
Oduševljenje ima nekoliko lica. Teško je sve dok ne pronađeš pravu osobu. Onda više nije teško. Toni Volarić je i zamislio i izveo taj videospot i napokon se nisam morala baviti svime od početka do kraja. Uh, kakav divan novi osjećaj!

Polako postaješ rezident na Dori! Koji ti je to nastup?
Meni je to uzbudljivo! Poput neke igre koja je predivna, šarena, koja ima sve komponente nečeg svjetskog. Ima ludu organizaciju. To mi je skoro četvrti put zaredom! Prvi put sam nastupila 2019. godine s pjesmom ”All I Really Want”, drugi put s pjesmom ”Jušto”. Tada sam htjela previše i svemu sam poklonila više pažnje umjesto sebi samoj. Prošle godine sam se prijavila s pjesmom ”Brodolom” koja je bila i ostala prva rezerva. Zahvaljujući tome, poslala sam je kasnije na Šibenski festival gdje je prošla i pobijedila, dobila prvu nagradu stručnog žirija. Ove godine sam poslala pjesmu ”No War” i prošla sam! Opet sam na Dori!

Pa ništa moje nije za Doru, pa ipak bude

Reci mi malo više o tome!
Pjesma je krenula do Dore u trenutku kad je jedna osoba čula ”Škanjet”, peto djelo na albumu Kanat od mora i rekla da je izvrsna za Eurosong. To je totalno uvrnuta pjesma, ali buba je bila bačena u uho. Razmišljala sam o tome koju pjesmu imam, a da je još nisam izvodila. Sjetila sam se upravo ove koju sam završila s Anthonyjem Kukuljanom, autorom glazbe i teksta, koji je započeo ”No War” projekt s nekoliko izvođača. Sviđalo mu se to što radim i tako sam u Portugalu, na onoj istoj gitari, napravila ludi aranžman skroz ispočetka, napisala potpuno novi tekst na labinjonskom i napravila novu strukturu. Poistrijanila sam aranžman! Anthony se složio da je pošaljem na Doru, ali Sandi Bratonja, kod kojeg sam snimala pjesmu, govorio je kako ta pjesma nije za Doru i da je to kao da Nick Cave prođe na Dori. Ali što ima veze! Pa ništa moje nije za Doru, pa ipak bude. I moj mi je suradnik Matej Zec za ”Brodolom” rekao da je to kao da Doorse šaljem na Šibenski, pa eto što se dogodilo!

Zašto si obučena u pilota?
Jer nisam uspjela nabaviti astronautsko odijelo! Zato mi je stiglo pilotsko visinsko odijelo koje funkcionira po istom principu, iako ide nešto niže, u bliski svemir. Prije pola godine, kad o Dori još nitko od nas nije razmišljao, poslala sam prijateljici pjesmu ”No War” i rekla joj da lansiram pjesmu mira u svemir pa neka leti i čini dobro po planetu. Odmah mi je uzbuđeno ispričala kako su neki ljudi iz Pule stvarno lansirali letjelicu u svemir i kako bih možda mogla i ja svoju pjesmu lansirati!

Kad nas je spojila, bila sam zapanjena i oduševljena! To su takvi genijalni entuzijasti iz Prvoga hrvatskog svemirskog programa Astronomske udruge Vidulini da su bez oklijevanja pristali na suradnju i za mene napravili posebnu letjelicu, sondu u kojoj će moja pjesma ”No War” na SD kartici putovati u bliski svemir, u stratosferu, a kad se letjelica vrati na Zemlju, tu ćemo verziju pjesme, obogaćenu svemirskim silnicama, slati na radio postaje, televiziju, digitalne platforme, pa da ”No War” s okusom svemira vrti s jednom širom perspektivom i porukom odozgo.

Dosta je ratova i stvarno je tužno da ne prestaju, ali mi, iako ovako mali, na ovoj ‘veličanstvenoj plavoj planeti koju moramo čuvati, a ne uništavati’, kako je prvi čovjek u svemiru, Jurij Gagarin rekao, možda možemo svojim životom i svojim djelima, premda to bila samo jedna pjesma, činiti ovaj svijet onakvim kakvim želimo, radosnim i dostojanstvenim mjestom za život.

Sad kad si spomenula Anthonyja Kukuljana i načela temu suradnji, osjećaš li potrebu pisati za druge izvođače?
To je njegova pjesma, a ja sam prihvatila suradnju i dala doprinos kao da je moja. Poelisila sam je (smijeh). Kad krenem u nešto srcem, uopće ne gledam, ne kalkuliram i idem do kraja. Nemam nikakve kočnice. Nekoliko sam puta pisala za druge ljude jer me nešto inspiriralo, ili sam uglazbila tekst koji sam negdje našla, ili sam zamišljala nekoga tko bi pjevao pjesmu, ali to se ne dogodi često. Uvijek postoji poticaj iznutra, a ja slušam te intuitivne znakove i krenem u to bez obzira na rezultate.

Elis Lovrić

Elis Lovrić/Matej Grgić

Radiš li kompromise u svojoj glazbi? Jesi li teška osoba za dogovor?
Ne radim kompromise. Prihvatit ću tuđe mišljenje ili sugestije, ali moraju biti jednako dobre ili bolje od mojih rješenja i apsolutno se ne smije dogoditi da pjesma ne pristaje na to. To mora biti saliveno za pjesmu. Pustim pjesmu da me vodi i tu ne popuštam. Ako to nema tu pravu emociju i ako se meni zavrti nešto loše u želucu, to ne ide van.

Cijelo vrijeme govoriš o nekom gut feelingu, o tom nekom osjećaju, spominješ tijelo. Kad sam slušala Vocalelu, tvoj razgovor s Lelom Kaplowitz, bilo mi je jako zanimljivo tvoje iskustvo, kako razvijaš svoju vokalnu tehniku, kako slušaš svoje tijelo, kako ga potakneš na budnost, pa da dobiješ pravi ton koji rezonira. Nekako sam dobila dojam da jako puno tome pomaže glumačka tehnika. Misliš li da je to do znanja ili bi to osjećala i da nemaš glumačku pozadinu?
Glumačka pozadina dala mi je puno tehničkog znanja. Nedostaje mi glazbene naobrazbe, ali zato znam to s akcentima glazbeno nadoknaditi. Nekako sam našla način da svoju manu pretvorim u vrlinu, u nešto što mi daje autentičnost. Moj gut feeling moja je životna škola. Pjesma zaslužuje da joj i vanjsko odijelo pristaje. U suprotnom, osjećam se kao da sam je iznevjerila.

Kakva glazba te inspirira? Koje izvođače slušaš?
U biti ne stižem slušati, budući da mi se jedno 90% posla sastoji od poslova koji nisu umjetnički posao. Pričam o raznim dogovaranjima, kodovima za pjesme, za knjigu, dizajner, slanje… to je onaj back office. I to sve treba imati dušu. Ne pristajem da pjesma u ikojem segmentu izgubi dušu.

„Ja sam toliko sretna da mogu raditi to što radim jer sam se dugo borila za to baš zato što nigdje ne spadam“

Odakle dobivaš ideje za svoje umjetničke proizvode?
Ma previše imam ideja! Da mi je brat milijarder, postao bi milijunaš koliko bih snimila spotova, filmova i albuma! (smijeh)

Ti si mi baš festivalski izvođač! Bila si na Dori, Zagrebačkom festivalu, Šibenskom…
Stvar je u tome što je moja glazba u biti obrnuta! Barem tako kažu. Svi govore da sam ja kao neka alternativa, nekakav etno, kao da ni žanrovski ne znam u što se uklapam. Nisam ni mainstream pop, iako je moja glazba tečna. Ja sam negdje u međuprostoru. Zato i šaljem ”No War” u svemir!

Elis Lovrić

Elis Lovrić/Matej Grgić

Osjećaš li se prihvaćeno?
Ja sam toliko sretna da mogu raditi to što radim jer sam se dugo borila za to baš zato što nigdje ne spadam. Uvijek je bilo neko negiranje, ‘ne može ovo, ne može ono’. Ni u svoju obitelj nisam spadala sa svojim umjetničkim idejama. Uvijek sam se osjećala drugačije i to mi je znalo smetati, ali sada je to došlo na svoje jer mi je dalo autentičnost. Simpatično mi je kako uspijevam. Izgleda suludo da ja s tom svojom glazbom na ful teškom dijalektu prolazim u 90% slučajeva! Bila sam i na Zagrebačkom i na Splitskom, na Šibenskom tri puta, na Dori treći put. Ne znam to objasniti, ali potpuno mi je to normalno i drago!

Jesi li zadovoljna tempom kojim ti se razvija glazbena karijera?
Nisam zadovoljna svojim tempom jer imam puno tih ideja i puno stvari radim istovremeno da bi se ta umjetnost nekako izrodila i došla na CD, na koncert, ili da bih je uopće mogla negdje prezentirati. To me zna umoriti. Što se tiče tempa, od te 2018. godine je super. Puno sam toga napravila, a ono pravo tek slijedi!

Elis Lovrić i Ivana Lulić

Elis Lovrić i Ivana Lulić /Matej Grgić

Elis Lovrić i Ivana Lulić

Elis Lovrić i Ivana Lulić /MAtej Grgić

Elis Lovrić

Elis Lovrić /Matej Grgić

Elis Lovrić i Ivana Lulić

Elis Lovrić i Ivana Lulić /Matej Grgić

Elis Lovrić i Ivana Lulić

Elis Lovrić i Ivana Lulić /Matej Grgić

Elis Lovrić

Elis Lovrić /Matej Grgić

Elis Lovrić

Elis Lovrić /Matej Grgić

Elis Lovrić

Elis Lovrić /Matej Grgić

Elis Lovrić

Elis Lovrić /Matej Grgić

Elis Lovrić

Elis Lovrić /Matej Grgić

Elis Lovrić

Elis Lovrić /Matej Grgić

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati