Magnetizam s toplinom, rospija na balkonu – Mate za ruletom!

Mate Ponjević rijetki je inovator (ne zaboravimo i Fire in Cairo) u domaćoj popularnoj glazbu koji želi doći do šire publike, ali da ne izgubi ni truna vlastitog identitet i integriteta

Nije čudo onda što je album, prvi samostalni, nazvao po jednom kockarskom, ruletnom terminu Sve na orfanele!

Premda živimo u istom kvartu, Vrbiku – odakle su krenuli Drago Mlinarec i Grupa 220 – rijetko se viđamo. Mate Ponjević dijete je Vrbika i od tamo je krenuo s Fire In Cairo. Prije najnovijeg viđenja razgovarali smo prije, čini mi se, nekih pet godina u svezi albuma High Degree. Mate je inaugurirao koncept „složenih zvučnih pejzaža u epizodnoj strukturi pjesama“, kao što je to pionirski radio šezdesetih godina Brian Wilson s Beach Boysima ili u jednom slučaju Freddie Mercury s ”Bohemian Rhapsody”. Pjesma grupe Fire In Cairo ”Running Me” nešto je poput hrvatskih ”Good Vibrations”. Na poticaj Briana Wilsona slično su radili i Beatlesi.

Mate Ponjević/promo

No istaknuo mi je Mate tada da su njegovi junaci ljudi poput Iveka i Marka, njegovih prijatelja iz kruga ljudi s kojima živi. Bitno mu je bilo što znači njegova glazba tim ljudima. Prošle su godine i prilikom nedavnoga slučajnog susreta ispred kultnog kafića Sunshine Inn Mate radosno kaže da ima novi album, i to samostalni, na hrvatskom jeziku.

Pjesme za Fire In Cairo pisao je na engleskom. Bio sam u žurbi i rekao mu samo da mi sve pošalje na mail. Prvo što sam uočio jest naslov albuma koji nisam mogao povezati ni s čim meni poznatim. Zamolih Matu da odmah objasni mailom što je to Sve na orfanele.

Bez dodatnih objašnjenja napisao je:

„Sve na orfanele oklada je u ruletu. Skup brojeva u ruletu koji su povezani isključivo fizičkom blizinom tj. nalaze se jedan do drugog na ploči.“

Pomislih onako bez ikakvog preslušavanja: „Dragi Mate, nisi valjda upa u te kockarske vode ili kako to vole reći igre na sreću? Koja sreća? Obično se radi o teškoj nesreći!“

Na sreću, riječ je bila o njegovim pjesmopisačkim maštarijama, metaforama. Čak nema ni pjesme o kocki ili kockarnici, ali ima zato o pljački banke. Ali tu je pozadina koja je još crnja, ima i pjesmu ”Like The Boss” koja može naivnima sugerirati kako će Mate od sad prijeći u pjesmopisce iz čistog, pravog undergrounda u instant hitmejkere dodvoravajući se najširoj publici.

Nije li Mate ušao u svijet glazbenoga biznisa čija je glavna odlika predvidljivost i sigurnost poznatog, a napustio svijet hrabrih koji istražuju neistraženo?

Ne, nije.

Premda je pritom sve stavio na kocku. Mislim orfanele?!

I privatni, obiteljski život i umjetnost po kojoj je postao poznat, istina u uskom krugu, pravom undergroundu. Ali nije se, rekli bi nekada, prodao kao umjetnik.

”Like the Boss”

Mate:

Pazi se mali / Jer najsjajniju zvijezdu krase ideali / Alo mali to što si svoj je dobro / Borci za pravdu su pali

Boss:

You know I’m very strong / I go in the studio / And make a song / Like the Boss

Mate:

Za vas sam jak / Odem do studija i napišem par hitova

Rospija na balkonu, Milutin kao Drago Mlinared, Matin Disneyland!

Ključna pjesama na albumu – osobno meni najbolja, najuvjerljivija, savršeno realizirana u konceptu na početku spomenutom (Brian Wilson…) – jest u izvedbi Mate Ponjevića i Matije Milutina, njegova dragog prijatelja i brata po glazbi, premda je Milutin reper (ali kakav!). Ovakvog u nas još nisam čuo. Snažan i tako uvjerljiv k’o Marijan Ban u sasvim drugom žanru.

Bravo Mate i Milutine!

”Ostani u Zagrebu”

Gold ili platinum / Prodat 300 kopija / Ponekad se pitam kad ću postat slavan / Ili ostat kopija / Pored mene balkonu neka rospija / Vjerojatno razmišlja kako bi me ubila / Ona nemre spavat od mene / Pa kako bi kad stalno sviram riffove, lupam bitove / Bježim od realnosti, imam svoj Disneyland / Imam svoju priču koju oduvijek sam htio podijelit sa svijetom / Odjebat telefon / Kao da je sve jučer krenulo / Svirali gitare, lupali po cijele noći / Lupali po cijele dane / Išli u garaže / Znali svaki usrani kut ove gradske plaže / Cure ganjali,bandove osnivali / Još brže raspadali / Ostani u Zagrebu, ostani u Zagrebu, Ostani u Zagrebu…

Milutin:

U Zagreb san doša posli srednje škole / Služia san ljude / Popravlja motore / Radija nas trafici / Prodava san bonbone / Glumija budalu ispred kina Europe / Sve vas voli Jeboton / Znan sve o tome / Naučija san svirati i gitaru / To znaju svi al’ samo oni koji me znaju / Ko me ne zna da sam Matias Čago / Moš me zvat kako oćeš ali bit će mi Drago Mlinarec / Nikad nisan trča za pare / Al san trča za cigare / I tad san trča svjetski rekord / Od Trga do Travnog za dvaj i nešto / Na flotersu san igra nogomet / Ne pričan s nikim / Ne treba mi logoped / Ostani u Zagrebu, Ostani u Zagrebu, Ostani u Zagrebu

Koliko god bio brutalan Mate Ponjević, u stihovima ima ipak topline. Na pitanje voli li on Zagreb, ne mislim samo na Vrbik, Mate će mi kao i u pjesmama imati tu nekakvu dvojakost bez negativnog predznaka:

„Iskreno, Zagreb volim i Zagreb ne volim. Puna mi ga je kapa, ali nemam izbora. Tu sam rođen ja!“

Ovo je pljačka!

Naročito nakon zadnjeg albuma Lady Gage opet su načete stare teme o spajanju rokističkih i popističkih ideala, kameleonskom pop-kolažu koji s lakoćom briše granice između umjetnog i autentičnog. Na ono što Mate radi od rođenja, onog biološkog do stvaralačkog moglo bi se sve ovo primijeniti s tom razlikom što je on u umijeću stvaranja takvih suprotnosti jednostavno superioran. Ali ne samo u stvaranju četrnaest pjesama od kojih svaka djeluje naravno, samostalno, ali isto tako svih četrnaest mogu djelovati kao jedna pjesma. Možete ih dakle slušati, doživjeti kao jednu od četrdesetak minuta i kao četrnaest u ukupnom trajanju od nekih četrdesetak minuta. Čudno, teško zamislivo, ali moguće. U Mate Ponjevića. Evo kako objašnjava svoje umjetničke postupke na primjeru pjesme Jutro koju ja osobno od milja zovem bankarska pljačka:

”Jutro”

Ako si mislio da će novac sam s neba padati / Grdo se varaš ti / Grdo se varaš ti / Nemam para ja, nemam ni za rumenko, pa šta da radim sad? / Ovo je pljačka! / Ma šta me gledaš tako blijedo / Ajde pare van // Nemoj da ti to ponavljam /Dobra si mačka / Dobra za čačkat / Ali to neću biti ja / Ako ne požuriš zbušit će te zbrojovka / A u pičku materinu! / Dobro jutro svijete / Svaki dan te gledam kroz rešetke / O ispao mi je sapun / Hoćeš li mi ga dodati? / Hej Bože kakvu sudbinu mi pišeš?

„Pjesma ”Jutro” jedno je veliko iskustvo rada. U biti ”Jutro” je drugi dio jedne veće priče koja obuhvaća i pjesmu ”Kad bih te ljubio”. Namjerno sam presjekao jednu dugačku pjesmu na dvije jednim surovim rezom na mjestu gdje mi je to bilo poželjno, spritom se ugledajući na velike albume poput Dark Side of the Moon. Ideja je bila da slušatelj shvati da je to jedna pjesma, jedna cjelovita priča, ali da ako želi poslušati samo jedan njezin dio ne mora premotavati.

”Jutro” je centar albuma, pjesma u kojoj jasno predočavam struju svijesti koja me proganjala od početka stvaranja  albuma. ”Jutro” je pokušaj dočaravanja odnosa sistema i čovjeka, trenutak kada počinje žvakanje borba za vlastiti opstanak, odvajanje od roditelja i odlazak u stvarni život.“

Mate Ponjević/foto: Filip Kovačević

Depresija, rulet, psihologija otkazuje Mati razgovor

Je li bilo perioda depresije? I da se vratimo na početak tj. naslov albuma. Sigurno nisi bez povoda i razloga upotrijebio kockarski termin „sve na orfanele“? I konačno, jedno prosto pitanje, Mate: Kockaš li? Ideš li u kockarnicu?

„Depresija. U jednom trenutku otišao sam kod jedne psihologinje na razgovor na preporuku prijateljice. Nakon prvog razgovora psihologinja mi je rekla da ne želi sa mnom raditi. Toliko o tome.

Glede naslova i ‘stavljanja sve na kocku’ u jednom trenutku pojavilo se neminovno osobno pitanje – želim li se ja i dalje baviti glazbom. Onda sam se nasmijao jer nisam imao, niti imam izbora, jer mi glava neprestano radi i stvara nove materijale bez odobrenja stvarnog svijeta i životnih izazova, a izazov je bio veliki – pomiriti te dvije stvari. Naziv albuma Sve na orfanele zapravo je prikaz vlastita ulaganja u budućnost. Odlučio sam biti hrabar i nastaviti raditi glazbu unatoč novim životnim izazovima, a to je prije značilo da sam postao otac i zauzeo novu ulogu koja me je naučila da izuzetno cijenim vrijeme, ljubav i volju drugih oko mene. To se očitovalo i kroz glazbu i činjenicu da i dalje dobivam punu podršku obitelji da se bavim glazbom onako kao i do sada.

Želim istaknuti jedan novitet u svojem radu na ovom albumu. S Fire In Cairo nastojao sam u studiju dobiti zvuk benda što bliži bendu uživo. Ovdje pak kreiram nešto što je ustvari nespojivo. Bavio sam se najviše harmonijom i melodijom kao dva osnovna postulata glazbe. Parcijalno sam, uz dodatak sampleova, odbacio konvencionalne uloge instrumenata u pjesmi – ovdje se instrumenti nadovezuju i razgovaraju kroz melodiju i ritam – te iskorištavao njihovu zvukovnu estetiku kao najvažniji čimbenik. Želim reći da kad sam u studiju funkcioniram tako da postižem vlastiti zvuk korištenjem raznih nekonvencionalnih tehnika koje spajam s vizurom pjesme koju u suštini neki klinac može bez problema naučiti odsvirati na klasičnoj gitari.

Ne, ne kockam se i uopće ne ulazim u kockarnicu. Prezirem kocku. Vidio sam ljude koji izlaze van i gube sve. Sve na orfanele!“

Politika i ironija i dekoncentracija

”Marija”

Ne zanima te što ti imam za reći / Tvoja ljepota ne poznaje riječi // Tebi je važno da se večeras izgubiš u nečijem zagrljaju / Ti ne čitaš vijesti, ma kakvi ratovi / Tražiš mjesto / Gledaš gdje ćeš sjesti / Da pročitaš knjigu / Popiješ kavu u tišini radosti / Uživaš u mladosti

Mate, pjesma ”Marija” daje malog ili velikog povoda da te pitam zanima li te uopće politika koja je, nažalost, postala iznimno važan dio naših svakidašnjih života? I zašto su ti pjesme vremenski postale poprilično kraće nego one u Fire in Cairo?

„Politika me se itekako tiče. Čak mislim da sam opterećen i svjetskim pitanjima. A nemam pjesama o tome sve dok u takvoj pjesmi ne bude ironije. Ništa bez ironije. Pjesma ”Marija” moj je pokušaj da pomognem mojoj generaciji cijeniti svoj život i vrijeme koje imaju na zemlji te da ga ne bacaju na nešto što ne mogu promijeniti. ”Marija” je pjesma o prihvaćanju života kakav jest i slobodi življenja tog istoga života. Možda nepovezano s tim, ali pjesme sam skratio u trajanju jer želim napraviti pjesme što pitkijima jer sam apsolutno svjestan da je u današnje vrijeme veliki izazov mladim generacijama upravo koncentracija!“

Sva sreća ali i pamet Matina nije skratila pjesme u sadržaju. A nije bilo ni ikakve potrebe.

Mate je sa Sve na orfanele stvarno obogatio hrvatsku popularnu glazbu u svakom pogledu.

Mate Ponjević – Sve na orfanele (album cover)