Metal u Hrvatskoj - gdje je nestala scena, gdje se skriva?

Pamtimo li bolja vremena kada je riječ o zastupljenosti metala kao glazbenog žanra na ovim prostorima? Može li ovaj glazbeni žanr s vremenom jednostavno ishlapjeti zbog novih trendova koji vladaju, zbog hiperprodukcije i digitalizacije? Imamo li dovoljno kvalitetnu ponudu domaćih autorskih metal bendova koji neumorno stvaraju ili smo jednostavno upali u kolotečinu u kojoj se neprestano vrtimo u krug?

Nešto se zaista događa po pitanju ove scene, željeli to priznati ili ne, a čini se kako upravo pojedinci entuzijasti svim silama nastoje održati je na životu. Nevezano za pandemiju koja nas trga na sve moguće načine, ne mogu se oteti dojmu da kvalitetnih domaćih autorskih metal bendova trenutno nema ni upola u odnosu kako je bilo nekad. Dodatni poticaj da se istraži ovo područje bio je i moj nedavni razgovor s kolegom i promotorom Pericom Štefanom iz jedne od poznatijih hrvatskih agencija za organizaciju koncerata (Hangtime Agency) koji mi je dodatno pojačao želju da istražim temu oko trenutne situacije na hrvatskoj metal sceni. Njegove riječi glasile su ovako: “Ono što je sigurno, cijela je alternativna scena u strmoglavom padu od recimo 2017. Čini mi se kao da je metal postao glazba za ljude koji su sada na pragu 30-ih ili stariji. Ne sjećam se kad sam sreo mlade metalce u tramvaju”.

Tada mi je postalo kristalno jasno da će ova tema zahtijevati adekvatno argumentiranje, a kako drugačije nego kroz razgovor upravo s onim entuzijastičnim akterima koji su povezani s ovim glazbenim žanrom: bendovima i promotorima.

Trenutačna situacija na hrvatskoj metal sceni po pitanju aktivnih autorskih bendova

Oko ovog pitanja podjednako smo uključili aktivne članove hrvatskih metal bendova, ali i promotore koji su usko povezani s ovim glazbenim pravcem. Iako je nemoguće u potpunosti ignorirati nelagodnu situaciju s pandemijom koja utječe na cijelu glazbenu industriju, sa svojim sam sugovornicima nastojala – koliko je bilo moguće – ovo pitanje ostaviti po strani i fokusirati se na probleme, pozitivne strane i potencijalna rješenja za boljitak metal zajednice.

Dario Polovina, gitarist zagrebačkog thrash metal benda Inciter, smatra da je trenutačna situacija na metal sceni dosta slaba, ne toliko zbog kvalitete, već manjka bendova. “Imamo odličnih bendova, ali često se pojavi nešto, pa onda vrlo brzo nestane sa scene. Mislim da ljudi previše sviraju po doma i to dijele po netu, pa samim time idu u nekom solo smjeru s projektima od cca. mjesec dana. Isto tako smatram da izbacuju premalo materijala, pa tako imamo situacije gdje bendovi s 10 do 15 godina karijere imaju jedan ili dva EP-a ili albuma, što je premalo”.

A koliko je pandemijski val utjecao i na domaću metal scenu koja je ionako već neko vrijeme na klimavim nogama, ističe i Filip Letinić, basist zadarskog metal benda Arises (nekadašnji Rising Dream) koji unatoč manjku nastupa rade punom parom. “Mislim da zdrava scena jednostavno ne može postojati bez live nastupa jer su oni manifestacija svega onoga što scena u principu jest, a naročito kad pričamo o metalu koji je oduvijek bio poznat po vještim glazbenicima iz čega je proizišao kompeticijski segment koji kulminira na live nastupima.” Filip pak iz svega izvlači pozitivu te spominje trenutnu kreativnost bendova, uključujući Arises, koji usprkos nedostatku koncerata sada imaju više vremena koncentrirati se na kontinuitet kreativnog rada.

Da se hrvatskoj metal sceni ne piše dobro u odnosu na situaciju prije 10-ak godina, zaključuje Zoran Ernoić, basist varaždinskog benda Cold Snap. Argumentirao mi je to prisjećajući se 2008. godine kada je Cold Snap predstavio prvi album i kada je aktivnih bendova bilo nekoliko puta više nego sada, a gotovo u svakom gradu postojao je klub ili bolji kafić gdje se mogao organizirati koncert s lokalnim bendom kao podrškom. “Danas većina tih klubova ne radi i mjesto za sviranje traži se povećalom, a broj bendova drastično se smanjio. Kad samo provrtim film koliko je ekipe iz bendova otišlo van Hrvatske jer ovdje nisu mogli sastaviti kraj s krajem, bude mi zbilja žao jer su se raspali bendovi koji su bili kvalitetni i imali potencijal da naprave nešto od svojih karijera.” Od starijih bendova koji su i dalje aktivni navodi E.N.D., Infernal Tenebra, Defiant, Throattwister, War-Head, Kymera i Kryn.

S druge strane, izuzevši manjak koncerata, vokal zagrebačkog heavy metal benda Flesh, Roko Nikolić, smatra da je sve manje više isto, iako za neke bendove ne zna jesu li još uvijek aktivni, sve dok ne sretne nekog od članova. “Bendovi uglavnom i dalje stvaraju i snimaju. Ovo ljeto je čak i bilo koncerata pa je scena malo živnula. Općenito je manjak koncerata smanjio takozvanu vidljivost scene, svi smo postali bedroom shredderi, pa se i manje priča o tome.

Denis Kuzel, jedan od vokala/gitarista koprivničkog death metal benda Attitudes to Human Extinction, kojeg znamo i kao bubnjara energičnoga koprivničkog folk-rock benda Ogenj, redovito posjećuje koncerte zadnjih 10 godina i dijeli sa mnom svoja zapažanja: “Čini mi se kako su od 2015. bendovi postali slobodniji i sigurniji u sebe. Osjeti se koktel utjecaja svjetskog metala, a opet postoji nešto opipljivo naše. Albumi su žešći i promišljeniji. Prijateljstvo između scena i bendova puno je češća pojava.”

S promotorske strane, Filip Pacak (Močvara/Subsonic Events) dijeli svoje viđenje o manjku autorskih metal bendova naspram 90-ih i početka 2000-tih. “Čini mi se da se već neko vrijeme događa smjena generacija. Ostali smo na nekolicini jakih imena čiji su članovi i dalje ljudi koji su svirali prije 20 godina u sad već kultnim imenima hrvatske metal scene. Pritom ne mislim da nemamo novih imena koja su kvalitetna, samo se sve nekako razvodnilo s godinama zbog novih trendova i digitalizacije. Vremena se mijenjaju, a tako i ponuda i potražnja.”

Antonio Lacko, koji stoji iza nezavisne booking agencije Nasty Events, ujedno je i vokal zagrebačkog black metal benda Sitis; također je sličnog mišljenja, a s pojavom korone, smatrao je da će se probuditi kreativnost bendova, pa samim time i pojava novih imena: “Situacija je nikad gora i glava me zaboli kad moram naći domaću predgrupu za koncert koji organiziram jer se konstantno vrte jedna te ista imena. Svaka čast iznimkama koje i dalje stvaraju, izbacuju i trude se, no nažalost njih je jako malo. Slovenci i Srbi nas uništavaju što se tiče metal scene i svako malo vidim neka nova zanimljiva imena”.

Popričala sam i s jednim od organizatora/promotora Abyssal Booking agencije, Josipom Ivićem, koji godinama prati što se događa kod nas, pa mi navodi da situacija nikada nije bila gora jer se sve sporo odvija, a sve je krenulo i prije pandemije. Dotakli smo se i pitanja produktivnosti: “Očekivao sam da će se ljudi napokon zatvoriti u svoje podrume, garaže i da će biti produktivniji više no inače. No to se nažalost nije dogodilo i opet imamo situaciju gdje se sve vrti praktički oko istih ekipa i gotovo uvijek istih klubova.” S druge strane, Josip izvlači i nešto pozitivno iz svega toga jer je upravo zbog ove situacije sve postalo nekako iskrenije i osobnije, a svi su se više povezali.

Po pitanju najvećeg problema domaćih metal bendova, Tomi Edvard Šega (Twilight Promotion/MH Concerts) ističe neoriginalnost i težnju za kopiranjem stranih bendova, ali ipak izdvaja i neke od iznimaka: “Domaći metal bendovi, od kojih ima i vrlo kvalitetnih, dok neće imati nešto originalno, autentično, neće ništa moći napraviti ni doma ni u svijetu. Iznimka su Stribog koji su svoju glazbu stvarali na temeljima staroslavenske glazbe i mitova što je jedan od načina da uspiješ i doma i vani jer je to nešto drugačije, zanimljivom autentično, originalno”. S druge strane, s nezadovoljstvom priča i o trenutačnoj situaciji na glazbenoj sceni zbog diskriminirajućeg odnosa države i njenih institucija, ali i medija prema kulturi i umjetnosti. “Sve se svelo na mafijaški biznis i financiranje politički podobnih izvođača, dok se alternativna kultura totalno marginalizira i želi uništiti! Sve je to rezultat politike koju vode zatucane, konzervativne i primitivne skupine ljudi na vlasti!”

Metal koncerti s upola manje publike, a trap scena divlja, no kakvog je vijeka?

Kao redovni posjetitelj koncertnih zbivanja posljednja skoro dva desetljeća, ne mogu ne primijetiti kako se posljednjih nekoliko godina prepolovio broj publike na metal koncertima, dok hip-hop (poglavito trap artisti) redovito krcaju klubove. Popričali smo i o ovom trendu koji je primjetan unazad nekoliko godina, jer je nesumnjivo da je trap glazba osvježila hip-hop scenu i ponudila nešto zanimljivo mladima. S druge strane, publike na metal koncertima kao da je upola manje, iako su fanovi metal i rock glazbe poznati kao najodanija publika na sceni. Što se to događa?

Dok smo mi nekada na TV-u imali prilike gledati Metallicu, Iron Maiden i Panteru, Dario Polovina (Inciter) ne može ne primijetiti da toga više baš i nema. “Danas se vrte Baka Prase po podcastima, Vojko V, Supertalenti, Zvijezde pjevaju, a metal je u tragovima i generacija klinaca se promijenila. U svijetu se ništa senzacionalno ne događa po pitanju metala”. Dario, međutim, zapaža i da se netom prije pandemije situacija počela mijenjati jer su na svojim koncertima sretali više klinaca od 15-18 godina koji su nabrijani na metal, čega nije bilo dulje vrijeme.

Filip Letinić (Arises) na ovaj trend gleda kao na normalnu oscilaciju. “Nešto postane jako popularno, nešto padne u treći plan. Danas je još više naglašeno radi interneta, ali uvijek je bilo ljudi koji slušaju i idu na mjesto koja su trenutno hype. Subjektivno, takvi mi ne fale, ali objektivno može biti potencijalni problem zbog jedne jednostavne jednadžbe: more people = more money = more concerts”.

Zoran Ernoić (Cold Snap) slaže se da je metal publike definitivno manje te navodi da je to povezano s hrpom ljudi koja je otišla van granica Hrvatske ili su jednostavno zanemarili koncerte zbog drugih prioriteta. Ipak, baš kao i Dario, zadnjih nekoliko nastupa prije početka lockdowna zapazio je dosta mlađih metalaca u publici što mu nesumnjivo budi nadu da kad koncerti krenu, klubovi neće biti prazni. Po pitanju trendova posljednjih nekoliko godina kaže: “Hip-hop boom nastao je više zbog ‘usfalilo-para-pa-radimo-reunion’ izvođača poput Tram 11 ili Bolesne braće pa su pobudili nostalgiju u mojoj generaciji i trenutno rasprodali koncerte. To će biti kratkog vijeka, većina mlađe generacije prebacilo se na trap, a pitanje je vremena kad će se opet pojaviti neki novi trend”.

Iako metal glazba teško da kod nas može doseći mainstream status, Roko Nikolić (Flesh), izdvaja punk-rock kao jedini alternativni đir koji je došao bliže mainstreamu u RH. A što kaže po pitanju trap trenda? “Postojao je mainstream đir prvo u svijetu, pa susjedstvu, pa se očekivano prelio i na nas, čini mi se da je i njihova ‘špica’ prošla pred koju godinu. Hip-hop kao takav je kod nas malo čudan – hrpa ljudi ga sluša, a jako malo ljudi stvarno brije na to. Za razliku od metala ili punka kojeg ne sluša mnogo ljudi, ali zato ima puno metalaca/punkera”.

Denis Kuzel (ATHE) svjestan je da mladi traže nešto uzbudljivo, a opet očekuju i kvalitetu na razini, dubinu, zabavu i onaj grandiozan osjećaj koji te preplavi dok otkriješ nešto novo. “Ako prestaje biti uzbudljivo i ukorak s generacijama, teško da će se održati na kvalitetnoj razini. Svakoj generaciji treba njihov glas, a većina svjetskog metala je formulaična i produkcijski zvuči isto. Ne znam kako bi se svjetina i mladi mogli previše poistovjetiti s tim i privući nove fanove u naš underground. Omjer uloženog vremena i rezultata je potpuno drugačiji za svakog izvođača različitih žanrova.” Iako se žanrovi mijenjaju, kopiraju i gase, pa ponovno proživljavaju svoje zlatne godine, Denis smatra da današnji hip-hop svakako posjeduje bunt, svježinu i mladost. “Oni hip-hop koncerti koje sam imao prilike vidjeti nalikovali su najboljim metal, punk, rock koncertima kojima sam nekad svjedočio. Ne kažem da metal neće nikad više imati društvenu važnost, samo će uvijek naći načina kako da ostaje važan onima koji ga trebaju”.

O tome koliko je primjerice trap doživio veliki uspon na hrvatskoj sceni slaže se i Filip Pacak (Močvara/Subsonic Events), iako ističe kako brojke znaju varati te kako je važno razdvojiti različite scenarije. Primjera radi, postavlja usporedbu po pitanju situacije oko metal scene u Europi, ali i konkretno na Balkanu. “Skoro svi metal festivali u Europi rasprodani su u rekordnom roku (festivali koji primaju preko 50 tisuća ljudi i oni koji primaju do 15 tisuća). Ponuda bendova je masivna i evidentne su promjene u trendovima i u metal svijetu. U drugu ruku, ako pogledamo brojke na Balkanu, djeluje poražavajuće kada pobrojimo ono što mi imamo za ponuditi, što od bendova, a što od lokalnih festivala i događaja.

Antonio Lacko (Nasty Events) svjestan je da klinci prate ono što je “u modi” i u trendu, pa samim time shvaća i trenutnu nabrijanost za trap glazbom, pritom navodeći situaciju koja je bila aktualna prije nekoliko godina u našoj metropoli: “Prvo su svi počeli brijati na rockabilly/psychobilly, a onda nedugo nakon toga su svi odjednom zabrijali na crust punk i nosili dronjke sa 7 tisuća prišivaka i zakovica. Zato nisam nikad radio koncerte zbog drugih ili zbog neke zarade, već za sebe i ponajprije za sve one koji vjerno dolaze na veliku većinu mojih koncerata!”

Josip Ivić (Abyssal Booking) ističe kako sve ovisi o tome kakvu vrstu metala promatramo, no ujedno mu je drago što se hip-hop vratio na velika vrata, pritom mi spominjući El Bahateeja koji se pojavio na vinilu, povratak Tram 11 i usporedbu Krankšvesterovih ludih nastupa pred 50 ljudi ili pak pred nekoliko tisuća posjetitelja. Ipak, ističe kako se daleko bolje proveo na njihovim koncertima za 50 ljudi jer ga je podsjetilo na manje i privatnije metal gigove zbog povezanosti artista i publike. “Hip hop je opet dobio na nekoj važnosti, no kako se to dogodilo, tako se počeo komercijalizirati te kvalitetom i tekstovima odlaziti u kompletno đubre, jer ekipa koja ga danas radi skužila je da to u ovo vrijeme prolazi. (…) Fali mi Stoka. Fali mi Bahatee. Fali mi Target i ekipa s početka tisućljeća. Onaj trenutak kad su imali nešto za reći i kad ti predstave zid teksta koji si mogao slušati u nedogled.”

Tomi Edvard Šega (Twilight Promotion/ MH Concerts) uz problem oko kopiranja stranih uzora, ističe i medije za koje kaže kako ne podržavaju nikakvu alternativnu glazbu: “Bendovi stalno sviraju po manjim i većim klubovima, ali se jednostavno ne mogu maknuti iz toga jer niti imaju neku svoju originalnost, niti ih mediji i izdavači podržavaju!“. S druge strane, u hip-hopu Tomi ne vidi velike vrijednosti ni umjetnosti: “To je sasvim drugačiji state of mind, kod njih se sve zasniva na tekstovima uličnog nivoa, primitivnog izričaja, uglavnom bez neke glazbene kvalitete, prenaglašena agresija, podržavanje vandalizma, huliganizma, kriminala…, pa to ljudi lakše prihvaćaju, no nisam baš neki poznavalac te scene” zaključuje Tomi.

Prijedlozi kako domaća metal scena može ojačati, a koji segmenti koče razvoj?

Osim što napominje da je prije svega potrebno manje kratkotrajnih projekata, a više posvećenosti, kontinuiteta i live svirki jer se jedino tako bend može doživjeti u punom sjaju, Dario Polovina (Inciter) napominje da sve ovisi o mladim bendovima koji bi trebali pokrenuti jedan val nove ‘spike’. S druge strane, kao potencijalnu kočnicu navodi mi prve neuspjehe: “Masa bendova nažalost odustane na prvom ili drugom koraku jer nije prošlo najbolje, a to je samo prirodan smjer učenja i iskustva, no problem je u postavkama i očekivanjima koja su prevelika”.

Kao najveći problem, Filip Letinić (Arises) izdvaja manjak inicijatora, pokretača i ljudi koji su sposobni i voljni dati dobar komad svog vremena i živaca da nešto naprave. A ako i postoji volja, nju ubija mašina, pa kao najveću kočnicu spominje manjak potpore od gradova i općina te nesposobnih malih korumpiranih političara koji nemaju apsolutno nikakav sluh za išta urbano. U razgovoru mi kao jedan od primjera spominje i staro zadarsko kazalište lutaka, koje je isprva odlično funkcioniralo, da bi se kasnije zatvorilo zbog “loše statike zgrade” u trenutku kada se pored kazališta otvorio neki fancy klub.

No dok je god slaba podrška klubovima i bendovima od strane državnih institucija, Zoran Ernoić (Cold Snap), svjestan je će domaća metal scena biti marginalizirana te prepuštena dobroj volji i hrabrosti pojedinaca. S druge strane, imao je veliku sreću što je sa svojim bendom Cold Snap zasvirao po cijeloj Europi, a kako je do toga došlo, spominje mi puno odricanja, truda, a na kraju i novaca. Prilikom susreta sa stranim bendovima i promotorima, stekao je dojam da strani klubovi dobivaju daleko veću financijsku podršku od lokalnih vlasti za izradu programa nego što je to kod nas, pa se, logično, na stranom terenu organizira i puno više metal koncerata. “Skandinavski mladi bendovi imaju uvjete o kojima mi možemo samo sanjati, ponekad te doslovno sram reći kako stvari funkcioniraju kod nas nakon što čuješ priču od benda s kojim dijeliš pozornicu. Dakle, glavna kočnica za bendove i klubove su financije – klub/organizator neće raditi metal koncert jer ne vidi ekonomsku računicu u tome, pa bih volio da se po tom pitanju nešto pokrene”.

Roko Nikolić (Flesh) smatra da je za nekakvo poboljšanje prvo potrebna infrastruktura, od prostorija za sviranje pa do festivala. “Ono što već godinama primjećujem jest da na primjer nema kakve ‘rupe’ poput Timea na Malešnici ili GKČ-a na Črnomercu gdje klinci mogu imati svoje prve gigove na kojima će im publika biti drugi klinci. Nema neke stepenice između prostorije za probe i, recimo, Močvare. Također više nema baš ni metal festivala – Dark O i Valhalla su utihnuli. Bilo bi kul da neki klub krene s metal gigovima na redovnijoj bazi, kako je nekada bilo u Močvari.”

Iako je sa svojim bendom Attitudes to Human Extinction tek ove godine krenuo po koncertima, Denis Kuzel kritičan je i predan onome što radi, a ujedno predlaže i profesionalniji pristup organizacijskom aspektu bilo kojeg eventa, jer kako sam navodi, sve povremeno djeluje kao divlji zapad, što dakako koči efikasan rad i sa sobom nosi nepotrebne konflikte. “Izdvojio bih neprihvaćanje, povremeno ekstremnu isključivost i nepoštovanje prema svemu što je van tog kruga. Ambicioznost kao neprijatelj. Organiziranje u klike unutar gradova, pa neprijateljstvo prema novim ljudima kao obrambeni mehanizam”, poručuje Denis te mi kao kočnicu navodi i uskogrudne, kompetitivne, arogantne i ljubomorne pojedince na sceni koji su prepuni osuda.

S Filipom Pacakom (Močvara, Subsonic Events) detaljnije sam prodiskutirala oko niza razloga zbog kojih je u Hrvatskoj teško doseći razinu uspjeha, ali i vidljivost. Prvi razlog, prema Filipu, malobrojna je publika i malo tržište koje se mijenja baš kao i standard. “Entuzijazam je u ovom slučaju jako težak za održati. Smatram da su neke stvari prije pandemije krenule na bolje i taman se nekako zarolalo sa sve jačom i učestalijom ponudom. Brojke dolaznosti krenule su rasti u nekim segmentima i falilo je jako malo da to postane barem malo stabilnije. Ne mislim da su to ogromne brojke, ali stojim iza toga da je to proces koji traje i treba mu dati vremena. Samo kontinuitet kvalitetne i konkretne ponude može promijeniti stanje u kojem se nalazila naša metal scena.” Shodno tome Filip spominje i kontinuirani razvitak do kojeg može doći samo ako postoji ekonomska računica gdje se svi akteri ovog procesa nadaju da će završiti na tzv. pozitivnoj nuli.

Ono što je također jedna od potencijalnih kočnica jest i lijenost ljudi za preslušavanjem novih bendova, što Antonio Lacko (Nasty Events) komentira kako je ljudima generalno sve postalo previše dostupno te su se jednostavno zasitili svega, pa je i nestala čar preslušavanja jednog te istog albuma s ploče/kazete/CD-a. “Ljudi se trebaju trgnuti i početi slušati mjuzu kako spada, tražiti i preslušavati nove bendove, podržavati te iste bendove odlaskom na koncerte i to je to, a ne sjediti doma i kukati”, poručuje Antonio, koji mi u razgovoru spominje i negodovanje nekih od posjetitelja na trenutno tražene covid potvrde i testove, a koje moli za razumijevanje jer su kazne naprosto ogromne i ne postoji alternativa izbjegavanja istih.

Oko rasta i razvoja scene, Josip Ivić (Abyssal Booking) ne vidi konkretno rješenje, a pod razloge koji koče razvoj također navodi lijenost i nezainteresiranost ljudi, dok za određene podžanrove metala ističe kako se nikada neće uspjeti popularizirati jer nema dovoljno interesa za njega. Također, prilikom organizacije koncerata navodi kako ne slijedi određene gabarite, već više ima eksperimentalniji pristup.

Tomi Edvard Šega (Twilight Promotion/ MH Concerts) po pitanju daljnjeg razvoja scene poručuje kratko i jasno: “Bendovi moraju postati originalni i početi svirati svoju glazbu te napraviti koji hit, više se truditi i više ulagati u promociju, snimke, video spotove!”

Odnos klubova, promotora i medija prema autorskim metal bendovima

U trenutku kada mjere popuste te ako i kad se sve vrati u koliku toliku normalu, zasigurno će biti potrebno mijenjati pristup, bilo da je riječ s bendovske ili promotorske strane, ili pak obje.

O odnosu klubova prema autorskim metal bendovima, Dario Polovina (Inciter) ističe šarolik odnos, dok ona najpozitivnija iskustva koja su doživjeli ponajviše povezuje s klubovima kao što su Vintage Industrial Bar ili pak Hard Place. S druge strane navodi mi i neprofesionalnost određenih bendova što uvelike utječe na to kako će se klubovi postaviti prema njima. “Više sam stava da se bendovi trebaju promijeniti, jer ako ti prihvaćaš da ćeš svirati za 100 kn, onda ne možeš očekivati ništa bolje nego kako ti jest” zaključuje Dario.

Koliko je važna zdrava komunikacija bendova s novinarima/medijima, svjestan je Zoran Ernoić (Cold Snap) koji sa svojim bendom nikada nije imao problema po pitanju objava novosti, recenzija, intervjua, iako to neupitno najviše ovisi, dakako, o bendovima koji se od početka moraju potruditi kvalitetno prezentirati svoju priču. S druge strane, kod klubova je druga priča: “Vlasnici klubova gledaju na metal bendove s poslovne/ekonomske strane pa ukoliko tvoja glazba nije baš najsimpatičnija vlasniku kluba, moraš imati poprilično dobre argumente da ga uvjeriš da je tvoj bend baš ono što mu treba da privuče hrpu žednih ljudi u njegov klub”. No, postoji i određen problem koji Zoran najviše zamjera promotorima i organizatorima kod nas, a to je slaba promocija manjih klupskih koncerata. “Većina smatra da je Facebook event dovoljan da ljudi saznaju za koncert, što smatram da je daleko premalo. Plakati, objave u lokalnim novinama, najave na lokalnim radio postajama, plaćeni oglasi na društvenim mrežama… A najvažniji su plakati! Nevjerojatno koliko puta sam dan nakon koncerta doživio da mi se ljudi javljaju da nisu nigdje vidjeli ili čuli ništa za koncert.”

Za publiku koja prati metal glazbu, Roko Nikolić (Flesh) smatra da je kod nas ima, ali da je više heterogena, pa klubovima sugerira da krenu gurati redovne metal gigove koji bi se samim time adekvatno marketinški popratili, kako sadržajem, tako i reklamom.

Da situacija može biti samo bolja, mišljenja je Denis Kuzel (ATHE): “2021. bilo je mnogo dobrih koncerata i mini festivala. Tek ćemo se nakon ove dvogodišnje muke spojiti između gradova i pružati sadržaj jedni drugima. Bolja je atmosfera u odnosu na 2018. i 2019. Unatoč nehumanim restrikcijama uspjelo se svirati i uživati u nastupima, upoznavati se, družiti, učiti jedni od drugih. Veterani scene naučili su nove trikove, a postoji i mlađa ekipa koja se pokrenula. Iznimno se veselim tome jer je već opipljivo u zraku.”

Kada se stvari vrate u neku vrstu normale, Filip Pacak (Močvara, Subsonic Events) ističe važnost podrške, razumijevanja i solidarnosti, i to s obje strane. “Klubovi trebaju promotore kao što promotori trebaju klubove. Po meni, odnosi su iznimno korektni te u realnim mogućnostima jedne i druge strane. Također, svi trebamo medije da pokriju određeni događaj ili promoviraju izlazak novog materijala nekog benda. Ipak, sve se svodi na isplativost i u potpunosti mi je jasno da se neće objavljivati sadržaj koji ne privlači pozornost jer time mediji gube brojke koje im trebaju, a u drugu ruku, kako da neki manji/mlađi/novi bend dobije svoje dvije minute slave ako ih se ne pogura? Endless loop.”

Antonio Lacko (Nasty Events) sam traži bendove, šalje mailove, organizira metal koncerte na području metropole, a bez svemogućnih tonaca, lightmana, tehničara, voditelja i ostatka tima, svjestan je da ništa od toga ne bi bilo moguće. S druge strane, poručuje kako nije imao loša iskustva s klubovima. “Ne znam kako je drugim promotorima, ali ja sam generalno zadovoljan odnosom i komunikacijom sa svim klubovima s kojima sam do sada radio. Od samih bookera do svih ostalih koji sudjeluju u realizaciji koncerata.” A po pitanju odnosa glazbenih portala i bendova? “Nisam baš primijetio da pišu o samim bendovima i da se rade recenzije albuma malih underground bendova, već više pišu o nadolazećim koncertima ili izvještaju s istih.”

Fer i korektan odnos klubova i promotora komentira mi Josip Ivić (Abyssal Booking): “Promotori i klubovi prilagodili su se današnjoj situaciji i trude se nešto napraviti, pa se svi usputno mijenjaju zbog nove situacije, naravno ni na čiju štetu, već svi zajedno surađuju, što je za svaku pohvalu jer smo i dalje na skliskom terenu što se tiče korone. Što se tiče medija, uglavnom nije da imaju sluha za metal, čak i oni koji su se specijalizirali za metal malo su posustali u pisanju”.

Ipak, sve je to na kraju krajeva samo biznis, poručuje Tomi Edvard Šega (Twilight Promotion/ MH Concerts): “U Hrvatskoj ne postoji normalna rock scena, sve je na nivou estrade ili DIY, a tu nema mjesta za metal, no kad bi se pojavio bend koji bi punio dvorane, organizatori i mediji bi ih počeli podržavati”.

Autorski metal bendovi iz Hrvatske i ostatka regije na koje vrijedi obratiti pažnju

Imamo li trenutno aktivnih autorskih bendova koji se izdvajaju od ostalih ili imaju potencijala da konkuriraju na svjetskoj metal sceni? Ili jednostavno trebamo promijeniti pristup iz temelja?

Iako ostatak regije nije toliko popratio, Dario Polovina (Inciter) iz Hrvatske posebno izdvaja bendove Chaos Addict, Sufosia, E.N.D., Infernal Tenebra, sve redom starije bendove na metal sceni koji, kaže, rade na jednom supervisokom nivou.

Oko mladih snaga za koje se nada da će prebroditi ovo stihijsko razdoblje, Zoran Ernoić (Cold Snap) pak izdvaja bendove Pale Origins, Bednja, Zenoth, Core System, Old Night… Za sve nabrojane ističe da iskaču po stage performansu, kreativnim glazbenim idejama, paze na detalje oko zvuka na pozornici, na imidž benda, itd. Spomenuo mi je tako i projekt Act of Denial, gdje su gitaristi domaćeg benda Koziak uz fenomenalni lineup: Steve DiGiorgio na bassu, Bjorn Strid na vokalu i Krimh na bubnju. “Što se konkurencije na svjetskoj metal sceni tiče, to najviše ovisi koliko je sam bend spreman uložiti truda i vremena da na neki način ispliva u moru svih bendova”, pojašnjava Zoran te posebno izdvaja Manntru kao domaći bend koji je najviše napravio po tom pitanju zadnjih godina jer su razvili svoj stil, jako puno radili na izgledu, konstantno su na cesti, imaju hrpu koncerata, a baza fanova im se rapidno povećava.

Koliko su bitne financije da bi mogao konkurirati na svjetskoj sceni svjestan je Roko Nikolić (Flesh) koji pak kaže da kod nas ljudi jednostavno nemaju novaca za financijsko guranje prema van. “Pa jedan Arch Enemy je navodno počeo zarađivati novce tek na trećem/četvrtom albumu… a za izgurat svaki album od snimanja do turneje… to su ozbiljni novci”. Od domaćih bendova koji imaju dobre ideje, kul sound i zanimljivu glazbu, Roko tako izdvaja njemu drage domaće sastave LiV, Speedclaw i Lord Drunkalot.

Iako je pitanje poprilično subjektivne prirode, Denis Kuzel (ATHE) s veseljem mi priča o sljedećim domaćim i regionalnim bendovima za koje bi volio da ih čuje više ljudi vani jer zvuče masivno i slojevito. “Glista iz Ljubljane. Vječni soundtrack na Gemišt/ATHE putovanjima već dvije godine. ‘Patologija poniznosti’ Muke je top i volio bih ih češće vidjeti. Nešto poput njihove ‘Idolomantis Diabolica’ svakako vidim na svjetskim pozornicama među najboljim bendovima svijeta, taman prije ili poslije Amenra. Namet je predivan za vidjeti i njihov album ‘Propast’ jedna je od najboljih stvari koje je hrvatski metal iznjedrio po pitanju produkcije i sadržaja. Zamisli Entombed, Dismember, Namet turneju! Od neaktivnih bendova vječni sam obožavatelj ‘Escape of Pozoj’ Johanna Wolfganga Pozoja, ‘Symptoms’ od True-a i Usudovog ‘Creator’s Sorcery’. Nekada davno smo kao klinci plakali nad ‘Seasons of Evil’ Deaf Auditoriuma”, prisjeća se Denis.

Filip Pacak (Močvara/Subsonic Events) na sam vrh regionalne scene postavlja bendove Muka, The Stone, Bednja i The Canyon Observer, koji mu se najviše vrte na playlistama te spominje i lokalne bendove Sitis, Negative Slug, Aligrindtor, Infest, Scaffold, Srd… Od kultnijih sastava (što aktivnih, što ne) izdvaja bendove Chang Ffos, Johann Wolfgang Pozoj, E.N.D. i Drama. “Odabrani se meni osobno izdvajaju zbog glazbene estetike koju volim, ništa više ni manje. Vjerujem da svi nabrojani bendovi ili jesu ili su bili dovoljno kvalitetni da bi imali dobar utisak u inozemstvu.”

Od domaćih metal snaga, Antonio Lacko (Nasty Events) na sam vrh bez imalo dvojbe stavlja zagrebački black/death metal bend Muka, prvenstveno zbog glazbene estetike koja mu je najbliža. Nakon njih, od aktivnih aktera sa scene izdvaja i moćne black thrashere Bezdan, odlične heviće Flesh, alko trešere LIV, hardcoraše Ponor i grinderski dvojac Aligrindtor. Od susjednih zemalja navodi mi Glistu, Hellcrawler, Srd i The Stone kao ziheraške preporuke na koje vrijedi obratiti pažnju.

S ex-Yu teritorija, Josip Ivić (Abyssal Booking) fokusiran je na ekstremnije metal bendove. Preporučuje nam trenutno aktualne domaće black metal bendove – Sitis, Bednja, Muka i Zlobnik. Za Defiant navodi da su preuzeli kormilo death metala, od sporijih doom bendova spominje Left to Starve i Negative Slug te posebno preporuča ovogodišnje vrhunsko grindcore izdanje Aligrindtora za koje smatra da će metalci itekako cijeniti. Od susjednih zemalja izdvaja Srbiju koja ima iznimno kvalitetnu black metal scenu, BiH koji imaju Toxic Death, za Slovence koji su se okupili oko Postojne preporuča bendove Morbid Creation i Nefarious Vermin, dok u sporini i dalje prednjače s Leechfeastom.

Koliko naši bendovi imaju ambicija za izgradnju inozemne karijere?

Inciter su tako prije nego što je nastupila korona zasvirali u Švedskoj, Njemačkoj, Austriji, odradili su i turneju po Slovačkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Sloveniji i BiH te općenito odsvirali mnoštvo nastupa u inozemstvu, no međutim trenutno ne love karijere vani jer imaju klince pa je bend sada okupiran drugim prioritetima. Ipak, imaju vremena za novu glazbu jer spremaju novi album za koji još trebaju odabrati datum izlaska, nastupaju (kako s Inciterom, tako s Metallica tribute). “Sviramo 21 godinu, bend smo koji nikad nije stao, šibali smo uvijek nove albume, svirali live-ove, snimali live-ove, turirali itd. I tako će biti dok god budemo klinci u glavi koji dolaze na probu i koncerte kao da im je prvi put”, ističe Dario.

Arises (ex Rising Dream) su pak trenutno kreativniji nego ikada, a Filip mi otkriva kako trenutno marljivo rade na novim materijalima te najavljuje i skorašnji izlazak novog singla, dok je bend dodatno osvježio dolazak Bruna (Porko Dio, Sikasa, Kapra) na poziciju frontmena. “Radimo, snimamo i širimo horizonte, a što će budućnost donijeti, vidjet ćemo”, poručuje Filip.

Dečki iz Cold Snapa imaju trenutno želju poraditi na novom materijalu jer su uzeli svojevrsnu kreativnu pauzu. “Teško je govoriti o nekim planovima za iduću godinu jer oni jako ovise o tome hoće li biti novog lockdowna, ali definitivno ćemo snimiti i izdati barem dva singla s nadom da ćemo ih popratiti i s koncertima”, otkriva mi Zoran i ne može ne spomenuti 2021. godinu koja je im je bila najgora po tom pitanju. “Naše mjesto uvijek je bilo na pozornici, a bez nastupa se polako gubi snaga i entuzijazam benda.”

Zagrebački hevijaneri Flesh trenutno imaju jednostavne ambicije, a to je svirati ono što slušaju i brijati i dalje svoj đir te raditi to prvenstveno za sebe, a kako sami kažu, ako se svidi i ostalima – još bolje. “Poraditi moramo na puno toga, prvenstveno da budemo manje inertna stoka!”, tvrdi Roko.

Attitudes to Human Extinction sa svoja dva tekstopisca i tri riffmeistera, svakako je jedno od osvježenja na domaćoj death metal sceni te polako, ali sigurno dolaze i do šire publike van rodne Koprivnice. Ambicija za probojem vani postoji, ali je propitkuju jer su svjesni što to sa sobom nosi, pa tako trenutno imaju želju ispromovirati aktualni EP “Rotten” po Hrvatskoj uzduž i poprijeko čim se ukaže prilika. “Za tih par koncerata dobili smo ono što bendovi nekada ne postignu dugogodišnjim radom – reakciju! Usprkos tome što bend postoji od 2018. godine, tek smo se ove 2021. kristalizirali i jasnije nam je koje su nam greške i što nam je činiti sljedeće godine”, poručuje Denis koji je svjestan da im u budućnosti treba čvršća struktura, konkretno budžetiranje, prostor, više opreme i disciplina te još jasnije glazbene i konceptualne ideje, uz naglasak na video spotove i proširenje vizualnog aspekta nastupa.

Čime se vode promotori prilikom organizacije koncerata domaćih i stranih autorskih metal bendova

Tomi Edvard Šega, promotor i organizator koncerata, radi za slovensku firmu MH Concerts koja organizira uglavnom metal koncerte koje Tomi potom organizira u Zagrebu, godinama je radio i na Metal Campu tj. danas Metal Days festivalu u Tolminu. Tomi smatra kako prvenstveno treba poraditi na promjeni političke vlasti i dovesti vlast koja će znati prepoznati prave vrijednosti kulture i umjetnosti u koju spada i rock glazba. Kao primjer mi navodi Finsku koja redovito financira glazbenike koji sa svojim bendovima redovito imaju koncerte, baš kao što financira i sve ostale koji se bave umjetnošću. “U Hrvatskoj je situacija u glazbi tj. kulturi i umjetnosti na nivou seoske mafije koja financira i podržava politički podobne izvođače koji su uglavnom treš tj. šund, ali su politički podobni i služe politici u svojoj propagandi.”, govori Tomi.

Nezadovoljan je i po pitanju zamršene situacije lokalnih support bendova većim stranim imenima, upravo iz razloga što strani bendovi pretežito dovode svoje predgrupe koje im plaćaju kako bi mogle otvoriti njihove koncerte, dok dodavanje lokalnih imena organizatoru samo nabija dodatne troškove i tehničke probleme, jer se, prema Tomijevim riječima, zbog lokalnih predgrupa rijetko proda karta više. “Ne vidim neku svijetlu budućnost za hrvatsku metal scenu i mišljenja sam da će ostati na nivou na kojem je i sada, da će se nastaviti svirati po klubovima i to je to, a publike će za to uvijek biti jer je metalcima najbitnije da čuju dobar ritam, rif, da imaju pivo u ruci i da mogu bengat, a sutra ionako neće znat tko je i što svirao”.

Subsonic Events agencija koju vodi Filip Pacak, trudi se dovoditi imena koja još nisu imala prilike zasvirati kod nas, a za koje smatraju da opet postoji dovoljno naše publike da to i poprati, pa su tako doveli oko 90% bendova koji nikada dosad nisu nastupali u Hrvatskoj (Mgla, Uada…). Također, Filip mi spominje i dugačak proces prepun riskiranja kako bi se bukirala određena imena, a što je uvijek odrađivao u skladu sa svojim mogućnostima, znanjem i iskustvom. “Nije to posao od par mailova gdje vi izrazite želju i bend se odmah krene spremati kako bi odradio jedan koncert. Puno je tu logistike i pripreme”, poručuje Filip koji se trudi biti maksimalno korektan sa svakim koncertom ili eventom te dodaje: “Daljnje ambicije svedene su na neki minimum dok se situacija ne primiri. Puno ponuda stiže, a neke stvari su već dogovorene i potvrđene, ali čeka se idealan moment za najavu. Žanrovski ću sigurno proširiti svoje djelovanje jer imam puno želja i ideja, a kako će to ispasti, vidjet ćemo u dogledno vrijeme.”

Nasty Events, nezavisna agencija koju vodi Antonio Lacko, prvenstveno organizira nerazvikane, a opet vrhunske ekstremne underground metal punk bendove. “Cilj mi je da ti isti bendovi shvate da i mi imamo štošta za ponuditi, u vidu odličnih domaćih bendova, super publike, dobre hrane i kvalitetne zajebancije”, govori mi Antonio te nadodaje kako nikada na druge agencije (pogotovo bratske poput Subsonica i Abyssala) nije gledao kao na konkurenciju, već kao na ljude koji imaju istu ambiciju i želju kao i on. Od stranih koncerata koje je organizirao, posebno izdvaja Incantation, Nekrofilth, Black Twilight Circle, PLF, Children of Technology ili pak domaće snage poput Bolesnog Grinja, Dislikea… A što sve kuha u svom loncu predivnog kaosa, uskoro će biti otkriveno.

Abyssal Booking agencija, koju nam predstavlja Josip Ivić, ne izdvaja posebne kriterije kojima se vode prilikom organizacije koncerata, već nastoje dovoditi bendove koji im se sviđaju te koje i sami slušaju. Neki od velikih metal koncerata koje su organizirali su Six Feet Under u Močvari i Pestilence u Vintage Industrial Baru. “Znam da nećemo odustati s koncertima već ćemo ih i dalje raditi. Imamo uvijek planova za nove, tako da – stay tuned.”

Što smo iz svega naučili?

Iz svega se generalno može zaključiti kako je trenutna situacija na metal sceni daleko od pozitivne. Puno je kratkotrajnih projekata, a premala količina metal bendova koji mogu ponuditi jači opus kvalitetnoga autorskog materijala. Metal bendovi koji i dalje neumorno rade i djeluju na području Hrvatske uglavnom pripadaju žanrovima kao što su death, black, thrash i heavy metal, uglavnom je aktivna stara prokušana garda, dok se istovremeno razvodnio broj novih bendova koji bi mogli ponuditi nešto autentično što bi cijenila i inozemna publika, a da nije puko kopiranje vlastitih uzora. Čast iznimkama koje se mogu pronaći i u redovima iznad, ali generalno brojka je u drastičnom padanju. Osim kroz kvalitetan autorski materijal, potrebno je poraditi i na promociji, te stvaranju i jačanju vizualnog aspekta, pa tada možemo i očekivati veći broj mlađih pripadnika ove supkulture koji će kao i nekad redovito pohoditi metal koncerte.

Također, dokle god je prisutna slaba podrška državnih institucija i lokalnih vlasti prema alternativnoj kulturi, moramo biti svjesni da će sve ovisiti o entuzijazmu i aktivnosti određenih pojedinaca koji svim silama nastoje oživjeti metal scenu. Jer, zaista i stoji činjenica da nažalost živimo na području gdje se metal glazba doživljava kao glazbeni žanr koji se izdvaja iz konteksta kulture, zbog čega su potrebni itekako čelični živci, novac i volja za riskiranjem, ali i iznimno snažna suradnja između bendova, medija i promotora. No, nemojmo zaboraviti da moramo ponuditi i nešto uistinu kvalitetno da bismo zauzvrat mogli očekivati pomake kakve recimo ima jedna Skandinavija. U svakom slučaju, za nastavak cijele priče nije loše proanalizirati i metal scenu iz susjednih zemalja; možda bismo tada mogli međusobno nešto naučiti kako bismo rasli zajedno, pa da se stvari u budućnosti ponovno zakotrljaju u nekom boljem smjeru. Živi bili pa vidjeli, s veseljem ću pratiti što se zbiva po tom pitanju.