Mile Kekin – u studiju na prvom slušanju Nježno đonom

Mile Kekin otvorio nam je svoj mali, gotovo kućni studio u dvorištu zgrade u Ilici – zid do umjetničkog ateljea ispred kojeg su razni odljevi, a najviše u oko bode onaj vimena nekakve krave. U pankerskom studiju zidova prekrvenih crveno-crnim tepisima za izolaciju, stoji bijeli bubanj kao kakav rockerski tron. Producent Mark Mrakovčić pušta svježe masterirani Nježno đonom, Miletov prvi solo album nakon Hladnog piva koji izlazi u petak, petog petog prije pet popodne.

Prvo je vedrije poslijepodne u travnju – najokrutnijem mjesecu, rekao bi T. S. Elliot –  a Mile Kekin i Mark Mrakovčić lagano izlaze iz sna. On nije zimski, nego kreativni  – najavljuje Miletov treći samostalni album. Prvi s Mrakovčićem, prvi nakon Hladnog piva. Momak iz Gajnica pokušava se držati ambicioznoga radnog režima (završeni album u tom trenutku je stigao digitalnom poštom iz masteringa), formalna „rabota“ je u završnoj fazi, a Nježno đonom prikladno pristiže petog petog prije pet popodne. Veseli ćelavac pripremio je poslovično vizualan projekt pjesničkih slika komponiranih kao stripovski kadrovi s itekako ozbiljnim tekstovima u oblačićima, ma koliko god da mu produkcijska poigravanja Marka Mrakovčića sporadično priziva komičnu notu animiranih filmova.

Mile Kekin i Mark Mrakovčić / Foto: Matej Grgić

Dok Mark otvara projekt na računalu da bi pustio Nježno đonom, Mile i ja šetuckamo malim studijem po istočnjačkom tepihu uz pokoji list papira s tekstovima snimljenima u više varijanti i stilova kroz dvogodišnji rad. Kad ga pitam kakav mu je album sada kada je napokon pred izlaskom, pobjegne mu hitri smijeh i šire mu se oči: „Ja sam vjerojatno zadnja osoba koja to može objektivno reći. Iznenađen sam kako je ispao, kako je nastao u dramatičnim vremenima. Od dvogodišnje pauze zbog korone gotovo nisam svirao i nije bilo baš najbolje životno razdoblje; ono koje ću pamtiti po lijepom. A i onaj se potres još dogodio…“

Iako je nakon svih pošasti viših, prirodnih sila zaokružio lijepu 35-godišnju priču s legendarnim Hladnim pivom, i to turnejom s finalnim dvodnevnim nastupom u Domu sportova gdje bend ni frontmen nisu odavali dojam razvoda, kaže dok sjeda ispred bubnjeva da je prije već mnogo vremena došlo do „shvaćanja da s Hladnim pivom više ne osjećam tu radost i da ću tu priču završiti. U tom periodu su nastale ove pjesme i onda sam iznenađen kako je album ispao nevjerojatno pitak i optimističan; nekako poletan. Mislim da je za to zaslužan prvenstveno Mark koji ponekad i u neke ozbiljnije tekstove uspijeva ubaciti onog glazbenog humora i nekog poleta.“

”ŠTO ĆE REĆI LJUDI”

Žanrovi humora su hula-hoop koji Kekin i Mrakovčić vješto vrte na zajedničkom projektu, a mladi ga Zagrepčanin kao potpisnik imena poput J. R. Augusta, Nine Romić, Mary May, Irene Žilić, Sabine Herman, preko Mašinka, Them Moose Rusha, ESC Lifea, Alejuandra Buendije, Radio Aktiva ili Sleepyheadsa preusmjerava u sfere alt-rocka. Njegov generacijski zvuk sklon distorzijama odredio je i zvučni kostur pjesme koja otvara album frazom koja ironijski ističe mentalitetsko pitanje ovog naroda. Dok Miletovi tekstovi istražuju sklad rime i kulturnih kodova, placebovske gitarske distorzije podvlače ritmičnu, feelgood priču o stavljanju krivih motiva u život u prvi plan dok zaklanjamo pogled od realnosti.

”PATER FAMILIAS”

Mark klika na drugu traku albuma Nježno đonom nazvanu “Pater familias” – nedvojbenom kandidatu za singl. Igranjem s „kulturnim“ folklorom, uzrečicama, frazama i izrazima koji zadržavaju krnje svjetonazore u društvu. Tempa slična irskim rock bendovima za poganje i šutke, pjesma nudi novi omiljeni singalong na live nastupima, a i potaknut će na lip sync kad se zavrti na radiju kao jedna od onih satkanih za radio. Satkana pak lirski za mačističko-plemenske vrijednosti: pukni puško, pukni puško / vrati nas u ta vremena / kad je muško bilo muško / a žena samo žena. Naravno, priziva odmah refren patrijarhalne lakonotne “Rodija se sin” kojom će se kultura regresije i dalje dičiti u vremenima kad mislimo da smo nešto postigli ulaskom u Schengen, a zapravo i dalje maštamo o lomačama za žene.

Mile Kekin i Mark Mrakovčić / Foto: Matej Grgić

Primjećujem na albumu snažnu pro-feminističku kvalitetu kojoj je “Pater Familias“ najočitiji primjer, ali nastavit će se u najavnom singlu “Male“. Na upit o feminističkoj dimenziji, Mile opušteniji smiješak trenutačno zamjenjuje ozbiljnim, zabrinutijim izrazom lica i govori da pjesma jest nastala „možda i pod utjecajem Idlesa, sličnog feminističkog momenta; pogotovo kad živimo u vremenu jakih vođa, velikih vođa, kad vidimo na svoje oči kako demokracija kao sustav propada u nekim zemljama: od Izraela, Mađarske, Rusije, Amerike itd. To je stvarno autoritarni pokret kojem svjedočimo, iza kojeg nikad ne stoji jaka žena, nego uvijek „jaki muškarac“, taj pater familias koji treba lupiti šakom o stol. Treba znati gdje je ženi mjesto i vratit nas [sarkastičnim tonom] u, kao što kaže pjesma, „bolje jučer“. Tako je, to je definitivno jedna od glavnih tema na albumu – to si dobro prepoznao.

Frontmenu Hladnog piva – znamo svi – ovo neće biti prva takva dijagnostika društva jer ju je potpuno razradio prvi put s Pivom na kultnom Šamaru koji pak slavi dvadeset godina ovih dana. Pitam ga zabrinjava li ga da i dvadeset godina kasnije pjeva o sličnim temama. Studiozno kaže: „Šamar je imao konkretnu temu – nasilje nad ženama, fizičko nasilje. A ovo je kritika pravca kojim čovječanstvo ide. Prema nekim sociolozima mnogi ljudi koji glasaju uopće zapravo nisu niti lijevo niti desno. Kao, trideset posto ljudi želi samo da se stiša kakofonija mišljenja, da se točno zna – da netko lupi šakom o stol i kaže: ‘E to je tako’. Znači imaju taj autoritarni potencijal gdje bi htjeli samo da se pojavi netko jak i da kaže ‘To je tako, više nemojte razmišljati, morate me samo slušati.’“

”ZUBIĆ VILA”

Ideju kakofonije mišljenja prenosi u vizualno potentnu “Zubić vilu“ – još jednom potencijalnom singlu – koju je snimio kao prvu pjesmu koja se našla na albumu. Nju je snimio drugu, nakon što se prva snimljena nije uklopila u koncept. Pjesma o „hejterskom internetskom društvu u kojem živimo“ napravljena je „u roku keks“, a unatoč svojim teškim aktualnodruštvenim konotacijama ere Donalda Trumpa, također nosi zvučno neočekivano rješenje za problem: pjevan, veseo i prpošan aranžman. Oko njega se Kekin ponosno prisjeća da je baš to bio trenutak kad su Mark i on kliknuli u studiju: „Tada sam shvatio da imamo puno zajedničkog: kako gledamo na aranžmane i muziku. Nakon nje smo imali malu pauzu i onda sam shvatio da je Mark unajmio studio točno stotinu metara od mog stana i to sam shvatio kao znak s nebesa. Rekoh, ‘ajmo napravit album skupa. Nisam imao osjećaj smjera, da se vratim na to. Dakle idemo od pjesme do pjesme, potpuno lišeni svih žanrova.“

”NIKAD SIT”

Iz “Zubić vile” uklizat ćete u gnjevniju i frustriraniju “Nikad sit” koja će još više razraditi one distorzije tipične za britanski alt-rock druge polovice devedesetih, čak i post-punk elemente koji će iznenaditi Kekinove ranije slušatelje, pa na pitanje o stilu priznaje da je „stil je došao naknadno. I na kraju da neke pjesme previše strše stilski, pa je Mark znao prilagoditi tako da ne ispadne baš kao musaka.“ Po pitanju estetike kaže da nisu „glazbeno okolišali nego smo pokušali biti što direktniji i kad slušaš kako “Nikad sit“ kako zvuči kao pjesma, to je zapravo post-punk stvar od tri minute, a sve pjesme nam manje-više traju tri minute.“

U tom smislu nećete se oteti dojmu da ovdje aranžerski čujemo punk, pa se Mile smije govoreći: „Tako je. To je onako, akupunktura, točno pogodi tamo u živac, ne treba igla bit preduga, nego samo pogodi točno tamo gdje će reagirat. I to je Mark uspio naglasit svojom produkcijom.“

Kažem mu da je jako osjetna žanrovska eklektičnost, šarolikost koju najviše povezuju dva elementa: vokal i snažne gitare, ponavljam, prepoznatljive u britanskom alternativnom zvuku s kraja prošlog stoljeća, s puno post-tendencija, distorzija, masnih riffova i manje čišćih gitarskih dionica od onih Hladnog piva i okreće se za 45 stupnjeva Mrakovčiću govoreći: „Da, to je Mark kriv, meni to nije palo na pamet.“

”BEZ PROBLEMA”

Sama struktura pjesama pazi na ritam cjeline, na balansiranje tempa, pa se na “Bez problema” stvari nakratko umiruju jekom klavijatura U2-ovskih klavijatura u početku, da bi u nju k’o iz vedra neba produkcijski upleli jednu strukturu koja će pak odjekivati tamburaškim refrenima. U mobitel si upisujem „U2 meets tambura” dok se Kekin u nevjerici ceri na usporedbu, ali je ne poriče.

”GDJE SAM BIO DOSAD”

Ova stvar još će više smiriti energiju na polovici albuma kao jedina, uvjetno rečeno balada albuma, što me neminovno produkcijskim postupkom podsjetilo na velikana produkcije rocka Denisa Mujadžića Denykena koji je o unutarnjoj strukturi albuma pazio podjednako kao i na strukturu pojedine pjesme.

Denyken, kao neslužbeni član Hladnog piva, producent koji je od gradskih punk-rock miljenika stvorio jedan od nacionalnih bendova, producirao je i Kekinov prošli samostalni album Kuća bez krova. U razgovoru o nužnoj bliskoj simbiozi autora i producenta, Kekin ispunjen čujnim poštovanjem prema producentu govori „Kuća bez krova ne bi nikad tako zvučala da nije [Denyken op. a.] ušao u taj album: on ga nije samo snimao i producirao, nego je zaista prodro u temu. Razgovarali smo puno o pjesmama, o muzičkom pravcu… Kad je Denyken to vidio, zaljubio se u album i još napravio dokumentarac o njemu. Provodili smo mjesece i mjesece zajedno. Od pretprodukcije kada je dolazio na probe benda do kraja. Na neki način se stvori ne samo bendovska kemija, koja je poslije naravno važna, nego i prisan odnos s čovjekom koji pjesme treba naposljetku završiti. U ovom je slučaju to bilo i intenzivnije jer je Mark sve odsvirao na svim tim demo varijantama. Znači morali smo puno razgovarati o svakoj razini.

Mile Kekin i Mark Mrakovčić / Foto: Matej Grgić

Dok pauziramo zvučnike na pola puta preslušavanja i dok Mile kvasi grlo hladnim pivom čiji brend nećemo reklamirati, pitam koliko je njihova komunikacija – o životu, o stvarima koje će snimati – utjecala na sâm rad: „Sigurno jako puno. Nismo se nikad posvađali, ali sam već nakon nekoliko mjeseci znao kad je Mark stvarno sretan s pjesmom, kad me želi usrećiti time da se pravi da je sretan, kad je lažan.“

Veseli producent pomalo vikinškoga izgleda (valjda barem ovo nije politički nekorektna usporedba?) potvrđuje Kekina: „Bio je dobar moment kad je Mile zatražio ‘Gle, moraš mi reći kad je loše’. A to nije samo do toga; ja ne želim da se dogodi demotivacija. Nekad šivam energiju čisto da se ne izgubi: ‘Ah, sad nije dobro, idemo doma’. Probamo onda i pet verzija. Moramo isprobati pet verzija. Ako nijedna nije dobra, onda imamo problem.“

Mile Kekin i Mark Mrakovčić / Foto: Matej Grgić

Mile kimajući nastavlja: „Važno mi je kad imam nekoga kome mogu vjerovati i tko mi može reći kad nešto ne valja, da nema taj osjećaj strahopoštovanja – to nikad nije dobro. Mark je znao reći par puta: ‘Čuj, to je možda nezgrapno, probaj nekako drugačije. Imali smo jednu pjesmu – koja na kraju isto nije završila na albumu – gdje je Mark zapravo u kombinaciji s mojom ženom [Ivanom, op. a.] koja se nije našla na albumu, iako se meni svidjela. Ja je čuvam za sljedeći put ili za neki festival. No lijepo je kad ti netko može reći točno što je dobro i što nije. To zbilja pridonosi zdravijoj selekciji pjesama.

Klasično kekinovskim usporedbama kaže da se „uvijek malo brinuo kad smo tako dugo radili, onako do kasno u noć, i onda sam se bojao tog efekta – ludila udvoje. A to postoji kao dijagnoza; kad imaš psihičkog bolesnika i onda ovaj drugi isto poludi.“

”RATNIK SVJETLA”

Smirivanje sa sredine albuma i kratku pauzu o dvojici kao glazbenom paru naglo staje oštrim udarom gitare i pitanjem Zašto bi ti bio pijun, samo jedan od milijun? kojim prodorno počinje dinamični “Ratnik svjetla“. Drugi singl koji je ključ čitanja albuma kao satira na digitalnu reaktivnost i priučenu suvremenu pravičnost zbog kojih odmičemo pogled od stvarne slike društva. U “Ratniku svjetla” se očituje Mrakovčićeva svježina i petarpanovski duh koji će nositi mnogi milenijalci iz černobilske generacije – kojoj obojica pripadamo. Ako je ikad bilo pjesmu usporediti s kompozicijom, strukturom i vizualnom retorikom stripova prenesenom kroz nacrtane, karikirane elemente kakvi evociraju zvukove, ako biste ikad crtić o kojotu i ptici trkačici trebali pretvoriti u trominutnu skladbu, onda je to “Ratnik svjetla“ sa svojim komičnim elementima u službi ironije.

”ORANGUTAN”

I ono što album čini koherentnim jest fini bešavni vez kroz dvanaest postaja, pa se tako suptilni elementi nadovezuju kao što je i slučaj s “Orangutanom“ – vizualno sugestivnim brojem kojem će pak zvučna pozadina sljubiti surferski rock i estetiku klasičnoga akcijskog filma šezdesetih. Poigravanja s onomatopejama nasuprot ritam gitare i bubnja “Orangutan” je srčana satira zamisliva usred filmova Roberta Rodrigueza, posebno kada se radi o Mrakovčićevim solo dionicama i dominantnim riffom na koji poželite mlatarati udovima kao kakav majmun.

”ADRIA (ZIMMER FREI ZWEI)”

Ako smo prije dvadeset godina slavili turizam kao temelj i spasiteljsku granu hrvatske ekonomije, onda u 2023. kada Hrvati – barem ne mali i prosječni – više neće moći ići na more ako ne dignu kredit. “Adria” je doslovce nastavak “Zimmer Freija” Hladnog piva, skladana kao srednjoeuropska popevka satiričnoga tona „jer tematski i jest to. Kako smo se u “Zimmer Frei (1)“ radovali da ćemo ugodno živjeti od turizma, sad će stranci ugodno živjeti od turizma.“ Kekinu je njemački materinji jezik jer, osim što se u Njemačkoj rodio, ondje je živio i radio pa ne zvuči cringe ni kao Anton aus Tirol ni kao mnogi domaći izvođači u pokušaju pjevanja na, naravno, engleskom jeziku. “Adria” je švapska himna domoljubne prodaje povijesti, tradicije i mora kao vrijednosti kojima volimo manipulirati u svakodnevnoj retorici u svrhu brojanja krvnih zrnaca. Ironijski pogled na penzionersku Hrvatsku u kojoj na kraju radnog vijeka sebi ne možete priuštiti ni vikend na moru. Stvar kao stvorena za ljeto 2023. na Viru!

”KUPIH GA NJOJ ZA ROĐENDAN”

I evo, ponovno koketira s elementima garažnoga rocka s ranih dvijetisućitih iliti zvuči najviše kao odlomak Mrakovčićeva glazbenog potpisa i vinjeta njegovih srčanih live nastupa. Milenijalci bi mogli najviše istezati vratne mišiće na ovom smoothieju ili shakeu – ovisi na kojem ste zdravom režimu – smiksanom od komadića Iggyja Popa, Jeta, Strokesa i Jacka Whitea.

Ova pjesma apsolutno vapi za previše decibela u zvučnicima alternativnih koncertnih prostora s kojih će sa zidova kapljice znoja pred kraj maratona zvanog Nježno đonom voziti maraton. Nju je – kao i većinu pjesama proljetos na balkanskog turneji, a ponajbolje u šibenskom Azimutu – Kekin testirao. Šibenčani su za pretpremijeru Lagano đonom napisali da se prvi mačići ne bacaju u vodu, pa me zanimalo dogodi li mu se ikada da pjesma izvedena uživo prije studijske finalizacije utječe na zvuk određene pjesme: „Ne, ali utječe na razmišljanje o tome šta je važno unutar neke stvari. Dogodilo se to da svirajući neke pjesme kao trio – recimo baš “Mala“ koju smo znali odsvirati prije izlaska zbog fantastične reakcije na pjesmu – shvatiš što je zapravo važno u pjesmi.“

Na toj je turneji Mrakovčić bio trećina rock trojstva koji se nadovezuje: „Vrati te u ono što je bitno, a kad razmišljaš cijeli dan kakav je kick, onda si već otišao u onu ludost. Taj se moment dogodio s bendom: Mile i ja smo cijelo vrijeme radili solo, solo, solo i onda upadneš u taj demonitis. Sve je demo, demo, demo, jedan pa drugi… I onda tek kad smo ubacili bend u to, onda dobiješ malo osjećaj kak to zvuči uživo; dobiješ osjećaj što funkcionira, a što ne.“

Mile Kekin i Mark Mrakovčić / Foto: Matej Grgić

Pred finale 41-minutnog albuma tako skrenusmo guvernal naše priče u onu najvažniju temu nakon izlaska albuma – novu bendovsku formaciju. Ime mu je bazično i jasno: Mile Kekin bend, za koji autor glazbe i teksta, frontmen Piva i sada nove šestorke neočekivano priznaje da su Mark i on bili malo u strahu od benda. Bilo nam je to sve tako dobro kod snimanja, a sad si mislimo, zovemo taj bend i album će se potencijalno uništiti jer će biti sve rokerski. Na kraju je to ispalo još bolje s bendom i presretni smo kako zvuči.

Kažem momcima koji su mi dali priliku prvom čuti Nježno đonom da je zajednički nazivnih ovih dvanaest pjesama srčanost i adrenalin, na čemu Mile iskreno zahvaljuje, nadodajući da ga je slušao prilikom trčanja, za što je najbolji. Mark dječački čvrsto stišće kapke i ceri se od uha do uha ispod svojih lokni i kroz smiješak mu se probija „e, to je super, ako to… to je najbolje.“

U novoj eri, novoj formaciji, Kekin predvodi bend u kojem mu zdesna svira sugovornik nam – producent i aranžer Mark Mrakovčić, zatim Danko Krznarić na klavijaturi i gitarama, Andrija Lazo na gitari i harmonici, Viktor Slamnig na basu i Mario Petrinjak na bubnjevima koji su već premijerno šibenskom Azimutu predstavili pjesme svega pet mjeseci nakon što smo ga mi dva dana zaredom gledali pred rasprodanim Domom sportova na 35. rođendanu Hladnog piva. Čovjeku koji je godinama punio koncertne dvorane i arene sada reducirati stvari na manje prostore i publike a opet povećati i pomladiti bend kaže da „nije nešto o čemu razmišljam. Kad sam na bini, ne razmišljam o ničemu što je bilo ni prije ni kasnije, razmišljam samo o tom trenutku i o ljudima koji to sad konzumiraju, koji slušaju sad te pjesme.“

Mile Kekin i Mark Mrakovčić / Foto: Matej Grgić

Teme koje ga okupiraju i dalje su slične, no autorstvo i kreativa – čut ćete petog petog prije pet popodne – nisu paralelan autoput onom od Piva. O temama društveno-satiričkih i kritičkih tekstova koji su na Nježno đonom metrički, ritmički i tropski ispolirane – kaže da su slične jer se „situacija ne mijenja. I dalje živimo u takvom vremenu, više od četvrt stoljeća nakon rata kad su rane i dalje svježe – i uvijek će ostati svježe. Vladajućoj garnituri ne odgovara zacjeljenje. Konstantno jašu po tome kako bi ušutkali sve one koji misle da se okrenemo, da se preustroje čovjek i problemi s kojima ćemo se suočiti u budućnosti, od klimatskih promjena pa nadalje. Ne radim to zato što mislim da ću popraviti svijet nego zato što ne mogu drugačije. Ja ne mogu drugačije. Ima na ovom albumu i par ljubavnih pjesama, ali meni je ljekovito da komentiram, pa makar već komentirao nekoliko puta.“

Pritom me zanimalo, s obzirom na to da se i na Nježno đonom, kao i na Kući bez krova, odmiče od poetike i estetike Hladnog piva, je li već na tom albumu prije šest godina znao da definitivno odlazi jahati sâm u suton? Drugim riječima, koliko je ovaj album drukčiji u odnosu na Kuću bez krova, kako je bilo raditi sa spoznajom bivanja samostalnim u odnosu na Hladno pivo?

Nostalgično, ali samouvjereno vraća se unatrag nekoliko godina i kaže: „Nisam htio raditi album koji bi bio sličan Hladnom Pivu jer sam imao Pivo koje je funkcioniralo i radilo. Svirali smo, izdavali smo singlove, radili smo na albumu, ali naprosto to nije nikamo vodilo. Kad sam radio solo album [Kuća bez krova, op. a] uz bend, onda sam gledao da zvukovno, idejno i tematski bude drugačije i da ne radim konkurenciju vlastitom bendu.“

Iz toga povlači paralelu s Nježno đonom, „radeći na ovom albumu kada više nema Piva – možda je to glupa riječ – nema ni te opasnosti da imitiram Hladno pivo, da to  bude još jedan album benda koji se neće zvati Hladno pivo. Kuća bez krova bila je zamišljena kao autobiografski album. Više naslonjena na nekakvu američku školu rock’n’rolla, od Brucea Dylana i tako dalje. Tamo sam baš jako bježao od pretjeranih, distorziranih gitara i sve što bi moglo ljude podsjetiti na Hladno pivo, a ovdje pak nije bilo toga više. Ovdje je bilo jasno i čisto – napraviti tabulu rasu od početka.“

Mark se prisjeća početka suradnje i kaže da ipak „nije bilo puno razmišljanja nego smo samo rekli napraviti kako nam se obojici svidi njegov dio, pa vidjeti vodi li kamo. U razgovoru sam shvatio kakve stvari voli. I mogu reći da smo se tu poklopili. Ne nužno po pitanju zvuka, nego svaki put kad bi on meni poslao nešto bezveze, izvan snimanja, nešto što sluša, pokazao bi mi nešto uzbudljivo i novo. Inspirirao me. Nisam imao točan smjer kojim će voditi.“

”MALA”

Na albumu se bavi najviše, kako kaže, „kakofonijom mišljenja“, ali i borbom za samopouzdanje i sigurnost onih koji u svakodnevici ne uživaju jednako odnošenje od pojedinaca grčevito sljubljenih s fosiliziranim idejama poretka, pravde, ljepote ili jednakosti, o čemu će govoriti i na spomenutom najavnom singlu “Mala”. Minimalistička i smirenija “Mala” posveta je njegovoj kćeri, ali i mladim djevojkama kojima je već poručio da je „savršenstvo ne samo lažno, nego i dosadno“ i da ne trpe stereotipna sranja onih čija očekivanja ne trebaju ispunjavati.

”GUVERNAL”

I dok više od pola sata vozimo nogom na papučici gasa, dovitljivo šamaramo ratnike svjetla, ugnjetavače i lažne moraliste, na zadnjoj smo stanici u kojoj je od svih dvanaest pjesama Mile najromantičniji. I dalje poslovično duhovit i autoironičan, ali nježan i slikovit u ljubavnoj numeri pulsirajućeg ritma koji će bez sumnje postati sestra “Renou 4“ sa svojim filmičnim slikama: Vozim malu na guvernalu / u ustima mi njena kosa / k’o sumanut gazim pedalu / i pucam od ponosa / Vozim malu na guvernalu / ona vrišti, ja se smijem / kroz crveno zelenim valom / valjda je to carpe diem. Njima optimistično zaključuje da nakon udaranja Nježno đonom sve vrijedi za jedan klišejski prozvan „običan trenutak“ koji i biva elanom u svakom izazovnom trenutku ranije iznesenih postaja.

„Slažem se”, kaže, „baš je jako slikovit album i mislim da je to valjda zbog igre riječima. Gledao sam da tekstovi ne budu dugi, a da budu baš kao igle – da točno zabodu gdje treba.“

Nježno đonom Mile Kekin prezentira petog petog prije pet popodne

1. Što će reći ljudi
2. Pater familias
3. Zubić vila
4. Nikad sit
5. Bez problema
6. Gdje sam bio do sad
7. Ratnik svjetla
8. Orangutan
9. Adria (Zimmer frei zwei)
10. Kupih ga njoj za rođendan
11. Mala
12. Guvernal