Miljenko Prohaska: Elegantan, samozatajan, jazzy

Prije deset godina preminuo je Miljenko Prohaska (Zagreb, 17. rujna 1925. – Zagreb, 29. svibnja 2014.), dirigent, skladatelj, aranžer i kontrabasist. Iako se aktivno bavio mnogim vidovima glazbe i postao dugogodišnjim nezaobilaznim sudionikom domaćega glazbenog života, naročito je obilježio domaću i međunarodnu jazz scenu, a i ona njega. Bio je aktivan od ranih dana domaćega jazza, prisutan u njegovom razvoju i etabliranju, kao i u međunarodnim uspjesima.

Kao dječak najprije se bio zainteresirao za violinu („biolinu”, kako ju je nazvao kao četverogodišnjak), no maturirao je kao kontrabasist, a dirigiranjem se je počeo baviti kao student Teoretsko-nastavničkog odsjeka na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Tijekom školovanja je, kaže, uvijek radio, svirao, na barem dva mjesta.

Miljenko Prohaska/Foto: Davor Hrvoj

Brojni sastavi s kojima je surađivao pokazuju na koliko je strana izvođački pridonosio hrvatskoj glazbi: još od 1939. redovito je svirao u Kvartetu Branka Kralja, zatim je bio član Zagrebačkoga jazz kvarteta i Zg. jazz kvinteta. Bio je član Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog i Komornog orkestra Radiotelevizije Zagreb te Orkestra Jugoslavenske radiotelevizije.

Od 1955. do 1989. Prohaska je bio šef-dirigent Plesnog orkestra Radio Zagreba (današnji Jazz orkestar Hrvatske radiotelevizije), kojemu je bio i jedan od utemeljitelja. Ustrojio je također Big Band Simfonijskoga puhačkog orkestra Hrvatske vojske (Orkestra OSRH) i vodio ga od 1996. do 1998. Osnovao je i vodio i niz manjih sastava.

Na uglednom festivalu u Montereyu Prohaska je nastupio 1967. i ondje kao gost-dirigent vodio orkestar Dona Ellisa koji je izvodio njegove skladbe. Poslije je u razgovoru s Davorom Hrvojem rekao „Dizzy Gillespie je, svirajući u Montereyu moje skladbe Intima i Opsesija, odsviral takva sola da sam pal u nesvest”.

Surađivao je i s mnogim drugima slavnim jazz glazbenicima kao što su John Lewis, Johnny Griffin, Ted Curson, Lucky Thompson, Art Farmer, Slide Hampton, Art Taylor i dr. te je svirao u međunarodnim jazz orkestrima Gerryja Mulligana i Clarka Terryja. Nastupao je diljem Europe te u SAD-u.

Leonard Feather uvrstio ga je u svoju Encyclopedia of Jazz in The Sixties (Feather je također autor engleskoga teksta kasnije, vokalne, inačice skladbe Intima). Willis Conover, glazbeni urednik postaje Voice of America / Glas Amerike i promotor jazza, posvetio je Prohaski dvije emisije.

U časopisima kao što su Down Beat i Jazz Forum nekoliko je puta, 1960-ih i 1970-ih, bio na top-ljestvicama najvažnijih/najboljih dirigenata jazz-sastava.

Miljenko Prohaska/Davor Hrvoj

Prohaskin skladateljski trag snažan je i međunarodno priznat: obično se navodi da je Intima, čija je prva inačica nastala 1962. i koja je jedna od njegovih najpoznatijih skladbi, ujedno najizvođenija hrvatska jazz skladba u inozemstvu. Skladbe Intima, Koncert br. 2, Concertino za jazz kvartet i gudače i Dilemma, uživo je još 1960-ih godina čula i svjetska publika. Izvodili su ih Modern Jazz Quartet, Simfonijski orkestar iz Cincinnatija, ansambl Orchestra U.S.A. i Pariška filharmonija, i to u New Yorku, u dvorani Carnegie Hall, i u Salle Pleyel u Parizu, gdje je njegovu glazbu – uz djela Stravinskog, Skrjabina i Johna Lewisa – dirigirao Vladimir Kudžukarov.

Prohaska je naglašavao da su šezdesete godine bile zlatno doba za domaći jazz, kada su domaći glazbenici počeli razvijati vlastiti repertoar, često na čuđenje inozemne publike. Do kraja karijere ostao je vjeran ideji promoviranja hrvatske glazbe i autora te inzistirao na domaćoj glazbi kao osnovi programa Plesnog orkestra.

Ipak, kako je ispričao Davoru Hrvoju, društveni položaj jazz glazbenika često nije bio lak. „Kod nas su uvijek bili strašni ekstremi”, zaključio je, opisujući:

„Prije Drugoga svjetskog rata čudno se gledalo na jazz glazbenike. Morali su polagati ispit da bi mogli javno nastupati. I sâm sam polagao audiciju u Gradskom podrumu da bih mogao otići svirati na ljetnim angažmanima. Svi su profesionalni glazbenici bili uvedeni u policijski registar, zajedno s prostitutkama.” Nakon Drugoga svjetskog rata, jazz glazbenici morali su se „boriti s ideološkim komisijama”, a on se domislio prigodnog objašnjenja:

„Jazz sam pokušavao progurati tako što sam govorio da trebamo pomoći crncima, potlačenima, beračima pamuka. Govorio sam da ćemo im pomoći tako što ćemo izvoditi jazz, njihovu glazbu.”

Uz klasičnu glazbu i jazz, Prohaska je bio snažno angažiran i oko popularno-zabavne glazbe. Pet puta dirigirao je na eurovizijskom natjecanju za najbolju pjesmu. Bio je cijenjen i zbog vještih aranžmana; aranžirao je, primjerice, glazbu za prvu hrvatsku rock-operu Gubec-beg (1975.), a orkestrirao je i rock-operu Grička Vještica.

Tri je godine bio predsjednik Odbora Zagrebačkog festivala zabavne glazbe. Bio je predsjednik Udruženja kompozitora lake muzike Hrvatske i predsjednik Saveza estradnih radnika Jugoslavije. U dva je navrata bio predsjednik Hrvatskog društva skladatelja.

Prohaska je bio i iznimno plodan filmski skladatelj – skladao je za dvadesetak cjelovečernjih igranih filmova (Iluzija, Visoki napon, Veliki transport, Nož, Ponedjeljak ili utorak, Prometej s otoka Viševice, Rondo, Povratak, Kiklop…) te je 1968. dobio Zlatnu arenu za glazbu iz filma Gravitacija ili fantastična mladost činovnika Borisa Horvata (r. Branko Ivanda). Za film Sutjeska obradio je glazbu koju je skladao Mikis Theodorakis. Skladao je i za televizijske serije Kuda idu divlje svinje i Sumorna jesen te za brojne animirane filmove i serije.

Kako je ispričao Ivanu Hetrichu za Televiziju Zagreb, prve je ploče snimao još u razdoblju kada se snimalo samo noću, zbog slabog, odnosno nepostojanoga električnog napona, po danu su radile tvornice i mreža nije mogla izdržati oboje. Nakon dugoga i plodnog života dočekao je pak i digitalna izdanja.

Među njegovima albumima su diskografska izdanja Intima, Plesni orkestar RTV Zagreb, Golden Hours i njegov autorski CD naslovljen OPUS 900, objavljen u sklopu proslave devetsto godina grada Zagreba (HRT i Orfej, 1994.). U okviru niza Hrvatski suvremeni skladatelji objavljen je trostruki CD Miljenko Prohaska (1. Međuigra – balet, scenska i simfonijska glazba, 2. Na svoj način – jazz glazba, 3. Zbog jedne davne melodije – popularna glazba (HDS, Cantus i HRT, 2006.).

Prohaska je bio čovjek bogatih interesa, likovno talentiran i spisateljski nastrojen (pisao je „humoreske”, kako je ispričao Hetrichu). U mladosti je glumio i igrao rukomet, a kao dječak je želio biti detektiv, kao iz filma: za tu si je ulogu odabrao i drugo ime – zvao bi se Millard Preston. Suvremenici svjedoče i o zanimljivim okupljanjima velikih jazz imena u njegovu stanu u Bogovićevoj ulici.

Foto: HDS

Prohaskina želja bila je učiniti edukaciju o jazzu dostupnom u školama, što nažalost nikada nije posve zaživjelo. Vjerojatno mu se ne bi svidjelo niti to da Hrvatska još uvijek nema studij jazza (ili drukčije formulirane ne-klasične glazbe), no možda se situacija promijeni – do neke sljedeće obljetnice.

Miljenko Prohaska dobitnik je niza nagrada i priznanja na festivalima i natjecanjima, kao i Nagrade Josip Štolcer Slavenski (1976.), Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo (1988.), dviju medalja Grada Zagreba (1955. i 1995.), Nagrade Hrvatske radiotelevizije. Odlikovan je jugoslavenskim Ordenom rada sa zlatnim vijencem i Ordenom zasluga za narod te, 1995., Odličjem Reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

Danas je Miljenko Prohaska upamćen kao simbol velikih glazbenih uspjeha, ali i kao glazbenik velikog stila i elegancije koje je spajao s visokim glazbeničkim standardima.

Godine 1995. dobio je nagradu Porin za životno djelo te je u tom povodu bio i temom dokumentarne emisije A Porina dobiva. Prigodom dodjele nagrade, prerano preminuli glazbeni znalac Dražen Vrdoljak rekao je da ovaj „gentleman bezvremenske fizionomije” (…) „na svoj poseban, samozatajan i dostojanstven način ostaje i ostat će nazočan u hrvatskoj glazbi.”