09
sij
Intervju

Miljenko Prohaska: „Kad je netko bio nepodoban izbrisali bi ga sa slike"

Miljenko Prohaska

Miljenko Prohaska /Davor Hrvoj

share

Miljenko Prohaska – sjećanje na velikana hrvatske glazbe kojem je, kao članu nekadašnjega Zagrebačkog jazz kvarteta, u povodu reizdanja albuma The Zagreb Jazz Quartet (Croatia Records), posthumno dodijeljena nagrada Multi-platinum award HDU-a za iznimna diskografska dostignuća u jazz glazbi

„Dizzy Gillespie je, svirajući u Montereyu moje skladbe Intima i Opsesija, odsviral takva sola da sam pal u nesvest

Tijekom glazbene karijere koja se protezala sedam desetljeća, kontrabasist, skladatelj, aranžer i vođa jazz orkestra Miljenko Prohaska ostavio je izniman trag u hrvatskome glazbenom stvaralaštvu. Uz brojne nagrade i priznanja na festivalima i natjecanjima dobitnik je Nagrade ”Josip Štolcer Slavenski”, Nagrade ”Vladimir Nazor” za životno djelo, dviju medalja Grada Zagreba te nagrade Porin za životno djelo.

Odlikovan je Ordenom rada sa zlatnim vijencem, Ordenom zasluga za narod te Odličjem Reda Danice hrvatske. Širina glazbenih područja na kojima je uspješno djelovao i ostvario vrhunska djela pojedinih žanrova čine ga jedinstvenom osobnošću hrvatske glazbe. Bio je jedan od najznačajnijih hrvatskih jazz skladatelja.

Miljenko Prohaska

Miljenko Prohaska/Davor Hrvoj

Jedini je hrvatski autor glazbe za jazz orkestar čije su skladbe i aranžmani postali dio standardnoga svjetskog repertoara. Njegova je Intima najsviranija jazz skladba nekog hrvatskog autora, jedina hrvatska jazz skladba koja je uvrštena među svjetske jazz standarde, a izvodili su je i snimali brojni ugledni glazbenici u svijetu.

Prohaska je ostvario važne suradnje s hrvatskim pjevačima, među ostalima s Radojkom Šverko koja predivno pjeva Nerinu pjesmu iz njegove opere Grička vještica i Zdenkom Kovačiček koja je proslavila njegovu skladbu Zbog jedne davne melodije. Njegov ogroman glazbeni opus koji se proteže od područja jazza preko zabavnih melodija, velikog broja glazbeno-scenskih djela, filmskih partitura, djela za puhačke, jazz, revijske i tamburaške orkestre, pa sve do skladbi komorne glazbe, ostat će trajna vrijednost hrvatske glazbene baštine i izazov svima koji će ih idućih godina i desetljeća nastojati evidentirati i sistematizirati.

Sjećate li se početaka jazza kod nas?
Najvažniji u ranom razdoblju bili su Bingo Boysi, Revelersi i puno drugih kao što je Zvonimir Bradić. Bio je to i Devils prvi kojeg je vodio Moša Marjanović te Devils drugi u kojem je glavni bio Nenad Grčević, potom Kolibri… To je cijeli niz sastava od kojih su neki već bili manji orkestri.

U razdoblju prije Drugoga svjetskog rata počeli su djelovati i drugi mali sastavi i orkestri, primjerice, orkestar braće Johan, Swing trio, Uroš Jurković koji je najprije vodio trio a poslije Kvick Swingerse, dok su Bojan Hohnjec i Boris Burazović vodili prekrasan orkestar. Da ne mistificiramo, kod nas se sve odvijalo usporedo s onime što se događalo u Americi. U Europu su dolazili čudesni ljudi, a mi smo se nastojali dokopati nota i ploča iz kojih smo vadili brodvejske melodije, kao i preko filmova koji su igrali kod nas. Tako smo učili o jazzu. 

„Kad je netko bio nepodoban izbrisali bi ga sa slike”

Što je jazz?
Jednom su pokušali odgonetnuti tu enigmu – što je to jazz. Na dva, tri dana zatvorili su najveća imena, stručnjake na polju jazza; kao što je konklava, kad kardinali u Vatikanu biraju novog Papu. Kad su završili vijećanje i izašli van, svatko je rekao nešto drugo, dao je drukčiju definiciju jazza, prema toma kako ga on osjeća.

Dugo su postojale predrasude da jazz nije jednako vrijedna glazba kao klasika, međutim ta je glazba pomalo stjecala svoje pravo mjesto, ravnopravno s ozbiljnom glazbom. Danas je službeno priznat i spada u ozbiljnu glazbu, i po svojoj težini i zahtjevnosti. Dakle, ne jazz kao mainstream, glazba na koju se može i plesati, ionako je i to jedna od njegovih karakteristika.

Kako ste vi počeli svirati tu glazbu?
U to vrijeme, prije rata, nastao je Kvintet usnih harmonika Branka Kralja u kojem sam i ja svirao, neko vrijeme usnu harmoniku, a poslije i kontrabas. Često smo nastupali u okviru plesa za jedriličare… U ono vrijeme nije bilo razlike između plesne i jazz glazbe. Ta se glazba zvala jazz, a na nju se ujedno i plesalo. Ne trebamo se stidjeti prošlosti, imati komplekse ili kolonijalni, vazalni odnos. Prije mene, prije nas, bilo je puno glazbenika i sastava.

Meni je favorit bio Glenn Miller. Jedan sam od prvih koji su u Zagrebu svirali njegovu glazbu, najprije skinutu s onoga što sam čuo iz radijskih emisija – znali smo kad se emitiraju emisije iz Amerike, Londona i Pariza – a poslije smo malo po malo i na drugi način dolazili do glazbenih materijala. U to se doba čudno gledalo na glazbenike.

Morali su polagati ispit da mogu javno nastupati. I sâm sam polagao audiciju u Gradskom podrumu da bih mogao otići svirati na ljetni angažman. U to vrijeme, prije Drugoga svjetskog rata, svi su profesionalni glazbenici bili navedeni u policijskom registru, zajedno s prostitutkama.

Miljenko Prohaska

Miljenko Prohaska/Davor Hrvoj

Često se priča o brutalnu odnosu vlasti prema jazzistima tijekom 1940-ih i 1950-ih godina. Kako je zaista bilo?
Kod nas su uvijek bili ekstremni. Radile su ideološke komisije. Zabranjivali su da sviramo čak i jugoslavensku glazbu jer je, kako su govorili, pod utjecajem strane. Govorili su nam da možemo izvoditi samo ruske skladbe. Na jednom smo koncertu izvodili isključivo djela ruskih skladatelja, ali orkestar je ipak dobio nogu.

Naime, Krešo Vandekar, tadašnji pijanist Plesnog orkestra Radio Zagreba, napravio je aranžman za skladbu Kozak išal na vojnu u kojem je predvidio solo za bariton saksofon. To je netko shvatio kao izrugivanje ruskoj skladbi, telefonirao je na portu u Jurišićevoj ulici i nas su izbacili. Poslije nekoliko mjeseci orkestar se vratio, ali opet smo izletjeli.

Time smo bili pogođeni, pa smo otišli na Kvaternikov trg i za inat svirali dixieland. Na taj smo se način odupirali – kroz zafrkanciju. Nakon što smo svirali skladbu Caldonia u aranžamanu za orkestar Woodyja Hermana, Vladimir Bakarić (politički djelatnik, od 1944. do 1969. sekretar te predsjednik Centralnog komiteta Komunističke partije Hrvatske, op. a.) je odmah intervenirao.

Rekli su: ‘Caldonia!? Woody Herman!? Svi van! Noga!’ Sjećam se monografije o Opatijskom festivalu. Tada je Vice Vukov već bio u nemilosti. Na fotografiji, slikanoj na terasi hotela Kvarner, svi su potpisani, a Vice Vukov, koji stoji u sredini, ima narisanu bradu i naočale i ‘nema ga’. Slično su radili Rusi. Kad je netko bio nepodoban, izbrisali bi ga sa slike.

„Najdragocjenije je bilo to što su stranci svirali našu glazbu”

Kako su SKOJ-evci (Savez komunističke omladine Jugoslavije, op.a.) maltretirali jazziste, osim što su im rezali hlače i kravate?
Primjerice, učenici iz partizanskih gimnazija u Glazbenom su zavodu napadali članove orkestra Milivoja i Ive Korblera, a oni su se iz protesta svi ošišali i nazvali se Ošiš Band.

Kako ste se borili za afirmaciju domaćeg stvaralaštva?
Kad smo, puno godina poslije, svirali na terasi hotela Kvarner u Opatiji, a uz nas je nastupao Ivo Robić, došli su stranci i pitali nas imamo li ploču. ‘Od čega?’, pitali smo ih. ‘Od ove pjesme koju ste malo prije izveli.’ Bila je to Kuntarićeva pjesma ”Ta tvoja ruka mala”. Tada sam i ja već bio izbezumljen jer smo prije toga imali sastanke na kojima su rekli da je to strano jer je u ritmu begina, jer je orkestracija u stilu Glenna Millera, jer su u srednjem dijelu četvrtinske triole, dakle također strano.

Rekli su da to nije karakteristično za jugoslavensku glazbu. Dakle, i mene su već razuvjerili, a sad dolaze stranci i pitaju imamo li snimku jer žele imati nešto od naše glazbe. Tada mi je to bilo divno oružje za borbu protiv cenzure. No, netko je povodom gostovanja Bennyja Goodmana izjavio da turneja njegovog big banda vrijedi više nego jedan tenk i odmah se porušilo sve što smo postigli do tada.

Miljenko Prohaska

Miljenko Prohaska/Davor Hrvoj

Morao sam iznova tumačiti – berba pamuka, crnci… Uvijek sam bio protiv bilo kakvih zabrana i cenzura u bilo kojem smislu, bez obzira radilo se o zabavnoj glazbi, jazzu ili nečem drugom. Bio sam čak i protiv autocenzura – da se netko sâm iz straha pred nečim ustručava napraviti nešto što želi. Stimulirao sam ljude da shvate da moramo očuvati naše vlastito. Uvijek sam to propagirao.

Objašnjavao sam da inozemne radio stanice, osim onih koje su emitirale isključivo stranu glazbu, prešutno ili uz dogovor izvode šezdeset posto domaćeg stvaralaštva, a četrdeset posto stranog. Kod nas to nije nikad bilo tako. Mi smo inzistirali na tome i zbog toga smo doživjeli kojekakve uvrede. Tada je sve to bilo porušeno. Svirale su se isključivo strane stvari, što je s jedne strane bilo dobro jer ljudi upoznaju literaturu, ali gdje su tu domaće stvari?

No, uspjeli smo, i od tada je stasao niz domaćih pjevača zabavne glazbe koji su postali poznati, kao Viki Glovacki, Marko Novosel, Zdenka Vučković, Zvonko Špišić i drugi koji nisu pjevali niti jednu stranu pjesmu a postali su popularni s domaćim stvarima. Dakle, od toga je bila velika korist. Svijetao datum u povijesti naše zabavne i jazz glazbe je kad je Veco Holjevac postao gradonačelnik. Od tada je sve to popularizirano i legalizirana je domaća zabavna i jazz glazba.

Kako ste počeli surađivati sa stranim glazbenicima?
Šezdesetih godina prošloga stoljeća prvi su se put pojavili jazz glazbenici iz istočnih zemalja. U tome je veliku zaslugu imao Bledski jazz festival, posebice prvi, ali i svi koji su održani poslije njega. S one strane zida, prema istoku, dolazili su izvrsni glazbenici sa svojim pogledima na jazz, ali također i oni za zapada. To se odvijalo u tri faze.

Prva je bila kad smo se svi našli i zajedno muzicirali na jam sesijama nakon službenih nastupa, bez zapreka u pogledu jezika, narodnosti ili vjere. U toj prvoj fazi mi smo sjedili u prvim redovima i uživali u svirkama stranih glazbenika, u drugoj fazi smo polako počeli surađivati sa strancima i svirali u njihovim programima, a u trećoj su fazi stranci svirali našu glazbu. Ta treća je za mene najdragocjenija.

„Leonard Feather je za Intimu napisao tekst na engleskom koji je pjevala Gabi Novak”

Kako je došlo do velikog interesa za vas izvan granica tadašnje Jugoslavije? Naime, za to imamo dokaze, u prvom redu knjigu Leonarda Feathera The Encyclopedia of Jazz Sixties u kojoj nema niti jednoga drugog jugoslavenskog glazbenika osim vas.
Trebamo biti ponosni na ono što je bilo prije mene, prije nas, kao i na sve što je došlo poslije. Plesni orkestar Radiotelevizije Zagreb i Zagrebački jazz kvartet pozivani su u Njemačku. Dokaz koliko su nas cijenili je da su nas Joachim Berendt, Horst Lippmann i svi ostali – mada sam jednom u zadnji čas prisilno morao otkazati gostovanje – nakon dvije godine ponovno pozvali na frankfurtski jazz festival.

Tamo smo bili s kvartetom i big bandom te prezentirali našu glazbu. Nakon toga je sve po malo krenulo. Odjednom smo se našli na europskim rang listama, na listama engleskih kritičara. Joachim Berendt je također pisao o nama. Naša su se imena pojavila i u Americi, na listama u DownBeatu. Ali, naravno, orkestar nije bio upisan pod imenom Plesni orkestar nego pod mojim.

Na jednom mjestu u DownBeatu među kontrabasistima mene spominju s najvišim imenima, što je u onom momentu i meni izgledalo čudno. Nisam bio svjestan i nisam išao za tim, nego sam jednostavno svirao, prilagođavao se i radio tamo gdje je bila bilo kakva glazba.

Miljenko Prohaska

Miljenko Prohaska/Davor Hrvoj

Kako je vaša najpoznatija skladba Intima, napisana za instrumentalnu izvedbu, dobila i vokalnu inačicu?
Tekst na engleskom napisao je poznati enciklopedist Leonard Feather, a Gabi Novak je prva na svijetu pjevala tu skladbu. Poslije je Ivica Krajač po tome napravio novi tekst koji zapravo nije prijevod. Josipa Lisac je pjevala taj tekst. Zato s najvećim veseljem tu skladbu sviram cijeli život.

Prelistavajući stare brojeve časopisa DownBeat, u jednom iz 1960-ih pročitao sam zanimljiv članak u kojem piše: “…u Salle Playelu u Parizu svirao je Modern Jazz Quartet uz filharmonijski orkestar, a izvodili su djela Johna Lewisa, Andrea Hodeira, Gunthera Schullera i Miljenka Prohaske.” Kako sada gledate na to vrijeme kada su slavni svjetski glazbenici izvodili vaše skladbe zajedno s onima najvećih skladatelja i što je to značilo za hrvatsku glazbu?
Bilo je to divno razdoblje. Dizzy Gillespie je na bini u Montereyu, zajedno s alt saksofonistom Jamesom Moodyjem, svirao moje skladbe Intima i Opsesija. Za Dizzyja sam morao napisati sve note. Znao sam da Amerikanci pišu velike note i sve sam dao prepisati na veći format da mogu čitati, međutim, njemu sam morao posebno transponirati niže jer je on to čitao na neki čudan način, sa svojom trubom in C.

Rekao mi je da mu prije odbrojim pa sam mu brojio osam taktova unaprijed i dao mu znak, a odsviral je takva sola da sam pal u nesvest. Modern jazz Quartet je svirao nekoliko obrada Intime, kao kvartet, ali i u suradnji s all stras bandom. Postoji nekoliko inačica te skladbe koje je osmislio John Lewis.

Nakon što je Leonard Feather napisao tekst, počele su se izvoditi vokalne verzije. Bilo je više varijanti s originalnim tekstom. To je čudno, jer govorimo o hrvatskom stvaralaštvu, a originalna verzija Intime je na engleskom jeziku. USA Orchestra je izvodio i snimio tu, ali i druge moje skladbe: Končertino za jazz kvartet i gudače i Koncert br. 2.

Za njih sam posebno pisao glazbu. Izvodili su moja djela u Carnegie Hallu, ali i u Francuskoj, i to s kakvim imenima! Divan je osjećaj kad vidite da je u Cincinnatiju simfonijski orkestar izvodio naše stvari, da je u Salle Pleyelu u Parizu dirigent Kučukarov izvodio Stravinskoga, Johna Lewisa, Scriabinovu poemu Ekstaze i moju glazbu.

To je osjećaj ravnopravnosti, saznanje da u svijetu ima ljudi koji smatraju da je to na takvoj razini da može sudjelovati ravnopravno s velikim svjetskim umjetnicima, a da nije ustupak nekom ukusu ili pojedincu.

„Imali smo kontinuitet turneja po Europi, naše su snimke putovale svijetom, glazbenici iz cijeloga svijeta surađivali su s nama”

Ostat ćete zapamćeni i kao šef dirigent Plesnog orkestra RTV Zagreb (poslije Big banda HRT-a, a danas Jazz orkestra HRT-a, op. a.). Kad je i kako utemeljen?
Iako je i za vrijeme rata, za vrijeme NDH, na Hrvatskom krugovalu djelovao orkestar, današnji orkestar je osnovan u sezoni 1946. na 1947. Zlatko Černjul ga je vodio, a ja sam svirao kontrabas i od tada je kontinuirano djelovao. Od 1954. u vođenju smo se izmjenjivali Milivoj Korbler i ja.

Kasnije smo nekoliko mjeseci to radili Nikica Kalogjera i ja, sve do 1955. kad sam ga preuzeo i vodio do mirovine, s jednim malim kraćim prekidom radi dosluženja vojnog roka 1956. na 1957., kad je Orkestar vodio Miroslav Fritz Killer.

Što djelovanje Orkestra – posebice zato jer je malo orkestara koji djeluju tako dugo – znači za hrvatsku glazbu, njezinu kvalitetu i promociju u svijetu?
Znači jako puno. Ima puno orkestara u svijetu koji su djelovali izvjesno vrijeme, držali se skupa, ali ne znam ni jedan orkestar u Europi, da ne govorim o Americi, koji tako dugo traje. Imali smo kontinuitet velikih turneja po Europi, naše su snimke putovale svijetom, glazbenici zabavne glazbe i jazza iz cijeloga svijeta surađivali su s nama i to ne kao nepoznatima, jer mi smo prošli tu fazu kad su nas samo slušali i kad smo mi izvodili njihovu glazbu.

Postoji niz primjera kada su strani solisti zabavne, instrumentalne glazbe ili jazza izvodili našu glazbu. To je bilo zato što je Orkestar svirao drugačije, unosio je tu i tamo nešto što je specifično naše. Primjerice, napisao sam Koncert br. 1 koji ima elemente istarskog folklora. Također, kad smo se uključili u tada aktualni pokret glazbe treće struje, to što sam radio na tom polju nazvao sam četvrta struja zato što sam u spoj jazza i klasike ubacio i element foklora.

Miljenko Prohaska

Miljenko Prohaska/Davor Hrvoj

Na taj način smo postali interesantni i za Europu i za svijet. Godine 1962. došla je prijelomna faza kad sam se pojavio u Bledu s vlastitim kompozicijama. Smijali su mi se, kao i u Ljubljani, jer tada nije bilo puno orkestara – bio je ljubljanski orkestar i beogradski orkestar, a poslije su naglo došli novosadski, sarajevski i skopski.

Smijali su se jer oni su svirali samo standarde iz repertoara orkestara Counta Basiea, Dukea Ellingtona, Woodyja Hermana, Artieja Shawa, Tommyja Dorseya i ne znam koga, a mi odjednom dođemo s vlastitim programom. Potaknuo sam i druge članove Orkestra na pisanje i tada se pojavila cijela plejada glazbenika koji su također dali doprinos hrvatskome autorskom stvaralaštvu: Ozren Depolo, Zlatko Dvoržak, Damir Dičić, Ladislav Fidri, Silvije Glojnarić i drugi.

Ipak, poslije su i drugi slijedili vaš put…
Postigli bismo i više da smo imali logistiku. Naime, sve smo radili sami. Kada sam jednom u Engleskoj radio glazbu za Jadran film pitali su me: ‘Tko vam instrumentira?’ Kažem: ‘To ja radim.’ – ‘Tko će dirigirati ovu glazbu?’ Radio sam na glazbi Mikisa Theodorakisa. Kažem: ‘Ja’ – ‘A pomoćni dirigent?’ – ‘Ja’.

Mi smo bili naučeni da sve radimo sami. Čovjek me gleda i kaže: ‘A tko će pisati partiture?’ – ‘Ja.’ Sve sam radio sam. On je tri puta dnevno prepisivao ono što mi je trebalo. Bio je to trombonist Natt Peck, sjajan glazbenik koji je došao u Europu s orkestrom Glenna Millera, ostao u Londonu i bavio se menadžerskim poslom. Nije se mogao načuditi da mi to sve radimo sami.

Miljenko Prohaska

Miljenko Prohaska /Davor Hrvoj

Miljenko Prohaska

Miljenko Prohaska /Davor Hrvoj

Miljenko Prohaska

Miljenko Prohaska /Davor Hrvoj

Miljenko Prohaska

Miljenko Prohaska /Davor Hrvoj

Miljenko Prohaska

Miljenko Prohaska /Davor Hrvoj

Miljenko Prohaska

Miljenko Prohaska /Davor Hrvoj

Miljenko Prohaska

Miljenko Prohaska /Davor Hrvoj

Miljenko Prohaska

Miljenko Prohaska /Davor Hrvoj

Miljenko Prohaska

Miljenko Prohaska /Davor Hrvoj

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora