Močvara kao rajski vrt alternative

U kulturi i umjetnosti u bivšem industrijskom pogonu Jedinstvo na Trnjanskom nasipu uz obalu rijeke Save i stotinjak metara od kompleksa HRT-a

Pretjerujem li s „rajskim vrtom alternative u kulturi i umjetnosti“?

Vjerojatno, ali samo na prvu!

A možda ni tada!

Kad god bih kao posjetitelj ili TV reporter, novinar i kritičar pohodio Močvaru, imao sam jedan divan osjećaj radosti, opuštenosti i sreće što mogu makar i na dva sata radosno pobjeći od svakodnevice. Pogotovo što me u Močvari za intervju znao čekati, primjerice, Blixa Bargeld iz Einstürzende Neubauten, The Residents ili naš štovani gospon Stjepan Jimmy Stanić.

U Močvari kao u Marqueeju, Ronnie Scottu ili El Floriditi

Svi su oni bili svoji i na drugim mjestima, interijerima ili eksterijerima, ali u Močvari je ionako, s njima ili bez njih, uvijek bila ta neka začudna i više nego ugodna atmosfera u zraku. Volim je nazivati rajskom atmosferom. Naročito kad bih u baru bacio pogled na zidove s plakatima ili drugim likovnim uradcima. Sasvim drugi svijet. Kao za mog boravka u Ronnie Scott’s Jazz Clubu u londonskom Sohou u Frith streetu, CBGB-u na Manhattanu ili u Wardour Streetu u povijesnom Marquee Clubu već spomenutog londonskog Sohoa. Ili pak Jazz Clubu La Zorra Y Ei Cuervo u Havani na Kubi. Da ne govorim o El Floridita Baru (A Historic Cocktail Bar) u centru Havane, u kojoj je uz daikiri noći provodio Ernest Hamingway. Ernest je još tu u El Floriditi duhom i na crno-bijeloj fotografiji u kutu, za šankom gdje je obično sjedio.

Svi ti klubovi i barovi imaju neku specifičnu magičnost, opuštajuću, ali ne i pasivnu atmosferu. Tako je i u Močvari, koja je u trenutku nadahnula Jimmyja Stanića na priču kako je krokodil dobio ime baš u Močvari i u našoj zemlji jer su se u Močvari oglašavali s cro-cro-cro-cro pa su tako i ime krokodili dobili po tom cro! Inače, u Havani, u vrtnim lokalima nije neobično vidjeti male krokodile u bazenčićima.

Mekani hitovi za mekani grad

Ma sve je čudno i neobično s tom Močvarom i URK-om, Udruženjem za razvoj kulture. Pa tako i podebelom prekrasnom knjigom Močvara, priča o URK-u. Trebala je biti nešto poput monografije i objavljena je prvotno još 2018. Nikakvim povodom i ni zbog kakve obljetnice, kao što se to obično radi u kulturnom svijetu: jubilej = monografija. To u Močvari ne igra. Oni su 2024., kada obilježavaju 25 godina rada, ponovno knjigu „aktivirali“, gurnuli u javnost i dućane, s dodatkom singl vinil ploče Manceta – Mekani hitovi za mekani grad! Da se zna!

U Rockmarku, prvoj glazbenoj knjižari u nas, ova divovska knjiga sastavljena od 420 tvrdo uvezanih stranica, u pretincu noviteti, košta 37 eura i vrijedi svakog centa.

A i što bi oni sad u Močvari pravili novu knjigu kad je ova validna i oduševljavajuća za vijeke vjekova! Nema (k’o što inače ima u monografijama) dosadnih, suhoparnih, dugih tekstova punih svega i svačega. Osim – prije svega – koncepcije koja bi bez nekog naprezanja čitatelju stvorila sliku o subjektu monografije. Taj minus ovo djelo nema.

The Residents u Močvari

Dobili pravo građanstva?! Ma dajte!

No i ovo s terminom monografija u slučaju Močvare baš i ne ide, kao ni s alternativom (?). Naravno da je Močvara alternativa i nakon 25 godina, toliko jednostavno prihvaćena kao relevantna činjenica i priznata kao nešto redovito, kao svakodnevni kulturni i umjetnički akt. Bojim se reći institucija, da me pravovjerni ne „izgaze“. Ovdje se sjetih situacije s Metallicom. Kad su skratili kosu, dio njihove publike proglasio ih je izdajicama(?). Nekada bi ljudi u ovakvim močvarnim situacijama rekli: „Dobili su pravo građanstva!“ Ha-ha! Istina je, ali su ostali svoji, na starom industrijskom pogonu Jedinstvo.

Tako i ja, eto, razmišljam kad Močvaru probam nazvati štovanom institucijom, i danas punom aktivizma i skoro dječačke želje, žara za kreiranjem. Oni se, ustvari, nisu borili protiv zahrđalih institucija, nego su radili na svojoj priči i stvorili neprijepornu kulturno-umjetničku znamenitost prepoznatu i u svijetu. U kojoj i s kojom nikad nije dosadno.

Močvara je uvijek neusiljeno, prirodno zabavna!

Pa i ova knjiga tome je više nego valjani dokaz, crno na bijelo i u boji. Dileme oko toga da je ovo (samo) monografija – koju nikad nisam imao – najbolje je razriješio Mario Kovač:

„Klub Močvara i URK od devedesetih naovamo bili su i još uvijek jesu svojevrsni inkubator na čijoj su se pozornici predstavljali ili pekli zanat brojni domaći i svjetski umjetnici različitih profila, a ova knjiga je amalgam svih tih iskustava i proživljenih godina. Žanrovski se ne može precizno odrediti jer se nalazi u širokom rasponu između monografije, arhivske građe, osobnog dnevnika, podsjetnika, memoara, fanzina i brojnih drugih bastardnih formi.“

Knjiga već godinama ucrtava Zagreb na međunarodnu mapu – ističe Kovač – alternativne i subverzivne kulture. Nadahnuti legendarnom Galerijom ESCE Studentskog centra na prijelazu osamdesetih u devedesete močvarni entuzijasti krenuli su od Kuglane, prvog zagrebačkog skvota, preko livade Ponikve, Rupe na Filozofskom fakultetu, Runjaninove br. 2 (danas je tamo noćni folk klub sa zvijezdama poput Milice Pavlović – Kraljice Juga) koja je svega stotinjak metara udaljena od Ministarstva kulture i medija, u istoj ulici.

Ali, kako reče Kornel Šeper, „sve se događalo u vrijeme kada su naivnost i malo dobre volje bili dovoljni da se pomaknu planine“ pa se Močvara udomila na kraju u totalno zapuštenim industrijskim prostorima nekadašnje tvornice Jedinstvo. „Mjehurići uzavrele energije“, kao što reče Zlatko Burić, tako i dandanas žubore na Trnjanskom nasipu.

Stjepan Jimmy Stanić u Močvari/foto: Mladen Pobi

Klub širom otvorenih vrata pa i za Boru Leeja. Naravno!

Već naslovnica knjige, čiji je autor Igor Hofbauer, zorno ukazuje na presudnu ulogu plakata Močvare preko kojih su najprije – i uz programske knjižice – komunicirali s javnošću i potencijalnim posjetiteljima. Močvara je imala čitavu lepezu, a ima i danas, umjetnika: od književnih, likovnih, dizajnerskih, kazališnih do glazbenih i mnoštva drugih, naravno, poput Bore Leeja. Močvara je jednostavno klub širom otvorenih vrata, čiji je značaj mnogo širi od tzv. klupske scene. Leila Topić u poglavlju „Galerija Močvara: 15 godina otpora izložbenom pragmatizmu“, uz fascinantne fotoilustracije izložbi Mladena Stilinovića, Ivane Franke i Ivice Baričevića ističe, među ostalim:

„Močvara je zauzela vrlo važnu ulogu u restrukturiranju kasnotranzicijske umjetničke scene kasnih 90-ih, nasuprot kulturi čiji su ciljevi bili vezani za homogenizaciju nacionalnog identiteta. Klub je dodatno osnažio svoj kulturološki profil temeljen na razvijanju kritičkog i alternativnog stava, bolje vidljivosti i relevantnosti zanemarenih javnih sfera kulture. Marijana Stanić, tada studentica Akademije likovnih umjetnosti, oboružana entuzijazmom i željom za promjenama na vizualnoj sceni od samog je početka vodila galerijski prostor Močvare sinergijskim djelovanjem, smatrajući povezivanje nezavisne kulture i suvremene likovne scene dragocjenim izazovom.“

Ovaj dragocjeni izazov Močvara je gajila i na svim drugim područjima svog kreativnog djelovanja. Napose, u glazbi svih mogućih i nemogućih žanrova te geografskog nastanka.

Profesor i njegovi studenti

Posebno ilustrativna i dražesna močvarna priča te iskustvo jest ono o profesoru i njegovim studentima.

Pod naslovom „Mein gott, da mi je netko rekao da ću ikad i gdje vidjeti Cluster uživo…“ prof.dr.sc. Juraj Šiftar, redoviti profesor u trajnom zvanju na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu (Matematički odsjek) Sveučilišta u Zagrebu, ističe u knjizi da se prvi put našao u Močvari kad je imao 45 godina i od tada je stalni posjetitelj i – naravno – o Močvari zaključuje samo najbolje, s pravom:

„Aktivisti, promotori, organizatori i arhitekti nemogućeg, dizajneri plakata, crtači stripova, ton majstori, filmaši, gitaristi, kulturni gerilci, glasoviti ili bezimeni, društvo bilo nekadašnje Barino, žedno uho ili prisavski močvarno, razmazili ste nas i navukli itekako. Odviknuti se od Močvare? Ni na kraj pameti!“

Ne znam može li se bolje sažeti bit Močvare od toga kako je to učinio profesor Juraj Šiftar?

Teško i nikako.

Ali ima on još toga:

„Ožujak 2003. U gužvi razlaza s Morbid Angel opaža me mladac kome sam navodno predavao na prvoj godini faksa, zapanjen da me vidi tako autsajderski zalutalog među metalcima. Želi zajedničku fotografiju na licu mjesta ‘jer mi dečki neće vjerovati’. Pa, dobro, What The Hell.“

Izdavač: Udruženje za razvoj kulture „URK“, Zagreb, ožujak 2018./rujan 2024.

Glavni urednik: Kornel Šeper

Broj stranica: 480