30
pro
2023
Priče

Prostor za jazz i improviziranu glazbu u 2023.

Gdje se to svira jazz u Hrvatskoj?

jazz prostor 2023.

Foto: Matej Grgić/JazzHR

share

Često se može čuti izjava da Hrvatska ima vrlo razvijenu jazz scenu, usporedivu ne samo sa susjednim zemljama bivše Jugoslavije, već i državama čiji veći gradovi imaju broj stanovnika koji natkriljuje cijelu hrvatsku populaciju. Ukoliko se sagleda, primjerice, broj diskografskih izdanja kojima naši izvođači godišnje popune police diskografskih kuća ili digitalnih skladišta, ova hipoteza svakako drži vodu: za referencu, nedavno je kolegica Melanija Pović Jagarinec donijela pregled svih diskografskih izdanja hrvatskog jazza u 2023. i brojke su, za jednu Hrvatsku, impresivne.

Naravno, svi ti glazbenici svoja izdanja negdje moraju i predstaviti, promovirati, dakle odsvirati uživo; je li usporedba prostora na kojima se ova glazba može čuti proporcionalna s brojem izvođača i njihovim diskografskim stvaralaštvom? Jesu li ti prostori, na kraju krajeva, adekvatne lokacije za djelovanje i razvitak regionalne jazz scene? Logična pitanja, ali i s vrlo očekivanim, u najvećoj mjeri niječnim odgovorima.

Je li usporedba prostora na kojima se ova glazba može čuti proporcionalna s brojem izvođača i njihovim diskografskim stvaralaštvom – jesu li ti prostori, na kraju krajeva, adekvatne lokacije?

Ukoliko se nekom stranom i upućenijem ljubitelju jazz glazbe spomene Hrvatska, njegova prva asocijacija nepogrešivo će biti lik i djelo velikog Boška Petrovića, čija je ostavština i baština s pravom zaglavni kamen ovdašnjeg modernog jazz stvaralaštva. S druge strane, jedini artefakt Petrovićeve ostavštine koji je umro zajedno s njim jest glasoviti i nikad prežaljeni BP Club, jedini pravi i punokrvni hrvatski jazz klub.

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Danas, svaki ogladnjeli Zagrepčanin koji se u večernjem izlasku u sitnim noćnim satima u Teslinoj ulici poželi nagraditi provjerenom brzom hranom iz omiljenog Pingvina, dok čeka na svoj ramstek-sendvič može se beskrajno čuditi zapečaćenom praznom podrumskom prostoru (ujedno i prozoru u neka minula vremena), misterioznom retro natpisu Jazzette Records i sablasnom grafitu BOŠKO LIVES! (nisam bio tamo neko vrijeme, no dao bih se kladiti da se ništa nije promijenilo). Tako je Hrvatska još od 2011. amputirana za jedini pravi jazz klub. Prošlo je dvanaest godina.

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL

Nije da se Zagreb ne trudi, dapače – KCM je, uz sve nedaće koje su ga snašle, uspio na ovaj ili onaj način više godina preživjeti uzdignute glave, česti su koncerti u Petom kupeu, kao i u Kontesi, o Bacchusu da i ne govorim, no nijedan od spomenutih nije pravi jazz klub s istom svrhom i namjenom kao onaj Boška Petrovića.

Druga, vrlo bitna strana jest i ona fiskalne prirode – na većini mjesta gdje se u Zagrebu može čuti jazz (ima tu, naravno, još nekoliko kafića koje nisam naveo) honorari glazbenika su sramotno i neoprostivo niski (za razliku od cijenâ pića), a set liste beskrajno duge – do te mjere da im se ponekad više isplati ostati kod kuće.

Jedan je zagrebački klub, da ne spominjem ime, onomad imao čak i praksu održavanja koncerata glazbenika koji sviraju besplatno, za par pića, što sam, nažalost, kao student doživio i na vlastitoj koži (!). Ovo je jedna zastrašujuća praksa koja dominira već desetljećima i ne ni približno samo u Zagrebu; krajnje vrijeme bi bilo da joj se nekako stane na kraj i glazbenicima vrati njihovo dostojanstvo, na koji god način se to realiziralo.

Foto: Matej Grgić

Odmaknuvši se na trenutak od Zagreba, nedavno je Pula dobila nešto što bi se moglo smatrati nasljednikom BP Cluba, prekrasan prostor s imenom koje s razlogom nosi težinu – Jazz House. Gargantuanskih dimenzija, besprijekornih tehničkih uvjeta i noseći nepogrešivi šarm jazz klubova iz onih ljepših vremena, Jazz House je naizgled formula za uspjeh i renesansu hrvatskog klupskog jazza, no naravno da je to predobro da bi bilo istinito.

Od gotovo četrdeset koncerata koji su dosad ondje održani, nijedan nije privukao više od četrdesetak ljubitelja jazza (a govorimo o klubu u koji bi ih bez problema stalo više od 200). I sâm sam, kao izvođač, odsvirao tamo par koncerata na kojima je broj posjetitelja bio sličan broju izvođača. Kako klub ovisi i o broju prodanih karata (kulturu, ne zna to svatko, treba i platiti), ako se ovakav trend nastavi, Jazz House će neminovno postati još jedna tužna priča, kao i pulski klub Fiorin (gdje se nekad na tjednoj bazi mogao čuti jazz domaćih snaga).

Foto: Jazz House Pula

Rijeka je godinama imala nebrojene jazz koncerte u čuvenom i nikad prežaljenom Tunelu, koji se ugasio gotovo istovremeno kad i BP Club. Danas glavninu riječke klupske scene tvori Jazz petkom na Zametu, koji više od pet godina u zametskoj Baptističkoj crkvi volonterski i uz gotovo nepostojeće financije uspješno organizira jazz koncerte na mjesečnoj bazi.

Siscia Jazz Club, koji je do svoje smrti vodio Damir Kukuruzović, više ne postoji (dijelom i zbog oštećenja od potresa), no barem je njegov festival preživio do danas. Sesvetski Jazz Caffe Forum djeluje godinama, no sa sporadičnim koncertima svakakvih žanrovskih usmjerenja. Osječki Club Oxygene povremeno organizira jazz događanja, no interpolirana raznim drugim sadržajima. Dubrovački Troubadour Jazz Brasserie, koji je otvoren još 1978., nakon perioda neaktivnosti svoja je vrata otvorio 2022.

Foto: Troubadour Jazz Brasserie

Ovakvih primjera, naravno, ima još. Jedan od problema, koji je zajednički i pulskoj kući jazza i svima prije navedenima, jest opća needuciranost hrvatske publike – većina ljudi jednostavno nemaju naviku ni potrebu konzumirati jazz, a većina glazbenika, čast iznimkama, neće otići ni podržati svoje kolege kad nastupaju.

Većina ljudi jednostavno nemaju naviku ni potrebu konzumirati jazz, a većina glazbenika, čast iznimkama, neće otići ni podržati svoje kolege kad nastupaju

Potrebna je edukacija publike da bi se stvorila potreba, kultura slušanja, čak i glad za ovakvim sadržajima, što u nekim drugim europskim zemljama funkcionira gotovo besprijekorno. Tek tada će velik broj hrvatskih jazz glazbenika i njihovih izdanja biti opravdan te proporcionalan potražnji.

Behind the Scenes

Foto: Matej Grgić

Kod festivala situacija je nešto drugačija. Najveći hrvatski jazz festivali, poput primorskih JazzTimea i Liburnia Jazz Festivala, zagrebačkih JazzHR-a i Zagreb Jazz Festivala te inih, godinama ugošćuju velika imena internacionalne jazz scene, no istovremeno pozamašan dio svog programa posvećuju domaćim izvođačima, što je uistinu hvalevrijedno za promociju regionalnog stvaralaštva. Slično je i s festivalima poput koprivničkog Festa jazza, bjelovarske Jazzice i rovinjskog Rovinj Spring Jazza.

Fest Jazza – Foto: Bojan Koštić

Naš najdugovječniji jazz festival, grožnjanski Jazz is Back BP također bi se mogao svrstati u istu kategoriju, no on, unatoč tome što se može podičiti s petnaestak festivalskih dana (u čemu mu ne može parirati nijedan od prije navedenih), godinama unatrag poziva vrlo sličan roster stranih i domaćih glazbenika, tako da se za neke lako može reći da su na tom festivalu nastupali desetak puta, ako ne i više. Obradovala me činjenica da su u 2023. posvetili nešto više pažnje mlađim domaćim jazz snagama koje su konkurirale ocvalim anualnim ili bijenalnim adutima.

Festival Jazz is back - BP

Foto: Danijel Bartolić

Ostali veći hrvatski gradovi ne mogu se ni podičiti ozbiljnim jazz festivalom – Osijek ga već neko vrijeme nema, a splitski Jazz at Night ove je godine doživio tek svoje četvrto izdanje. Ipak, festivalski prostori za jazz glazbu puno se bolje drže nego klupski, mada je izvođača daleko više nego lokacija. Domaće izvođače koji su doživjeli proboj na inozemno tržište lako se da nabrojiti na prste jedne ruke.

Kada je jedan dragi kolega onomad posjetio i uprizorio mi jedan od najvećih europskih jazz sajmova, bremenski jazzahead!, gdje gotovo sve europske države promoviraju svoju jazz scenu, nije ga odveć začudilo što Hrvatska tamo nije nikad imala svoj štand (a imala bi što pokazati!). U razgovoru s kolegama iz inozemstva shvatio je da većina zemalja (i to, nota bene, ne one na koje bi se prve pomislilo!) imaju zavidnu scenu jazza i improvizirane glazbe, a jedan njegov sugovornik se iskreno začudio kada je, na pitanje o broju jazz klubova u Hrvatskoj, kao odgovor dobio samo znakovitu šutnju.

Edukacija publike, stvaranje potrebe, odnosno – kako sam prije naveo – gladi za kulturom i koncertnim sadržajima početna su točka ozbiljnijeg razvitka jazza i improvizirane glazbe u Hrvatskoj. To je spori proces koji traje godinama, ali ujedno i jedini način da hrvatska scena i njezini prostori muziciranja naprave ikakav ozbiljniji iskorak i, naposljetku, ponosno stanu uz bok zapadnijim zemljama.

Edukacija publike, stvaranje potrebe, gladi za kulturom i koncertnim sadržajima početna su točka ozbiljnijeg razvitka jazza i improvizirane glazbe u Hrvatskoj

Publika Jumbo Big Band koncerta JazzHR-a / Foto: Matej Grgić/JazzHR

Moglo bi Vas zanimati