Radosna pobuna riječke rock-scene

Izložba fotografija Radosna pobuna u Muzeju grada Rijeke (Kockici) donosi presjek od šezdesetak fotografija riječke punk i novovalne scene s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, snimljenih objektivom Nikole Petkovića

Fotografija Transformatora s izložbe / Foto: Filip Kovačević

Fotografije Nikole Petkovića obilježile su brojne plakate, promotivne materijale i omote izdanja riječkih rock-sastava. Osim toga, ocrtale su i svojevrsni zeitgeist vremena, bilježeći u svojoj neposrednosti energiju, bunt i estetiku generacije koja je tek tražila prostor vlastita izraza.

I sâm Nikola Petković, prateći i dokumentirajući prvi val riječke punk i novovalne scene, na svojevrstan je način fotografski stasao: kako sâm govori, za svoju fotografiju bio je to jedan amaterski pothvat, obilježen improvizacijama, druženjima i neposrednošću trenutka. Ti su kadrovi eventualno ipak prerasli početnu namjeru i postali dragocjen dokument jednoga formativnog razdoblja riječke glazbene i urbane povijesti.

Kako ističe, izložba u Kockici prva je koju je osmislio s izložbenim konceptom na umu. U organizaciji i postavu materijala pomogla mu je kći, filmografkinja, ali i fotografkinja, predloživši da izložbu oblikuju kao priču o ljudima i vremenu u kojem su nastajale fotografije.

„Ovo je jedna drukčija priča: fokusirali smo se na taj početak, da prikažemo te mlade ljude koji su prije svega u tom periodu odrastali, ali su i bili djeca. Oni su se i zafrkavali i bunili, i nastojali nekako se izboriti za tu svoju poziciju u društvu“, istaknuo je Petković.

Naslovnica kataloga na kojoj je fotografija Valtera Kocijančića iz Parafa / Foto: Filip Kovačević

Dio fotomaterijala završio je u pratećoj knjižici, koje se dosjetio Davor Konjkušić.

„Davor mi je osim toga pomogao da se ti materijali skeniraju, a tada nađete neke stvari s kojima smo se mi i prije susretali u fotografiji: a to je prašina, nečistoća, ali i oštećenje negativa koje je uvjetovano vremenom. Dio tih fotografija odlučili smo staviti u knjižicu, a bilo je tu i nekih fotografija koje je već u više navrata koristio Velid Đekić ili Mladen Stipanović, pa sam baš zato odlučio se za neke ne toliko distribuirane primjerke“, govori nam Petković.

U tom je razdoblju Petković, s jedne strane, surađivao sa studentskim tiskom i omladinskim listom Val, za koji je snimio niz portreta i naslovnica, dok se s druge intenzivno družio s bendovima. Upravo je otuda proizašao niz spontanih fotografskih eksperimenata, često naknadno korištenih u promotivne svrhe.

„Skladali su oni pjesme poput “Plava koverta” (Istočni izlaz), koja rješava probleme, prozivali korupciju u društvu, ali bila je to igra, ludovanje: ipak su oni tada bili sedamnaestogodišnjaci, osamnaestogodišnjaci. Mislim, Mrle i Kralj uvijek su bili ti koji su ni od čega znali napraviti strku i zafrkanciju. Nije tu bilo nikakvih scenarija: napravili bismo đir od Konta, po Starom gradu, i tako“, govori nam Nikica.

U to vrijeme, Termiti su svojim javnim pojavljivanjima doista odskakali. Nikica ih pamti po iznenadnim performansima, neki su čak bili i ponavljajućeg karaktera – među upečatljivijima je bilo posipanje brašnom, koje su izveli u nekoliko navrata. Uvijek bi se dosjetili nečega otkačenog: na prvom Ri Rocku u Dvorani mladosti tako su dio scenografije njihova nastupa činili stolica i vješala, dok su na drugom Ri Rocku zamijenili instrumente: Kralj je sjeo za bubnjeve, a Kiko je uzeo svirati gitaru.

Termiti na izložbi / Foto: Filip Kovačević

Jedan od upečatljivijih takvih nastupa bio je onaj u Kristalnoj dvorani Hotela Kvarner, kada su, uz riječke Paraf i Termite, nastupili i Prljavo kazalište, slovenski Buldožer te nekoliko lokalnih sastava. Iste je godine u Celju održan festival koji je okupio dvadesetak izvođača iz Slovenije i Hrvatske, a opatijska manifestacija predstavljala je svojevrsni odgovor na to događanje.

Sve je nekako ostalo u sjeni Kraljeva performansa: pjevač Termita nosio je na pozornici WC školjku na glavi, a publiku je u tijeku koncerta zasulo perje.

„Nastupali su i Buldožer, grupa iz Ljubljane, koja je možda i otvorila nove okvire scenskog izraza te drugačijeg pristupa tekstu i pjesmi. Već su nekoliko godina ranije bili objavili album Pljuni istini u oči, no danas se većina ponajprije sjeća riječkih Termita“, zaključio je Petković.

„U Kristalnoj dvorani održavani su festivali, u jednom fancy hotelu to je bilo istovremeno neobično i provokativno. Kad gledam na to s distance, mislim da je to u potpunosti bio neodgovarajući prostor za tako nešto. U Celju je, primjerice, taj festival održan u Sportskoj dvorani“, istaknuo je Petković.

Sve je to organizirao Savez socijalističke omladine, čije su strukture ujedno financijski podupirale dio tadašnje omladinske kulture, uključujući emisiju Bura i omladinski list Val.

Nikola Petković i naša novinarka / Foto: Filip Kovačević

„Povremeno bi tu došlo do zatezanja – mi smo radili nešto što je nama onda bilo interesantno, oni bi nastojali to ograničiti, nakon nekoliko brojeva bismo onda pokušavali prilagoditi sadržaj, no nakon dva ili tri broja sve bi se ponovno vratilo na staro. Teme bi opet bile bliže nama nego njima – tako je to funVal magazinkcioniralo. Dolazilo je tu do sudara vrijednosti između nas i njih: oni su isto bili mladi ljudi, studenti, dio iste generacije, no s nešto drukčijim ambicijama, ponekad i političkim“, govori Petković.

U Petkovićevim fotomemoarima, uz glazbenike, našla su se i brojna tadašnja „lica u nastajanju“ – ljudi iz Vala, s menadžerske scene i šireg kruga aktera koji su činili riječku glazbenu svakodnevicu. Mnogi su takvi kadrovi nastali spontano, gotovo usputno, kao slučajno okrznuti trenutci.

„Da se vidi kako su se snalazili i pripremali za koncerte, nastale su i fotografije iza pozornice, primjerice one na kojima se Goran Lisica Fox šminka prije izlaska. Jednom smo nas dvojica krenuli na koncert Erica Claptona u Zagreb. Do karata smo pokušali doći preko Darka Glavana, nekako smo ih uspjeli nabaviti, a prije polaska svratili smo kod njihova prijatelja. U jednom je trenutku rekao: ‘Čekaj, moram se malo urediti prije izlaska’, i počeo se šminkati. Bila je to 1979. godina.“

Petković je svojim objektivom zapravo pratio takozvani prvi val riječke novovalne scene, dok su ga već početkom osamdesetih, u vrijeme nastanka drugog vala, preuzele poslovne obveze. U tom su razdoblju, dodaje, Damir Krizmanić-Kriza i Darko Bjelobaba bili ti koji su pratili rastuću klupsku scenu – od Palacha i tadašnje Modre, do Sterea (današnjeg Pogona).

Nikola Petković i naša novinarka ispred triptiha na kojima su snimljeni Damir Krizmanić-Krioza i Ivan Mišković-Miško / Foto: Filip Kovačević

Postojalo je više prostora u kojima su se pojavljivali isti ili slični akteri, stoga, priznaje Petković uz smijeh, u tim izvlačenjima iz arhiva ponekad je teško izbjeći ponavljanje motiva.

„Danas se o toj epizodi govori kao o velikoj priči, no treba imati na umu da pankerska scena u to vrijeme nije bila masovna. Nije to bio široki pokret s tisućama sljedbenika, nego relativno mali krug ljudi koji su unijeli novu energiju u grad. Dotad su mlađi uglavnom svirali jazz-rock ili bi nastupali kao gažeri po terasama“, dodaje.

Pojavila se, međutim, generacija koja je sve to željela promijeniti. Oko scene su se počeli okupljati i stariji akteri, likovnjaci, strip-autori i drugi kreativci. Radili su zajedničke projekte, ilustracije, plakate.

„Miško (Ivan Mišković) je, primjerice, crtao stripove i karikature te za njih dobivao i nagrade, u vrijeme kada je strip bio iznimno popularan. Sve je to postupno postalo vidljivo – skrenuli su pažnju na sebe i stvorili nešto što se moglo nazvati subkulturnom scenom. Prije toga pojedinci su djelovali izolirano, bez previše vidljivosti“, zaključio je Petković.

Naravno, brojčano to nije bilo veliko. Dok se na komercijalnijim koncertima u Dvorani mladosti znalo okupiti po pet tisuća ljudi, na klupske koncerte dolazilo bi stotinjak ljudi. No unatoč tome, ova je scena uspjela ostaviti izniman trag.

Kralj i Mrle u Kristalnoj dvorani, fotografija s izložbe / Foto: Filip Kovačević