04
ruj
Priče

Retrospektiva: Adolf Dado Topić u 3 poglavlja

retrospektiva, dado topic

Dado Topić / Ilustracija: Igor Jurilj (foto: Davor Puklavec/PIXSELL)

share

DADO TOPIĆ – NACIONALNA KLASA

U novoj retrospektivi donosimo vam, povodom njegova 73. rođendana, priču o Dadi Topiću. Rođen je 1949. godine u Siveriću pored Drniša, da bi se sa svojom obitelji ubrzo preselio u Novu Gradišku, a zatim i Osijek u kojem je započeo svoj glazbeni put. Nakon što je na tom putu prošao cijeli Balkan i dobar komad Zapada, skrasio se na potezu između rodne Dalmatinske zagore i Istre.

Iz više razloga priča o njemu nosi naziv Nacionalna klasa. Prvi je očita poveznica s filmom praškog đaka Gorana Markovića iz 1979. godine, čiju je naslovnu temu “Floyd” otpjevao upravo on. Film prati tjedan dana u životu mladoga vozača uoči najpopularnijega trkačkog natjecanja na prvenstvu SFRJ-a, Nacionalne klase do 785 ccm, zasnovane na Zastavi 750, odnosno, legendarnom ‘fići’.

Riječ je o automobilskom klasiku koji nikad nije značajno promijenio svoje ruho, a njegov posljednji model proizveden je kada i posljednji veliki hit Dade Topića, sredinom osamdesetih. Međutim Dado je, baš kao i ‘fićo’, još uvijek aktivan te svakim svojim pojavljivanjem u medijima – iako to budu rijetke prilike – pokazuje da njegovo vrijeme nije prošlo.

Premda je njegov lik koliko-toliko poznat i mlađim generacijama, djelo Dade Topića ostaje skriveno slojevima duge glazbene i geografske povijesti koji zaslužuju pomno raspisivanje, kilometar po kilometar, od Dinamita do solo karijere.

retrospektiva, dado topic

Da je predmet u kupaonici… / Ilustracija: Hrvoje Dešić

Da je predmet u kupaonici, Dado bi bio WC školjka, jer je klasik koji se ne mijenja. Da je pločnik, povezivao bi ne samo ulice, već i gradove. Da je vremenska prognoza, bio bi maglovito jutro i vedar dan. 

AUTORSKI KLJUČ

Moja prva asocijacija na Dadu Topića je scena iz prve epizode TV serije Zakon! u kojoj inspektor Zdravko Maček (Stojan Matavulj) iz lisnice vadi fotografiju Dade Topića s personaliziranim autogramom. S obzirom na to da se Zakon! počeo snimati nedugo nakon njegove pobjede s bendom Dragonfly i pjesmom “Vjerujem u ljubav” na Dori 2007. godine, mogli bismo pomisliti da je upisivanje njegova imena u scenarij tek odjek toga.

No, za sve koji su neupućeni u pustolovine svetkovačke policije, vrijedi objasniti koliko je ta gesta važna za oblikovanje tog, danas već legendarnog, televizijskog lika, odnosno, pojasniti u samom uvodu koliko značenja u sebi nosi lik Dade Topića. Zdravko Maček čovjek je kojega život nije mazio, razvedeni cinik, prototip muškarčine koji porocima skriva svoju ranjivu stranu. Da je romantičar skriven iza pendreka o njemu znamo upravo zato što znamo da voli Dadu Topića.

Dado Topić prepoznatljiv je po postojanome rokerskom imidžu, raskošnom baritonu te odličnoj vokalnoj i fizičkoj formi. Stereotip rokera u poznim godinama je propali ili ofucani lik koji se odbija ošišati i prihvatiti svoje godine, a svira glazbu koja ne samo da je loše ostarjela, nego njegovu pojavu čini još jezivijom. Dado Topić u tom košu može završiti samo zabunom, odnosno, neznanjem.

Prije svega, on je jedan od veterana, možemo reći i pionira rock muzike na zapadnom Balkanu. Jedan od prvih koji su donijeli anglosaksonski zvuk na ove prostore i snimali svoje autorske pjesme. Više od pola stoljeća vjeran je svome nasljeđu pa financijski uspjeh, iako je otvoreno rekao da ga je bio željan, nije poput mnogih kolega tražio u profitabilnijim žanrovima.

Nadalje, njegove su najbolje pjesme i danas vrhunci ne samo hrvatske, već i regionalne rock scene. No, premda je poštovan od sviju, rijetko ga se spominje gdje treba, kao vrsnog autora i još boljeg interpretatora, ali i zahvalnog sugovornika.

„Osijek je od mene napravio čovjeka“, rekao je jednom prilikom Dado, misleći pritom, između ostalog, na svoje glazbeno sazrijevanja tijekom gimnazijskih dana.

Svoj prvi bend, Đavolji eliksir, nazvan prema romanu E. T. A. Hoffmanna, osnovao je sa školskim prijateljem, gitaristom Josipom Bočekom. Ti su počeci obilježeni sviranjem obrada pjesama s Radio Luxembourga, na instrumentima iz kućne radinosti.

Zatim se, kao u svakoj dobroj jugoslavenskoj priči, jedan bend raspao zato što su članovi benda morali odslužiti vojni rok, a Dado i njegovi prijatelji dobili su priliku ostvariti svoje rock’n’roll snove. Bili su to Kićini Dinamiti, a ulaskom Topića, Bočeka i bubnjara Ratka Divjaka u bend, počelo je njihovo najuspješnije razdoblje.

Sve je kulminiralo u ljeto 1969. godine kada Dinamiti dobivaju ponudu za četverogodišnji ugovor i smještaj u Hamburgu, gdje su i Beatlesi brusili svoje izvođačke vještine prije dobivanja prilike za snimanje prve ploče. No ponuda propada uslijed njihove neodlučnosti i navezanosti na Osijek. Tog ljeta Topić je pozvan da se pridruži Korni grupi kao novi pjevač.

S obzirom na to da su ambicije osječkih genijalaca – kako su zvali Dinamite – naglo opale nakon odbijanja njemačkog angažmana, Dado je otišao u Beograd. Ondje je proveo nešto manje od dvije godine.

Rad u bendu Kornelija Bate Kovača za Topića je bio prava muzička škola koja ga je naučila vokalnoj disciplini i nadahnula da radi vlastite pjesme. „Tražio je od nas da od pjesme napravimo čulni ugođaj i zauvijek me je uvjerio da publiku dugo i strpljivo treba navikavati na kvalitetnu muziku i nikada ne odustajati od toga“, rekao je Dado o svom prijatelju i učitelju Korneliju.

Godine 1971. Topić dolazi u Zagreb sa željom da osnuje vlastitu grupu, odnosno, ponovno okupi Dinamite za snimanje ploče s vlastitim autorskim pjesmama. No, od Dinamita na njegov se poziv odaziva samo Ratko Divjak. Tek dolaskom Tihomira Popa Asanovića, Vedrana Božića, Maria Mavrina i Braneta Lamberta Živkovića – već afirmiranih i iskusnih glazbenika – nastaje grupa Time koju sedamdesetih prati reputacija najvažnije progresivne rock grupe u Jugoslaviji.

Kratkovječna, prva postava Timea snimila je kultni prvijenac Time iz 1972. godine, a koji je 2019. godine doživio luksuzno reizdanje.

Taj je album značajan po pjesmi “Za koji život treba da se rodim”, o kojoj smo već pisali povodom još jednog nedavnog reizdanja, dvostrukog live albuma Pop festival Ljubljana 72.

Tu je pjesmu Topić više puta naveo kao svoju najbolju i ujedno najsloženiju pjesmu.

Time je bio prvi u nizu od tri albuma koji je ta grupa snimila s Topićem i Divjakom kao jedinim stalnim članovima. Drugi je bio Time II iz 1975., a treći i posljednji Život u čizmama s visokom petom iz 1976. Godine su to pjesama “Istina mašina”, “Makedonija”, “Da li znaš da te volim” i “Rock’n’roll u Beogradu”, koje i danas prate Dadu Topića.

Dok o ljubavnoj baladi “Da li znaš da te volim” ne treba puno pričati, o ostalim pjesmama vrijedi reći dvije-tri riječi.

O kilometraži koju je prešla “Istina mašina” svjedoči podatak da je to jedina obrada u diskografskoj karijeri Milana Mladenovića, odnosno, EKV-a. Za tu počast Topić se Mladenoviću odužio posthumno, obradivši njegovu “Jesen” u sklopu projekta Kao da je bilo nekad iz 2002. godine.

Makedonija” je pak posebna, nikad do kraja ispričana priča. Legenda kaže da su stihovi Kad si sam / Kad je sve tužno / Ti se sjeti nje prvotno napisani o Hrvatskoj, još za vrijeme Topićeva života u Beogradu. Prema toj je priči tekst pjesme promijenjen jer se, zbog tada aktualnoga političkog obračuna s tzv. ‘proljećarima’, takva pjesma činila neprimjerenom.

Nije to loša priča, ali činjenica je da je “Makedonija” toliko makedonska da je u nju teško povjerovati. „Njezine su harmonije i ritam homage makedonskom folkloru, što je jasno već i iz onoga legendarnog Dadina devetosminskog brojanja na početku: Jen, dva, tri / jen, dva, jen, dva / jen, dva, tri / jen, dva, jen!, piše Đorđe Matić u Leksikonu YU mitologije.

Uz to, Dadina je “Makedonija” najljepša pjesma napisana o toj zemlji, barem prema slobodnoj procjeni meni znanih Makedonaca.

Rock’n’roll u Beogradu” bila je čistokrvna rock pjesma, svojevrsna aviza, čiji se tekst prilagođavao gradu u kojem je bend svirao. U jednom intervjuu Dadu su pitali o tom tzv. ‘srpskom’ dijelu karijere i stihovima posvećenima Beogradu, ali tu temu, koja je možebitni ključ Dadine nepostojane popularnosti, odlažem za iduće poglavlje.

Godine 1977. grupa Time službeno prestaje s radom, iako će se devedesetih ponovno okupiti za potrebe jednokratnih nastupa. Neki su njezini članovi nastavili unosne karijere kao studijski glazbenici i članovi orkestara, dok je Dado tih godina počeo tražiti novi put za sebe.

U intervjuu za časopis Džuboks, vođenom povodom objavljivanja njegova prvog solo albuma Neosedlani iz 1979. godine, Topić je priznao da članovi Timea ionako nisu živjeli za tu priču kao on te da su im stalni radni odnosi u toj fazi života bili prioritet. Nema sumnje da Dado, pod težinom svojih rock’n’roll snova, nije znao kako dalje nastaviti sam. Riječima Branka Vukojevića, Dado Topić tih godina „zabrinjava potpunim odsustvom sistema i koncentracije u svome radu.“

Njegov solistički prvenac konceptualni je album naslova Neosedlani, koji prati priču izmišljenog junaka Jovana. On napušta Jugoslaviju u želji za udobnim životom, samo da bi na kraju shvatio svoj grijeh i to da je kraj iz kojega potječe jedino iz čega može crpiti snagu za samoostvarenje. U skladbi “Hej, hej Jugosloveni” Topić koristi stihove Alekse Šantića iz pjesme “Ostajte ovdje” i Jure Kaštelana, iz “Pjesme o mojoj zemlji”.

Godine 1980. objavljuje i svoj drugi album, Šaputanje na jastuku, koji zvuči više kao pokušaj kopiranja zvuka Bijelog dugmeta ili Prljavoga kazališta, nego ploča Dade Topića. Na njemu se osjeti utjecaj novoga vala koji će u godinama koje slijede pomesti niskotiražne karijere mnogih rock muzičara. Taj album zatvara pjesma “Mojim prijateljima” u čijim stihovima Topić progovara o autobiografskoj borbi za pare i kolegama koji su ga napustili.

Ta pjesma postoji, ali tragova o zloj krvi između njega i glazbenika s kojima je surađivao nema. Dapače, Dado je uspio izgraditi imidž čovjeka koji o drugima govori uglavnom lijepe stvari, a suradnji mu nikad nije nedostajalo.

Na popisu njegovih suradnika, uz nekoliko stranih projekata, naći ćete kultni Smak, Vlatka Stefanovskog, Leb i so te Parni valjak. No, najpoznatija je svakako ona najmanje očekivana, duet sa Slađanom Milošević na pjesmi “Princeza”, za koju je Dado napisao tekst. To je možda najpoznatija pjesma koja nije pobijedila na Jugoviziji.

Na kraju vrijedi spomenuti da ga je Bregović osamdesetih htio u Bijelom dugmetu, kao Bebekovu zamjenu, što je on, ne vjerujući u Bijelo dugme bez Bebeka, naravno, odbio.

Što se tiče njegove diskografske aktivnosti, ona je devedesetih bila posve ugašena. Početkom dvijetisućitih objavljuje albume Otok u moru tišine i Apsolutno sve, ali se do spomenute pobjede na Dori ipak ne vraća pod reflektore. O tome zašto je to tako često govori u svojim intervjuima.

„Već godinama namjerno i svjesno ne izdajem nosače zvuka i ne želim biti klovn i zabavljač masa“, kaže Dado, dodajući da je (u) glazbenoj industriji danas važan samo hit, dok se on vodi riječima svoga starog suradnika, legendarnog Drage Diklića koji je rekao „Hit je za hititi.”

S druge strane Topić nije zadovoljan ni današnjim rock bendovima. Za njega su stihovi koje takvi izvode prazni i bez poruke, a rifovi posuđeni iz klasika, nimalo nadahnuti ritmom života. Velika je šteta što Dado Topić nije bio u žiriju OBN-ove emisije Rat bendova.

Dado Topić danas nastupa s bendom simboličnog naziva Time after time, a u posljednje vrijeme najavljuje novi materijal i ponovno okupljanje neprežaljenih Dinamita.

 DADO TOPIĆ U BROJEVIMA

Slušajući intervjue Dade Topića vrlo brzo shvatite da je čovjek u stanju posve sam voditi intervju sa sobom. Glazbeni kritičar Branko Vukojević još 1979. bilježi da je intervju s Topićem, od svih intervjua koje je radio, imao najduže monologe i najmanje postavljenih pitanja.

Na tragu onoga što je o odrastanju i sazrijevanju u Osijeku govorio i Kićo Slabinac, Topić je više puta istaknuo da je u njegovo vrijeme za ulazak u krug kreativaca bilo potrebno puno učenja i dokazivanja. Nitko nije postajao zvijezda preko noći ili na račun jednog talenta. Stoga ne čudi da su đaci te škole, i bez završenih fakulteta, oduvijek u stanju razgovarati ne samo o svom poslu, nego i o svijetu oko sebe.

Što se tiče drugih Dadinih brojki, medije su godinama zabavljale one iz afere s osječkim tajkunom Azemirom Krupićem iz koje je Dado, barem pravno gledano, izašao kao pobjednik. S obzirom na to da nije riječ o jedinome sudskom procesu u kojem je Topić sudjelovao u posljednja dva desetljeća, njegovu studijsku neaktivnost možemo tumačiti i iz te perspektive.

Naime, 2014. Topić je tužio Novu TV jer je u emisiji Red Carpet objavljen prilog o njemu naslovljen sapunjara Mein Kampf. Naime, Dadino krsno ime je Adolf, a dobio ga je prema prijatelju svoga oca i svom krsnom kumu, Židovu i partizanu Adolfu Koenigu. Isto tako, u medije je procurila i obiteljska drama oko podjele imovine i vlasništva nad obiteljskom kućom na Čiovu.

Ipak, možda najzanimljiviji podatak o Dadi Topiću iz šireg pop kulturnog miljea ne dolazi iz žutog tiska. Riječ je o tome da je baš on otpjevao naslovnu pjesmu kultne serije RTB-a, Bolji život, koja je s prikazivanjem počela 1987. godine. Taj nas podatak uvodi u temu koju smo načeli u prošlom poglavlju, tzv. ‘srpski’ dio njegove karijere i moguće posljedice.

Odanost glazbi oduvijek mu je bila na prvom mjestu, ali ni danas ne skriva ponos što narod, od Portoroža do Skoplja, za njega kaže „naš Dado Topić“. Ploča Neosedlani, pjesma “Makedonija”, život u Beogradu i kontinuirana suradnja s glazbenicima iz cijele bivše države svjedoči o tome da je Dado Topić na kraju krajeva ipak dijete Jugoslavije.

Pritom nikad nije skrivao tko je, što je i otkud je, pa je devedesetih, kao i mnogi, pomagao svojima i napisao domoljubnu pjesmu o Hrvatskoj. Međutim, tu je pjesmu netko zametnuo na dvadesetak godina.

Devedesetih, kada se o njemu nije puno govorilo, Topić je svoj život živio upravo u odjavnoj špici serije Bolji život, koja je simbolično označila kraj (su)života u SFRJ-i. O tome možete čitati u tekstu Borisa Postnikova Ima li Boljeg života nakon smrti Jugoslavije?

No, s obzirom na to da je ta kultna serija ipak srbijanska, nema sumnje da je Topić življi ostao upravo u Srbiji, dok je u Hrvatskoj sveden na torzo.

U ono što možemo nazvati njegovim slobodnim vremenom Dado Topić voli loviti ribu i klesati kamen, što je ujedno i dio obiteljske tradicije. Naime, prateći očev obiteljski kod, prema kojemu su svi bili ili stolari ili kamenoklesari, sâm se naučio pojedinim zanatima te izgradio svoju kuću u Marini kod Splita.

Glazbeni talent naslijedio je od majke koja je svirala gitaru i klavir, a njegov prvi instrument bila je truba. Autor je stotinjak pjesama.

Tvrdi da se ne farba te da su njegova kondicija i postojana boja vlasi rezultat dobre kombinacije gena, ali i neporočnog života. Naime, Topić je pušiti počeo tek pod stare dane, a alkohola se oduvijek klonio. Ima dva sina iz dva braka.

ŠKRIPAVA LADICA

Pionir rocka na ovim prostorima, autor i izvođač vječnih stihova, Dado Topić. On pripada i ladici osječkih rokera koji su nastupili na Eurosongu, sa Zlatkom Pejakovićem, s kojim dijeli i Kornelija Kovača kao mentora, te Kićom, s kojim dijeli Dinamite. (S Mijom Dimšić zasad nije surađivao.) Jedan je od rijetkih autora u čiju ladicu poznanika i sastava s kojima je nastupao možemo ubaciti imena poput Bryan Adams, Blood Sweat and Tears, Ian Gillan, Johnny Depp, Rolling Stones i slična.

Kad su u pitanju usporedbe, imam za vas samo dvije. Prva se tiče njegova fizičkog izgleda. Zato što nastupa bez majice, mnogi ga nazivaju „jugoslavenskim Iggy Popom“, a o mjestu njegova tijela u pop kulturi svjedoči i gesta grupe Brkovi, koja je svoj album iz 2016. godine naslovila Torzo Dade Topića. Ako vas zanima, Topić i njegov torzo pridružili su se Brkovima na beogradskog promociji tog albuma.

Druga usporedba tiče se njegove poetike i stila. Na tu usporedbu nisam naišla čitajući druge izvore. Naime, Dado Topić je samo dva i pol tjedna stariji od Brucea Springsteena, a paralele između njih ne staju na tome. Iako je opus Dade Topića znatno manji od Springsteenova, zajedničku nit između njih čini upravo ljubav prema geografskom prostoru i njegovim ljudima, gradovima i ženama. Kada bih morala jednim izrazom obuhvatiti srž glazbenog izričaja Dade Topića, bio bi to upravo heartland rock.

Na kraju se čini gotovo nepotrebnim istaknuti to da je bivanje sinom i herojem radničke klase kod njega znatno očitije nego kod Bossa.

Moglo bi Vas zanimati

Više od autora