Pola stoljeća prvijenca grupe Time: novo reizdanje stiže iz Abbey Road studija
Jedan od najreizdavanijih albuma na ovim prostorima (više od dvadeset u gotovo pola stoljeća od originalnog izdavanja), nastupno ostvarenje grupe Time dobilo je novu ultimativnu vinilnu inačicu koja nadilazi sva recentna vinilna (re)izdanja. Album je reizdan na 180-gramskom vinilu, a u legendarnom Abbey Road studiju je napravljen half-speed master što omogućuje bogatiju zvučnu sliku. Tako se zaista može reći da prvijenac Timea iz 1972. godine nikad ovako nije zučao.
Upakiran u tvrdi karton s popratnom knjižicom koja uključuje vrsne bilješkama koje potpisuju Petar Popović, Zlatko Gall i Nikola Knežević, uz fotografije Marka Čolića, album predstavlja poslasticu za svakog kolekcionara. Dodatno, na samom vinilu otisnuta je originalna Jugotonova etiketa.
Definitivno, brižnost dostojna box-seta Bijelog dugmeta, vrhunski diskografski tretman za album koji je od izdavanja 1972. postao općim mjestom regionalnog rocka. Riječ je o četvrtom albumu jugoslavenskog rocka (nakon Naših dana Grupe 220 1968., To nije tajna VIS-a Žeteoci 1969. te prvog solo-albuma Drage Mlinarca A ti se ne daj 1971.) i prvom koji je objavljen bez najavnog/popratnog singla.
Već je to bilo svojevrsnom revolucijom (u Jugotonu su prilično oprezno krenuli s objavom toga izdanja, tiskajući ga tek u 500 primjeraka i odbivši prijedlog da Dražen Vrdoljak kao prvi pravi rock-kritičar tu napiše bilješku; umjesto toga, par kurtoaznih riječi zapisao je urednik Pero Gotovac). U to doba, rock je bio posvemašnja alternativa, a bandovi s autorskim skladbama tek su počeli tražiti mjesto pod suncem. Festivali kao epicentri glazbenih zbivanja vrlo sporadično ugošćuju rock izvođače (te godine su, npr. na Vašem šlageru sezone nastupili Indexi i VIS Jutro koji će se kasnije transformirati u Bijelo dugme), a pjesme Karla Metikoša koje izvodi Josipa Lisac ne percipiraju se kao rock, nego tek kao nešto agresivnija šansona.
Rock-glazbenici se kale i na inozemnim pozornicama pa ta poslijeratna generacijama u svojim dvadestima već ima dovoljno znanja i iskustva da s lakoćom mijenja žanrovske izvedbe i prelazi iz jazz orkestara u rock bandove, malo zasvira sa zabavnjacima, a snimit će i koji solo-album, kao što je vrsni prvijenac Tihomira Popa Asanovića Majko Zemljo. Biografije članova grupe Time koju je okupio menadžer Vladimir Mihaljek upravo to i potvrđuju.
Vrhunski instrumentalistički dometi članova Timea nerijetko su band titulirali supergrupom. Izgleda da je to bila moda u to doba, jer svaki band s istaknutijim pojedincima nazivan supergrupom; osim Tima, to su još i Korni grupa i Jugoslovenska pop-selekcija uz jazzistički all-star B.P. Convention Boška Petrovića. Indikativno je da je barem jedan član tih supergrupa svirao u drugoj. Štoviše, Brane Lambert Živković bio je i originalni član Grupe 220. Ne treba to čuditi: bandova u kojima prevladavaju autorske skladbe još nije bilo mnogo, a vrhunskim instrumentalistima itekako je bilo stalo da počnu kupiti vrhnje baš u takvim posadama.
Kako bi osvježili zanimanje za album Jugotonovi urednici su ga 1986. reizdali na kaseti, dodavši mu dvije pjesme koje su u široj populacije bile mnogo čvršći putokazi prema Timeu od nastupnog albuma – “Makedoniju”, pjesmu izvorno objavljenu na B-strani singla “Reci, Ciganko, što mi u dlanu piše” iz 1973. i “Da li znaš da te volim”, evergreen s albuma Time II objavljenog 1975. koji je producirao Drago Diklić. Upravo u takvoj, produljenoj verziji, Jugoton je 1990. objavio i CD s tim snimkama u premijernom setu kompakt-diskova i reizdao ga 1993. pod imenom današnje kompanije – Croatia Records.
Time će kasnije objaviti još dva albuma i imati više od 60 (!) postava, ponajviše prigodno sklepanih za jednokratne nastupe, a javnost će više zanimati svađe među članovima, negoli njihov repertoar. Njegovi članovi i dalje imaju reputaciju kao velemajstori svojih instrumenata, odnosno glasa. No, ono što je nedostajalo, svakako je i snažnija medijska perceptivnost članova banda: Dado Topić je tek kasnije medijski uspio kapitalizirati svoj lik i djelo, a zametak takvog pristupa su singlovi s drugog albuma Timea nazivani imenom: Dado Topić i Grupa Tajm (!).
No, album prvijenac svakako je jedan od onih koji su rocku krčili put od omladinske supkulture prema općoj prepoznatljivosti (uz nastupne albume Drugog načina, YU grupe, Smaka, prijenavedenog prvijenca Tihomira Popa Asanovića te singlove Indexa).
Njihov progresivni rock kondenziran kroz prizmu albuma Time ostaje jednim od kamena temeljaca suvremene rock-scene, tako da sjajan diskografski posao koji je ekipa Croatije Records napravila oko sada već reizdanja ovog vinila uistinu ima čvrste temelje.
