Alen Vitasović u tri poglavlja

Nisam sigurna da se u našem glumištu može pronaći netko osobnošću nalik holivudskim „zločestim momcima“ Charlieju Sheenu, Nicholasu Cageu i Mickeyju Rourkeu, ali pouzdano znam da nam muzička staza slavnih krije barem jednu podjednako kompulzivnu zvijezdu.

Njezino ime nećete naći na našoj opatijskoj stazi slavnih, ali ta se staza ionako već nalazi na njezinom teritoriju. Ta zvijezda je kontroverzni Istrijan Alen Vitasović iz sela Orbanići, rođen u Puli 1968. godine, jedan od najvećih fenomena hrvatske poratne diskografije i pjevač koji ove godine obilježava trideset godina samostalne pjevačke karijere.

Kad bismo sve Vitasovićeve profesionalne uspjehe ravnomjerno rasporedili od 1993. godine, kada je njegova prva pjesma “Ja ne moren bez nje” zavladala radijskim eterom Pule, sve do danas i aktualnog singla “On ni doša”, pred sobom bismo imali jednu zavidnu karijeru.

Međutim Alenu se vrhunac karijere dogodio na njezinu početku, tijekom suradnje s autorom Liviom Morosinom i nekoliko godina prije strmoglave propasti diskografije. Nakon tog bljeska, kronološki podudarnog s onim koji se piše velikim slovom, svaki njegov singl izgleda kao povratak, novi početak, ambiciozni rukavac nekoć velika potoka koji od njegove životne priče ipak ne uspijeva napraviti hagiografiju.

Kada je 1999. godine Igor Mirković radio dokumentarac Orbanići Unplugged o Alenu, on je tada namjerno dopustio da se njegov pad prikaže većim nego što je uistinu bio, sve da bi njegov „put povratka bio herojski“ (v. VL 11.02.2000, br. 13062). Više od dva desetljeća poslije možemo reći da Alen, gdje god pošao, od svih etapa puta najviše voli povratak. Novi će pokušat i ove godine s već najavljenim albumom Fenix.

Preuzevši biografski model vjerske literature srednjeg vijeka Alen je postao Mate Mišo svoje generacije, Mišo Kovač 2000. A kao i u slučaju originalnog Mate Miše važni motivi intervjua s njim njegov su primat među kolegama, impresivan broj izdanja koje je prodao i, nemojte se čuditi, Hajduk.

Da je predmet u kupaonici, Alen Vitasović bio bi bide jer su ga devedesetih svi htjeli, a samo par godina poslije zaboravili su čemu služi. Da je ulica, bio bi prašnjavi put u svom rodnom selu, a da je vremenska prognoza, bio bi, što drugo, nego bura.

Da je predmet u kupaonici, Alen Vitasović bi bio… / Ilustracija: Hrvoje Dešić

AUTORSKI KLJUČ

Alen Vitasović stariji je sin poznatog istarskog harmonikaša Antona Tone Livog, kako ga zovu oni koji ga znaju jer je ljevoruk, odnosno svira triestinu „na livo“. Svi smo „tvrdi livoruki“ rekao je jednom Alen, naglasivši pritom da je i majka Željka, inače bolja pjevačica od oca, također ljevakinja. Po svemu drugom osim po toj rijetkoj lijevoj crti njegova je obitelj bila prosječna istarska seljačka obitelj.

Govoreći o tome koliko ga je očevo glazbovanje oblikovalo, najčešće spominje to da je svoje prve glazbene korake napravio kao dijete, i to svirajući s ocem na jednoj od tisuću svadbi koje je taj bivši radnik Uljanika odradio u Istri. No jednako često spominje i to da je Tone svoj vojni rok odslužio u splitskoj ratnoj luci Lora na školskom brodu Galeb, plovećoj rezidenciji Josipa Broza Tita, što je od njega i njegovih sinova u kratkom roku, ali za cijeli život napravilo hajdukovce.

Među novijim singlovima koji najavljuju spomenuti album Fenix nalazi se i pjesma posvećena upravo Livom, a u kojoj sudjeluju čak tri generacije obitelji Vitasović, otac Tone, brat Vili, Alen i njegov sin Ivan. To i nije neobično ako uzmemo u obzir da su Vitasovići više puta nastupili zajedno, kako na smotrama istarskog folklora, tako i na etno festivalu u Neumu. Na potonjem i u vrlo sličnoj postavi nastupili su i davne 1996. godine kada su o Alenu brujali svi estradni krugovi.

Čini se da su Vitasoviću, popularnosti usprkos, obiteljski život i tradicija barem u teoriji uvijek bili na prvome mjestu. „Volim biti u toplom, gledati televiziju, i šetati se po svome selu. Tamo me nitko ne ‘šljivi’, tamo nema onoga ‘Vidi, eno Alena Vitasovića!’ pa da sve stane“, govorio je sredinom devedesetih dok je njegov prvijenac Gušti su gušti rušio sve predrasude o komercijalnom potencijalu rocka na istarskoj čakavici i od ča-vala stvorio unosnu kontru ondašnjoj državnoj pošasti – cro danceu. No kako se dogodio fenomen „eno Alena Vitasovića pa da sve stane“?

Vitasović je u glazbi od rođenja. Njegov prvi instrument bila je harmonika. S dvanaest godina osnovao je svoj prvi glazbeni sastav LADA u Galižani, a u srednjoj školi svirao je po turističkim mjestima s ponajboljim sastavima istarske regije. U svim je sastavima bio glavni vokalni solist, klavijaturist i saksofonist. Završio je gimnaziju i srednju glazbenu školu na odjelu za saksofon i klavir u Puli. Zatim je nastupao u raznim sastavima po Hrvatskoj, Sloveniji i Europi, stekao ozbiljno iskustvo i naučio svirati još nekoliko instrumenata, među njima gitaru, flautu i bubnjeve.

Premda je bio vrlo mlad, Vitasović je u glazbeni profesionalizam krenuo puno puta prokušanim putem gažera stare škole. U Hrvatsku se vratio kada je počeo rat i zaposlio se kao glazbeni urednik na Radiju Pula, radiju na čijim je valovima počeo ča-val i koji je „za Istru 90-ih značio isto što i Zvečka za Zagreb 70-ih“, kako piše Sven Semenčić u Jutarnjem.

Na Radiju Pula Alen je upoznao Livia Morosina, bivšeg člana danas poznatog vodnjanskog benda Gustafi, koji se onomad zvao Gustaf i njegovi dobri duhovi. Morosin je napisao “Ne moren bez nje” te je predložio Alenu. Snimanje pjesme platili su s posuđenih tristo maraka, a Radio Pula pomogao im je da pjesma postane radijski hit u Istri. Taj jedan singl, uz “Sandru” na B-strani, bio je dovoljan da Livio i Alen potpišu ugovor s Croatia Recordsom.

O njima se tada pisalo kao o prvim ča-valovcima, Istrijanima koji svoj lokalni idiom oblače u suvremeno glazbeno ruho. Zbog političkih okolnosti u Istri tih godina, njihovu odluku da pjevaju na čakavskom narječju neki su shvatili kao nuspojavu ljevičarenja, ali nitko od onih koje su svrstali u ča-val nije ga opisivao kao politički projekt. Bio je to njihov odgovor na splitske izvođače koji pjevajući na dalmatinskoj čakavici od šezdesetih vladaju domaćom glazbenom scenom.

Miodrag Đuza Stojiljković, urednik na Radiju Rijeka, vidio ih je kao „generaciju mladih ljudi koji svojim senzibilitetom pripadaju Istri, govore čakavskim dijalektom, ali su odrasli na nekoj drugoj glazbi“, dok je Siniši Škarici, koji je s njima potpisao ugovor, u svemu ključno bilo izražavanje na jeziku ulice, i inače imanentnom rock i pop glazbi (v. VL 14.10.1994. , br. 11179). Alen Vitasović utjelovio je tada prijeko potrebni novi tip buntovnika te u skladu s tim već na početku iznevjerio svačija očekivanja.

Počelo je pobjedom hita “Gušti su gušti” na Arena festu u Puli 1994. godine, a nastavilo se nizom uspjeha na festivalima iduće godine. Na Melodijama Istre i Kvarnera pobijedio je s pjesmom “Samo Bog te moga učiniti”, na Zadarskom je festivalu osvojio prvu nagradu stručnog žirija za “Vrime ud zime”, a kruna godine bila mu je pobjeda “Bure” na Melodijama hrvatskog Jadrana u Splitu. „Ovo je najsretniji dan u mom životu“, izjavio je nakon što su ga izvukli iz bazena splitskog Jadran Koteksa, gdje je „novopečenog istarskog ‘kralja Torcide’“ povukla grupa euforičnih navijača.

“Bura” je označila prekid njegove suradnje s Liviom Morosinom, zapravo prvi novi početak za njega. Čini se da Morosin nije mogao Alenu napisati onoliko pjesama koliko ih je on, kao jedan od tada najpopularnijih i najuspješnijih hrvatskih pjevača, htio izvoditi. Na Melodijama je Alen prvi put izveo pjesmu drugog autora, splitskog skladatelja Pere Kozomare za koju je tekst napisala Natalija Tafra. Zanimljivo je da mu je baš to bio prvi posjet gradu Splitu.

Godine 1995. nominiran je u čak pet kategorija za hrvatsku diskografsku nagradu Porin, a osvojio je onu za najboljeg debitanta. Parni valjak je s albumom Buđenje osvojio ostale. Iste godine Alen održao samostalni koncert u rasprodanom Lisinskom. Njegova konkurencija preko noći su postali Oliver, Gibonni, Tony Cetinski, Boris Novković i slični, ali ne i, na primjer, Siniša Vuco, Dražen Zečić ili Jole.

Bio je prepoznatljiv po tome što uvijek nastupa neobrijan, u istoj kožnoj jakni ili običnoj majici i tenisicama. „Mislim da kod mene izgled nije toliko presudan i to mi je jako drago. Ničim se osobito ne ističem – ni što se tiče odjeće, ni scene, ni plesa na pozornici. Znači, presudilo je nešto drugo – glazba!“ (VL, 03.02.1995., br. 11287) Tako je tada mislio Alen, ali ne i žene u publici. Na njegov šarm nisu ostale imune ni iskusna Radojka Šverko ni premlada Domenica Žuvela.

U svojim intervjuima o fenomenu Alena Vitasovića tih godina ne govore samo žene nego i braća Cetinski, Davor Dretar Drele, Denis Dumančić i mnogi drugi. U godini dugosvirajućeg prvijenca Gušti su gušti objavio je i svoj drugi, također uspješni album prostog naziva Svi festivali. No ritam u kojem mu je prošla 1995. nije bio održiv. Niz neuspjeha navodno je načela “Marija” s kojom je nastupio na Croviziji 1996. godine. Bio je to singl koji je najavio treći album Come va?, onaj koji ga je bacio na dno estradne kace.

Malo je karijera koje su podnijele podjednaku količinu pohvala i pokuda u tako kratkom razdoblju. Bila je to posljedica strelovitog uspona, neiskustva i nemogućnosti da se kaže ne, bilo suradnicima, bilo medijima. Njegov takozvani „pad“ dodatno je naglašen njegovim lamentiranjem o tome da mu je netko nekako ostao dužan, bilo neko priznanje, bilo nešto još konkretnije, ali sama slava nije mu nedostajala. No baš ona ga je i dalje pratila, i kad nije bio priznat i kad nije bilo koncerata. Njegov bijes i razočaranje dobro su se uklopili u imidž buntovnika koji je zarana počeo njegovati.

Iako se oduvijek iznimno cijenio, Alen Vitasović nikada se nije precijenio. Godine 2000. dočekao je svoj prijeko željeni povratak. Bilo je to s albumom Ja ne gren čija je naslovna pjesma autora Roberta Piletića pobrala simpatije publike i žirija na Dori te godine. „To što Vitasović melje i govori ništa mi ne smeta jer isto tako ne razumijem ni što melju Dubliners jer to vjerojatno često ne znaju ni oni. Drukčija i meni najdojmljivija pjesma“, opisao ju je tada Zrinko Tutić (VL, 18.02.2000, br. 13069).

Nisu svi bili oduševljeni pjesmom, ali bio je među favoritima. Još veći hit s tog albuma bila je “Nisi više mala” Livija Morosina na kojoj Alen Vitasović zvuči kao uvjerljiva domaća inačica voljenog britanskog kantautora Billyja Bragga. Ja ne gren je bio povratak u prvu ligu. Posljedično, Alen je nastavio nastupati na festivalima, nemilice surađivati s drugima, zapjevao na kajkavskom i vrlo često bio na Dori. U moru suradnji kao kuriozum se istaknuo duet “Loredana” s Lisom Hunt, tada Zuccherovom glavnom pratećom vokalisticom. U međuvremenu je postao otac dvoje djece.

Peti album Grih nije ponovio uspjeh prethodnog. Kritičari nakloni Alenu za to su krivili manjak izbirljivosti kad su u pitanju autori, odnosno slab glazbeni i tekstualni materijal. Ponovno se spominjalo Livia Morosina i to da skladatelji i tekstopisci s kojima Vitasović surađuje nisu „njegovi skladatelji“, odnosno da ne mogu napisati pjesme kojima bi Alen iznova potvrdio jedinstvenost svog neospornog talenta. Česti suradnici nakon razlaza s Liviom Morosinom bili su mu Dražen Turina Šajeta, Robert Piletić, Bruno Krajcar i Pero Kozomara, ali nitko s njime nije ponovio ništa slično Guštima. Posljednji album, Tone i pretelji, Vitasović je objavio 2003. godine, kad i Grih.

Nakon albuma Gušti su gušti Vitasović je prestao pjevati isključivo na istarskoj čakavici. Kad su ga o njoj pitali, rekao bi im da će ako treba, pjevati i na indijskom, na engleskom, na bilo kojem jeziku, samo ako je tekst kvalitetan, a glazba dobra, da nema principa što se toga tiče. Tako je kroz karijeru pjevao i na čakavici i na štokavici uz povremene izlete u dalmatinski dijalekt, ali je u percepciji naroda ostao nerazgovijetni Istrijan kojega se ni ne mora slušati od riječi do riječi. Stoga vrijedi istaknuti koliko je impresivno to da njegova publika ne samo razumije, nego i zna napamet katalog tekstova koje je otpjevao. Naravno, novije tekstove bez greške neće otpjevati ni sam Alen, ali hitovi se na koncertima obično recitiraju.

Godine 2009., umjesto novim albumom, Alen je pozornost privukao otvoreno govoreći o svom alkoholizmu. Dogodilo se to nakon jedne pijane Dore. Premda su ga mediji rano svrstali uz rame s najopasnijim dečkima na estradi, Grdovićem, Baretom i Banom, ranije je bio spreman reći da voli popiti, ali ne i da je alkoholičar. U tim trenucima 2009. bilo je jasno da potražnja za njim ne jenjava te da je svojom upornošću i iskrenošću već zavrijedio kultni status. Opisivali su ga kao jednog od rijetkih pjevača koji je spreman govoriti o sebi i u trenucima slave kao i onda kad je gotovo na dnu, a to je bilo prije prije nego što je taj postupak ušao u modu. „Ponašam se impulzivno, iskreno, pošteno i koliko god pokušao biti kulturan, neke stvari ‘izlete’ iz mene“ (11.02.2000., br. 13062), riječi su to koje otkrivaju zašto je život Alena Vitasović, baš kao i njegova karijera, pun proturječja.

Jedno od tih proturječja je i kultni status koji uživa u mlađoj i alternativnoj populaciji, a za koji djelomično može zahvaliti organizatorima Punk romantike 2017. godine. Naime, pred Valentinovo te godine AKC Attack organizirao je dvodnevni Punk romantika fest na kojemu su headlineri bili Šajeta i Alen Vitasović. Zbog velike potražnje za kartama, Alenov koncert održao se u Močvari. Ovako su ga najavili:

„Teško je tu bilo šta reći. Velikan i kulturno dobro naše zemlje. U jednom trenutku najpopularniji glazbenik u državi. No sjaj ne blijedi, i dalje cijenjen i poštovan od velikog broja sljedbenika. Čovjek sa rijetko viđenim senzibilitetom, multninstrumentalista i briljantan glazbenik te vlasnik enormnog broja bezvremenskih hitova. Uno di noi! Velika nam je čast i zadovoljstvo konačno ugostiti ga u Attacku!”

Po svemu sudeći organizatori nisu nimalo pogriješili. O tom se koncertu još uvijek govori, a Alen je od vala nostalgije koji je uslijedio uspio i profitirati, materijalno i duhovno.

U rujnu te godine nastupio je na 36. Brucošijadi FER-a, a u listopadu te godine krenuli su koncerti u Saxu, klubu koji je otada postao drugi dom njemu i njegovom pratećem sastavu. Godine 2018. ondje je proslavio 25. godišnjicu pjevačke i četrdeset godina glazbene karijere. „Uvijek bude prava fešta, i ja se opustim i prepustim publici koja mi uvijek vrati jako puno ljubavi i energije: damo jako puno, ali nazad dobijemo još više pa nekako napunimo baterije svi skupa“, ne krije zadovoljstvo svojim statusom među zagrebačkim, a ponajviše njegovim istarskim studentima u Zagrebu.

Ipak, najsretniji događaji u njegovoj karijeri ostali su za njim u 1995. godini. To su rasprodani Lisinski i uvjerljiva pobjeda “Bure” na Runjićevim Melodijama. Nakon što je pokorio Zagreb i Split, Alen više nije imao puno posla na našoj estradi, ali je tome usprkos ostao aktivan do danas.

ALEN VITASOVIĆ U BROJEVIMA

Alen je aranžer i producent većine svojih pjesama. Do danas je objavio četiri studijska i jedan live album te više kompilacija. U nepunih petnaest godina prodao je oko dvjesto tisuća nosača zvuka u Hrvatskoj, a samo prvi album Gušti su gušti prodao se u tada rekordnih sto tisuća primjeraka. I danas je to jedan od dva-tri najprodavanija albuma u povijesti neovisne Hrvatske.

Ove godine trebao bi izaći njegov šesti, odnosno peti album, ako ne brojimo kompilacije. Prošlo je dvadeset godina od Griha i sedam otkad je s “Fijakom” krenuo u novu fazu svoje karijere. Tako je tijekom pandemije izbacio singlove “U dušu”, “Oštarije su mi zaprli”, “Ili si ili nisi” i “Vrime je za doma poć”, kao i par suradnji s istarskim i kvarnerskim glazbenicima među kojima je zapažena “Da se ne zatare” s Božidarkom Matijom Čerinom, izvedenom na Alenovoj osmoj Dori.

Autorski dvojac koji stoji iza više novih singlova čine Ivan Arnold i Marco Grabber. S njima je Vitasović udružio snage na pjesmama “Oštarije su mi zaprli“, “Ili si ili nisi“, “U dušu“, “Dopri oči“ i “Tone livi“. Na pretposljednjoj im se pridružio i Livio Morosin, a singlu “Ili si ili nisi” ugostili su svog zadarskog prijatelja Ričarda, pravim imenom Enia Meštrovića.

Alen Vitasović još uvijek uredno nastupa na Melodijama Istre i Kvarnera, iako još od 1996. tvrdi da više ne želi ići na festivale i glazbena natjecanja. Ove godine učinio je to sa zanimljivim izletom u elektroniku, pjesmom “On ni doša” Lare i Roberta Piletića, a svoju publiku zabavljao i na ovogodišnjem Beer festu.

Snimio je puno dueta u suradnji s poznatim izvođačima iz Hrvatske i inozemstva. Među njima su Crvena jabuka i “Vraćam se tebi, seko”, obrada pjesme koju je Žera u osamdesetima pjevao s drugim Alenom Vojčićem Tifom; Šajeta i “Ona je sama”; Hari Rončević i “Mi noćas imamo zadnju“; Bruno Krajcar i “Roža“; Adam Končić i kajkavska “Cug je već vu Zagrebu“, Karin Kuljanić i “Pokora ljubavi“, Duško Jeličić Dule i “Božićni rege“ te “Sotto voce“, Lidija Percan i “Istra, mati moja“, i tako dalje jer popis nema kraja. O stilskoj raznolikosti spomenutih pjesama ne moramo ni govoriti.

Sa svojim je pratećim bendovima nastupao diljem Slovenije, BiH, u SAD-u, Njemačkoj, Švedskoj, Austriji, Švicarskoj, a u Hrvatskoj je samostalnim koncertima pokorio sve malo veće koncertne dvorane: Lisinski, Dom sportova, Gripe, Dvorana Mladosti u Rijeci, stadion u Vinkovcima, ali ne i pulsku Arenu. No i to će se već morati dogoditi za neku veću obljetnicu.

Odlukom predsjednika republike Hrvatske 1997. godine dobio je Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića za osobit doprinos kulturi Hrvatske. Uz to i Porina ima i Zlatnu plaketu Večernjeg lista za najdomoljubniju pjesmu, “Pjesmu domovini” iz 2000. godine. Začudo, Vitasović se ne srami stranačkih gaža pa je, tvrdi, među rijetkima uzeo honorar od HDZ-a, SDP-a i IDS-a, pa čak i HSP-a u koji se jednom i službeno učlanio uz komentar da mu te ideje nisu jako bliske, kao ni politika općenito, ali da će pokušati poneku ideju HSP-a i promijeniti.

Što se drugih kontroverzi tiče, Alen je vrlo rano stekao neprijatelje u pojedinim kolegama. „Nemam ja ništa protiv dancea, ali da to bude dobra pjesma, a ne samo ritam i urlanje bez sluha, kao što radi većina izvođača“, znao je reći tada, a kada ga danas pitaju s kime bi na našoj estradi volio surađivati (ako već nije) odgovara „nitko“. „Glazba devedesetih… To je bilo loše vrijeme, samo ja sam bio dobar“ zaključio je nedavno pred kamerom 24sata.

Alen Vitasović je imao manju ulogu u nezaboravnoj hrvatskoj sapunici Zabranjena ljubav, ali većih ljubavnih skandala do nedavno nije imao. Sina i kći dobio je u braku sa suprugom Sandrom kojoj je na početku karijere posvetio istoimenu pjesmu i o kojoj je uvijek govorio s nježnošću. Danas živi s gotovo četvrt stoljeća mlađom Eleonorom.

ŠKRIPAVA LADICA

Mislim da je jasno koje smo ladice otvorili da bi izvukli Alena. Prva je ča-val čija je prva i najveća zvijezda uz Gustafe i Šajetu. Druga su devedesete, sve što smo tamo imali, od Houre do Tutića koji su se krajem devedesetih također zatekli na popisu Alenovih suradnika. Treća je srednjostrujaški rock svjetskih vrlina u lokalnom kontekstu.

Njegov sugrađanin Tony Cetinski jedan je od mladih pjevača koji je svoj proboj počeo tek koju godinu prije Vitasovića pa su ih često spominjali u istom kontekstu, obično pokušavajući iskonstruirati njihov sukob. No on se nije dogodio. O Cetinskom je u intervjuu za naš medij rekao da dolazi iz jače, odnosno bogatije obitelji pa je imao lakši karijerni put od njega, djelomično određen ranim napuštanjem istarskog miljea.

Među slavnim muzičarima iz Pule su i Franci Blašković, kritičar komercijalizacije čakavice, Tamara Obrovac, KUD Idijoti i Atomsko sklonište.

Na kraju se želim vratiti usporedbi s Mišom Kovačem za koju smatram da nije zaživjela u svijesti naroda samo zato što je Alen Vitasović imenom i pojavom dovoljno karizmatičan da preživi na sceni i bez nje te u jednakoj mjeri ostane živa legenda svog zavičaja i šire domovine. Najbolji indikator da je tomu tako jest to što ga drugi rado obrađuju, i to ne samo Vatrogasci, već i urbani momci poput onih iz TBF-a.

Od obrada ne zazire ni sam, bilo da se radi o onima stranih hitova kao što su “Purple Rain“ i “Crimson and Clover“ ili, pak, domaćim singlovima, iako mu ništa na našoj glazbenoj sceni više ne valja. I, da. Omiljeni pjevač mu je David Coverdale.