Nenad Bach u tri poglavlja

Nenad Bach – glazbenik, skladatelj, producent, izvođač i mirovni aktivist. Tijekom karijere prodao je više od milijun nosača zvuka. Pozornicu je dijelio s Lucianom Pavarottijem, Bonom i The Edgeom iz grupe U2, a posebno prijateljstvo veže ga uz članove The Banda, Gartha Hudsona i Ricka Danka

Ljetna večer u Rijeci, beach bar Kamov. Osječki bend čuvarkuća svirkom ispraća sumrak. Nekoliko stolova dalje sjedi gospodin u bijelom odijelu, s crnim šeširom na glavi. Ne djeluje kao da je zalutao, ali se svejedno izdvaja iz slike. DJ-ica Jelena Popowitch predstavlja ga kao svog susjeda i, usput, njujorškog glazbenika Nenada Bacha. Mi, umjesto da mu pristojno priđemo, radimo ono što svi danas rade – guglamo ga. I ostajemo zatečeni.

Nenad Bach – glazbenik, skladatelj, producent, izvođač i mirovni aktivist. Tijekom karijere prodao je više od milijun nosača zvuka i obišao svijet. Pozornicu je dijelio s Lucianom Pavarottijem, Bonom i The Edgeom iz grupe U2, a posebno prijateljstvo veže ga uz članove legendarnog The Banda, Gartha Hudsona i Ricka Danka. Godine 1994. nastupio je pred pola milijuna ljudi na Woodstocku, a na kompilaciji News Goo njegove pjesme dijele prostor s onima Brucea Springsteena i Leonarda Cohena.

Pitali smo se kako je moguće da nitko od nas nikad nije čuo za tog čovjeka?

Jedan od autora i skladatelj prve riječke autorske rock ploče napustio je Hrvatsku 1984. godine u želji da mu se djeca rode u demokraciji. No veze s domovinom nikada nije prekinuo. Tijekom Domovinskog rata istaknuo se mirovnim projektima, početkom dvijetisućitih izveo je klapsko pjevanje u svijet, a nakon dijagnoze Parkinsonove bolesti pokrenuo je inicijativu Ping Pong Parkinson, koja danas okuplja ljude u više od 25 zemalja.

Ako za njega niste čuli, za to vjerojatno niste sami krivi.

AUTORSKI KLJUČ

“Da l’ da vječno sad čekamo svoj čas

Koji donosi malo više sreće

Zar u svijetu ne gori moja luč

Da l’ da ostanem nepoznat i sam”

To su stihovi posljednje pjesme s jedinog albuma grupe Vrijeme i zemlja – eponimskog i povijesnog, jer riječ je o prvoj rock ploči snimljenoj u Rijeci. Pjevač i gitarist bio je Nenad Bach, za klavijaturama i pratećim vokalom Davor Tolja (kasnije Denis & Denis), na basu Marinko Radetić, a na bubnjevima Joško Serdarević, koji će s Radetićem kasnije činiti ritam sekciju pop grupe Xenia.

Stihove potpisuje Vladimir Korenić, no oni kao da slute Bachovu sudbinu, posebno stih “Zar u svijetu ne gori moja luč”. Da ne bi ostao nepoznat i sam, morao je putovati.

Nenad Bach rođen je kao Nenad Bačić, u Zagrebu na Gvozdu 21, 1954. godine. S obitelji je kao dijete preselio u riječki kvart Pećine, gdje se godinama kasnije odvila priča s početka ovog teksta. U Rijeci je osnovao grupu Vrijeme i zemlja, s kojom je za ZKP RTV Ljubljana 1979. snimio singl “Tvoja majka sjajno kuha” i LP Vrijeme i zemlja. Upravo je tim albumom, kako je i sam zabilježio u tekstu koji je pratio reizdanje iz 2009., pokrenut uspjeh riječke rock scene osamdesetih.

Posebna zahvala za njegovu realizaciju u tom istom tekstu upućena je Arsenu Dediću, koji je među prvima podržao mladi bend. Naime jedan od prvih nastupa grupa je imala na Večeri šansone zagrebačkog festivala 1978., kad je on bio direktor. Nakon nastupa s pjesmom “Nocturno” bend je dobio ponudu za snimanje albuma u Ljubljani. “Nismo puno vremena proveli zajedno, bio je kratak, sažet i do u detalja precizan; govorio je i pjevao dikcijom koja bi se trebala studirati na filozofskom fakultetu. Ne znam bih li ikad dobio šansu da me Arsen nije podržao kad je to trebalo”, priznao je Bach u intervjuu za Cantus.

Nakon tog neočekivano uspješnog razdoblja grupa je snimila još jednu singlicu, “Kako da ti priđem (Vesna)”. Drugi album na kojem su zajedno radili na kraju je objavljen kao solo-album Nenada Bačića, Takvu te neću (1980). Za taj album, čiju su izradu pratili razni izazovi, Arsen je besplatno napisao aranžman za gudački kvartet. No on je u Rijeci prošao gotovo nezapaženo i to zbog, kako je to komentirao svjedok tog vremena, Bojan Mušćet “revnosne mladalačke opijenosti punkom i traljave distribucije PGP RTB-a”.

Tri godine nakon Takvu te neću, 1983. Nenad se vratio na Zagrebački festival s pjesmom “Između dva leta”, a 29. rujna 1984. već je bio sletio na newyorški aerodrom JFK. Kasnije je isticao da su za odlazak postojala dva razloga: prvi, profesionalni – nije želio biti velika riba u malom jezeru, prvi u selu, ili bilo koja druga metafora koja vam prija; i drugi – želio je živjeti u zemlji koja ne podnosi komunizam i u kojoj vlada sloboda izražavanja.

Iako je u međuvremenu diplomirao na građevinskom fakultetu, u SAD-u se ipak iznova odlučio za glazbu. Počeo je kao skladatelj glazbe za filmove studenata s Columbije, a samo dvije godine kasnije dobio i prvi diskografski ugovor. Debi-album na engleskom nazvao je Greatest Hits. Taj naslov u sebi nosi dozu autoironije, ali i tihe vjere u budućnost vlastitog kataloga.

Nekoliko godina kasnije izbio je rat u Hrvatskoj, koji će, unatoč fizičkoj udaljenosti, snažno utjecati na smjer Bachove karijere. Zahvaljujući hrvatsko-američkim prijateljstvima 1992. godine snimio je antiratnu pjesmu “Can We Go Higher? – A Song for the Victims of War”, čiji je spot više puta obišao svijet. Poruke mira u spotu interpretiraju glumci Martin Sheen, Michael York, Ellen Burstyn i John Malkovich, dok se u pjesmi Nenadu pridružuju brojni glazbenici, među njima i njegovi bliski prijatelji iz legendarne grupe The Band te Richard Havens i Indigo Girls.

Bach je pjesmu izveo uživo pred pola milijuna ljudi na 25. obljetnici Woodstocka, a potom i u Modeni, u sklopu humanitarnog projekta Pavarotti and Friends Together For The Children Of Bosnia. Taj ga je projekt povezao s imenima poput Zucchera, Jovanottija, Simona Le Bona, Dolores O’Riordan, Michaela Boltona, Meat Loafa, Briana Enoa, te Bona i The Edgea iz grupe U2. Upravo je Bach bio taj koji je Bona naučio izgovarati početne stihove Gundulićeve “Himne slobodi”, koje je slavni Irac recitirao na kraju pjesme “Miss Sarajevo”.

Desert godina nakon koncerta u Modeni “Can We Go Higher?” izveo je u duetu s Tonyjem Cetinskim, uz pratnju Simfonijskog orkestra HRT-a i klape Sinj.

Pjesma je kasnije objavljena i na Bachovu albumu I Love Losers/A Thousand Years of Peace iz 1996., kao i pjesma “WWW / / WWW (We Will Win On A Wild World Web)”, koja se nalazi i na kompilaciji News Goo izdavačke kuće Mouth Almighty Records, uz pjesme Brucea Springsteena i Leonarda Cohena. Na albumu su mu i ovoga puta suradnici bili članovi The Banda, te Vince Welnick iz grupe Grateful Dead.

Cijeli projekt I Love Losers zamišljen je kao multimedijski uradak te, osim tonskih zapisa, uključuje i video o Bachovu tonskom studiju te nekoliko interaktivnih igara. U njemu do izražaja dolazi Bachova sklonost novim tehnologijama i medijima, što se vidi i u njegovim brojnim internetskim inicijativama – među kojima je i osnivanje portala CROWN (Croatian World Network) koji već 25 godina objavljuje vijesti iz Hrvatske i svijeta, a nastao je kao odgovor na srpsku propagandu nakon NATO-ovog bombardiranja SRJ 1999. godine.

Na prijelazu tisućljeća Bach se intenzivno posvetio gradnji mostova između svoje domovine i države u kojoj je živio. Osim putem interneta, to je činio i promovirajući dalmatinske klape, čiji je zvuk htio učiniti dijelom globalne glazbene karte. Kao producent potpisuje šest albuma klapske glazbe, koje je snimio s klapama Fortunal (Rijeka), Navalia (Novalja), Sinj, FA Linđo (Dubrovnik) i Luka (Rijeka). Klapsko pjevanje prenio je u svjetske okvire, snimivši ga prvi put u surround tehnici i crkvenom prostoru, za što autentičniji zvučni pečat.

Usto je s hvarskim pučkim pjevačima snimio Following the Cross – Za križem, album hvarskih korizmenih napjeva. Sve te albume realizirao je u suradnji s višestrukim dobitnikom Grammyja, tonskim majstorom Johnom Holbrookom, koji je radio na remek-djelima kao što su “Tommy” grupe The Who i “Electric Ladyland” Jimija Hendrixa, te surađivao s izvođačima kao što su Elton John, B.B. King i The Isley Brothers. Ipak, unatoč uspješnom plasmanu i koncertima, projekt je u Hrvatskoj doživio svojevrsni bojkot. Kako je Nenad ispričao u intervjuu za Cantus, dogodilo se to u doba Ive Sanadera i “njegovih splitskih školaraca”.

Nenadova velika želja – mir u svijetu – tijekom života mu je uporno izmicala. Surovi podsjetnik na stvarnost 2001. je stigao u obliku terorističkog napada na njujorške Blizance. Tada se Bach priključio supergrupi We Are Family Collective, u kojoj su se okupila velika imena poput Diane Ross, Dionne Warwick, Luthera Vandrossa, Patti LaBelle, Spikea Leeja, Roberte Flack, Mille Jovovich, Macaulaya Culkina i Davida Hasselhoffa. Isto tako skladao glazbu za film Pravda (2003), koji se bavi odnosima i strahovima ljudi u New Yorku nakon napada 11. rujna.

Nakon duže diskografske stanke Bach je sa svojim bendom 2010. objavio mini-album All I Want is Freedom, a dvije godine kasnije i album Everything is Forever. I njih je obojio tonovima hrvatske nematerijalne kulturne baštine.

Tih mu je godina dijagnosticiran Parkinson, zbog kojeg uskoro više nije mogao svirati gitaru. No sve se promijenilo kada ga je prijatelj odveo na stolni tenis. Oduševljen učinkom koji je igra imala na njegovo tijelo i duh, Nenad je pokrenuo Ping Pong Parkinson susrete u Pleasantvilleu, a zatim i neprofitnu organizaciju istog imena. Tijekom pandemije covida-19 nastavio je igrati koristeći Quest by Meta, VR program koji mu je također pomagao. Poboljšanje simptoma Parkinsonove bolesti primijetili su i njegovi liječnici, poručivši mu da nastavi s onim što radi jer očito djeluje.

Ping pong ga je uspješno vratio glazbi, a njegov je projekt danas svjetskog ranga. Dosad je održano šest svjetskih prvenstava u stolnom tenisu za osobe s Parkinsonom, uključujući ono u Puli 2022., a šesto se odvija dok pišem ovaj članak, u njemačkom Oldenburgu.

NENAD BACH U BROJEVIMA

Iza Nenada Bacha je gotovo pola stoljeća glazbene karijere, šest studijskih albuma i niz kompilacija. Za svaki svoj album kaže da je poput doktorata. U tom smislu, šest nije malo. Član je Hrvatskog društva skladatelja i dobitnik godišnjeg priznanja Hrvatske glazbene unije za 2017. godinu. A iako je zakoračio u osmo desetljeće života, još nije ni rekao ni otpjevao zadnju riječ.

Njegova karijera mirovnog aktivista neraskidivo je povezana s glazbom, a putovanja po svijetu zbog nastupa koristi i za širenje svojih poruka. Njegov trenutno aktualni projekt nosi naziv World Peace In One Hour / Svjetski sat za mir. Projekt, koji se ostvaruje kroz četiri univerzalna područja ljudskog stvaralaštva – umjetnost, sport, gastronomiju i modu – pokušava pokazati da je svjetski mir moguće dogovoriti u jednom satu. U segmentu sporta, dio tog šireg projekta čini i njegov Ping Pong Parkinson.

Bach je, uz sve ostalo, i istaknuti član hrvatske dijaspore u SAD-u, ali i glasni kritičar načina na koji se Hrvatska odnosi prema vlastitom iseljeništvu. “Ured za iseljene Hrvate potpuno je neučinkovit. Neorganiziran je i tu nema nikakvog dijaloga”, rekao je za Večernji list 2017. godine. “Nismo ostvarili nikakve pogodnosti na uvoz, nego imamo tri poreza kad se želimo vratiti. Očito je da se ne žali povratak dijaspore u Hrvatsku. Postoji kapital u hrvatskim rukama u svijetu, ali previše je prepreka. I administracija je prekomplicirana.”

Nadalje, 2008. predvodio je skupinu uglednih hrvatskih političkih aktivista Croatians for Obama, čime je potvrdio da hrvatska dijaspora nije monolitno konzervativna. Njegove su veze s američkim demokratima dugogodišnje. Naime bio je gost jednog božićnog domjenka u Bijeloj kući za vrijeme Clintonova predsjedništva. Međutim, za njega, politička polarizacija nema puno smisla jer rijetko tko u stvarnosti pripada isključivo jednoj strani. Smatra da bi ljevica trebala crpiti snagu ne iz čiste ideologije, već iz aktivnog djelovanja, i da je važno čuti i one s kojima se ne slažemo.  Otud i stih “I like lovers who don’t won’t the same (Volim ljubavnike koji ne glasaju isto)” u pjesmi “If I Had Another Life”.

Još od osamdesetih njegova kantautorska i mirotvorna djelatnost isprepliću se s onom skladatelja filmske glazbe. Bachovo posljednje izdanje, If It Moves I Can Score It, okuplja istaknute primjere njegova namjenskog stvaralaštva. Među istaknutim naslovima kojima je izradio partituru nalaze se King of Cool, dokumentarac o Steveu McQueenu, filmska kronika o emigraciji Transatlantic te Heroji se ne zaboravljaju, posvećen Petru Tomichu, američkom ratnom heroju Drugog svjetskog rata i dobitniku Kongresne medalje časti, za koji Bach potpisuje i scenarij.

Godine 2014. izašao je film o njegovu životu i radu Everything is Forever, koji je nagrađen za najbolju scensku izvedbu i najbolju dokudramu.

Nenad Bach dolazi iz obitelji liječnika. Otac mu je predavao na Medicinskom fakultetu, supruga mu je liječnica, a sin Ivo vaskularni neurolog. I sam je, uz angažman u organizaciji Ping Pong Parkinson, objavio znanstveni rad u časopisu Journal of Global Health, i to na temu svog projekta Svjetski mir u jednom satu.

Otac je troje djece, a svi su završili fakultete u Hrvatskoj. Prvi instrument bila mu je violina, a posljednji automobil Tesla. Najgledaniji video na njegovu YouTube kanalu nosi naslov Shmooky the opossum eats apples, u kojem hrani svog oposuma tepajući mu na hrvatskom jeziku.

ŠKRIPAVA LADICA

Hrvat iz Amerike, udomaćeni Njujorčanin i građanin svijeta. Sa svojim crnim šeširom Nenad Bach godinama njeguje prepoznatljiv imidž zbog kojega je, sve dok nije ošišao kosu, podsjećao na ortodoksne Židove, pa čak i na Amiše. On mu je postao zaštitni znak i gotovo ga je nemoguće vidjeti bez njega.

Čuveni The New York Times Bacha je svojedobno opisao kao mješavinu Lou Reeda i Eltona Johna, a u medijskim je natpisima bio obilježen i kao hrvatski John Lennon. No je on, po mom skromnom sudu, više nalik američkom Tomislavu Ivčiću.

Naime, premda glazbeno nisu iz dva potpuno odvojena svijeta, ono što ih veže čvršće od ljubavi prema glazbi jest njihov mirovni aktivizam, optimizam, poduzetnost i naklonost novim tehnologijama – osobito s naglaskom na njihovu ulogu u povezivanju čovječanstva i komunikaciji. Među dosadašnjim retrospektivama nema nikoga u našem katalogu autora kojemu Bach nalikuje više od Ivčića.

Najveći utjecaj na Bachovu karijeru imali su Arsen Dedić i članovi grupe The Band – Rick Danko i Garth Hudson. No kao poseban utjecaj često navodi i kućni odgoj, odnosno vrijednosti koje su mu usadili roditelji, te odrastanje u Rijeci, koja je u njega utkala sve ono što jest i što bi želio biti. Brojni susreti s poznatim ljudima, predsjednicima, princezama, rock zvijezdama, nisu ga pokvarili, već upravo suprotno.

“Svi ljudi na vrhu koje sam upoznao su smireni i znatiželjni. Mali su to filozofi. Ljudi koji postavljaju pitanja i ne prihvaćaju život kakav jest. Obraćaju pažnju na svaki detalj. Mene je također znatiželja odvela u svijet. Svi ljudi koji su uspjeli imaju znatiželju i zato se osjećam ugodno u njihovom društvu”, rekao je nedavno za radio Trend.

Slava je za njega bila i ostala relativna stvar, a glazba i čežnja za mirom jedine konstante zbog kojih se i dalje, kao dijete, nada i gleda u budućnost.