Riječka komorna filharmonija kao Camerata fiumana

O novom ansamblu riječka publika nije mogla znati mnogo. Ne tako davno, prije otprilike mjesec dana, na stranicama riječkoga Kazališta osvanula je obavijest o tome da se sprema koncert novoga riječkog sastava. Tek nekoliko dana prije koncerta moglo se saznati o nekim detaljima, poput programa, izvođača, glazbenih bajki, odnosno o tome da je koncert namijenjen i najmlađima. Ono na što je publika pak mogla računati, navikla na izvrsne izvedbe najavljenih članova sastava, jest vrhunska razina izvedbe.

A sastav jest – novoosnovana Riječka komorna filharmonija. Glazbene bajke naziv je njihova inauguracijskog koncerta, koji se održao 4. travnja u Hrvatskome narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca.

Foto: HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka

Svi najavljeni glazbenici publici su više ili manje poznati članovi Riječkoga simfonijskog orkestra. Poznato je da se u njemu okuplja međunarodno rasprostranjena grupa glazbenika, različitih škola i iskustava. Možda je upravo ta okolnost najsretnija po riječku glazbenu scenu.

Za ovu su priliku nastupili u novom izdanju, pod novim imenom, a kao komorni septet: Anton Kyrylov (prva violina, koncertni majstor), Osman Eyublu (druga violina i klavir), Golnar Mohajeri (violončelo), Lucija Kovačević (flauta), Michele Fabbrica (klarinet), Eva Fritz (fagot) i Pedro Rosenthal Campuzano (udaraljke).

Zajc jest matična kuća ovih umjetnika u kojoj ih najčešće i slušamo, a koja im godinama pruža priliku svirati na redovnim komornim koncertima. No namjera je ovih glazbenika, čini se, odsada nastupati kao novi, jedinstveni ansambl s novim imenom. To da Riječka komorna filharmonija nastoji nastupati programski samostalno, govori o potrebi za ostvarenjem novih ideja i više prostora za istraživanje.

Komorna filharmonija

Po dolasku na koncert dijelili su se letci s raspisom budućih, mogućih projekata ansambla. Osim koncerata suvremene glazbe, među projektima su se našli nijemi filmovi s glazbom, edukativni koncerti, takozvani socijalni koncerti (za one kojima je otežano slušanje glazbe, osobe u staračkim domovima, bolnicama, zatvorima), zatim novi tip koncerta „1:1“ (jedan izvođač na jednog slušatelja), glazba u galerijama i muzejima te na netipičnim mjestima, u tunelima, luci, napuštenim industrijama; čitava pletora raznoraznih kombinacija i suradnji ostavila je dojam velike pokretačke energije iza novog ansambla.

Osim koncerata suvremene glazbe, među projektima se našla  čitava pletora raznoraznih kombinacija i suradnji ostavila je dojam velike pokretačke energije iza novog ansambla

Na trenutak možemo, ipak, ostaviti letke i poslušati riječi voditelja projekta. Naime, uoči koncerta razgovarala sam s Pedrom Rosenthalom Campuzanom. Inače voditelj dionice udaraljki u riječkom Orkestru, rekao mi je nešto o planovima i ciljevima, ali i o samom nazivu sastava:

“Odabir naziva ansambla vrlo je delikatan jer govori mnogo o repertoaru, stilu, publici… Mi smo željeli akademsko ime jer se naš repertoar temelji na klasičnoj glazbi, a sviramo i obrazovani smo na klasičnim instrumentima. Premda je naša vizija rušiti zidove između stilova i vrsta umjetnosti, ipak pripadamo klasičnoj europskoj tradiciji.”

A budući da u Hrvatskoj ne postoji sastav koji se naziva komornom filharmonijom, nekima bi to ime moglo zvučati proturječno. Rosenthal Campuzano objašnjava:

„Nema ništa proturječno u nazivu komorna filharmonija. Filharmonija doslovno znači ljubav prema harmoniji. Istina je da su najpoznatiji ansambli s tim imenom veliki orkestri, ali postoji i mnogo drugih komornih filharmonija u svijetu. Njemačka komorna filharmonija Bremen, Bečka komorna filharmonija, Europska komorna filharmonija, samo su neki od primjera. Uglavnom, mi nismo uobičajeni orkestar i zato nismo željeli tu riječ koristiti u nazivu. Mi smo radije, recimo, grupa prijatelja koji žele i vole svirati glazbu. Naš ansambl vrlo je fleksibilan.

Foto: HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka

Camerata fiumana?

Već u prvom mjesecu svog djelovanja ansambl će predstaviti što je to čime se žele baviti. Nakon inauguracijskog koncerta septeta i pripovjedača s praizvedbom, sudjeluju u organizaciji koncerta na manifestaciji Expo Gameri kao veći sastav uz zbor i rock bend, a potom slijedi nastup trija na Venecijanskom bijenalu sa suvremenom glazbom. O tome na koji način promišlja o željenom repertoaru, kaže:

„Ovdje u Rijeci pronašao sam puno mladih glazbenika koji dijele moj način razmišljanja. Mnogi od nas sviraju u rock bendovima, na tradicijskim instrumentima, sviraju jazz, elektroničku glazbu, zanima nas suvremeni repertoar… Dakle, naš repertoar, kao što sam već rekao, miješa različite stilove i želi srušiti podjele u umjetnosti općenito. Želim surađivati s drugim glazbenicima, plesačima, piscima, pjesnicima, glumcima iz bilo kojeg dijela svijeta i bilo kojeg podrijetla, stvoriti zanimljiv repertoar, privlačan, a kvalitetan.“

Kao grupa prijatelja, istomišljenika i svestranih umjetnika, Riječka komorna filharmonija podsjeća me na jednu raniju „udrugu“, Firentinsku kameratu. Sklon eksperimentu i povezivanju različitih umjetnosti, ansambl se lako prilagođava trenutnoj ideji, bilo sastavom, bilo repertoarom. Glazbu promišlja te je stvara od kompozicije do izvedbe. Ova – camerata fiumana – za svoj je cilj postavila, međutim, demokratizaciju glazbe, kako navode.

Kao grupa prijatelja, istomišljenika i svestranih umjetnika, Riječka komorna filharmonija podsjeća me na jednu raniju „udrugu“, Firentinsku kameratu. Sklon eksperimentu i povezivanju različitih umjetnosti, ansambl se lako prilagođava trenutnoj ideji, bilo sastavom, bilo repertoarom. Glazbu promišlja te je stvara od kompozicije do izvedbe. Ova – camerata fiumana – za svoj je cilj postavila, međutim, demokratizaciju glazbe.

Kao grupa prijatelja, istomišljenika i svestranih umjetnika, Riječka komorna filharmonija podsjeća me na jednu raniju „udrugu“, Firentinsku kameratu – camerata fiumana – za svoj je cilj postavila, međutim, demokratizaciju glazbe

S tim u vezi Pedro Rosenthal Campuzano smatra: „Nažalost, za većinu ljudi, klasična je glazba nešto elitno. To nije uvijek bilo tako, a uglavnom bih rekao da smo zaboravili na publiku. I to je vrlo jasno kada idete na koncerte. Čuo sam kako ljudi govore da su kazališta prazna jer „obični ljudi“ o tome ništa ne znaju ili nisu dovoljno kulturni. Za mene je to glupost. Ne dolaze jer je dosadno. Program je obično napravljen za ljude koji već poznaju repertoar.

Često čujem da nije moguće postaviti programe suvremene glazbe jer publika ne dolazi. Pa, pitam se, zašto Scorsese ili Nolan imaju milijune gledatelja, a mi ne? Oni su pripovjedači (storytellers) i to rade na vrlo suvremen način. I komplicirani su, dugi i ponekad teški, ali ipak cijeli svijet očekuje svako njihovo djelo. Dakle, gdje su naši skladatelji? Mi se pravimo žrtvama i štitimo se jer „oni nas ne razumiju“. Ali možda smo samo slijepi.“

Foto: HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka

Prostor za praizvedbe

Na koncertu se Pedro Rosenthal Campuzano predstavio – osim kao organizator i izvođač – upravo kao skladatelj. Njegovo djelo, Plišani zeko (The Velveteen Rabbit), otvorilo je koncert kao svjetska praizvedba. Scenska glazba za istoimenu priču Margery Williams prijemčivim je novoklasicističkim zvukom vodila slušatelje kroz zgode glavnog lika. Prizivajući različite ugođaje, od čudnovatih valcera do žalobnih koračnica, zabavila je podjednako redovitu koncertnu publiku kao i najmlađe slušatelje. Glazba je pratila ili komentirala priču pripovjedača, glumca Denija Sankovića.

Scenska glazba za istoimenu priču Margery Williams prijemčivim je novoklasicističkim zvukom vodila slušatelje kroz zgode glavnog lika

Sjedeći sve vrijeme u jednom naslonjaču, Sanković je nakon priče o Zeki bez stanke krenuo na drugu, o Peeru Gyntu, kao da pričajući nastoji čim prije uspavati publiku. Njegov živi izraz, kao ni prateća glazba, to dakako nisu postigli. Premda možda manje ljupka od one za Plišanog zeku, popularna glazba Edwarda Griega zvučala je svježe budući da se nije izvela kao simfonijska suita, kako je obično slučaj.

Naime, Sanković je pripovijedajući uvodio u svaki broj, a za komorni septet obradio ju je – ponovno – Rosenthal Campuzano. Određene je dijelove posvetio duu koji su se stoga naročito istaknuli: razgovor violončela (Golnar Mohajeri) i klarineta (Michele Fabbrica) u broju Solveig pjeva u kolibi te duo Osmana Eyublua na violini i voditelja ansambla na bodhránu, irskome tradicijskom glazbalu. Instrumentacijski kuriozitet bio je riq (egipatski tamburin) na mjestima na kojima se obično čuje triangl.

Suvišno je spominjati da su najpopularniji ulomci ovog djela razdragali najširu publiku. Pozitivno raspoloženje kojim odišu svirajući, glazbenici su prenijeli i na slušatelje. Doista živahno u ritmu zadnjeg broja U pećini gorskog kralja glavom su kimale vremešne gospođe u parteru, a publika nakon koncerta zahvalno zapljeskala.

Foto: HNK Ivana pl. Zajca, Rijeka

Na svojemu prvom koncertu ansambl je htio uspostaviti bliskost s publikom, naročito najmlađom. Ideja o tome da odgajaju buduću publiku, čini se, imala je uspješan početak. Glazba s naracijom i uz scenu nešto je što se može očekivati u budućim nastupima Riječke komorne filharmonije. Naposljetku, uspješnici koncerta uvelike je pridonijela vizualna komponenta, kostimi izvođača i njihov pokret na pozornici. Jednostavnu, ali vrlo atraktivnu scenu osmislila je Aleksandra Ana Buković.

Veliko je zadovoljstvo promatrati kako u Rijeci nastaju i originalni projekti glazbenika – iz Rijeke

Publika je, premda zadovoljna, mogla biti brojnija. Izostanak većeg broja slušatelja ipak ne čudi s obzirom na to da javnost još koji dan prije izvedbe nije znala o čemu je riječ. Uspjeh ovog koncerta vrlo će vjerojatno to promijeniti u budućnosti. Osobno, veliko je zadovoljstvo promatrati kako u Rijeci nastaju i originalni projekti glazbenika – iz Rijeke. Čini mi se da je više od ičega ovaj sastav omogućilo međusobno prijateljstvo i uvažavanje. A budući da su to vrline koje nije lako naći, nadam se da će naići na pravu podršku u svome gradu.