Sezona novih vrsnih pjevača garantira svijetlu opernu budućnost u Hrvatskoj

Na mladima svijet ostaje

Sagledavajući proteklu godinu, lako možemo zaključiti da je ovo definitivno bila sezona novih pjevača na hrvatskoj opernoj sceni. Nakon dva desetljeća i naraštaja koji je zaplovio opernom scenom, s predvodnicama poput Lane Kos, Evelin Novak, Valentine Fijačko Kobić i Dubravke Šeparović Mušović, nastala je svojevrsna praznina. Ali sada možemo reći da je budućnost opere ponovno zagarantirana, a repertoar naših opernih kuća može sigurno počivati na kvalitetnim glasovima.

Od rujna 2021. nadalje nizali su se debitantski nastupi umjetnika koji su već diplomirali ili još uvijek studiraju; njihovo prepoznavanje u javnosti potpomogli su studentski projekti poput nagrađivane produkcije opere Animal Farm (Životinjska farma) Igora Kuljerića u Lisinskom ili komorne produkcije Mozartove rane opere Bastien i Bastienna u varaždinskom HNK i dvorani Blagoja Berse Muzičke akademije u Zagrebu. No, i pojedini intendanti i ravnatelji opera trenutačno reagiraju kad su talenti u pitanju i pružaju najvrsnijim primjercima prigodu za debitantske nastupe. Istražili smo njihove profile i donosimo.

Krećemo od soprana…

• Soprani

Darija Auguštan –  Glas koji osvaja dirigente, redatelje i publiku

Darija Auguštan odrastala je na zagrebačkom Maksimiru, i u pjevanje se zaljubila još u osnovnoj školi Antuna Gustava Matoša na Ravnicama. Tamo su sve cure bile zagrijane za jednog dečka poznatog po pjevanju od rođenja – Dinu Jelusića – i sve su, naravno, bile rokerice. „Za operu sam se zainteresirala kroz symphonic metal grupe poput Nightwisha i krenula učiti impostirano pjevanje”, kaže Darija. „Imali smo sreće da su naši školski profesori bili jako zagrijani za predstave, koncerte, stalno smo nastupali na školskim priredbama i rješavali se treme.”

„Za operu sam se zainteresirala kroz symphonic metal grupe poput Nightwisha”

Kad je vidjela da joj ide s lakoćom, logično je na red došla i Muzička akademija. Naša je Darija ubrzo postala operno ‘opće mjesto’ nakon pobjede na Papandopulovu natjecanju 2017. kada je na nagradnom koncertu uz Simfonijski orkestar HRT-a u Lisinskom otkrila svu raskoš svojega predivnog lirskog soprana, zaokružene fraze i iznimne muzikalnosti. Tada je tek počela studij u klasi prof. Snježane Bujanović Stanislav i danas, pet godina kasnije, ona je, ovjenčana diplomom (diplomirala 2021.), jedna od najtraženijih umjetnica naše koncertne scene.

Tek ovjenčana diplomom, jedna je od najtraženijih umjetnica naše koncertne scene

Jako se ponosi činjenicom da je ona posljednja studentica prije službene mirovine svoje legendarne profesorice. „Od početka studija do sada pjevanje radim isključivo s  tom jednom osobom i ona je zaslužna za najveći dio mojeg oblikovanja kao glazbene umjetnice.” S njom je napravila niz teških uloga koje su joj dali priliku da privuče pažnju, poput naslovna lika Janačekove Lukave male lije ili Fiordiligi u Mozartovoj Cosi fan tutte, To je što se tiče teorije i tehnike, ostatak proizlazi iz prakse.

„Ostatak znanja i vještina prikupila sam i prikupljam iskustvom i suradnjom s opernim redateljima i dirigentima tijekom projekata na kojima radim, što koncertnih, što opernih, što komornih, pri čemu bih voljela spomenuti poglavito ove: Nikša Bareza, Marcello Mottadelli, Valentin Egel, Tomislav Fačini, Dora Ruždjak, Ozren Prohić, Marin Blažević i Arnaud Bernard“, otkriva nam ova šarmantna frčkava plavuša koja već imenima zacrtava svoj bogat i raznovrstan profesionalni put.

Darija Auguštan uz pijanista Viktora Čižića

„Jedna od meni najdražih uloga koje sam dosad otpjevala jest uloga Pamine u Mozartovoj Čarobnoj fruli koju sam ove sezone pjevala i u Rijeci i u Zagrebu, nakon nje Micaëla u Carmen Georgesa Bizeta u Rijeci”. Ona je netom nakon diplome ušla u jedini operni studio koji trenutačno djeluje u Hrvatskoj, a to je onaj pod imenom Giorgio Surian u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, što je praktično s obzirom na mogućnost intenzivnog rada na profesionalnim produkcijama.

Darija Auguštan, Lorena Krstić i Valentin Egel

Krajem prošle godine Zagrebačka ju je filharmonija proglasila Glazbenicom godine, a popuštanjem mjera ona je hrvatske nastupe obogatila i inozemnim gostovanjem, što joj je dalo priliku ostvariti zasad treću najdražu dosadašnju ulogu: „To je posebna uloga Sifare u Mozartovoj baroknoj operi Mitridate, re di Ponto koju sam izvodila u prekrasnom Teatro Olimpico u Vicenzi (Italija), što je bio i moj europski debi!” Ona ne samo da lijepo pjeva, već i brzo čita nove partiture, zbog čega je često zovu na mnoge zahtjevne koncerte.

„Od koncertnih nastupa jako sam ponosna na Hrvatsku misu Borisa Papandopula koju sam u ovoj sezoni sa Zborom HRT-a i maestrom Fačinijem imala priliku izvesti čak pet puta (Zadar, Osor, Dubrovnik, Zagreb, Sarajevo), a za koju je maestro dobio i Nagradu Milke Trnine, a upravo smo i pri kraju snimanja djela za HRT.”

Ovoga nas je proljeća njezin glas oplemenio i u svečanoj prigodi koncerta za 30. obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske na kojemu je, uz Orkestar Zagrebačke opere HNK-a, radila s našim proslavljenim maestrom Ivanom Repušićem. „Taj ću koncert pamtiti cijelog života!”, uskliknula je i dodala: „obožavam izvoditi djela domaćih autora, pogotovo kad su program i izvođači koncerta na tako visokoj umjetničkoj i svečanoj razini.”  Dodajmo njezinim uspjesima i drugu nagradu na 11. međunarodnom natjecanju Stanisław Moniuszko u Poljskoj.

Njezin posljednji nastup je na Operi pod zvijezdama kojim je na prvi dan ljeta i Svjetski dan glazbe otvorena ovoljetna Sunčana strana Prisavlja. Tom su je prigodom gledatelji kao i pratitelji radijskih i televizijskih prijenosa na HRT-u mogli doživjeti kao briljantnu Mimi u prizoru iz Puccinijeve opere La Bohème uz kolegu tenora Filipa Filipovića koji joj je dosad bio stalni partner u zagrebačkim i riječkim Čarobnim frulama.

Jedna Slovenka i jedna Petrinjka – Svinje iz Životinjske farme

Slušajući mlade soprane ne možemo ne zamijetiti dvije posebne mlade pjevačice koje su privukle pozornost kao glavne svinje Kuljerićeve toliko već spominjane opere Animal Farm u sveakademskoj produkciji koja je iznjedrila cijelu novu generaciju vrhunskih mladih pjevača (Napoleon i Squealer). To su Tena Lončarević iz Petrinje i Neža Vasle iz Slovenije, dva sasvim različita, a opet skladna glasa velikog potencijala. Odlično su odglumile muške svinje, iako su vrlo ženstvene mlade dame, upravo suprotni tip od kostima u kojima smo ih susreli.

Obje su studentice pete godine solo pjevanja na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Tena uči u klasi Martine Zadro u koju je došla nakon što je krenula studirati kod Giorgia Suriana. Prethodno se istaknula kao Dorothea u Massenetovih Pepeljugi te solistički sopran u Rossinijevoj Maloj svečanoj misi i Fauréovoj Messe Basse, pjevala je i Groficu u studentskoj inačici Mozartova Figarovog pira, kao i Gianette u Donizettijevu Ljubavnom napitku. Nakon što je još na trećoj godini debitirala kao Druga dama u Mozartovoj Čarobnoj fruli pod vodstvom Nikše Bareze, u sljedećoj joj se sezoni opet u HNK Zagreb smiješe uloge Mercedes u Bizetovoj Carmen, Kate Pinkerton u Puccinijevoj Madami Butterfly i Mrs. Gobineau u Menottijevu Mediju.

Neža Vasle je u klasi prof. Martine Gojčete Silić. Njezin je anđeoski glas špičastog profila 20. svibnja zasjao u solističkoj dionici izvanredne Carmine Burane Carla Orffa pod vodstvom Jasenke Ostojić i lako je možemo zamisliti kao briljantnu baroknu pjevačicu.

Stefani Pijetlović – Poznatija od sestara

Stefani je studentica četvrte godine u klasi Giorgia Suriana na Muzičkoj akademiji u Zagrebu koja se u protekloj sezoni istaknula svojom scenskom i pjevačkom fleksibilnošću u profesionalnim produkcijama. Da joj u trenutačnoj fazi rada na sebi najviše odgovara Mozart dokazala je na predstavama u Varaždinu i Zagrebu kao Bastienne u predstavi Bastien&Bastienne u režiji Ozrena Prohića. Ali jednako uspješna bila je i kao Kitty, glavna ženska uloga, potencijalna Kamovljeva ljubav, na praizvedbi opere Posljednji intermezzo Berislava Šipuša što joj je u tako ranoj dobi osiguralo debi u središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući 18. rujna 2021.

Prethodno je nanizala i uspješnice na studentskim produkcijama poput Animal Farm (kobila Clover), Ljubavni napitak (Adina), Pepeljuga (sestra Noemie), Figarov pir (Susanna) te nizu koncerata. U njezinoj karijeri postoji jedan veliki bonus: ima jednojajčanu sestru blizanku Barbaru Pijetlović koja također studira solo pjevanje, pa sada, razne su mogućnosti za neke buduće scenske efekte i redateljske akrobacije.

Patricija Žudetić – Suor Angelica između Bacha i Beria

Rođena u Puli 1993. godine, Patricia Žudetić danas je apsolventica pjevanja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, u klasi prof. Miljenke Grđan. Ove je akademske godine briljirala u ulozi Clovera u višestruko spominjanoj sveakademskoj produkciji opere Animal Farm Igora Kuljerića. Prošle je godine ostvarila nezaboravnu interpretaciju naslovnog lika iz jednočinke Suor Angelica u opernom pasticciu Suor Angelica et autres soeurs koju su u dvorani Blagoja Berse zajednički osmislili profesor dirigiranja Mladen Tarbuk i gostujući švicarski redatelj Mathias Behrends, gdje se susrela s likom i frazom puccinijanske verističke opere.

„Među zapažene nastupe izdvojila bih još i uloge Fiordiligi u Mozartovoj Così fan tutte,  Noèmie i Vilin duh u Massenetovoj Pepeljugi”, kaže ova samozatajna umjetnica koja čuva slavuja u grlu. Dosad je nastupila na mnogim koncertima u organizaciji Muzičke akademije, a posebno su je zaintrigirale Folk songs Luciana Beria koje je otpjevala uz akademski ansambl suvremene glazbe Asmangu.

Uz svoju profesoricu, pohađa i seminare međunarodno istaknutih umjetnika, pa se tako usavršavala na majstorskoj radionici Krešimira Špicera organiziranoj u sklopu 69. Dubrovačkih ljetnih igara, a pohađala je i prestižnu Akademiju Lotte Lehman u Njemačkoj 2021. koja joj je donijela mnoštvo nastupa u inozemstvu.

Foto: DLJI

Voli komornu glazbu i stalna je članica ansambla festivala Organum Histriae, održava cjelovečernje koncerte kroz ciklus Rovinj Art&More i Pulski glazbenici Puli. Nastupa diljem Istre i Hrvatske, a dosad je nastupila i u nizu gradova okolnih zemalja (Rim, Bari, Napulj, Beč, Graz, Freiung, Perleberg, Maribor…). Dobitnica je Rektorove nagrade godine 2019., 2020., i 2021. te posebne Rektorove nagrade za solistički nastup s ulogom Suore Angelice (Passticio opera Suor Angelica et autres soeurs 2021.). Također, dobitnica je prve nagrade i laureatkinja natjecanja Vera Kovač Vitkai u Novom Sadu 2021. godine, finalistica je natjecanja Ferruccio Tagliavini (Austrija 2022.).

Osvojila je treću nagradu na pjevačkom natjecanju IMMCC (2021., Maribor) te je pobjednica ovogodišnje Virtualne glazbene iskaznice na natjecanju Papandopulo. Očekujemo njezine nove uspjehe koji će nesumnjivo uslijediti.

Josipa Bilić – Nebeski glas za Mozarta, Masseneta i barok

Pandemijska je sezona iznjedrila anđeoski glas nevjerojatne privlačnosti kakvim je podarena mlada pjevačica iz poznate glazbeničke obitelji, Josipa Bilić. Odrasla u obitelji majke pijanistice i oca hornista te starijeg brata čembalista i dirigenta, od početka je bila okružena glazbom. No, ljubav prema pjevanju otkrila je kao polaznica dramske grupe ZKM-a:

„Radili smo mjuzikl u kojemu sam imala glavnu ulogu. Tom prigodom me majka poslala na jedan sat pjevanja kod profesorice Kristine Beck Kukavčić u Glazbenu školu Lisinski i u trenutku sam shvatila da se mjuzikl ne može mjeriti s operom. I tako je sve počelo…”.

Upisala je studij solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2016. u klasi prof. Lidije Horvat Dunjko koja inače je specijalizirala stvaranje i njegovanje ‘anđeoskih’ lirskih glasova njezina profila. Diplomirala je prošloga ljeta, točnije, 2. srpnja 2021., i to koncertom u Galeriji Klovićevi dvori uz pijanista Marija Čopora, čime je stekla status magistre umjetnosti. Ali i prije toga krenula je profesionalnim vodama, debitiravši na trećoj godini studija kao Ines u Verdijevu Trubaduru na podiju HNK Zagreb, a na petoj nastupivši kao solistica uz Simfonijski orkestar HRT-a pod vodstvom Pavla Zajceva u njegovu Majstorskom ciklusu u Lisinskom, izvevši u izravnom prijenosu dugu i vrlo zahtjevnu Beethovenovu koncertnu scenu i ariju Ah! Perfido.

Pozornost javnosti je u međuvremenu privukla i ulogama u sveakademskim opernim produkcijama, poput Despine u Mozartovoj Cosi fan tutte 2018. u HNK Zagreb ili Pepeljuge Julesa Masseneta u dvorani Bersa na Muzičkoj akademiji u Zagrebu 2020. U prošloj sezoni nizala je nove uloge na daskama središnje nacionalne kazališne kuće (Amor u Gluckovu Orfeju i Euridici i Papagenu u Mozartovoj Čarobnoj fruli) i koncertnoj dvorani Lisinski (Marica u produkciji Humperdinckove opere Ivica i Marica uz Zagrebačku filharmoniju (gostovali su i u Opatiji).

Klasicizam je uglavnom razdoblje s kojim njezin kristalni sopran najljepše rezonira, premda ima sklonost i prema romantičnim ulogama francuskog repertoara (poglavito se vidi u ulogama Massenetove Manon ili Thaïs, Gounodove Juliette…). „Trenutno pjevam stvari koje nisam mislila da ću pjevati prije dvije-tri godine, a kamoli na početku studija, tako da se veselim eksperimentiranju u budućnosti, odnosno, novim mogućnostima koje će mi se otvarati promjenom i sazrijevanjem glasa”, kaže Josipa koja zasad uspješno obilazi pjevačka natjecanja po Europi.

Foto: Marija Štilinović/HRT

Njezina je vitrina puna nagrada, poput Nagrade hrvatskog glumišta za uloge Marice i Pepeljuge, koju je osvojila sa samo 24 godine. „To su velika priznanja od struke različitih područja (rana glazba, lied, gluma…) koja potvrđuju da sam na dobrom putu, da mi je točno tu mjesto i da ne pripadam nekoj uskoj ladici nego nudim širinu umjetničkog izričaja”, komentira Josipa koja i dalje planira osvajati međunarodna natjecanja, a sljedeće se sezone priprema zaroniti u barok te ispitati koncerte i natjecanja u tom stilu.

„Najviše učim iz projekata s velikim orkestrima i vrsnim dirigentima”

Sukladno tome, vjeruje da će se u Hrvatskoj konačno probuditi želja za produkcijom neke Händelove opere koje su u svijetu dio željenog repertoara: „Njegove junakinje su mi visoko na listi željenih uloga”, kaže ova vedra mlada umjetnica puna ambicija. Naposljetku zaključuje: „Najviše učim iz projekata s velikim orkestrima i vrsnim dirigentima te se veselim angažmanima koji me očekuju iza ljeta, tehničkim izazovima i novoj literaturi.

Josipa Lončar –  „Za velike uloge nikad nije kasno”

U ovom je prikazu bitno zvati se Josipa (jedna je iznad, a jedna ispod ovog odlomka koji se odnosi na Josipu Lončar). Pod tim imenom proteklih su se godina iznjedrile tri pjevačice predivnih zapjeva, od kojih je najstarija Kumrovčanka Josipa Lončar. Neki se glasovi čuvaju, nemaju prilike za dokazivanje svojih mogućnosti, a financijske ih životne prilike prisile da što prije nađu posao, pa ‘zaglibe’ u pedagogiji.

Nešto slično je sudbina sopranistice Josipe Lončar koja je danas pročelnica solo pjevanja na Glazbenoj školi Lisinski u Zagrebu, a prva iskustva je stjecala u Glazbenoj školi Koprivnica. Usporedo, javne nastupe nizala je u svojemu zagorskom kraju, najčešće na Festivalu kajkavskih popevki u Krapini, dok joj je operni debi bio Gotovčev Đerdan u zagrebačkoj Komediji 2001. godine i onda – tajac. Premda je rođena 1985., tek je Talijan Marcello Mottadelli otvorio vrata svim zainteresiranima da se prijave na audiciju, ona mu je došla, otpjevala – i pobijedila.

Osvojila je priliku da zapjeva ni manje ni više nego naslovnu ulogu u operi Lucia di Lammermoor koja se 2019. postavljala u režiji velikoga talijanskog redatelja Pier-Luigia Pizzija, što broji kao svoj operni debi. Između diplome u klasi Miljenke Grđan na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i toga službenog debija prošlo je nevjerojatnih 11 godina. Ljubav prema pjevanju podgrijavala je redovitim nastupima u manjim komornim ansamblima, s triom Fiat Lux (glas, truba i orgulje) i kvartetom Capella Lignum (glas, oboa, fagot, čembalo). Što će reći, nikad nije kasno. I vrata su se Josipi Lončar otvorila.

Sve što je godinama podučavala druge, sada retrogradno koristi na vlastitu primjeru. Nakon toga otpjevala je svoju najdražu ulogu, Micaelu u Bizetovoj Carmen, te Paminu u Mozartovoj Čarobnoj fruli. Trenutačno radi na ulozi Đule u Gotovčevoj Eri i studijskoj Volettu. „Jako bih voljela u idućoj sezoni izaći na scenu HNK kao Traviata. A nadam se možda i u još nekom naslovu.”

Lucija Spevec – Zaobišla Muzičku akademiju u Zagrebu

Treba uvijek imati u vidu i one koji ne studiraju u Hrvatskoj, zbog čega su nam već za vrijeme studija dostupni na raznim studijskim i izvanstudijskim produkcijama. Takvi obično naprave velike karijere i tek naknadno ih otkriva hrvatska javnost, često i sa zakašnjenjem. Oni doista nisu, kako kaže poslovica, „proroci u svom selu”, ali nije fer zanemariti ih.

Zanimljivo je bilo na jednoj od izvedbi opere Bastien i Bastienna u HNK Varaždinu upoznati mladu Varaždinku Luciju Spevec koja je, poput mnogih iz njezina kraja, zaobišla Zagreb u školovanju i uputila se izravno u Beč. Ondje ovih dana završava četvrtu godinu studija i priprema se upisati master. Srčani lirski sopran širokog dijapazona boja i voluminoznosti čula je već publika Varaždinskih baroknih večeri (tri koncertna nastupa), Dvigrad festivala u Kanfanaru, ali i sezone i mini božićne turneje Dubrovačkoga simfonijskog orkestra.

I ona osvaja nagrade na natjecanjima, kao što je treće mjesto na Napolitan Masters, ili nedavni nagradni koncert u Bresciji na natjecanju Masters Orchestra, na kojemu je sâm orkestar tražio da otpjeva ariju Violette iz 3. čina Verdijeve opere La traviata, Addio del passato. Varaždinski nastup u ulozi Bastienne smatra svojim opernim debijem, premda je još 2019. godine na istim daskama pjevala ulogu Manje u koncertnoj izvedbi operete Grofica Marica koju su zajednički poduzeli HNK Varaždin i zagrebačko GK Komedija.

Foto: Brokat Varaždin

Njezin je zvonki glas idealan za predstavljanje hrvatske kulture u inozemstvu prepoznala i hrvatska diplomacija te je uz kolegu Roka Radovana i pijanista Danijela Ota 10. ožujka održala recital hrvatskih solo pjesama u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Berlinu, povodom 30. obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Njemačke i Hrvatske. Ovih je dana očekuje završni ispit i nije raspoložena za razgovore. Raduje se koncertu Opera pod zvijezdama u Prelogu s Orkestrom mladih glazbenika i dirigentom Matijom Fortunom čiju će scenu opet dijeliti s kolegom Rokom Radovanom.

„Kroz ljeto ću imati još neke koncerte u Hrvatskoj, idem i u Lisabon gdje sam pozvana na jedan masterclass u sklopu Festivala Verão Clássico. U rujnu sam pozvana u finalne krugove natjecanje u sklopu Capri Opera Festivala gdje je predsjednik žirija Leo Nucci”, najavljuje nam ova samozatajna mlada umjetnica, i na kraju otkriva: „U završne nas je krugove natjecanja, od pet stotina prijavljenih, pozvano nekih četrdesetak i jedina sam Hrvatica u svojoj kategoriji”.

Stoga joj želimo svu sreću svijeta.

• Mezzosoprani

Mezzosoprani su među sopranima bitno rjeđi, a altovi su gotovo izumrli. Međutim, postoji duga tradicija uspješnih dubljih ženskih glasova koji su iz Hrvatske pokorili svijet: Ruža Pospiš Baldani, Dunja Vejzović, Biserka Cvejić, Majda Radić, Nada Puttar Gold, Marijana Radev, Renata Pokupić, Diana Haller… No, u naraštaju mladih umjetnika nalazimo još dva vrlo važna ‘konja za trku’.

Josipa Gvozdanić – Mezzosopran sa sopranskom perspektivom

Kolikogod se trudili među mladima prepoznati vrijedne mezzosoprane, oni nam izmiču već u najranijoj fazi. Josipa Gvozdanić je zasigurno mezzosopran s visokim lagama, odnosno sopran s iznimnom snagom u dubinama i kao takva izmiče jasnoj kategorizaciji. Nije rijetkost da mezzosoprani s vremenom “promijene fah”, prijeđu u soprane, najpoznatiji su primjeri Dunja Vejzović i Kristina Kolar.

Mezzosopran s visinama je dobra perspektiva za velike mladodramske sopranske uloge kakve se zasigurno smiješe ovoj izuzetno muzikalnoj pjevačici, koja u posljednje vrijeme inklinira višim lagama. Mogli bismo je u ovom katalogu novih glasova hrvatske operne scene jednako smjestiti među soprane, ali u kroničnom nedostatku mezzosoprana, neka zasad bude ovdje. U njezinu repertoaru prije i poslije diplome zamjećujemo skladnu kombinaciju sopranskih i mezzosopranskih uloga.

Nakon što je diplomirala, još nije zapjevala neku glavnu ulogu, ali pratiteljima opernih predstava u Zagrebu zapela je za uho čista i tonski ujednačena mezzosopranska laga pojedinih dramaturški i glazbeno ključnih epizodnih uloga u Luciji di Lammermoor, Traviati ili Carmen. Josipa Gvozdanić rođena je 8. ožujka 1997. u Zagrebu, za sebe kaže da se potpuno slučajno našla u glazbenom svijetu.

Za početak, prva se u svojoj obitelji odlučila profesionalno baviti glazbom. Zahvaljujući osnovnoškolskoj profesorici hrvatskog jezika, Anastaziji Komljenović, koja je na školskim priredbama prepoznala njezin potencijal, Josipa upisuje pjevanje u UŠ Franje Lučića u Velikoj Gorici i počinje učiti pjevanje u klasi prof. Zrinke Posavec. Iako je upisala pjevanje samo da stekne glazbeno obrazovanje, s vremenom se njezin talent sve više razvijao, kao i želja za istraživanjem i učenjem glazbe. Uslijedila su prva natjecanja na kojima je Josipa visoko kotirala i osvajala prve nagrade te nakon njih, zajedno s profesoricom Zrinkom, odlučila pristupiti prijemnom ispitu za studij pjevanja na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

Nakon što ga je 2015. položila, upisala je solo pjevanje u klasi Martine Gojčeta Silić, završila studij u roku, u međuvremenu promijenila profesoricu i svoj diplomski koncert održala u rujnu 2021. u klasi prof. Renate Pokupić. Ali ona se uvijek vraća svojoj „prvoj pedagoškoj ljubavi”: „Da nije bilo prof. Zrinke Posavec koja mi je sve vrijeme bila velika podrška, vjerojatno bih danas bila veterinarka ili bih se bavila animalnim znanostima”. Ipak, Josipa je kao životni put odabrala glazbu ili je možda, kako sama kaže, glazba odabrala nju.

Pozornost javnosti privlači u studijskim sveakademskim produkcijama, kao iznimno teška Fiordiligi u Mozartovoj Così fan tutte na ‘daskama koje život znače’ i koje će joj kasnije postati stalno radno mjesto (zagrebački HNK) ili pak kao predivna ‘uloga u hlačama’, muškobanjasti Princ iz  Massenetove Pepeljuge u Dvorani Blagoja Berse u prvoj i posljednjoj opernoj režiji Saše Anočića koji je ubrzo nakon premijere iznenada preminuo.

Kreću i ozbiljni debiji na zagrebačkoj opernoj sceni, polako s manjim ulogama, najprije u veljači 2020., kao Alisa u Donizettijevoj operi Lucia di Lammermoore, a nakon toga još i uloge Berte u Rossinijevu Seviljskom brijaču, Mèrcedés u Bizetovoj Carmen, Barbarina u Mozartovu Figarovom piru, Bianca u Puccinijevoj Lastavici te među posljednjima Annina u Verdijevoj Traviati. Surađivala je s orkestrom Zagrebačke filharmonije u projektu opere bajke Ivica i Marica Engelberta Humperdincka u kojoj je pjevala ulogu Ivice te je za nju bila nominirana za Nagradu Hrvatskog glumišta u kategoriji opera za iznimno umjetničko ostvarenje mladih umjetnika do trideset godina.

Sudjelovala je na brojnim festivalima od kojih valja istaknuti Zagreb Classic Open Air Festival u suradnji sa Simfonijskim orkestrom HRT–a, festival Noči v stari Ljubljani te festival Pjesme Podravine i Podravlja u Pitomači, gdje je imala priliku surađivati s Tamburaškim orkestrom HRT-a.

Od nagrada na natjecanjima najznačajnije su šesto mjesto u finalu međunarodnog natjecanja Neapolitan Masters Competition u Napulju u siječnju ove godine, posebna nagrada za pjevača mlađeg od 24 godine na Međunarodnom natjecanju Sem glasba, sem mesto u Novom Mestu u lipnju 2017. i plasman u finale međunarodnog natjecanja Mikulaš Schneider-Trnavsky u slovačkoj Trnavi, u svibnju 2019.

Richard Strauss: Treća Ophelijina pjesma, Sie trügen ihn auf der Bahre bloss, snimka diplomskog koncerta 17. rujna 2021. uz pijanista Božu Letunića

Emilia Rukavina –  ‘Masni’ mezzo u vrsnim kreacijama

Upravo je diplomirala u klasi prof. Martine Gojčete Silić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, premda smo ovaj ‘masni’ mezzo već slušali na nizu predstava u Rijeci. Mlada se Riječanka u pandemijsko doba pridružila opernom studiju Giorgio Surian HNK Ivana pl. Zajca u rodnom gradu, pa smo je tako čuli i vidjeli u vrsnim kreacijama uloga poput Lole (Cavalleria rusticana), paža Stéphana (Roméo et Juliette), Mercédès (Carmen) i Colombina (Arlecchino).

Ali ovoga je proljeća debitirala i u HNK Zagreb pjevajući Floru u novoj produkciji Verdijeve Traviate, gdje je radila s vodećim svjetskim redateljem Hugom de Anom i njegovim timom. Iz studentskih su joj dana u najljepšem sjećanju ostale neke studentske produkcije i uloge Dorabella u Così fan tutte, muška ‘uloga u hlačama’ Le Prince Charmant u Pepeljugi, ali i Napoleon u Animal Farm. Zamijetili smo je i na koncertnim programima dvorane Lisinski gdje je izvodila mezzosopranske dionice u Beethovenovoj 9. simfoniji, Mozartovu Rekvijemu, Bernsteinovoj 1. simfoniji, dok je u Laubi nedavno sa Zborom HRT-a pjevala Rossinijevu Malu svečanu misu. Glas i stas s velikim potencijalom za međunarodnu karijeru.

• Tenori

Tenori su osobito rijedak primjerak, ne samo kod nas, nego i u svijetu. Tenor is a state of mind, kažu zlobnici, drugi dodaju da to nije glas, nego dijagnoza, ali činjenica je da ih ima malo, svaka ih opera traži i, s obzirom na stanje tržišta, najbolje su plaćeni. Kažu da se veliki glasovi, tenori lirico spinto, za koje je najčešće pisao Verdi, više ne rađaju, a i izdržljivi vagnerijanski tenori dramskog timbra su prava rijetkost. Mnogi kažu da je problem u tehnici pjevanja koja je u užurbanom svijetu današnjice i trkom za karijerama izgubila moment potrebne mirnoće uma, kontrole nad sobom, odmora glasnica i dovoljnih priprema, u čemu najviše stradavaju visoki muški glasovi.

No, čak pet mladih tenora zdravog srčanog zapjeva nedavno je uplovilo u svijet glazbe i držimo fige da što dulje ostanu na ovim prostorima, prije nego što ih privuku muze (čitaj: ponude koje se ne odbijaju!) svjetskih opernih menadžera.

Bože Jurić Pešić – Splićanin koji se ne štedi

Najstariji od njih je Splićanin Bože Jurić Pešić (r. 1988) koji svoje glazbene početke može zahvaliti splitskim sestrama milosrdnicama. Popularno zvane ančele u samostanu na Kamenu blizu Splita kao osmoškolca privatno ga uče klavir i orgulje. Njegov se urođeni talent brzo razvija i lokalni župnik u Solinu ga prepoznaje, podržava i daje mu da vodi crkveni zbor. U srednjoškolskoj dobi pohađat će i Glazbenu školu Josip Hatze, koju završava 2010. i odlazi u Zagreb.

Ondje upisuje solo pjevanje u klasi prof. Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji, svih pet godina studira kod nje i diplomira u roku ulogom Lenskog (Evgenij Onjegin Petra Iljiča Čajkovskog) u Rijeci. „U doba kada moraš izabrati srednju školu nije me još zanimala opera, pa sam upisao i završio graditeljsko-geodetsku srednju školu usporedo s kojom ću kasnije krenuti i u glazbenu”. Kako kaže, ljubav prema operi razvijala se s vremenom:

„Znao sam se s prijateljima kriomice ‘uvlačiti’ na probe HNK Split ili na Splitsko ljeto gledajući svu tu energiju na pozornici a i sav taj šušur i lifestyle umjetnika tijekom proba oko pozornice i na hodnicima. Izgledalo je nevjerojatno da nešto toliko uzbudljivo i zabavno može biti posao za život”.

Osim debitantske uloge Lenskog, u Rijeci je pjevao još i Don Joséa u produkciji Carmen te Rinuccija u Puccinijevoj jednočinki Gianni Schicchi. No, srce ga veže za rodnu grudu: prihvaća angažman HNK u Splitu, gdje osim u sezoni radi i dvije verdijanske uloge na Splitskom ljetu: Ismaelea u Nabuccu te Arvina u Lombardijcima. Ozbiljnim je ulogama pridružio i one komične, poput Mirka u Tijardovićevoj Maloj Floramye za kojega je 2018. dobio Nagradu hrvatskog glumišta. U Splitu ga ne štede te mu daju i teške uloge kao što su Manrico u Verdijevu Trubaduru, Vojvoda od Mantove u Rigolettu i Polione u Bellinijevoj Normi, ali glas mu ostaje svjež i čist, neokaljan, spreman za nove izazove.

Pozornost javnosti privukao je 2018. kao junak Dan’zor, glavni lik opere Atlantida Mirka Krstičevića gdje je kombinirao razne tehnike pjevanja u tehnici ozvučenog glasa, za što mu je pomoglo zagrebačko iskustvo s ulogom Tončija u Tijardovićevu Spli’skom akvarelu u Komediji za vrijeme studija na Akademiji godine 2014. Pjeva i lirske i spinto likove, pa tako debitira ulogom princa Tamina u Mozartovoj Čarobnoj fruli, njemačkoj putujućoj produkciji opere, uz Berlinski simfonijski orkestar u režiji Christopha Hagela, a s kojom gostuje na mnogim značajnim pozornicama (Prinzengärtner Theater u Münchenu, Bayreuter Markgräfliches Opernhaus, Würzburger Mozartfest itd…).

“Verdi i Puccini su neminovni skladatelji kad odrastaš u Splitu”

„Najvažniji nastup koji sam do sad dao bio je 2017. na velikoj pozornici Berlinske filharmonije kad sam s Leipziger Symphonieorkester izvodio Mozartovu Krunidbenu misu”, izdvaja Bože te dodaje da spada u fah spinto tenora koji bi se s vremenom mogao razviti u dramski. Nema neki izbor uloga koje su mu najdraže. „Cijeli taj repertoar u spektru od spinto do dramskog tenora je prekrasan i volio bih ga otpjevati, jer Verdi i Puccini su neminovni skladatelji kad odrastaš u Splitu”, kaže Bože i na naše nagovaranje ipak otkriva neke omiljene likove koje je pjevao ili još nije: „Možda Rodolfo u Puccinijevim Bohemima, Don José u Carmen i Radames u Aidi su ipak moje top tri uloge…

Priču zaključuje savjetom sebi samome: „Bitnije od uloga mi je da radim s odličnim ansamblom, dirigentima i modernim redateljima koji operu iščitavaju na zanimljiv način, pa se tako u budućnosti i vidim u nekim takvim kazalištima” Prema svemu izrečenom, možemo zaključiti da Bože priželjkuje poziv iz Njemačke, no, nadamo se da će i tada zadržati vezu s hrvatskim kazalištima.

Matej Petrić Predojević – Slavonac želi biti Ero

Dvije godine mlađi od njega je također tenor s dva prezimena: Matej Petrić Predojević, rođen 1990. u Novoj Gradiški. Za njega je tipično da je takoreći bez ikakvoga glazbenog obrazovanja godine 2014. upisao solo pjevanje, najprije na Muzičkoj akademiji u Puli, da bi se na trećoj godini prebacio u Zagreb, sve u klasi operne dive Dunje Vejzović. No, s njom se razišao na posljednjoj godini i na kraju u rujnu pandemijske 2020. diplomirao kod nedavno preminule prof. Cynthije Hansell Bakić.

Sklonost pjevanju otkrio je slučajno, iz puke zabave. Hobi mu je bilo pjevanje po bendovima i krenuo je popravljati glas satovima u školi pjevanja Mikrofon Zagreb. Dvije godine kasnije već je student solo pjevanja, a za dvije godine su ga u istoj školi angažirali kao vokalnog mentora. Njegov glasovni potencijal je 2017. godine izbrusio sâm Francisco Araiza u Beču, kod kojega je pripremao tešku ulogu Turiddua (Cavalleria Rusticana) s kojom je 2019. debitirao u Rimu na koncertnoj izvedbi Orkestra konzervatorija Santa Cecilia pod vodstvom maestra Michelangela Galeatija.

Također, 2017. godine otputovao je u New York  i kao jedini pjevač iz Europe sudjelovao u međunarodnoj studentskoj produkciji Puccinijeve La Bohème gdje je pripremio Rodolfa. Ne časi časa, već se sam prijavljuje na seminare, natjecanja, audicije. Njegov ton na seminarima bruse veliki svjetski vokalni pedagozi: Talijanka Claudia Visca, Ukrajinac Anatoli Goussev (kod kojega na popravljanje idu Anna Netrebko i njezin suprug Yusif Eyvazov) i naš Tomislav Mužek.

Kuca na mnoga vrata, pa i na ona tadašnjeg ravnatelja Zagrebačke opere, maestra Nikše Bareze koji mu je već na prvoj godini studija solo pjevanja 2015. pružio prigodu za nastup na daskama zagrebačkog HNK-a sa studijskom ulogom Danijelija u Verdijevoj operi Sicilijanska večernja na francuskom jeziku. Godine 2018. debitira u Rijeci kao Flavio u Bellinijevoj Normi, dok kao zagrebački debi navodi ulogu Normanna u produkciji Donizettijeve Lucije di Lammermoor godine 2020. Tik pred pandemiju prepoznaju ga kao jedinoga mladog tenora s dramatskim potencijalom sposobnog iznijeti sve teškoće Gotovčeva Ere s onoga svijeta, no korona je pomrsila planove i nakon dvogodišnje stanke od izvedbi Ere nisu angažirani novi pjevači u naslovnoj ulozi.

Posljednji nastup u Zagrebu bila je uloga na praizvedbi opere Posljednji intermezzo Berislava Šipuša. Ostaje mu želja da otpjeva Miću u Eri: „Nadam se da će mi netko od novih ravnatelja opera pružiti prigodu da pjevam Miću jer ga zaista osjećam glasom i srcem”, kaže Matej i nadodaje:

„Uvijek se radi velika fama oko pjevanja te uloge prerano u karijeri jer ga obično pjevači krenu pjevati tek oko četrdesete godine života, pa takvi pojedinci pretjeruju oko priča o zahtjevnosti toga najpoznatijeg tenorskog lika hrvatske operne literature.”

Usred korone, kad su mnogi planovi propali, stigla je ponuda ravnatelja Osječke opere, maestra Filipa Pavišića, za angažmanom i Matej je trenutačno zborist u HNK Osijek gdje je nedavno otpjevao ulogu Rinuccija u Puccinijevoj jednočinki Gianni Schicchi. Ta ga je koprodukcija s Riječkom operom odvela u Rijeku gdje ima u planu debitirati s nekim naslovom koji još ne smije otkriti. Očekuju ga i uloge u Osijeku, ali sa željama se uvijek iznova vraća na Eru. „Volio bih da se netko konačno usudi dati mi upravo u ovom trenutku da otpjevam tu ulogu jer osjećam da mogu dati nešto novo toj ulozi. Smatram da sam spreman suočiti se s njom i da mi ta uloga obilježi kazališnu karijeru, kakva god bila i koliko god trajala”, zaključuje ovaj simpatični, samouvjereni Slavonac koji se ne boji da će mu glas puknuti.

Roko Radovan – Dubrovački partner Diane Damrau

Prije nego što je uopće itko čuo za njega, mladi Korčulanin Roko Radovan (rođen 9. veljače 1994.) između treće i četvrte godine studija dobio je priliku iz snova: zvali su ga da nastupi uz veliku svjetsku divu, sopranisticu Dianu Damrau, i to na opera gala večeri zatvaranja 72. Dubrovačkih ljetnih igara. Studira solo pjevanje na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (u klasi prof. Martine Gojčete Silić) koja brine za njegov proboj, frazu, repertoar i tehniku.

Njega je vodstvo Igara odabralo kao tenora da se ravnopravno pridruži iskusnim opernim zvijezdama, sopranistici i bas-baritonu, što je veliki poticaj i odskočna daska za lansiranje velike operne karijere. Što je još važnije, vidjelo se da su ga objeručke prihvatili i dirigent Ivan Repušić, i bračni par Diana Damrau-Nicolas Testé, s kojima je ravnopravno muzicirao i tumačio operne prizore. Njegov smo srčani i voluminozni tenor čuli u ariji Romea iz Gounodove opere Romeo i Julija te u ariji princa Dein ist mein ganzes Herz iz Lehàrove operete Zemlja smiješka.

Klasični vrhunac večeri 25. kolovoza 2021. bio je njegov duet Nemorina i Adine iz Donizettijeva Ljubavnog napitka s Dianom Damrau, s kojom je razvio skladnu glumačko-pjevačku igru pred Simfonijskim orkestrom HRT-a, šarmantno držeći u ruci bocu ‘ljubavnog napitka’, zlata svoje Lumbarde, vina Grk. Večer za pamćenje zaključila je ceremonija zatvaranja Igara i slaganja zastave pod pjesmom La musica di notte Dubrovčanina Đele Jusića u specifičnoj vokalno-orkestralnoj transkripciji iz pera Tomislava Fačinija (intendantičina pomoćnika za glazbu u stvaranju programa DLJI), pisanoj baš za taj vokalni trojac i veliki simfonijski orkestar pred Katedralom.

Foto: DLJI

„Roko, put ti je slobodan – dobrodošao na glazbenu scenu!”

Roko Radovan je svojim stranim kolegama uvelike pomogao svladati hrvatski jezik i način pjevanja pjesme koju dobro poznaje kao dugogodišnji voditelj i skladatelj dalmatinskih klapa. Što reći, nego „Roko, put ti je slobodan – dobrodošao na glazbenu scenu!”. Ako je netko očekivao da će karijera nakon koncerta koji je u prijenosu i na društvenim mrežama vidio cijeli svijet – prevario se. Roko nastavlja polako gdje je krenuo i prije prošlog ljeta: vodeći nagrađivane klape po Zagrebu, pjevajući u studentskim produkcijama (konj Boxer u Kuljerićevoj Animal Farm), preko epizodnih uloga u profesionalnim predstava (Mustafa u Zrinjskome u HNK Zagreb) do koncerata velikih glazbeno-scenskih djela (tenor na praizvedbi Pasije Berislava Šipuša u ciklusu Zbora HRT-a u Laubi).

Filip Filipović – Glas koji lomi staklo

Zagrepčanin Filip Filipović Tenor (rođen 1997.) drži oznaku za glasovni fah kao dio imena na društvenim mrežama. Razlog je jednostavan: postoje nebrojeni tipovi istog imena i prezimena s kojima bi ga netko tko ga ne poznaje mogao zamijeniti. Istog je imena, primjerice, jedan baletan u zagrebačkom HNK-u gdje se šuška da bi se ovaj mladić uskoro mogao naći u popisu stalno zaposlenih opernih solista.

Ovaj je mladić od djetinjstva u glazbi, najprije kao učenik klavira, a kasnije i pjevanja u klasi Bojana Pogrmilovića u Glazbenoj školi Lisinski. No, početak studija vodi ga u Ljubljanu; tamo su, kako čuje, bolji vokalni pedagozi. Kao muški pjevač traži muške pedagoge. Tako je njegov prvi profesor bariton Matjaž Robavs s ljubljanske Akademije za glasbo. Kad je čuo da je njegov veliki uzor Tomislav Mužek počeo studirati u Zagrebu, vratio se u rodni grad i krenuo studirati u njegovoj klasi na Muzičkoj akademiji, ali na kraju se našao kod bas-baritona Giorgija Suriana kod kojega je i diplomirao u ovoj sezoni, ulogom Tamina u zagrebačkoj Čarobnoj fruli.

Ali nije mu to prva produkcija te opere, debitirao je s tom ulogom u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, gdje se, poput niza svojih kolega, ‘upisao’ u operni studio pod imenom svojega profesora. Sezona je počela svečanom izvedbom Zajčeva Zrinjskoga u Zagrebu što Filip smatra svojim debijem, kada je u izravnom prijenosu organiziranom u povodu svečanosti za 50. obljetnicu Hrvatskog proljeća, oduševljenje operne publike privukao pozornost srčanim zapjevom u ulozi Mehmed-paše Sokolovića. Na kraju sezone u Zagrebu smo ga gledali kao Gastona de Letorieresa u novoj produkciji Verdijeve Traviate gdje je radio s redateljem Hugom de Anom.

Priča se da je u pripremi studijska uloga Alfreda što bi bio njegov verdijanski debi u velikoj ulozi. U međuvremenu, kiti vitrinu nagradama s Međunarodnoga pjevačkog natjecanja Lav Mirski, s Međunarodnog natjecanja Vera Kovač Vitkai u Novom Sadu,  Ferdo Livadić Samoborske glazbene jeseni, Rektorovom nagradom iz 2020. godine te, konačno, nagradom Boris Papandopulo. Da je spreman i za Puccinija dokazao je na koncertu Opera pod zvijezdama na otvorenju scene Sunčana strana Prisavlja na prvi dan ljeta, 21. lipnja 2021. ispred HRT-a kad je uz kolegicu Dariju Auguštan pjevao Rodolfa u prizoru iz opere La bohème.

Emanuel Tomljenović – Mozart i Rossini čekaju na nj

Ovo je definitivno bila tenorska sezona, ali posljednji u nizu tenorskih portreta rođen je 1997. godine u Zagrebu i vrlo specifičan. Spada u one visoke tenore koji su na pola puta između lirskih tenora i kontratenora, iznimno svijetao i prodoran. Idealan je za tenorsku rolu Labuda u Orffovoj Carmini Burani, u kojoj je i nastupio na studentskom koncertu ovoga svibnja. Student je treće godine solo pjevanja u zagrebačkoj klasi prof. Lidije Horvat Dunjko, specijalizirane za mahom ženske glasove koja i kod njega zna što treba raditi.

Za njega su se zainteresirali dirigenti barokne glazbe, mahom za velika glazbenoscenska djela iz pera Bacha. Na kazališnim je daskama u sezoni debitirao kao Bastien u koprodukciji s HNK Varaždinom, nastupivši s tom produkcijom u režiji Ozrena Prohića i u dvorani Blagoja Berse na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, otkrivši izniman glumački talent i osjećaj za komiku. Međutim, on je najzadovoljniji svojim nastupima u Händelovoj Mesiji uz Cantores Sancti Marci pod ravnanjem Jurice Petra Petrača u njemačkim gradovima Lohne i Vechta.

Tražili su ga i iz Simfonijskog orkestra HRT-a za tenorsku dionicu Mozartove Mise u c-molu s maestrom Grete Pedersen, a bio je gost i Zagrebačkih solista u dvorani Bersa te izveo ariju iz Bachova Božićnog oratorija. Ovoga dječaka nestrpljivo iščekuje operna scena za uloge u Mozartovim i Rossinijevim ulogama. Dat ćemo mu još koju godinu studija, a onda – nema mu mira!

Baritoni – Međimurec i Makedonac

Kad malo bolje razmislimo, svi osim soprana su u svijetu opere rijetkost i drži ih se k’o kap vode na dlanu. Ako su malo inteligentni i sposobni, mogu učiniti čuda. Baritoni kao srednji glasovi između tenora i basova su posebno osjetljivi, treba ih paziti i ne dati im da si izderu glasove. Vrlo inteligentno su polako svoje karijere krenula graditi dvojica kolega iz tog profinjenog faha koje povezuje studij kod prof. Vlatke Oršanić na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Jedan je Međimurec, a drugi Makedonac. Ali to nije početak nekog vica.

Rođen u Čakovcu, Jurica Jurasić Kapun diplomirao je prošle godine, a tijekom studija se istaknuo u već spomenutim akademskim produkcijama kao Guglielmo (Così fan tutte) i Pandolfe (Pepeljuga). Sad se lagano kreće prema srednjim ulogama i nada se većim zalogajima. Do sada je dobio prigodu za debi u HNK Zagreb kao Le Dancaïre (Carmen), Mr. Gobineau (Medij) i Drugi prijatelj (Poljednji intermezzo), dok je u Rijeci debitirao kao Abbate Cospicuo u jednočinki Arlecchino Ferrucia Busonija. Ovoga ga ljeta očekuje i debi u Splitu, gdje će na Splitskom ljetu pjevati ulogu Pinga u obnovi produkcije Puccinijeve Turandot na stepenicama Meštrovićeve Galerije.

Uz to, rado održava solističke recitale uz klavir, te je dosad već solistički nastupio uz Zagrebačku filharmoniju, Simfonijski orkestar HRT-a te Zbor i Tamburaški orkestar HRT-a.

Makedonac hrvatskih korijena Davor Nekjak rođen u Bitoli došao je na preporuku u klasi prof. Oršanić u Zagreb, gdje je u svibnju 2022. diplomirao izvedbom baritonske dionice u Orffovoj Carmini Burani u dvorani Blagoja Berse na Akademiji. Za studija se istaknuo kao Napoleon u Animal Farm, kao i na nizu koncerata.

Animal Farm – Davor Nekjak

Pravi profesionalni debi doživio je u Rijeci gdje je i on pristupio opernom studiju Giorgio Surian te se iskazao ponajprije kao epizodni Morales u operi Carmen, a onda zasjao svojim baršunastim glasom i vrlo muzikalnom frazom kao Mercuzio u obnovi Gounodove opere Romeo et Juliette. U ovoj sezoni bio je solist u Rossinijevoj Maloj svečanoj misi uz Zbor HRT-a u Laubi te još jednom dokazao svoju sklonost francuskom repertoaru u ciklusu pjesama uz orkestar Don Quichotte à Dulcinée uz Zagrebačku filharmoniju.

• Jedan bas

Benjamin Šuran – Čudo od basa iz Istre

Basovi su uz soprane povijesno najjači fah u hrvatskoj opernoj umjetnosti s kojima se ona predstavlja i dokazuje u svijetu. No, nakon Ante Jerkunice koji je netom debitirao u Metropolitanu i Gorana Jurića koji će to učiniti uskoro, u novom naraštaju nema nekih glasovnih ‘čuda’ u tom fahu. Očito je za basove potrebna prilika za iskorak i sazrijevanje, a jednom se mladom pjevaču toga registra ona ukazala već dovoljno rano da ga sada imamo u fokusu i pažljivo pratimo njegov daljnji razvoj.

On je istarski bas iz malog sela Šurani u porečkome kraju, najmlađi od trojice braće koji su kao djeca ostali bez oca i othranila ih je majka. „Prvi put san zakanta kad san bi jako mali s mamon u autu perke san se vozija šnjon da me čuva pošto smo bili bez tate, a mama mi je volila pjevat jer je to i nju opuštalo pa smo tako skupa kantevali u kombiju od dela”, kaže on, ponosan na svoj muzikalni dijalekt. Sudbinski je bio susret s novopečenom studenticom solo pjevanja Patricijom Žudetić na vjenčanju njegova brata, koja je među okupljenima bila mladenkina sestra.

U jednom trenutku su svatovi zakantali svoje tradicijske napjeve ‘na tanko i na debelo’, a ona je u glasu petnaestogodišnjeg Benjamina čula iskru talenta i njegovu nevjerojatnu dubinsku snagu. No, nikad nije sanjao da bi zapjevao operno: „Ne nikad, nanke u snu. Zna san da volin puno stvari delat kao ča volin i sada i vajka san se bavija ščin god san moga, a tako će sigurno bit uvijek i uz pjevanje.” Patricija ga je usmjerila prema profesoru pjevanja u Glazbenoj školi u Puli koju je upisao i pohađao usporedo sa srednjom elektrotehničarskom u Pazinu, a u nekom se trenu prebacio u Tehničku u Puli, da sve školovanje obavlja na jednom mjestu. Majka i braća ostali su u čudu.

„Bili su svi jako šokirani jer nisu to očekivali, bili su skeptični, ali s vrimenon su shvatili da mi to gre super i da iman od tega benefita, tako da na kraju su mi velika podrška”, kaže Benjamin.

Četiri godine kasnije upisao je studij solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, bio je prvi na prijamnom ispitu i ušao je u prestižnu klasu prof. Vlatke Oršanić, gdje je danas na drugoj godini. Brzo se pod profesoričinim mentorstvom okuražio na niz solističkih nastupa studentskih produkcija, poput Belcorea u Donizettijevu Ljubavnom napitku, kralja u Massenetovoj Pepeljugi i Figara u Mozartovu Figarovu piru. Pozornost šire javnosti privukao je u ulozi Benjamina (magarca pod istim imenom!) u nagrađivanoj sveakademskoj produkciji opere Animal Farm Igora Kuljerića koju smo u studenome čuli u Lisinskom.

Nakon toga pridružio se timu produkcije Mozartove rane opere Bastien i Bastienne koju su u režiji Ozrena Prohića zajedno producirali HNK Varaždin i Muzička akademija u Zagrebu, gdje je pjevao ulogu Colasa. Ali krenuli su i njegovi debitantski nastupi u Hrvatskim narodnim kazalištima: Grof Capulet u Gounodovu Romeu i Juliji u Rijeci, Glasnik u Zajčevu Zrinjskome u Zagrebu, Crébillon u Puccinijevoj Lastavici.

„da ono ča delan, delan iz ljubavi, jer bez ljubavi, poštenja i iskrenosti nema mi smisla uopće se baviti s nečin”

Na završnom koncertu studenata Muzičke akademije u Zagrebu izabran je za solista uz Zagrebačku filharmoniju. „Još mi je rano za reć koju ulogu najviše volin, ali do sada koju san odradija najdraža mi je bila Colas u Bastien i Bastienne i zbog uloge, ali prije svega zbog starijih kolega koji su me uputili i savjetovali, ali prije svega bili prijatelji”, otkriva nam Benjamin koji se o izboru novih uloga uvijek dogovori sa svojom profesoricom. Za kraj nam poručuje da mu je cilj u životu širiti ljubav, pozitivu i osmijeh: „da ono ča delan, delan iz ljubavi, jer bez ljubavi, poštenja i iskrenosti nema mi smisla uopće se baviti s nečin”.

https://www.youtube.com/watch?v=zo88rbV6NQQ