28
pro
2022
Priče

Steely Dan – pedeset godina savršenih glazbenih antijunaka sedamdesetih

Steely Dan – Can't Buy a Thrill

share

U ne pretjerano vrućem kolovozu 1972. godine dva su se talentirana, no beskrajno čudna mladića našla u studiju izdavačke kuće ABC s ciljem snimanja debitantskog albuma sastava koji je imao nositi ime po fiktivnom mehaničkom vibratoru iz romana Williama S. Burroughsa.

Ni po čemu se to naizgled nije previše razlikovalo od tipične pop-rock bajke iz sedamdesetih, gledano po formuli per asperam ad astram ili nečem sličnom – namigujući i ne odviše oku ugodni kantautorski dvojac, kojemu se pod okriljem moćne izdavačke kuće i uz pomoć nekolicine više ili manje nadarenih pratećih glazbenika posrećilo snimiti ploču koja je isprva postala iznenadni hit, a potom zauzela svoje mjesto u kojekakvom panteonu popularne glazbe.

Osobno sam se s fenomenom Steely Dana susreo možda i prekasno – već odavna završivši svoje glazbeno obrazovanje i naivno misleći kako mi je glazba svih oblika i usmjerenja odvajkada bila poznata, odlučio sam poslušati preporuku kolege bubnjara koji me impresionirao svojom zbirkom ploča i naizglednim dobrim ukusom, istovremeno zanovijetajući mi kako moram poslušati taj njegov najdraži bend. Na prvu sam osjetio blag podražaj sporadično interesantnih harmonijskih rješenja, pokoji vješto istkan stih obavijen satirom ili apsurdom i nekoliko bistrih aranžmanskih eskapada, no ne mogu reći da sam bio ni blizu od toga da kažem da sam impresioniran.

No, kako je radoznalost naposljetku ipak ubila mačku, dao sam još jednu priliku pijanistu Donaldu Fagenu i gitaristu Walteru Beckeru, iskoristivši muzikologa u sebi i detaljno istraživši njihov kompletan opus, jer ipak ne postoji nijedan drugi izvođač, neovisno o žanru, koji svoje ime duguje fiktivnom mehaničkom vibratoru, pa bio to i onaj iz romana Williama S. Burroughsa. Naravno, ono što me dodatno ponukalo da prionem u to jest činjenica da se uz svaki spomen njihovog imena inherentno provlačio i spomen jazza.

Can’t Buy a Thrill debitantski je album Steely Dana koji je prije koji mjesec navršio okruglih 50 godina od izdavanja, ono što sam prvo čuo od ovog autorskog dvojca i nominalni razlog pisanja ovog eseja. Beskrajno obojen istim bojama kao i njihovi rock suborci iz te ere (uključujući i možda estetski najodurnije korice nekog izdanja), poput rijetko interesantnih Eaglesa ili Doobie Brothersa, naizgled ga je teško raščlaniti od spomenutih.

Steely Dan i Doobie Brothers

Ono što će pažljivijeg slušatelja zaintrigirati jesu njihovi ponekad suludi, često kriptični, a vazda potpuno nejasni tekstovi koji u potpunosti izbjegavaju ocvale ljubavne, hipijevske ili psihodelične motive, odnosno klišeje tog vremena i više se približavaju nečemu što bi napisali Jack Kerouac, Allen Ginsberg ili – William S. Burroughs! Protagonisti njihovih pjesama i okosnica njihove poetike najčešće su gubitnici, protuhe, društveno neprilagođeni i nemoralni ljudi, dakle nitko tko bi naizgled opravdao svoju zastupljenost u nekakvoj rock uspješnici.

Sve više koketirajući s jazzom i u tom smjeru gradeći zvukolik svojih ostvarenja, stvorili su koheziju nečega što je naizgled bilo nespojivo

Ako se Steely Dan svojim prvim izdanjem istaknuo kao iznimno čudna alternativa onome što se danas smatra klasičnim rockom, Countdown to Ecstasy iz 1973. u potpunosti ih je izbacio iz spomenute premise.

Sve više koketirajući s jazzom i u tom smjeru gradeći zvukolik svojih ostvarenja, stvorili su koheziju nečega što je naizgled bilo nespojivo – beskrajno kompleksnih harmonijskih suzvučja dostojnih Gila Evansa, sonično savršenstvo u studijskoj izvedbi (zaslugom legendarnog producenta Rogera Nicholsa) omogućeno angažmanom najboljih studijskih glazbenika toga doba te potpuno originalna i provokativna lirika koja je od utjecaja predstavnika beat generacije još dalje zakoračila u grotesku.

Daljnja izdanja samo su nadograđivala ovaj svjetonazor, toliko da je za vrijeme izdavanja trećeg izdanja, Pretzel Logic iz 1974., Steely Dan u formi kvinteta abruptno raspušten i time izgubio svaki oblik identifikacije s generičnim rock sastavom koji piše svoje skladbe i izvodi ih po stadionima – Donald Fagen i Walter Becker svirepo su ovaj projekt otuđili i prenamijenili u privatni stroj za ad perfectum studijsku realizaciju vlastitih glazbenih ideja, bez brige oko nastupanja uživo.

Tek nakon što su se lišili ovog „bremena“ mogli su iskoristiti puni potencijal svoje autorske koncepcije – naredni albumi, poput Katy Lied (1975.) i Royal Scam (1976.) demonstriraju možda i vrhunac njihovog skladateljskog i aranžerskog stvaralaštva.

Prisutna je tu i neodoljivo slojevita harmonijska faktura koja se ne može naći ni u dobrom dijelu jazz standarada

Naravno da je tu prisutna neodoljivo slojevita harmonijska faktura koja se ne može naći ni u dobrom dijelu jazz standarada iz real bookova, potpomognuta još i inspiriranijim tekstovima koji nikad ne prežu od neukusnih i provokativnih tema (uključujući priče o čovjeku koji raspačava dječju pornografiju, paru koji se ide razvesti na Haiti zbog najjednostavnije birokracije, čovjeku koji se namjerava raznijeti eksplozivom nakon što je izdao svog oca, odnosno partnera u zločinu itd.), no ono što je najimpresivnije jest da je to „podmetnuto“ u (najčešće) dvodijelnu ili trodijelnu formu pop pjesme.

Nadalje, Fagen i Becker su na taj način uspjeli u nakani da i prosječni slušatelj može uživati u neodoljivim harmonijama i izrazito pjevnim melodijama bez da ima ikakvu ideju što zapravo sluša – kompozicije poput Your Gold Teeth II, The Caves of Altamira ili Green Earrings s ova dva izdanja mogu se podičiti estetikom jazz fusiona iz sedamdesetih uz dozu začudnosti inače rezerviranu za izvođače poput Franka Zappe ili Dona Van Vlieta, a opet realizirane tako da ih nijedna radio stanica nije imala zašto proskribirati.

 

Album Aja iz 1977. zacijelo je njihov magnum opus – godine usavršavanja studijske tehnike i uspješno izbjegavanje sviranja uživo urodili su plodom bliskim soničnom savršenstvu. Glazbenici koji su doprinijeli izdanju neki su od vodećih eksponenata jazza druge polovice 20. stoljeća: Wayne Shorter, Steve Gadd, Joe Sample, Chuck Findley, Victor Feldman – da se navedu samo neki.

Neki će kritičari reći da je razvojni put Steely Dana iz njih naposljetku iznjedrio hladnoću, sterilnost i pretjerani perfekcionizam (sedam gitarskih sola na kompoziciji Peg odbačeno je prije nego što su Fagen i Becker bili zadovoljni s onim Jayja Graydona), no nijedan upućeniji slušatelj ne može ostati ravnodušan na sve više puta dosad navedene glazbene elemente koji su ovdje dovedeni do klimaksa.

Kompozicija po kojoj album nosi ime jedno je od njihovih najambicioznijih ostvarenja, što po slojevitosti, a što po glazbenoj dubini i iznimno inspiriranim solo dionicama Stevea Gadda i Waynea Shortera – ne treba ni napomenuti da su navedena česta meta za transkripciju kod mladih studenata bubnjeva i tenor saksofona. Nakon njihovog najmračnijeg i najhladnijeg albuma Gaucho, na kojemu su radili tri godine i konačno ga izdali tek 1980. postalo je jasno da dolazi neko novo vrijeme s pripadajućim mu stilskim utjecajima, a čega oni nikako nisu mogli biti dio.

Ako se izuzme fantastični solistički prvijenac Donalda Fagena (Nightfly, 1982.), Steely Dan se nakon sedmog albuma ugasio na gotovo 20 godina i polako počeo kliziti u istu opskurnost kao i njihovi protagonisti.

Zašto je nastala opća pomutnja kada su nakon 20 godina neaktivnosti Fagen i Becker odlučili snimiti novi album (Two Against Nature iz 1999.) i za njega dobili Grammyja u kategoriji albuma godine (odluka koju dandanas spominju kao jednu od najkontroverznijih u povijesti ove nagrade)? Brojni glasači za ovu nagradu i, siguran sam, neki od ostalih nominiranih, uključujući pop zvijezde nove epohe poput Radioheada i Eminema, vjerojatno nikad nisu ni čuli za ove dvije polužive relikvije iz sedamdesetih, a kamoli da su se nakon toliko duge hibernacije usudili izdati nešto što je logičan nastavak iste poetike.

Steely Dan, nažalost, nije projekt koji je poznat prosječnom konzumentu rock (pa ni jazz glazbe), a prije spomenuta opskurnost u koju su zapali rezultirala je time da su u široj javnosti većinski pali u zaborav. Objašnjenje je jednostavno – Grammyja su osvojili jer im ga je američka Akademija za diskografsku umjetnost i znanost dugovala još iz sedamdesetih, i to za gotovo svaki njihov album koji je od strane struke prepoznat isključivo po tehničkim dostignućima Rogera Nicholsa i nekolicine ostalih.

Toga su se neki od mudrijih članova te akademije očigledno sjetili. Od osvajanja nagrade i posljednjeg albuma koji su izdali (Everything Must Go iz 2003. – jedino njihovo izdanje koje je zericu slabije kvalitete) Steely Dan krenuo je neočekivanim smjerom od kojega su zazirali tridesetak godina prije – sviranje svjetskih turneja iz godine u godinu, a kroz sastav su za to vrijeme prošli neki od najnadarenijih jazz glazbenika novije generacije, poput Chrisa Pottera, Keitha Carlocka ili Jona Heringtona.

Pori Jazz, 2007./ Foto: Kotivalo

Smrću Waltera Beckera 2017. sastav je izgubio polovicu svoje ideološke konfiguracije, no Donald Fagen odlučio je ne raspustiti ansambl i nastaviti nastupati u spomen na svog pokojnog partnera. Non plus ultra tehničku i interpretativnu razinu zadržali su i do danas (unatoč jenjavanju vokalnih sposobnosti vremešnog Fagena), a testament tome su dva CD-a s nastupima uživo, koji su izašli 2021., dakle nakon još dvadesetak godina diskografske pauze.

Preostaje samo duboko se nakloniti savršenim glazbenim antijunacima sedamdesetih…

Možda i najbolju definiciju fenomena Steely Dana pročitao sam od jednog autora čije mi je ime iščeznulo s uma – nazvao ih je musician’s musician, dakle glazbenici za glazbenike i moram reći da se nije mogao bolje izraziti. Zaista, samo će glazbenik iz ovakvog zvučnog kompendija moći „izvući“ najviše što on može dati i istovremeno znati prepoznati te cijeniti enorman trud koji je uložen da to zvuči tako kako zvuči. Preostaje samo duboko se nakloniti savršenim glazbenim antijunacima sedamdesetih, kako ih je nazvao jedan novinar Rolling Stonea, a ja ću, potpisavši to, tu njegovu vremensku odrednicu ipak rastegnuti u beskonačnost.

Moglo bi Vas zanimati