02
pro
Priče

Moj susret sa Stingom

Sting

Ante Batinović i Sting /privatna arhiva

share

Kako sam ovog velikana osobno doživio u Frankfurtu na jesen 2010. godine s londonskim Kraljevskim filharmonijskim orkestrom u čuvenoj Festhalle i Stingovoj garderobi.

Sting dolazi u Zagreb u ožujku 2022. u Arenu, i to četvrti put. Najnoviji show My Songs imat će s električnim, rock bendom, kako se naglašava u promo materijalima. Od 1997. godine do danas u dva navrata nastupio u pulskoj Areni, jednom u zagrebačkom Lisinskom s lutnjistom Edinom Karamazovim te dva puta u zagrebačkoj Areni. Sting očito voli hrvatsku publiku, a i ona njega. Vijest o najnovijem gostovanju ove britanske superzvijezde bila je radosnija od svih njegovih ostalih prijašnjih gostovanja, iz jednostavnog razloga što gotovo dvije godine nismo imali (korona je kriva za sve) najizvrsnije svjetske glazbene velikane poput njega.

Film i odrastanje

Nisam gledao puno filmova u kojima igra Sting, ali u sjećanju mi je duboko urezan lik koji tumači u neo-noir trileru Stormy Monday nazvanom po čuvenoj pjesmi bluesmana T-Bone Walkera „Call It Stormy Monday (But Tuesday Is Just As Bad)“. Bio je to redateljski debi Mikea Figgisa, a Stingu je povjerio lik vlasnika jazz kluba u Newcastleu kojeg mu želi preoteti američki korumpirani poduzetnik. Glumačku ekipu čine Melanie Griffith, Sean Bean, Tommy Lee Jones i Sting.

Stingu nije bilo teško uklopiti se u cijelu filmsku priču, pogotovo što je snimana u njegovu i Figgisovu rodnom gradu – Newcastleu. Sting u filmu govori posebnim, lokalnim naglaskom.

Newcastle je središte sjevernoistočne Engleske u svakom pogledu, pa i glazbenom. Kao i Mike Figgis, Sting je odrastao u Newcastleu. Mogao se nadahnuti svom onom različitom glazbom i umjetnošću što je, među ostalim, ‘isplivalo’, primjerice, u projektu s Edinom Karamazovim s djelima renesansnog skladatelja, lutnjista i pjevača Johna Downlanda „Songs From Labyrinth“ i mjuziklu  i albumu „The Last Ship“ koji govori o propasti brodogradilišta Wallsend za koji su stanovnici Newcastlea (i sam Sting) bili posebno emocionalno vezani, kao na primjer naši Riječani za svoje brodogradilište 3. Maj ili Istrijani za pulski Uljanik te Splićani za svoj Škver. A iz Newcastlea su i Mark Knopfler (Dire Straits) i Brian Johnson iz AC/DC.

S grupom The Police je, glede Stinga, svjetskoga glazbenog diva, sve počelo u sedamdesetim godinama i onda se osamdesetih nastavilo, a traje i danas kad postoji samo – Sting.

Bogatstvo i uspjeh

Njegovi diskografi i koncertni promotori priču o njemu najprije će početi brojkama o dobivenim Grammyjima i silnim drugim prestižnim nagradama i naravno brojem prodanih ploča. Što s grupom The Police, a što tijekom solo karijere, Sting je vlasnik 17 Grammyja i ima prodanih 100 milijuna ploča! Godine 2019. The Sunday Times procijenio je bogatstvo Stinga na 320 milijuna funti. Bilo bi ono i veće za šest milijuna funti da ih nije Stingu jednostavno ukrao njegov računovođa i financijski savjetnik Keith Moore koji je s glazbenikom radio petnaest godina, sve do 1995. Za svaki milijun ukradenih funti Moore je proveo po godinu dana u zatvoru.

Odavno je Sting primljen u Rock And Roll Hall of Fame, a ima i vlastitu zvijezdu na Hollywood Walk Of Fame.

Tabloidni mediji, naravno, vole ga uhvatiti na crvenom tepihu kao celebrityja, ali on im rijetko pruža priliku. Uz to što je autor, kantautor i, jednostavno, kompletan muzičar, Sting je prava pravcata zvijezda koja ima luksuzne stanove (New York, London), vile i imanja od Engleske do, naravno, Toscane. No, čini se da mu one služe i za stvaranje, pa čak i snimanje glazbe, a ne samo za ugodnu i luksuznu dokolicu.

U Engleskoj tako ima elizabetansko seosko imanje Lake House u Wiltshireu od 60 hektara, a u Toscani vilu s maslinicima i vinogradima na jedanaest hektara iz 16. stoljeća. On i njegova žena Trudie Styler na ekološkoj farmi proizvode samo  vrhunska vina, ulja i med. Jedno se crveno vino, prigodno, zove Roxanne, a i ostala su vezana za Stingove pjesme. Istodobno podržava nogometni klub Newcastle United iz engleske Premier lige i donira silne novce za ljepši život stanovnika rodnoga grada. Godine 2013. financijski je podupro obnovu svjetski poznate plaže Longside s otvorenim bazenom utemeljenim još 1925. godine. I danas je plaža jedna od najljepših na svijetu, a samo je nekoliko kilometara udaljena od mjesta gdje se Sting rodio.

U međuvremenu, jedan je od junaka YouTubea. Evo, samo na primjer Stingov video za pjesmu „Desert Rose“ do jeseni 2021. imao je više od 270 milijuna pregleda, a koliko tek imaju njegovi veći hitovi. Ovaj je iz 1999. Anegdotalno, jedan Libijac piše da je kao četverogodišnjak slušao tu pjesmu vozeći se pustinjom u Renaultu 5 s ocem koji je obožavao Stingovu Pustinjsku ružu.

Skromnost i prizemnost

Sting, dakle, ima sve atribute bogate zvijezde i celebrityja, ali koji nerado daje intervjue žutom tisku ili radio i TV emisijama istoga profila. Toliko ne voli tu vrstu medija da ni rođenoj majci i ocu nije bio na pokopu, samo da mediji ne bi to popratili, s njim u prvom planu, a ustvari  da ne bi ometali pogrebe. Ne želi biti ni legenda: „To je samo izraz. Ja sam samo muzičar koji ima posao. Volim svoj posao i ne mislim da je to sad nešto posebno. Legenda je neka vrst mita, bajke. Ja sam iz realnosti i ne želim biti legenda“, kazao je.

Sting je jednostavan u svakodnevnom ophođenju s ljudima. Jednako u toskanskoj vili kao i u pulskom hotelu Histria 1997. kada je sam vukao i nosio prtljagu od limuzine preko recepcije, liftom do sobe.

U Frankfurtu, u listopadu 2010. tijekom velike koncertne turneje s londonskim Kraljevskim filharmonijskim orkestrom, prije intervjua pozvao me na probu. Onako usput imao sam dojam da isprobava neki drugi program, a ne ovaj s Filharmonijom čiji su mahom mlađahni članovi veselo zujali iza pozornice i po garderobama. Sting ih posebice voli jer su punk/new wave generacija pa im je u krvi i klasika i rock.

Ušao je u garderobu nasmiješen, srdačan, ali vidno umoran. Primijetio sam da mi se čini da proba nije za večerašnji koncert i da mi se možda samo čini da je i umoran.

„U pravu si glede probe. Sljedeći tjedan održat ću jedan vrlo mali nastup za mali broj ljudi. Držim probe za taj drugačiji koncert od ovoga s Filharmonijom. Sinoć sam imao koncert u Hamburgu, pa nakon svega uopće nije čudno što izgledam umorno a i jesam umoran, previše toga radim. U isto vrijeme u svemu tome i uživam. To je moj život!“

I doista, koncert s Kraljevskom filharmonijom bio je prava uživancija. Ne samo cijelom orkestru, samome Stingu, njegovom rock-bandu, nego i publici (10 tisuća ljudi) koja se fantastično zabavljala i odobravala cijeli show. Tim više što je Sting jedan od rijetkih pop autora koji u eksperimentu s klasičnim velikim orkestrom uspijeva samo obogatiti svoje odavna klasične pop pjesme. Naročito u „Englishman In New York“ koju je Sting napisao nadahnuvši se preseljenjem iz Engleske u New York ekscentrične i gay ikone Quentina Crispa. Kojeg li veselja u Festhalleu!

Englishman u Metu!

Dok mnogima baš i nije išla od ruke kombinacija pop glazbe i simfonijskog orkestra, Stingu eto jest, u potpunosti – toliko da je s ovim showom u New Yorku nastupio i u Metropolitan operi. Englishman u Metu!

„Dakle, vrlo uvaženi londonski Kraljevski filharmonijski orkestar i ja sa svojim  muzičarima ne izvodimo klasičnu glazbu, nego moju glazbu. Ljudi će prepoznati te moje hitove, prearanžirane za orkestar. Održao sam do Frankfurta oko sedamdeset koncerata i to uglavnom u Sjedinjenim Državama. Ljudi dolaze na koncerte i u biti ne znaju što mogu očekivati. No, do kraja večeri se oduševe i jako im se svidi to što su čuli, a ja se izvrsno zabavljam! Što se tiče Metropolitana? Nisam mislio nikada da ću nastupati u Metropolitanu. Dakle, bio sam iznenađen i počašćen. Bilo mi je zabavno i želio bih ponovno ondje nastupiti.“

Možda se varam, ali pretpostavljam da se jednako zabavljaš nastupajući u operi, pubu ili jazz klubu ili sportskim arenama ili kao večeras u Festhalleu?

„Volim nastupati na različitim mjestima. Lijepo je svirati u pubu, kao i na golemu nogometnom stadionu. Volim te kontraste. Svirao sam i u Hrvatskoj. Prvi put bilo je to u rimskom amfiteatru (Arena, Pula, 1997. op. p.).“

“Hrvatska je prekrasna zemlja, a i žene su lijepe”

Kad je već ničim izazvan spomenuo svoj prvi koncert u Hrvatskoj u pulskoj Areni, a zna se da voli i veronsku Arenu, upitao sam ga je li mu još nešto ostalo u pamćenju na prvom gostovanju u Hrvatskoj? Počeo je protokolarno, a nastavio iskreno.

„Hrvatska je prekrasna zemlja, a i žene su lijepe. Toga se mogu sjetiti. To nikako nisam zaboravio. Osim toga u Hrvatskoj živi moj prijatelj Edin Karamazov.“

Ono što kod Stinga imponira – osim opusa bogatog uistinu predivnim pop pjesmama – jest njegova sklonost avanturi. U nekim drugim slučajevima rekli bi sklonost eksperimentu, ali u Stinga doživljavam to kao pustolovinu, jer ima toliko zimzelenih hitova da bi repetirajući ih ovako ili onako mogao mirne duše, što bi narod rekao, živjeti lagodno na staroj slavi, na kolekciji Greatest Hits. I to bez straha hoće li novi projekt uspjeti ili neće. Jedan od takvih primjera nije samo turneja s Kraljevskim filharmonijskim orkestrom i album „Symphonicities“ na kojem su nove snimke Stingovih starih pjesama reinterpretirane kao klasične simfonijske kompozicije.

To je i album „Songs From Labyrinth“ na kojem izvodi pjesme Johna Downlanda, engleskog skladatelja i pjevača te svirača lutnje iz 16. stoljeća. Downlandov repertoar su do Stinga izvodili samo visokoškolovani klasični umjetnici, što Sting zasigurno nije. No, dobio je mahom pozitivne kritike i pohvale. Sting je Downlandovim pjesmama uz veliku pomoć Edina Karamazova na lutnji pristupio kao pop pjesmama što su one u svoje vrijeme nastanka praktički i bile. I to izvođene od strane Downlanda najčešće na dvorovima. Sting ga je smatrao prvom znanom engleskom pop zvijezdom i kantautorom.

Avanturistički projekti „Symphonicity“ i „Songs From The Labyrinth“ doživjeli su pohvale kritičara klasične a i pop glazbe, a publika ih je još bolje prihvatila i konzumirala i na koncertima i doma na CD playerima.

„Symphonicity“ je od izdavanja u lipnju do listopada 2010. prodan u milijun kopija. „Songs From The Labyrinth“ popeo se do 24. mjesta engleske službene top liste albuma popularne glazbe, a u SAD-u je bila na 25. mjestu ljestvice najbolje prodavanih pop albuma. Izniman, fenomenalan uspjeh s obzirom da se radi o ploči klasične glazbe na najjačem pop tržištu svijeta i njegovoj Billboardovoj listi!

Radoznalost u istraživanju i stvaranju glazbe

Odakle taj stalni, silni poriv za avanturom, poriv za drukčijim? On je pop autor koji stalno hrabro upada u jazz, klasiku, folk, arapsku glazbu; nastupa na najrazličitijim mjestima. Praktički neprestano manje-više riskira da mu neki takav projekt bude jednostavno odbačen od strane struke i publike, što se još nije dogodilo i Sting u isto vrijeme uživa u svemu tome. U frankfurtskoj dvorani Festhalle objašnjava mi:

„Neprestano me vodi taj osjećaj radoznalosti. U svemu. U svakoj potrazi za novim spoznajama. Radim glazbu zato što sam radoznao. Čitam knjige zato što sam radoznao. Volim znanje. Ne volim uvijek ponavljati jednu te istu stvar. To mi vrlo lako dosadi. Zato sam uvijek u potrazi za novim iskustvima, znanjima i perspektivama. Takav je moj pristup. I u njemu uživam. Uživam u svome radu i životu. A plodovi mog rada za mene su upravo ta sloboda koja mi omogućava da činim još više i istražujem. Volim djelovati na taj način. Ne želim samo sjediti i sunčati se. Postane mi dosadno. Ne radim to.“

“Biti celebrity je glupo!”

Uz svo poštovanje i obožavanje, dio publike i medija Stinga tretira samo kao još jednog celebrityja na crvenom tepihu. Kako u svijetu tako i u nas, a naročito dio medija u nas. On s dosta prijezira gleda na taj dio priče o sebi. Pa na moje izravno pitanje „Osjećaš li se i kao celebrity na crvenom tepihu?“ dosta ironično i uvredljivo odgovori:

„Nisam celebrity. Ja sam glazbenik. Oduvijek sam i prije svega bio glazbenik. Biti celebrity je glupo!“

Slijedilo je još jedno poništavanje komplimenta Stingu od njega samoga. Naime, u New York Timesu u članku pod nazivom „Od The Police do Metropolitana“ uzimajući prije svega u obzir Stingovu silnu radoznalost koja i nije tako česta u pop glazbi, nazvali su ga Renesansnim čovjekom. Na ovo mi se Sting nije uopće rastopio od miline:

„Ako sam ja renesansni čovjek, onda kasnim šesto godina! Bilo je to davno. Smiješno je nazivati me renesansnim čovjekom? Što to uopće znači? Pretpostavljam da su mislili na nekoga koji se bavi puno toga, na nekoga tko nije ukalupljen. Nastojim to i činiti, ali nisam renesansni čovjek. To od New York Timesa je istovremeno i kompliment, ali i nije. To je suludo. Mene usmjerava samo želja da nešto učinim, a ne želja da budem nekakav stereotip. Tako onda nisam ni renesansni čovjek.“

Kako na konkretnu primjeru izgleda Stingova radoznalost i želja za avanturom? Na primjer projekt „Symphonicities“. Tko je dao ideju za veliki orkestar i rock band u izvedbi Stingovih pjesama?

„Simfonijski orkestar iz Chicaga tražio je da zajedno snimimo materijal u trajanju od sat vremena u dobrotvorne svrhe. Volim izazove pa sam pristao. Nisam htio da se orkestar dosađuje nego da mu moje pjesme budu izazov u melodijskom i ritmičkom smislu. Zato sam tražio da izvedu vrlo zahtjevne pjesme, jer kada iza pop glazbenika stoji orkestar, zna se dogoditi da svira samo duge tonove u pozadini neke balade i to je dosadno. Zato sam tražio da sviraju precizno i dinamično, kao The Rite of Spring Igora Stravinskoga, dakle, vrlo snažno i usredotočeno. Svirači u ovome uživaju, stvarno se dobro zabavljaju. No, svakako im nije lako.“

Je li kojim slučajem, a ne bi bilo čudno o ovakvoj situaciji, suradnja Stinga kao pjevača i autora te orkestra na drugoj strani bila nešto poput umjetničkog dvoboja?

„Nije bilo dvoboja. Surađivali smo. Kod orkestralne glazbe uvijek je riječ o suradnji koja se odvija između pjevača, aranžera, svirača i dirigenta. Uvijek se nekako morate dogovarati, iako taj odnos nije odmah najbolji, ali se ipak razvija. Na kraju svirači shvate što moraju činiti i kada vidite naše odnose vi vidite bend, stječete dojam nekog velikog benda, a ne pjevača i velikog orkestra. Mi smo jedno. Ja se tada kao pjevač ispred ovakvoga velikog banda osjećam privilegirano.

Osjećam se obogaćeno. Kad sviram s rock bendom imam možda tri ili četiri nijanse. A orkestar mi nudi cijeli spektar tonova i dinamiku. Pjevam pjesme koje sam napisao prije trideset godina, ali oblačim ih u novo ruho, u njih ponovo udišem duh života.“

“Mislim da su studiji često vrlo sterilni i nemaju neki svoj duh”

Htio sam da mi Sting prokomentira još jednu zanimljivost iz povijesti odnosa klasike, opere te popularne i rock glazbe. Kako gleda na mišljenje dijela svijeta klasične glazbe i opere na činjenicu da su, na primjer, Tri tenora nastupala na velikim sportskim stadionima? Dio je smatrao da je to gubljenje dostojanstva operne umjetnosti. Naravno da jedan Placido Domingo nije tako mislio. 1992. u Barceloni mi je rekao da je to samo dobro za operu. Bilo je to prije nastupa na otvorenju Olimpijskih igara. Što misli Sting?

„Nije točno da opera na sportskom stadionu gubi dignitet. Tri tenora su tri sjajna pjevača i u čemu je problem ako ih ljudi žele čuti na nogometnom stadionu a ne u operi? Glazba se danas može prilagoditi novim ambijentima uz pomoć tehnologije zvuka. Je li  klasična glazba zbog toga manje dostajanstvena? Nije. Mnogi su tada prvi put čuli Nessun Dormu a inače je možda nikad ne bi čuli. Ili Puccinija. Ponekad je ustvari zanimljivo gledati različite glazbene forme na različitim mjestima izvođenja. Ja volim nastupati u njujorškoj Metropolitan operi.“

Osim što na raspolaganju ima snimanje svoje glazbe u bilo kojem studiju na svijetu, uključujući čuveni Abbey Road Studio, Sting je tijekom duge karijere mnogo svoje glazbe snimio, primjerice, u jednoj od svojih vila, onoj u Toscani. Odakle ta potreba?

„Mislim da su studiji često vrlo sterilni i nemaju neki svoj duh. Kuća odiše svojim karakterom. Volim svoje kuće, svoje domove. Također volim biti sa svojom obitelji u tim domovima. Volim miris hrane u kuhinji. Volim se prošetati vrtom. Naročito u Toskani, nedaleko od Firence. Imam lijepu kuću, ali živim u brdima. Imam veliku šumu, nekoliko jezera, vinograd, maslinik i ondje je sve posebno. I onda volim tu i raditi, snimati…“

Moglo bi Vas zanimati