Svjetski dan plesa: Suvremena glazba, ples i stajanje u tramvaju
U povodu Svjetskog dana plesa, 29. travnja, prisjetili smo se nekih primjera sa zajedničkog puta suvremene glazbe i suvremenog plesa u Hrvatskoj: u drugoj polovici 20. stoljeća obje je discipline obilježila borba za novom ekspresijom, ali i za priznavanjem statusa, za otvaranjem vidika (slušika?) publici, organizatorima i financijerima, a istovremeno ih je obilježila sklonost eksperimentu i zaigranost.
U Hrvatskoj je bitnu ulogu u povezivanju suvremene glazbe i suvremenog plesa imao Muzički biennale Zagreb, poglavito zbog naručivanja novih djela domaćih autora. Još i prije, ali i usporedno s MBZ-om te ponekad i na MBZ-u, za inovativne spojeve glazbe i plesa posebno je važna bila Milana Broš koja je 25 godina vodila Ansambl slobodnog plesa Teatra &TD, poslije famozni KASP – Komorni ansambl suvremenog plesa. Ansambl je često plesao ‘na’ ili ‘uz’ avangardnu glazbu, na djela Weberna, Stockhausena, Maderne, Varèsea, Kagela (ali izvodio i ‘protukoreografiju’ na glazbu Čajkovskoga).
MBZ i KASP
U Studentskom centru s Milanom Broš surađivao je Nikša Gligo, muzikolog, voditelj Muzičkog salona Studentskog centra, a i dugogodišnji glavni tajnik i producent Muzičkog biennala Zagreb. O suradnji s Milanom Broš pisao je u više navrata, tako i u časopisu Kretanja 19/20:
„Privlačila me najviše ‘glazba vremena’, sve oko nje, naročito Cage, čije je nazore Milana zapravo jedina poznavala… Onda smo počeli plesti mrežu odnosa između glazbe i svega ostaloga, propitkujući koje su granice glazbe u odnosu prema svemu ostalom, tako i prema pokretu. Milana je naprosto bila jedina s kojom se o tome moglo razgovarati, i to vrlo kompetentno i nadahnuto. Mogu zato slobodno reći da je Milana bila jedna od nekolicine mojih pravih učitelja. Kasnije sam se upleo u MBZ, pa se teren još više proširio.”
„(…) A također je tipična i svakako karakteristična njezina suradnja s domaćim skladateljima (pa i izvođačima). Tako, primjerice, 1969. godine u kazalištu Komedija, a u okviru Biennala, surađuje sa Zagrebačkim gudačkim kvartetom tako da koreografira njihov koncert na kojemu su se izvodile skladbe Horvata, Pendereckoga, de Leeuwa i Petrića. Inicijativa za taj neobični eksperiment potekla je inače od tadašnjeg direktora Biennala, Josipa Stojanovića. (…)
Glazbeno-plesne suradnje kao zamašnjak Novome
Moja suradnja s Milanom započela je 1969. godine, a 1970. godine smo se dogovorili da pokuša koreografski oblikovati četiri skladbe hrvatskih autora: Radičinu Kompoziciju za Martenotove valove, Detonijeve Likove i plohe, Sakačev Attitude i Pibernikovu Variatio cordis. Skladatelji su uglavnom nazočili pokusima, razvijali su se zanimljivi razgovori, tako da smo na kraju odlučili da u stankama ja vodim razgovor s Milanom i publikom. (…) 1975. sam Milanu nagovorio da koreografira 19 & 10, interferencije za recitatora, zbor i orkestar, skladbu Rubena Radice inspiriranu zapisima duševnih bolesnika.
Činilo mi se to posebno izazovnim jer se ekspresivni, apokaliptički sadržaj glazbe načelno kosio s čistom estetikom KASP-ova pokreta. Milana je izdržala izazov i tu predstavu držim najčišćim odnosom pokreta i zvuka u kojemu i pokret i zvuk zadržavaju svoju autonomiju – jer bilo je najvažnije da pokret ne krene za zvukom, da mu se ne podredi.
Bilo je najvažnije da pokret ne krene za zvukom, da mu se ne podredi
Dakako, kada je riječ o Milaninoj suradnji s hrvatskim skladateljima, ne može se ne spomenuti Dubravka Detonija. Ako se mjeri trajanje, možda Detonijeva glazba i nije toliko pretežita kao ‘glazba KASP-a’, no svakako je uočljiv njegov najmarkantniji dio. I da je riječ samo o Bajci (1973.), bilo bi dovoljno.”
Gligo je isticao i iznimno šarolik popis glazbi kojima se okretao KASP
Gligo je isticao i iznimno šarolik popis glazbi kojima se okretao KASP te naglasio da je važno istaknuti suradnike Milane Broš: Bogdana Gagića, Branka Vodeničara (dugogodišnjega majstora tona Teatra &TD), Ivana Ladislava Galetu i Vladimira Gudca.
Podsjetimo da je jednu od triju inačica Detonijeve Bajke koreografirao muzikolog Branko Magdić (a druge Beti Korać i Milana Broš), o čemu je izjavio:
„Na Bajci je bilo vrlo zanimljivo raditi zato što je Bajka sama po sebi kazalište. Sjajan predložak i nastup Veronike Durbešić – odnosno, tada Kovačić – izazivao je različita viđenja. Danas kad bi mi netko ponudio Bajku, sigurno je ne bih napravio na taj način, ne bih na taj način razmišljao. Tada sam se koncentrirao na odnos pojedinca i grupe, nekako me vodila ideja Bajke u kojoj je glas, neartikulirani ženski, uvijek u suprotnosti s jednom amorfnom kakofonskom instrumentalnom pozadinom.“ (cit. također iz Kretanja 19/20).
U razgovoru s Agatom Juniku za Hrvatski radio, 2003. godine, Milana Broš otkrila je da je s Radija Zagreb dobivala najnovije snimke suvremene glazbe, od šefa produkcije Tamhine, budući da „njemu su se jako dopale neke moje prve stvari jer ja sam prve stvari delala s profesorom kompozicije Gagićem i mi smo si zadali temu da bismo mlade uveli u suvremeni zvučni sklop. I tako smo mi krenuli s Debussyjem, pa smo prešli na Schönberga, pa smo prešli na Weberna. (…) Onda je došel Cage. I mi smo se čak upoznali s Cageom, bili smo ovak’ okolo, imam čak njegovu knjigu s posvetom. I sad je nas kopala ta njegova sloboda… jer, pazi, Cunningham ju drukče upotrebljava nego mi. To sam ja posle u literaturi našla.
I tako smo mi krenuli s Debussyjem, pa smo prešli na Schönberga, pa smo prešli na Weberna. (…) Onda je došel Cage.
(…) Ne znam… ja sam imala neki nos kaj je dobro, kaj nije dobro. Jer imaš u tim modernim muzikama šljama. I to jako puno šljama. Poslije mi je u izborima pomagao Nikša [Gligo]. Ali u prvo vreme sam se ja sama snalazila i to sam se praktički dobro snalazila. Moj veliki prijatelj i veliki čovek koji je meni puno pomogao bil je Habunek.“
Posebno je bio važan u naručivanju novih baleta, plesnih djela, glazbe koja je na neki način trebala biti izvedena uz pokret
KASP je nastupio na pet MBZ-a, jer je, kaže Broš, „bio jako zgodan za sve ono što je Biennale trebao.“ A Biennale je od početaka dovodio brojne plesne ansamble koji su nastupali na suvremenu glazbu, mnoge klasičnog tipa (godine 1965. na MBZ-u je nastupio Balet Boljšoj teatra, s baletom Rodiona Ščedrina) i one posve posvećene suvremenom plesnu. Posebno je bio važan u naručivanju novih baleta, plesnih djela, glazbe koja je na neki način trebala biti izvedena uz pokret – i narudžbe za takva djela učinio redovito pojavom.
Glazbeno-plesna djela obilježila su i posljednjih petnaestak godina MBZ-a:
Godine 2005. MBZ je svečano otvoren baletom Mladena Tarbuka Tramvaj zvan čežnja, u koreografiji Dinka Bogdanića i u HNK-u u Zagrebu, a iste je godine donio i multimedijsku plesnu predstavu Chronostasis Vjekoslava Nježića i koreografkinje Snježane Abramović, s plesačima ZPA (te su godine nastupili i baleti iz Hannovera i Torina). Sljedeće izdanje MBZ-a otvoreno je nastupom Baleta HNK Ivana pl. Zajca iz Rijeke, na glazbu Goebbelsa i Kuljerića; na tom izdanju festivala, Marija i Zoran Šćekić (koreografija, odnosno glazba) predstavili su novo djelo Rhythm of Low Harmony, a održan je i program Švedska plesna i elektronička scena.
Godine 2009. Gordan Tudor i Natalija Manojlović stvorili su Vodoinstalatera – ‘crni balet’ koji je na repertoaru Teatra &td ostao ček pet sezona, a veliki finale te su godine priredili Berislav Šipuš i Staša Zurovac baletom Proces u HNK-u u Zagrebu (koji je autorima donio nagradu Vladimir Nazor, kao i Zurovcu Nagradu hrvatskoga glumišta za redateljsko ostvarenje u baletu).
Jubilarne bijenalske 2011. naručeno je pet glazbeno-scenskih djela za pet nacionalnih kazališta, a među njima su bili Zovem se nitko Frana Đurovića, u koreografiji Massimiliana Volpinija, za HNK Varaždin, i Air u zagrebačkome HNK-u, glazbe Krešimira Seletkovića i koreografije Martina Müllera, dugovječna predstava ovjenčana Nagradom hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini.
Sljedeći MBZ, 2013. godine, otvoren je pogledom unatrag i baletom Eduarda Cluga na glazbu Debussyja i Stravinskoga u HNK-u u Zagrebu, ali te je godine novo djelo skladala Sanda Majurec, Nychtemeron, postavljeno u koreografiji Staše Zurovca i izvedbi SNG Maribor.
Biennale 2015. godine donio je najprije, u ZPC-u, dva nova skladateljsko-koreografska para: Anu Horvat i Melitu Spahić Bezjak (Invisible Time) te Tibora Sziroviczu i Zrinku Šimičić Mihanović (a 2), a završnu večer MBZ-a činila su dva nova baleta ujedinjena u predstavu Kings of Gods na koreografiju Pascala Touzeaua: Complex Poetry Tomislava Olivera i Selfish Gene Machine Ivane Kiš. MBZ 2019. zaključen je, pak, baletom Hero is Tired skladatelja Frana Đurovića i koreografa Giuseppea Spote.
Plesne teme na sceni suvremene glazbe nalazimo i izvan festivalskih narudžbi: Cantus Ansambl, koji je već više od dva desetljeća posvećen suvremenoj glazbi, u svojemu je koncertnom ciklusu 2016. imao i projekt Cantus – Dance.
Foto: Vedran Metelko
S jedne strane, već spomenuti balet Air Krešimira Seletkovića na tom je koncertu izveden bez pokreta, kao neka vrsta baletne suite, a s druge, izveden je koncertni balet na glazbu Vinka Globokara i u koreografiji Marjane Krajač.
Foto: Vedran Metelko
Posebno je, pak, pamtljiv Cantusov ‘plesni’ nastup iz 2010., u izvedbi ‘baleta za neplesače’ Kontra-danse Mauricija Kagela.
Dan plesa čestitamo još jednim citatom Milane Broš:
„Meni se čini da je ples vrhunski način komunikacije. Na žalost, ljudi su se odvikli od njega. Komunikacija, odnosno pokret, jest i to kako stojiš u tramvaju, kako se mičeš, dozvoljavaš li da onaj drugi ima mjesto kraj tebe ili nema. Komunikacija je i hodanje po cesti, i ples isto. Znači, pokret je ono s čime smo mi ljudi u osnovi, kao i životinje, stvarali prvu komunikaciju. Poslije je došao glas. I prema tome, tu smo mi najiskreniji, ako smo oslobođeni svih opterećenja nekih forma.“
