Mladi hrvatski skladatelji i gudački kvarteti

 „I da ih je tkogod mogao vidjeti i, neviđen, motriti, opazio bi nepojmljivi fenomen: gdje četiri različita čovječja lica dobivaju isti izraz, raskidana od sličnih linija i oživljena od jednakih pogleda. I ne bi ih razaznavao, osim po instrumentima, sve dotle, dok ne bi svršio stavak.“

‘Nepojmljivost’ gudačkog kvarteta ovako opisuje Milan Begović u svojoj antologijskoj noveli iz 1936. godine, Kvartet. U njegovoj noveli, sviranje u kvartetu ima i brojne druge aspekte – oniričke, erotske – ali Begović na više mjesta dočarava specifično kvartetsko zajedništvo u zvuku. Jedna je to od osobina, uz brojne zvukovne, zbog kojih traje fascinacija gudačkim kvartetom, dok je interes za neke druge starije glazbene vrste zamro.

Valja spomenuti da je kvartet iz Begovićeve novele zapravo amaterski kvartet visoke razine, što je prije bila redovita građanska pojava, ali je, čini se, izumrla. U noveli, violončelist je inače profesor violončela, ali novi prvi violinist, Prim, zapravo je kirurg (prošli Prim često je izostajao, a „takav postupak iznakazivao je ono duševno jedinstvo koje je bilo potrebno za izvršavanje njihova umjetničkog obreda“).

Hrvatska, poznato je, ima stalne profesionalne gudačke kvartete koji često praizvode djela hrvatskih skladatelja te autori 21. stoljeća mogu pisati za Zagrebački kvartet – koji je nedavno na Glazbenoj tribini održao koncert na kojem su isključivo bila djela suvremenih hrvatskih autora – Gudački kvartet Sebastian, Gudački kvartet Porin, Gudački kvartet Rucner…  Mladi skladatelji, također, često najprije pišu za studentske ansamble, a mnogi već surađuju i s inozemnim izvođačima.

Upravo smo mladim hrvatskim skladateljima postavili nekoliko pitanja o gudačkim kvartetima, o njihovom interesu za pisanjem te tradicijom bogate (a možda i opterećene) vrste. Skladatelji čije odgovore možete pročitati u nastavku imaju trideset-ili-manje godina i rođeni su između 1991. i 2003. godine: Sara Glojnarić, Juraj Marko Žerovnik, Linda Uran, Krešimir Klarić, Helena Skljarov i Vigo Kovačić. Pitali smo osjećaju li teret tradicije u vrsti za koju se piše već stoljećima, misle li da kvartete treba spajati s neuobičajenim izvorima zvuka, povezivati ih s elektronikom ili drukčije modificirati, kao i koja su hrvatska djela za gudački kvartet na njih ostavila dojam.

Sara Glojnarić osjeća ‘teret pisanja’ za ovaj tip sastava, no s tim će se teretom iznova izravno suočiti:

„Da, ja sam napisala davno, davno jedan kvartet, još na studiju, i nisam se kvartetu zapravo nikad vratila, jer s jedne strane nije bilo prilike ili vremena, a s druge strane, jer mi je jednostavno bilo stresno nositi se s cca. 150 godina društveno-povijesnog tereta koji taj sastav nosi.

Ali eto, i mene je dočekalo pa ću u idućoj sezoni pisati gudački kvartet za Quatuor Diotima iz Francuske koji su sjajni muzičari, pa mislim da ću se ipak fokusirati na stvari koje me fasciniraju kod svih tih super ansambala, a to je da imaju nevjerojatan osjećaj za zusammenspiel, kuže se skoro pa telepatski i to je kvaliteta koja totalno – za mene barem – prelazi onaj artefaktski feeling koji gudački kvartet stvara. U tom smislu vidim izlaz iz zamke – radije se fokusirati na muzičare i njihove nevjerojatne sinkronizacijske sposobnosti unutar ansambla (pa onda graditi komad iz te perspektive), nego na činjenicu da je to zasebna olimpijska disciplina koja je dosta stresna.“

Prošlog je ljeta, na Osorskim glazbenim večerima, Zagrebački kvartet praizveo djelo Juraja Marka Žerovnika. Skladatelj kaže da nije osjećao pritisak prošlosti, odnosno brojnih postojećih djela za gudački kvartet, jer je imao dovoljno zamisli, a kaže i da vidi zašto su gudački kvarteti još aktualni:

„Nije bilo opasnosti da će [moje djelo] sličiti na nešto klasično. Više sam imao nekakve uzore u današnjem svijetu, današnjem vremenu, i onda sam zapravo pomoću tih tehnika koje sam našao u uzorima iz današnjice izgradio nešto svoje. Ali ti uzori nisu bili samo iz glazbe za kvartet, nego i orkestralni, zatim elektroničke skladbe i tako dalje.

Pomoću tehnika koje sam našao u uzorima iz današnjice izgradio sam nešto svoje.

Super stvar je što su izvođači bili jako fleksibilni i stvarno smo puno toga napravili i, zahvaljujući njima, to je onda bilo još bolje. Glazbenici Zagrebačkog kvarteta stvarno su bili na jako visokom tehničkom nivou i sve su odsvirali, što god sam napisao, a i sugerirali su mi što bi moglo biti bolje. Što se tiče pressinga, uspoređivanja s prošlošću, toga nije bilo kod mene, a tako i zvuči, nadam se.“

O ‘osuvremenjivanju’ zvuka kvarteta dodaje:

„Kvartet plus elektronika daje potpuno drugi svijet nego sam kvartet. I jedno i drugo ima neke svoje benefite; i jedno i drugo bih volio i čuti i raditi i mislim da i za jedno i za drugo ima mjesta u današnjem vremenu. Dapače, elektronika otvara cijeli novi svijet tako da me to definitivno zanima.“

Žerovnik sada piše djelo za simfonijski orkestar:

„I dobro će mi doći iskustvo pisanja za kvartet. A u vezi s pisanjem za kvartet i tehničkih elemenata, htio sam dodati da mislim da – unatoč svemu što već postoji, kao i svemu što su veliki skladatelji pisali za taj sastav – i dalje mislim da se može pronaći nešto što će taj sastav osvježiti, baš zato što su ti instrumenti toliko fleksibilni; stvarno, s gudačkim se instrumentima možda može čak i najviše raditi, u smislu proširenih tehnika i neobičnih kombinacija, tako da se nadam da ću još pisati za kvartet, to mi je svakako želja.“

Skladateljica Linda Uran zainteresirana je za pisanje gudačkih kvarteta jer, kaže, „svaka skladba predstavlja novi izazov“:

„Ne osjećam teret tradicije. Mislim da je glazba toliko napredovala da se ne bismo smjeli ograničavati nekim skladbeno-tehničkim postupcima koji su bili specifični, primjerice, u razdoblju klasicizma. Nekad je u redu ugledati se na neke već postojeće okosnice i smjernice kako bi olakšale samo skladanje ili određivanje forme, ali treba biti progresivan i tražiti nove načine kako izaći iz okvira.“

O osuvremenjivanju ili mijenjanju klasičnog kvarteta odgovara:

„Pisala bih onako kako mi intuicija signalizira. Prije samog procesa skladanja dobro prostudiram tko naručuje skladbu, gdje i kada će se izvesti te u koju svrhu. Tek nakon toga slijedi kreativni proces. Iako, uvijek sam za eksperimentiranje s raznim kombinacijama, dapače, što neobičnijim. Elektronika nam otvara novu dimenziju i daje na raspolaganje enormnu paletu mogućnosti kojima se može manipulirati zvukovima. Smatram da se treba u tome okušati kako bismo napredovali, kao i razvijali maštu i ideje na razne druge načine.“

Krešimir Klarić baš se ovih dana intenzivnije bavi gudačkim kvartetom, nakon ranijeg oklijevanja:

„Zanimljivo je kako ste me uhvatili baš u danima kada sam krenuo pisati svoj prvi gudački kvartet i kada o toj tematici baš intenzivno promišljam. Za vrijeme studija sam, smatrajući pisanje gudačkog kvarteta jednom posebnom situacijom, odlučio najprije napisati kvartet u Messiaenovom sastavu (Kristalle des Stillstands) koji je doživio nekoliko prilično dobrih izvedbi.

Gudački kvartet ipak ima brojne mogućnosti manipulacije držanog tona pa mi je postao zanimljivo područje za zvukovne eksperimente.

Zašto sam se isprva odlučio za taj sastav…? Možda iz nekog straha što zapravo napraviti s gudačkim kvartetom, straha od samo jedne boje… I općenite klime koja se stvara oko rada na takvom sastavu. Riječ je o sastavu koji je prilično ograničen u okviru boje, za razliku od nekih drugih, ali, kao orguljaš, prije svega sam ga promatrao kroz prizmu registra orgulja kao instrumenta. Zvuk orgulja je prilično stacionaran, a gudački kvartet ipak ima brojne mogućnosti manipulacije držanog tona pa mi je postao zanimljivo područje za zvukovne eksperimente…

Ako bismo kvartet prestali promatrati iz kuta sastava koji želi biti ‘jedno’, možemo ga promatrati kao prostor za igru i istraživanje, ne samo zvuka, nego i društvene interakcije, pomalo skrećući u glazbeni teatar, što ipak nije i nužno.“

Najmlađi anketirani autor, Vigo Kovačić, student prve godine kompozicije, još je za školskih dana napisao dva gudačka kvarteta, a teret tradicije – ne osjeća:

„Osobno, obožavam pisati za gudačke kvartete! Meni su jedan od najdražih, ako ne i najdraži sastav za koji sam pisao do sada! Doduše, napisao sam tek dva, ali ipak dva podulja kvarteta. Odmalena sam volio slušati snimke kvarteta. Mislim da me u djetinjstvu privlačio taj gust, ujednačen i uniformiran zvuk gudačkog kvarteta koji ima jedinstvenu boju. Ipak, danas, kao student kompozicije, smatram da me kod gudačkog kvarteta, uz boju i zvuk sastava, privlači ona temeljna skladateljska želja za iskorištavanjem cijelog potencijala nekog sastava.

Uvijek će se moći napisati nešto novo za bilo koji sastav i za bilo koji stil.

Također smatram da u tom smislu sastav gudačkog kvarteta ne nosi teret tradicije. Ipak se nalazimo u razdoblju u kojemu prevladava stilski pluralizam, stoga skladatelji, pogotovo mladi skladatelji, mogu pisati kako god žele za bilo koji sastav bez ikakvih predrasuda prema njima, dok za argument da je sve već napisano (za neki sastav) moram reći da je uvijek netočan. Uvijek će se moći napisati nešto novo za bilo koji sastav i za bilo koji stil.

Osobno me trenutno uopće ne zanima rad s elektronikom, niti dekonstrukcija gudačkog kvarteta. U tom smislu volim tradiciju i nije mi ugodno razmontirati sastav kao što je gudački kvartet, a pogotovo ne umetati elektroniku u njih, barem ne još.“

Helena Skljarov napisala je 2019. godine djelo Silence za gudački kvartet, i to za natječaj na kojemu je osvojila nagradu, rezidencijski boravak na festivalu u Aix-en-Provenceu. Kvartet će biti praizveden na Svjetskim danima glazbe u Kini u ožujku 2022. Od naših je ispitanika najmanje sklona nastavljanju ‘klasične’ kvartetske tradicije:

„Čini mi se da je apsolutno potrebno pokušati razbiti i osuvremeniti ovu vrstu, odnosno sastav. Gudački kvartet je prije stvarno postojao kao vrsta i odavno se (u 20. stoljeću) etablirao isključivo kao sastav koji postoji nekako ‘iz navike’. Općenito ne vidim svrhu ‘doista klasičnom’ pristupu skladanju danas. Toliki pogledi u prošlost ne postoje niti u jednoj umjetnosti, koliko u glazbenoj, a to je stvarno šteta.

Suvremena glazba pruža beskrajno mnogo neistraženih mogućnosti i odustajanje od njihovog istraživanja za mene je lijenost i nedostatak imaginacije, a i želja da se skladatelj dopadne široj publici. Na žalost, danas je sve komercijalizirano i jasno je da se suvremenom umjetniku najlakše prodati s ‘jeftinim’ stvarima koje smo svi već sto puta čuli i znamo da ‘pale’ jer imamo taj uvid u prošlost. I svaki suvremeni umjetnik to zna. Zbog toga ekstremno cijenim one koji to ne rade. A oni su u Hrvatskoj u manjini.

Skljarov besmislenima smatra i pretjerane diskusije o formi, kao i ‘opsesivno slaganje harmonija’ te zaziva glazbu koja će odražavati današnje vrijeme:

„No i ‘suvremeni kvartet’ nekako se već etablirao, dijelom ovdje, a definitivno u inozemstvu. Tu mislim na kvartete u koje skladatelji gomilaju proširene tehnike koje će u zajedničkoj kombinaciji ‘dobro’ zvučati. Kao neki tip nove harmonije, ili bolje reći – zvuka. Ja to zovem metaforički ‘post-post spektralizam’. To je jedna nova instrumentacijska opsesija koja je, po mojem mišljenju, također već viđena.

Žao mi je što toliko glazbenika posvećuje pažnju pokušaju istraživanja nečega što je odavno prošlo i što je odavno istraženo.

U tom kontekstu stvaraju se koherentne forme i glazbeni tijek koji ukupno ne daje ništa drugo: to je suha konstrukcija koju određuje specifična orkestracija, kao što je ‘doista klasični’ kvartet konstrukcija koju je određivao tonalitet i njegove zakonitosti (tonalitet koji za sobom povlači melodije i suzvuke, ali i formu).

Nemam ništa protiv ‘doista klasičnog’ kvarteta jer je on nastao u kontekstu svog vremena onda, no, po mojem mišljenju, on treba tamo i ostati. Kroz čitavu povijest ne možemo pronaći niti jednu epohu u kojoj se toliko opsesivno izvodila starija glazba, kao što se to prakticira danas.

Mislim da je to muzejska glazba, i koliko god volim povijest, ne odlazim svaki vikend u muzeje i ne gledam iznova iste ili slične artefakte nekog doba. Žao mi je što toliko glazbenika posvećuje pažnju pokušaju istraživanja nečega što je odavno prošlo i što je odavno istraženo.“

Intermezzo: Uz brojne opise posebne ‘kemije’ tijekom izvedbe gudačkoga kvarteta, Milan Begović je u novelu uključio i trenutak u kojem glazba fiktivnom kvartetu baš ne ide od ruke: „jugo je krivo. Žice se razvlače kao parmezan“, na što netko od članova može samo reći: „Ostavimo za danas i napijmo se.“

Neki od mladih skladatelja naveli su i hrvatska djela za gudački kvartet koja su na njih ostavila dojam.  Vigo Kovačić tako dodaje:

„Možda sam pristran, no od hrvatskih autora i gudačkih kvarteta posebno me se dojmio Treći gudački kvartet, Danzas e historias mog profesora kompozicije, Berislava Šipuša. Nedavno sam ga poslušao na 58. glazbenoj Tribini u Osijeku u izvedbi Zagrebačkog kvarteta. To je do sada jedini gudački kvartet nekoga hrvatskog autora koji mi je ostavio doista snažan dojam.“

Juraj Marko Žerovnik prisjetio se djela koje smo također mogli čuti u Osijeku:

„Slušao sam oba kvarteta Srđana Dedića, mislim da jedan uživo, i čini mi se da su to super djela, ima svega u njima, ekspresivna su i imaju zanimljiv proces kojim su nastala – to su djela koja su mi ostala u pamćenju.

Što se kvarteta tiče, nisam zapamtio neka druga djela,  ali jesam skladbe za druge sastave, slušao sam djela Frana Đurovića, mislim da je tu bio i Klavirski koncert. Puno toga sam slušao na playlisti u automobilu.“

Svoje favorite navela je i Linda Uran:

„Pored Papandopulovih gudačkih kvarteta, sviđa mi se kvartet Davorina Kempfa Contrapunctus Primus, kao i Četiri strofe Mladena Tarbuka i jedno iznenađenje, Salve Regina za gudački kvartet i dva koloraturna soprana mladog skladatelja Alana Kljaića.“

Krešimir Klarić prati djela mlađih kolega, ali podsjeća i na skladbe profesora s Muzičke akademije u Zagrebu:

„Od hrvatskih skladatelja svakako bih istaknuo nove kvartete kolega Helene Skljarov, koja se intenzivno i vrlo kreativno bavila glazbenim teatrom i u svom kvartetu od svirača tražila slobodu te Juraja Marka Žerovnika s kvartetom koji je nedavno praizveden na Osorskim večerima. Vrijedi svakako poslušati i istražiti kvartete Berislava Šipuša i Srđana Dedića.“

I Helena Skljarov zapamtila je Danzas e historias:

„Nemam na pameti baš neki kvartet hrvatskog autora. Na Tribini sam prvi put čula kvartet svog bivšeg profesora Berislava Šipuša čiji su dijelovi bili slični mojim vizijama, posebno zbog upotrebljavanja govora svirača pri sviranju. I za to se može reći da je passé, ali ne i kada je uključeno u specifičan kontekst. Njegovu donekle jasnu konstrukciju i tijek samo je ovaj detalj u potpunosti srušio i to mi se sviđa. Govor je uništio ljepotu, ali time je skladba dobila duh. I inače mi se jako sviđa kako on piše, njegova opera me oduševila.“

Skljarov također zaključuje da je vrijeme za promjene – i potragu za novim:

„Kao zaključak: ‘Klasičan kvartet’ u današnje doba po mojem mišljenju nema svrhe (bilo da se izvodi ili da se tako sklada). ‘Suvremeni kvartet’ se polako etablira u Hrvatskoj, ali i on je u jednu ruku klasičan, no izvođen na potpuno drugi način. ‘Doista suvremeni kvartet’ trebamo tek otkriti i veseli me istraživati koje mogućnosti tu sve postoje. Najviše me oduševljavaju pristupi u kojima se konačno ruši barijera između publike i svirača, ili između svirača kao takvih i njihovih osobnosti. Mislim da oni nisu ‘robovi’ ili ‘sluge’ glazbe, ta razdoblja su prošla, osim ako se žele baviti muzejskom glazbom.

Jedno od rješenja vidi u promjeni uloga:

„Moji pokušaji rušenja barijera nisu ‘na silu’, samo da se stvori nešto novo, nego naprosto jer me to interesira. Najviše volim izbacivati svirače iz njihove uloge ‘sluge’ u ulogu su-kreatora, čak ih ubaciti u neugodnu i izazovnu poziciju gdje oni neće biti isključivo svirači, a tu će se vidjeti i njihove osobnosti. Jer su u ‘klasičnim kvartetima’ iz osamnaestog i devetnaestog stoljeća kod svirača postojali takvi odnosi i osobnosti, a danas je to artificijelno.

Njihov duh i ideja bili su fantastični, a jedino to – ono što je najvažnije – nije preuzeto u današnjoj komornoj glazbi.

Nedostaje mi u suvremenoj glazbi to zalaganje za ono iskonsko, a to je pitanje zašto je ta glazba izgledala tako u ono doba, zašto je postojao baš gudački kvartet tada. I mi bismo trebali stvarati glazbu koja odgovara za baš danas, pitanje je samo kako bi ona izgledala. Nije uopće bit u glazbi (a muzejska glazba koncentrira se samo na glazbu iščupanu iz konteksta), nego u pitanju njezina konteksta postojanja, na što se uopće ne obraća pažnja.

Schubert i njegovi prijatelji su mrtvi, i to je to. Njihov duh i ideja bili su fantastični, a jedino to – ono što je najvažnije – nije preuzeto u današnjoj komornoj glazbi. Doista suvremena glazba za mene treba u sebi imati današnji duh, a bilo kakvo koketiranje s već viđenim u tom širem poimanju automatski nema nikakvog duha.“

Očekivano, mladi skladatelji dali su raznolike odgovore i predstavili različite pristupe pisanju kvarteta. Njihova nova djela iščekujemo uz još jedan opis posebne povezanosti članova gudačkoga kvarteta iz pera Milana Begovića:

 „…izgledalo je da oni sačinjavaju neko ugovoreno udruženje ili radije nekakav sektarski fanatični čenakl, koji se sastaje da služi kakvoj nedozvoljenoj pasiji ili kojem nepriznatom i buntovnom bogu, koga nije podnosila sređena ljudska zajednica ni uskogrudni vladajući zakoni.“