01
lip
Priče

Tragom povijesnih zagrebačko-londonskih diskografskih veza

share

Gotovo 150 godina povijesti glazbe zvučno je zapisivano na danas zastarjeloj tehnologiji poput valjaka, ploča, vrpci, CD-ova i drugih medija. Ti mediji u međuvremenu nisu bili sustavno pohranjivani pa su većim dijelom ili fizički nestali (bačeni ili ponovno korišteni kao sirovina za druge industrije) ili su se s vremenom previše istrošili za reprodukciju.

Diskografija – rane snimke u fokusu istraživanja

Oni nisu samo svjedoci prošlih tehnologija i propalih industrija, već su i izravni prenositelji prošlih glazbi i glazbenika, među njima i onih koji su odavno nestali iz praksi te sjećanja. To je razlog zbog kojeg rane snimke (doduše, ne bez zakašnjenja) stižu i u fokus muzikoloških istraživanja, kao što je onaj projekta Hrvatske zaklade za znanost „Diskografska industrija u Hrvatskoj od 1927. do kraja 1950-ih“. Na njemu rade muzikolozi iz različitih zagrebačkih institucija s željom da rekonstruiraju najranije razdoblje hrvatske diskografske industrije prije pojave vinila. Premda su neki podatci vezani uz ranu hrvatsku diskografsku industriju poznati otprije, ostale su i mnoge nepoznanice, slijedom kojih sam u svibnju otputovala u London.

Prva zagrebačka tvornica gramofonskih ploča bila je rezultat suradnje između zagrebačke tvrtke Penkala i londonske tvornice Edison Bell Ltd.

Jedan od ciljeva terenskog putovanja u London u sklopu projekta bilo je istraživanje u britanskom nacionalnom arhivu. Naime, prva zagrebačka tvornica gramofonskih ploča, koja je svoj život počela krajem 1920-ih, bila je rezultat suradnje između zagrebačke tvrtke Penkala i londonske tvornice Edison Bell Ltd. Potonja tvrtka imala je svoju međunarodnu granu, Edison Bell International, s podružnicama diljem svijeta, no zagrebačka je tvornica bila utemeljena dvije godine ranije, prema tome predvodeći međunarodno širenje.

tragom, London

National Archive

Arhivsko istraživanje otkrilo je i prethodno nepoznatu vezu između zagrebačke te milanske tvornica ploča, koju je centralni Edison Bell smatrao Penkalinom podružnicom. Osim toga, londonski arhiv posjeduje i razne dokumente koji mogu poslužiti za rekonstrukciju šireg konteksta diskografske industrije, poput ugovora s brodskim i željezničkim prijevoznicima o uvjetima korištenja gramofona u putničkom prijevozu koji svjedoče o ranoj implementaciji izvođačkog prava.

Javnosti nepoznata mreža entuzijasta

Drugi cilj terenskog istraživanja u Londonu bio je povezivanje s britanskim društvom kolekcionara. Naime, najraniji artefakti glazbene industrije i tehnologije snimanja zvuka, mimo sporadičnog interesa institucija, imaju svoj „posmrtni život“ najviše zahvaljujući mreži kolecionara i entuzijasta, koja je široj javnosti uglavnom nepoznata. S jednom takvom mrežom, povezala sam se u Londonu prisustvujući sastanku društva City of London Gramophone and Phonograph Society.

To društvo, formirano 1919. godine, najstarije je svjetsko društvo posvećeno proučavanju ranih snimaka i diskografske industrije. Među njegovim utemeljiteljima bio je i sam Thomas Edison, a danas društvo osim engleskih, ima i članove iz ostalih dijelova svijeta.

Muzejska čajanka

Za vrijeme pandemije, u londonskom muzeju The Musical Museum, postavili su veliku izložbu mehaničkih strojeva za reprodukciju sakupljenih iz privatnih zbirki svojih članova ili napuštenih od strane različitih britanskih institucija. Sastanak društva u subotu 21. svibnja bio je održan upravo u spomenutom muzeju, a imao je, posve u britanskoj maniri, formu čajanke.

U koncertnoj dvorani muzeja bili su servirani čaj, sendviči i kolači, a nakon što je predsjednik društva otvorio sastanak i najavio posebnu muzičku demonstraciju, iz vratašca na podiju pozornice, kao u skeču, „izronile“ su stare kino-orgulje iz međuratnog perioda koje je svirao ravnatelj muzeja. Istovremeno komične zbog svog karuselskog zvuka i fascinantne zbog tehničke složenosti te zahtjevnosti za izvođača, ove orgulje, švicarskog proizvođača Wurlitzer, spašene su iz jedne od napuštenih londonskih zgrada u kojima je nekada bilo kino.

Demonstracija Wurlitzer kinoorgulja

U svoje vrijeme poznate kao „mighty Wurlitzer“, kino-orgulje švicarskog proizvođača najpoznatiji su primjerak orgulja iz razdoblja nijemog filma, kojima je namjena bila da zamijene kako pretihe klavire, tako i preskupe orkestre u kino dvoranama. No, kao i mnogi drugi primjerci strojeva izloženih u The Musical Museumu, kino-orgulje imale su kratak vijek trajanja na tržištu. Izumljene su u drugoj polovici 1920-ih godina, a krajem istog desetljeća počinje razdoblje zvučnog filma koje je učinilo glazbenu pratnju u kinima suvišnom.

Osim Wurlitzerovih kino-orgulja, na izložbi u The Musical Museumu izloženi su bili mehanički klaviri i orkestri, fonografi i gramofoni, a muzej posjeduje i fonoteku s velikom kolekcijom od nekoliko desetaka tisuća valjaka za mehaničke klavire te nešto manjim brojem cilindara za fonografe i gramofonskih ploča. Svakako su među nabrojanim najfascinantniji primjerci mehaničkih orkestara koji su cijele sekcije akustičnih instrumenata spajali na mehanizme skrivene u ormare.

Mehanički jazz orkestar u Musical Museumu

Društvo, osim redovnih sastanaka i izložbi, izdaje vlastiti bilten For the Record te organizira predavanja i skupove. Realno, a možda i očekivano, društvo zapravo okuplja starije bijele muškarce s opskurnim hobijima poput sakupljanja starih aparata za reprodukciju zvuka i eventualnog njihovog popravljanja. Oni su često i kolekcionari ploča i valjaka za reprodukciju, ali kako su pokazali razgovori, među njima nema glazbenika ili glazbenih stručnjaka. Međusobna suradnja kolekcionara i znanstvenika je zato dobrodošla te neophodna za otkrivanje brojnih suptilnih detalja povijesti glazbenih snimaka.

Suradnja kolekcionara i znanstvenika dobrodošla je i neophodna za otkrivanje brojnih suptilnih detalja povijesti glazbenih snimaka

Među stručnjacima s kojima društvo ostvaruje suradnju je i doktorica Inja Stanović (r. Davidović), pijanistica i muzikologinja porijeklom iz Zagreba, koja radi na City University of London. Stanović je inače predvodnica inovativnih istraživanja koja koriste ranu tehnologiju snimanja zvuka kao izvor za razumijevanje promjena u izvedbenoj praksi.

Premda su slične istraživačke projekte vodili već i drugi muzikolozi, Stanović je klaviristica i znanstvenica u jednoj osobi, što joj je otvorilo nove metodološke mogućnosti. Na primjer, Stanović i njeni kolege koriste snimanje na voštane valjke da bi utvrdili u kojoj mjeri je tehnologija uvjetovala izvedbu i konačni zvuk snimke, a u kojoj mjeri je riječ o slobodnim umjetničkim intervencijama. Stanović je prisustvovala i svibanjskom sastanku londonskog fonografskog društva, razmjenjujući iskustva i znanja o interpretacijama zabilježenima na mehaničkim klavirima.

Zanimljivo, prema riječima uprave društva, izložba ranih strojeva za reprodukciju, postavljena zajedničkim snagama volontera iz društva i uprave muzeja, prva je takve vrste u cijelom Ujedinjenom Kraljevstvu. S druge strane, spomenimo da slične specijalizirane izložbe postoje u dva hrvatska muzeja, u zbirci mehaničkih glazbenih automata Ivana Gerensdorfera Gradskog muzeja Zagreb i zbirci Kraker Gradskog muzeja Sisak.

Moglo bi Vas zanimati