30
svi
Priče

Fornaciari - priča o glazbenom divu poznatijem kao Zucchero

Zucchero

Zucchero /promo

share

Koji to glazbeni div dolazi u Lisinski?

Talijan Zucchero koji je uspio postići da ga obožavaju milijuni diljem svijeta, ali isto tako i sami glazbeni divovi: Luciano Pavarotti, Eric Clapton, Sting, Clarence Clemmons, Don Was, Miles Davis, U2 i Bono, John Lee Hooker, a i mnogi drugi.

I ne samo da obožavaju pjesme ovoga kantautora nego obožavaju s njime stvarati, zajednički raditi na njegovim novim pjesmama i nastupati na zajedničkim spektaklima i koncertnim turnejama. Prodao je više od šezdeset milijuna ploča, a samo na jednoj od desetaka turneja koje je imao prodao je više od milijun ulaznica. U Zagreb dolazi 28. lipnja, a prije toga nastupa u prestižnim dvoranama Londona, Pariza, Nice, Beča, a i u veronskoj Areni.

U ovom mitskom zdanju staroga Rima Zucchero nastupa čak trinaest večeri uzastopce! Perspektive radi, kapacitet Arene u Veroni je petnaest tisuća posjetitelja!

Zucchero

Zucchero/promo

Prije polaska na najnoviju turneju pod nazivom Zucchero Sugar Fornaciari World Tour 2022, junak naše priče objavio je novi album, prvi s cover konceptom i s naslovom Discover. Naravno, njegov izbor pjesama drugih autora temelji se na talijanskoj tradiciji (opernoj, kantautorskoj i sanremskoj) i angloameričkim glazbenim korijenima (blues, soul, rhythm and blues…).

Ima i nekoliko iznimnih vokalnih suradnji na albumu: s Bonom, Elisom  i Mahmoodom (pobjednik Sanrema 2022.), a nešto poput bisera je i njegov virtualni duet, odnosno, pjesma ”Ho Visto Nina Volare” s Fabriziom De Andréom (Genova, 18. veljače 1940. – Milano, 11. siječnja 1999.), jednim od najvećih – ako ne i najvećim – kantautorom u Italiji ikada.

Zucchero je u Hrvatskoj nastupao često tijekom ljetnih sezona, uglavnom u pulskoj Areni. Ali, njegova davnašnja, žarka želja je nastupiti u Zagrebu. Istina, 2016. godine on je čak i nastupao u Zagrebu, ali samo kao gost 2CELLOS na njihovu open-air spektaklu za trideset tisuća ljudi na Tomislavcu. Nakon toga, njegova želja za solo koncertom u Zagrebu postala je još većom te je relativno brzo došlo je do dogovora s Lisinskim, no tada je koncert onemogućila i odgodila pandemija korone.

Svijet na dlanu

Njegova biografija vrvi događajima, uspjesima, promjenama mjesta boravišta… Rodio se 1955. godine u malom selu od sedam stotina stanovnika, Roncocesi u Emiliji-Romagni, između Milana i Bolonje, da bi mu se obitelj 1966. preselila u Toskanu, u također malo mjesto Forte Dei Marmi.

A onda ga je put odveo do San Francisca, Los Angelesa, New Orleansa, čak i Havane na Kubi gdje je, osim snimanja albuma, održao i koncert za osamdeset tisuća ljudi! A sve to vrijeme snimao je u Italiji, ali najviše ipak u SAD-u s obzirom na tako jak utjecaj američkog bluesa, rhythm and bluesa i rocka. Cijelo vrijeme, naravno, u njemu je bilo živahno talijansko glazbeno nasljeđe.

O svemu tome i suradnjama s divovima – koje nitko nije mogao, osim njega,  zamisliti i pretpostaviti – imao sam priliku razgovarati nekoliko puta u posljednjih dvadesetak godina, od Nove Gorice u Sloveniji, Puli, preko Sanrema u Italiji, pa sve do Zagreba.

Prvoga je puta bilo to u Novoj Gorici početkom ovog stoljeća. Zucchero je krstario Europom i ta koncertna turneja iz 2002. uključivala je i spektakl Pavarotti And Friends. No, u Sloveniji samo što se nije rastopio od miline.

„Baš sam sâm sebi rekao jučer kad sam dolazio ovdje da se osjećam kao kod kuće. Kao da mi je ovo dom. Možda je to zbog bake koja je porijeklom Slovenka. Odlično se sjećam mjesta gdje sam rođen u Emiliji-Romagni. Tamo je kao i ovdje, sve zeleno. Gajim veliku ljubav prema voćnjacima i vinogradima. Općenito, prema zemlji gajim veliku ljubav. Možda je to razlog što se ovdje osjećam kao doma. Možda me ovdašnja atmosfera i mirisi podsjećaju na mjesto rođenja. U svakom slučaju, osjećam povezanost s ovim krajem.“

Zucchero

Zucchero/promo

Krajem osamdesetih te u devedesetim godinama prošloga stoljeća bilo je ljudi i događaja koji su bili važni za Zuccherov međunarodni proboj.

„U svemu tome bitan je bio Freddie Mercury Tribute Concert na kojeg me pozvao Brian May. Prvi mi je pružio priliku za uspjeh izvan područja kontinentalne Europe. Kažem ‘kontinentalna Europa’ s obzirom na to da Englezi smatraju da su oni otok. Tada sam dobio priliku, Freddie Tribute Concert je zaslužan da budem dio anglosaksonska svijeta.

Talijanskom ili njemačkom glazbeniku nije lako biti dijelom glazbe koja je inače rezervirana za Engleze i Amerikance. Zatim se sjećam koncerta u Moskvi, u Kremlju, bio je to prvi koncert nekoga sa Zapada nakon pada Berlinskog zida. Prvi nastup nekog rock glazbenika u Kremlju. Budući da sam Talijan, možda su me i pozvali misleći da ako sam Talijan onda sam valjda i operni pjevač. No, sve je dobro prošlo.“

Zucchero o današnjoj glazbenoj sceni

Između ostaloga – a tu se našlo svega što se tiče njegove glazbeničke, autorske i izvedbene kvalitete najviše klase – postavio sam Zuccheru ono klasično pitanje, čemu ima zahvaliti enorman uspjeh?

„Ne znam. Da sam zgodan kao Sting, svugdje bih bio na prvom mjestu. Ma zaboravite ovo. Veoma sam jednostavan i blizak normalnim ljudima. Nisam i ne želim se uopće ponašati kao rock zvijezda. Ne volim to i ne volim ‘koka-partyje’. Volim više ‘vino-partyje’.“

Zamolio sam ga i da prokomentira stanje rhythm and blues i soul glazbe na početku stoljeća, naročito među pjevačicama. Bio je bez dlake na jeziku i bez ikakvoga diplomatskog odgovora.

„Najprije želim reći da mi se sviđaju pjevačice s glasovima koje su imale posebnu patinu, nekada su to bile Aretha Franklin ili Tina Turner u svojim počecima. Danas mi se sviđaju Macy Gray, Mary J. Blige ili Lauryn Hill. Ali ne sviđa mi se ono što se pomiješalo s rapom, sve je odjednom postalo rap, a rhythm and blues i soul nešto su drugo.

Zucchero

Zucchero/promo

Spomenute pjevačice, na sreću, dale su svemu jedan novi identitet. Ali sigurno mi se nikad nisu sviđale velike zvijezde poput Whitney Houston ili Mariah Carey. Da, imaju velike glasove. No, nije u tome problem. Možemo reći da je to što one rade soul, ali s pretjeranim utjecajem popa. Sve je dobro smišljeno i industrijski složeno i predstavljeno. Ali u svemu tome nema duše. Sve su im pjesme bile manje-više iste i bez duše. Bilo je tu previše šablone.“

Što da se onda kaže na Mobyja, DJ-e, Fatboy Slima i tako dalje, u odnosu na ‘soulu s dušom’ o kojem toliko govori i ističe ga?

„Volim Mobyja, on me inspirirao. Kad sam prvi put čuo njegov album Play, bio sam u Engleskoj, osjetio sam svježu krv u glazbi, da dolazi nešto svježe, novo. Imao je gospel glas i osjećala se u Mobyja duhovnost i soul. No, aranžman je bio moderan i glazba je stvarana na moderan način. Premda je on DJ, a ne pravi glazbenik, no, opet, postoje veoma kreativni i inovativni DJ-i, kao što je, na primjer, Fatboy Slim. On mi se sviđa.

Mislim da neki od njih rade nešto jako bitno za budućnost glazbe. Kao što sam i ja radio na albumu Shake, surađivao s Johnom Lee Hookerom u pjesmi ”Ali d’oro”. Da nisam to uradio, mlađi naraštaji nikad ne bi znali tko je bio John Lee Hooker. Meni su inače osobno najvažniji blues umjetnici s delte Mississippija: Robert Johnson, John Lee Hooker i Muddy Waters. Naravno, ima tu i bijelaca uz čiju je pomoć blues postao popularan diljem svijeta a koje volim slušati: The Rolling Stones, Steve Winwood i, naravno, Eric Clapton.“

Globalni uspjeh na materinjem jeziku

Zucchero je postigao globalni uspjeh, i to bez obzira pjeva li neku pjesmu na engleskom ili talijanskom jeziku. Kao danas, primjerice, Måneskin, u čijem je slučaju publici koja ne zna talijanski totalno svejedno na kojem jeziku Damiano David pjeva. Tako je i Zucchero radio, samo nekih tridesetak godina ranije.

„Razumijem pitanje. Pokušavam objasniti. U početku su ljudi znali jedino moje pjesme. Povezivali su Zucchera s pjesmom ”Senza una donna”. Zatim su me počeli povezivati s Paulom Youngom budući da on u toj pjesmi pjeva sa mnom. No, nisu znali kako izgledam. Nisu znali jesam li Talijan, Englez ili Amerikanac.

Samo su puštali tu pjesmu. Nakon mog koncerta s Ericom Claptonom u Royal Albert Hallu u Londonu počeli su me prepoznavali kao ‘ludog Talijana sa šeširom’. No, čak su me i tada znali samo novinari i kritičari. Onda je ipak postalo lakše i kad se kaže ‘Zucchero’ odmah se zna o kome je riječ, kako zvuči moj glas i kako izgledam. Zato na koncertima puno više pjevam na talijanskom nego na engleskom, u usporedbi s prijašnjim razdobljem.

Jer više nije važno na kojem jeziku pjevam. Bitan je zvuk. Ni mi Talijani ne razumijemo riječi pjesama na engleskom, ali prihvaćamo glazbu. Englezi i Amerikanci su malo kompliciraniji. Konzervativni su i ne prihvaćaju druge jezike. Stoga sam u početku pjevao više na engleskom, ali kako se karijera nastavljala, odlučio sam uglavnom pjevati na talijanskom.

To je dug put, ali rekao sam sâm sebi da oni mene moraju prihvatiti dok pjevam na talijanskom, i tako je naposljetku i bilo. Engleski je muzikalniji za soul i rhythm and blues, ali značenje pjesme je dublje i poetičnije na talijanskom. Zato i nema razloga zašto bih trebao pjevati na engleskom jeziku.“

Odakle Zuccheru – pravog imena Adelmo Fornaciari – umjetničko ime Zucchero?

„Nisam ga sâm odabrao. Kad sam pohađao prvi razred osnovne škole tako me nazvala učiteljica. Bila je veoma draga. Kasnije su me svi počeli zvati Zucchero. Meni to nije nikad smetalo, a čak i kod kuće – doma su me tako počeli zvati. Došlo je i vrijeme kad sam počeo kucati na vrata diskografskih kuća ne bih li dobio ugovor za izdavanje ploča. Ime mi je pomoglo jer se brzo pamtilo. Ostavio sam ga i ono je tako postalo – moje ime. Nitko me više ne zove pravim imenom. Kad me netko i nazove Adelmo, osjećam se kao da previše zadire u moju intimu, a ne poznaje me dobro. Zucchero je postalo moje ime.“

Tri dana prije susreta sa Zuccherom u Novoj Gorici 2002. godine bio sam s njegovim prijateljem Joeom Cockerom. Intervjuirao sam ga u Kölnu i raspredali smo, kao i sa Zuccherom, o bluesu. Cocker mi je naglasio da on jest pjevač bluesa, ali s izletima u popularnu glazbu. Zucchero se odmah zainteresirao.

„Ne volim si prišivati etikete. Mislim da je Joe sjajan pjevač bluesa. Možda je  izdao malo komercijalniji album nego inače. No, svi se trude preživjeti. I nije riječ samo o novcu. Morate preživjeti kako biste bili na pozornici. Poznajem Joea Cockera jako dobro. Dobri smo prijatelji. Mi živimo za glazbu i turneje. Mnogo ga poštujem, ali ne volim etikete. Mislim da je sjajan pjevač. Postoje dobri i loši pjevači i u rocku, ali i u operi.“

Zucchero, naravno, osim američkog rhythm and bluesa ili bluesa i soula, obožava i talijansku operu i odatle njegova višekratna suradnja s Lucianom Pavarottijem.

„Katkad i eksperimentiram. 1992. godine surađivao sam s Pavarottijem. Skladao sam gospel pjesmu ”Miserere” za koju me nadahnuo Puccini. Pavarotti je predložio da je otpjeva Andrea Bocelli i zbog te je pjesme Bocelli postao poznat diljem svijeta. Katkad iz tih mješavina nastane nešto dobro, iako ne uvijek.“

Nakon Velike Gorice 2002. bilo je raznoraznih bliskih ali kratkih susreta Zucchera i mene u Puli ili Sanremu, ali dulji intervju imao sam u Esplanadi u Zagrebu u ljeto 2016. Odsjeo je u zagrebačkome luksuznom zdanju ujedno i zbog toga što je vrlo blizu Trgu kralja Tomislava, popularnom Tomislavcu, gdje je bio poseban gost našem dvojcu 2CELLOS na njihovu spektaklu za trideset tisuća ljudi.

Mediteranski blues?

Ono što Zucchero stvara mnogi definiraju njegovim mediteranskim bluesom. Ne slažem se s tim. Radije bih, ako već treba, njegov izričaj nazvao ‘Zucchero bluesom’.

Zuccheru se to svidjelo, ali prešli smo na jednu drugu temu. Poput bombe je, i to na poticaj velikoga Milesa Davisa. On baš i nije u karijeri puno surađivao s ljudima izvan područja jazza… Evo priče, reklo bi se, ‘iz prve ruke’; od samoga Zucchera:

„Bio je to jako, jako čudan spoj. Ja sam bio na odmoru s bivšom suprugom na Maldivima, a Miles Davis bio je na turneji po Italiji. Naravno, nakon jednog od koncerata, Miles je otišao večerati u jedan restoran u kojem je svirala moja pjesma ”Dune Mosse”. Pitao je svog promotora tko to pjeva. Rekli su mu da to pjeva jedan novi uspješan glazbenik čije je ime Zucchero. Miles je na to rekao: ‘Nazovite ga i recite mu da bih želio svirati u toj pjesmi’.

U to vrijeme Miles je bio u razdoblju kad je pokušavao raditi s glazbom u kojoj ima mediteranskog melosa. Tada je snimio album Music from Siesta. To je inspirirano mediteranskim ugođajem. Promotor me nazvao, bilo je četiri ujutro, i rekao Milesov prijedlog. Ja sam mislio da se šali: ‘Kažeš, Miles Davies? Da se ti ne šališ?’ Rekao mi je da se ne šali, a ja sam mu spustio slušalicu, iako je bio moj prijatelj. Nazvao me ponovno i rekao da se ne šali te da Miles Davis želi snimiti tu pjesmu sa mnom. Ako se slažem, moram doći 1. travnja u New York u studio Heat Factory. Naravno da sam donio pravu odluku, otišao u New York, snimili smo pjesmu i kasnije zajedno otišli i na turneju.“

Slavni suradnici

U čemu je tajna tih brzih pristanaka velikana poput Milesa Davisa ili Johna Lee Hookera koji, čim čuju Zuccherovu pjesmu – a za kojega nikada nisu ni čuli – odmah pristanu sudjelovati u njoj?

„Mislim da je sva tajna u pjesmi, glazbi koju im ponudim. U tome očito ima nešto tih elemenata crnačke glazbe, ali ne na neki starinski način soula ili rhythm and bluesa. Ja sam im sa svojom glazbom očito egzotičan i mislim da je tu ključ svega toga. Jer, oni o meni ne znaju ni tko sam ni što sam.

Samo ono što čuju, to im je glavni i jedini poticaj. Ako uopće išta znaju, onda je to ”O sole mio”. Sjećam se kad smo s Pavarottijem snimali Pavarotti And Friends – to je bio crossover pop i klasične glazbe – bio sam zadužen da ‘privedem’ pop i rock izvođače. Nije bilo nikakvih problema, svi su željeli doći i pjevati s Pavarottijem: Eric Clapton, Bono, Stevie Wonder, Elton John. Svima im je bio san pjevati s tenorom Pavarottijeva kalibra, s čovjekom najljepšega glasa.“

Ubacio sam informaciju koju mi je osobno rekao Jimmy Page. On obožava operu, istina, tek dijelove, arije, ali ne i cijele opere, no svejedno voli klasičnu operu.

„Nema granica ako si istinski glazbenik. Postoje neki klasični komadi poput Va, pensiero, ili Nessun Dorma, a koji su uvijek moderni i lijepi.“

Što je s našim hrvatskim dvojcem 2CELLOS i suradnjom s njima? Stjepan Hauser mi je jednostavno rekao da im se jako sviđala Zuccherova pjesma ”The Book Of Love” i da su je htjeli izvesti s njim.

„Da, to je još jedan primjer sjajnih glazbenika koji dolaze iz svijeta klasike, ali su inventivni i otkrivaju način kako svirati čelo na moderniji način, u rokerskom stilu. Izuzetno su talentirani. Njima taj pristup svirci prirodno dolazi. Bio sam šokiran. Jer, Bob Ezrin, producent mnogih velikih zvijezda, nazvao je mog menadžera i rekao da 2CELLOS vole Zucchera i da bi željeli snimiti pjesmu ”The Book Of Love”, i to na talijanskom jeziku (”Il Libro Dell’Amore”).

Napravio sam talijansku verziju i snimili smo to u Rimu. To je jako dobro ispalo. Oni jako cijene dobru glazbu. Nije bilo nikakvih problema, ja sam došao, odradili smo jednostavnu probu i to brzo, oni su već bili u elementu. Zato sam i prihvatio poziv da im budem gost na zagrebačkom spektaklu na Tomislavcu. Za mene je to bila i čast i izazov.

Sretan sam što sam ovdje, tim više zato što nikada prije nisam nastupao u Zagrebu. Otkrio sam da je Zagreb fantastičan grad i jedva čekam svoj koncert u Zagrebu u Lisinskom. Čuo sam najbolje o zagrebačkoj publici i žarko želim predstaviti joj se.“

Zucchero se, kao što je ranije spomenuto, rodio u selu u Emiliji-Romagni, a sada živi u isto tako malom selu, ali u Toskani. Složio je i studio za snimanje u koji zna pozvati na posao čuvena producenta Dona Wasa (The Rolling Stones, Bob Dylan…). Nakon što je prošao čitav bijeli svijet i živio u metropolama, Zucchero – kad nije negdje na turneji – živi u malome selu.

„Da, odrastao sam na sjeveru blizu rijeke Pad u vrlo malenome selu. Ne znam znate li film Don Camillo i Peppone iz 1955. godine, glume ih Fernandel i Gino Cervi. To je taj mali svijet s farmerima jednostavna života. Puno je tu i umjetnika čudaka poput Ligabuea, on je slikar. Ja sam odrastao u takvome svijetu u farmerskoj obitelji. Onda su se moji roditelji preselili u Toskanu gdje sad živim, na sjeveru Toskane. Imam farmu i puno životinja, proizvodimo maslinovo ulje, vino i sve što nam treba da bismo preživjeli.“

Slatko sam se nasmijao na ovo Zuccherovo ‘preživljavanje’. U dosadašnjoj karijeri prodao je šezdeset milijuna albuma, i to kakvih i s kojim sve glazbenim divovima, kao što je, uostalom, i on sâm. Preživljavanje se u njega odnosilo na proizvodnju svih namirnica, najzdravijim načinom.

Moglo bi Vas zanimati