30
svi
Recenzija

Davor B. Vincze: Xinsheng & Julie Herndon: At That Time

Davor Branimir Vincze To fight or surrender

share

Vrlo specifičan digitalni album koji će svakako privući pažnju ljubitelja (suvremene) glazbe, opere, ali i filma, objavljen je prošli mjesec. Jedan od protagonista čitavog projekta hrvatski je skladatelj Davor Branimir Vincze, nedavni gost video serije razgovora sa skladateljicama i skladateljima, U društvu skladatelja. Uz njegovu audiovizualnu operu XinSheng – koja je ujedno i njegov doktorski rad na sveučilištu Stanford – na albumu se nalazi i opera At That Time američke skladateljice Julie Herndon.

To Fight or Surrender

Čitav digitalni album, u skladu s otvorenim tumačenjem samih opera, nosi simboličan naziv To Fight or Surrender, a ostvaren je u suradnji s hamburškim ansamblom Decoder i vokalnim solisticama Jessicom Aszodi i Ninom Guo.

Ovaj album mogao bi posebno privući pažnju ljubitelja suvremene glazbe, opere i filma, s obzirom na to da na neki način poziva na raspravu o ovim pojmovima općenito, ali i sadrži karakteristike svih navedenih pojmova na inovativan način.

Davor Branimir Vincze To fight or surrender

 

No, ipak, trebalo bi s oprezom konstatirati da je ovaj nosač zvuka isključivo za ‘suvremenu’ glazbenu publiku. S jedne strane, suvremena glazba per se neizostavan je dio ovih vokalno-scenskih djela, a autori su etablirani živući skladatelji na inozemnoj (i hrvatskoj) sceni. No, s druge strane, zbog same tematike koja propituje određene ljudske postupke i emocije specifične za današnje vrijeme – a oslanja se na ljubav i ljudskost, kao i zbog impresivne režije i vizualne estetike na visokoj razini – ove se ‘suvremene opere’ mogu približiti i onom slušatelju koji do sada nema mnogo iskustva ili razvijen senzibilitet spram nove glazbe kao takve.

U slučaju oboje autora, riječ je o glazbi koja sjajno ocrtava emocije protagonista u svakom trenutku, a jednako kao što su emocije apstraktne, glazba koja je ‘apstraktna’, odnosno, ‘suvremena’, gotovo je i nužna za podcrtavanje atmosfere kompleksnih trenutaka. Upravo suvremeni glazbeni jezik zbog svoje potpune slobode omogućava izražavanje snažnih i slojevitih ljudskih emocija i razmišljanja, čime se bave oba operna narativa.

Što se tiče promatranja ovih djela iz perspektive opere ili filma kao medija, ona će biti zanimljiva ljubiteljima ovih žanrova zbog izuzetno specifične karakterizacije likova – neodvojive od glazbe, kao i kvalitetnog snimanja, kadriranja, osvjetljenja i vizualnog identiteta općenito. Oblik ‘video-opere’ donekle je razvijen u reinterpretaciji opernih klasika snimanih u formi filma. U slučaju suvremene audiovizualne opere, jasno je da sâm skladatelj tijekom procesa stvaranja mora uzeti u obzir video koji predstavlja izvedbeni medij s kojim je njegovo glazbeno djelu u snažnom suodnosu. U tom je smislu ovaj način prezentiranja opere u povojima na inozemnoj, a pogotovo domaćoj sceni.

Tijekom procesa stvaranja skladatelj mora uzeti u obzir video koji predstavlja izvedbeni medij s kojim je njegovo glazbeno djelu u snažnom suodnosu.

Audiovizualna opera At That Time Julie Herndon bavi se kompleksnim ljubavnim odnosom američke spisateljice Gertrude Stein i njezine partnerice Alice B. Tolkas, a libreto su odlomci tekstova iz publikacija Gertrude Stein The Autobiography of Alice B. Toklas i Everybody’s Autobiography. Poseban interes skladateljice bio je glazbom preispitati ‘autorstvo’ tekstova u kojima Stein u prvome licu piše ‘autobiografiju’ svoje partnerice na vrlo intiman i otvoren način, odnosno, govori u njeno ime, ali joj istovremeno ‘oduzima’ ličnost. Skladateljica ovo vješto postiže, služeći se glazbom, ali i drugim umjetničkim načinima izražavanja.

Primjerice, klarinetistici i performerici Caroli Schaal dodijeljena je i glumačka uloga kojom utjelovljuje lik Alice. Ovo je posebno istaknuto u drugom broju No Writing kada govorene dijelove za pisaćom mašinom ponekad interpretira Alice, a ponekad sopranistica Jessica Aszodi (koja interpretira Gertrudu Stein) čime je istaknuto pitanje njihova identiteta.

Čitavom operom dominira nekoliko skladateljskih postupaka i načina tretiranja glazbenog materijala. Ukupno gledajući, riječ je o vrlo nježnoj i suptilnoj instrumentaciji ambijentalne, gotovo meditativne atmosfere, koja savršeno odgovara prevladavajućem vizualnom koloritu ljubičastih, ružičastih i plavih nijansi. Često ponavljanje duljih glazbenih obrazaca odvode slušatelja u svojevrsni trans i maštovit, udaljen unutarnji svijet Gertrude Stein, odnosno, Alice Tolkas. Ovaj meki, intimistički glazbeno-vizualni kolorit suprotstavlja se oštar zvuk tipkanja na pisaćoj mašini. On se pojavljuje pri samom početku opere, a slični su motivi ‘udarca’ – u obliku zrnate elektronike ili slap efekta na klarinetu – na diskretan način prisutni do samog kraja skladbe.

 

Treći glazbeni sloj je vokalna dionica, najčešće u obliku deklamirajućeg pjeva koji se često iznosi na samo nekoliko tonskih visina. Taj donekle ‘klasičniji’ pristup vokalu (bez proširenih tehnika) omogućio je savršeno razumijevanje teksta, ali i stvorio intrigantan kontrast naspram eksperimentalnije tretirane glazbene podloge delikatnih zvukova. Često korištenje ponavljajućih fraza u pjevačkoj dionici nikada ne zamara, a ovaj postupak kao da simbolizira toplinu i intimu nečega ‘poznatoga’, odnosno, prošlost, djetinjstvo, ali i metaforičan prikaz ljubavne konstante.

Klasičniji pristup vokalu omogućio je savršeno razumijevanje teksta, ali i stvorio intrigantan kontrast naspram eksperimentalnije tretirane glazbene podloge

Sopranistica Jessica Aszodi kao da je u potpunosti stvorena za ovu ulogu: ona po prirodi ima izvanrednu dikciju koja ni po čemu nije zvučala preglumljeno i usiljeno, a njezin istovremeno čist i topao vokal izvrsno se uklapa u čitavu atmosferu. Sama skladateljica pametno je odabirala kada će se govoriti, kada deklamirati, a kada pjevati, zbog čega nikada ne dolazi do zvučne zasićenosti pretjeranog korištenja vokala.

Najveći zahtjev pjevačke dionice pojavljuje se tek na samom kraju opere koji predstavlja svojevrstan vrhunac psihološke analize odnosa Gertrude i Alice. Ondje je pjevačka dionica najrazvijenija, a uz nju nastupa klarinet čijoj je dionici, općenito, posvećena velika pažnja. U ovom posljednjem broju Airplanes dionica glasa tretirana je instrumentalno, a riječ je o melodioznim i dugo držanim tonovima, što stilski stvara gradaciju kroz čitavu operu: govor – deklamacija – pjev. Dionica klarineta imitira i isprepliće se s vokalnom dionicom simbolizirajući glas Alice koja ne koristi riječi, već isključivo prati i potiho odobrava Gertrudinu emociju i vodstvo.

julie davor vincze

Posebno je zanimljiva skladateljska odluka da se u središtu opere nalazi točka za solo violončelo koja obiluje proširenim tehnikama nježnoga i uglavnom visokog zvukovlja alikvota u izvedbi sjajne Sonje Lene Schmid (Reflections). Zbog zaokruženosti forme ovaj solo mogao bi stajati i sam za sebe, no on itekako zrcali karakter čitave opere i neodvojiv je dio globalne naracije. Time je dodatno postignut već spomenut vrlo važan kriterij u operi, a to je izbjegavanje zasićenosti korištenja vokala, u čemu skladateljica uspijeva raznim spretnim skladateljskim postupcima. Uz potpunu pauzu od vokala u točki za solo violončelo, to postiže i odabirom uglavnom pripovjedačkog pjeva, ali i korištenjem pukog govora (u početnim brojevima).

Postignut vrlo važan kriterij u operi, a to je izbjegavanje zasićenosti korištenja vokala, u čemu skladateljica uspijeva raznim spretnim skladateljskim postupcima

Izborom različitih instrumenata u raznim brojevima, odnosno, citre, klavijatura, violončela, udaraljki, klarineta i dva vokala, u cijelosti je stvorena impresivna zvukovna slika. Instrumentacija je često svedena na intiman solo, duo ili trio, a bez obzira na to o kojoj je kombinaciji instrumenata bila riječ, zadržana je željena atmosfera i boja – baš poput specifičnog osvjetljenja, kao da i sama glazba zvuči u nijansama ljubičaste.

S druge strane, opera Xinsheng Davora Branimira Vinczea na drugačiji način tretira emocije. Moglo bi se reći da je i ovdje ljubav središnja emocija, no, u libretu, kojeg potpisuje Aleksandar Hut Kono, izražena je osjećajem bespomoćnosti, straha, zavisti, pa čak i bijesa. Prevladavajuća atmosfera vrlo je anksiozna, a ocrtava je često agresivna instrumentacija, zasićena elektronika, hladne scene i šokantna tematika.

Za operu Xinsheng Vincze je osvojio nagradu na 67. skladateljskom natjecanju grada Stuttgarta te je, uz operu At That Time Julie Herndon, premijerno prikazana na Muzičkom biennalu Zagreb 2021. godine.

 

Radnja počiva na dvije razine, a to je ljubavni trokut i moralna dilema u čijem se centru nalazi Anne (sopranistica Nina Guo). Anne je liječnica koja iz ljubavi prema Fan (Sonja Schmidt) spašava život Faninoj ljubavnoj fiksaciji, boksaču Andreiu (Jonathan Shapiro). Osim što Anne pati zbog neuzvraćene ljubavi, moralna dilema je u načinu na koji spašava Andreia, a to je ubrizgavanje pokusnog lijeka Xinsheng kojime ga, kako sama ističe, osuđuje na sudbinu goru od smrti.

U prvom dijelu opere jasno se može pratiti radnja; od početnog broja Opening prikazuje se za boksača kobni meč čiji se kadrovi miješaju s prošlošću, portretima troje ljubavnika u njihovu zanosu. S obzirom na veći naglasak na radnju (za razliku od opere At That Time), opera Xinsheng ovisnija je o vizualnom dijelu zbog čega je korišteno čak nekoliko lokacija za samo snimanje (podzemna garaža, priroda, auto, ‘ordinacija’ itd.)

Baš kao i Julie Herndon, i Davor Branimir Vincze majstorski ocrtava emocije glazbom, a u njegovu slučaju riječ je o glazbenom oslikavanju ekstremne razlike između brutalnosti kadrova boksačkog meča (krvavi portret) i izljeva nježnosti u prirodi (nasmijani i senzibilni portreti triju protagonista).

Vincze majstorski ocrtava emocije glazbom, a u njegovu slučaju riječ je o glazbenom oslikavanju ekstremne razlike između brutalnosti kadrova boksačkog meča i izljeva nježnosti u prirodi.

Čitav drugi dio opere zaustavlja događanja te se bavi unutarnjom personalizacijom karaktera Anne – fizička radnja ovdje je stala, no pokrenuta je emocionalna dilema posve psihički izmučene liječnice. Dominantan kadar je hladna atmosfera, portret Anne u bijeloj kuti s depersonaliziranom scenografijom i distanciranom psihom. U nastavku pratimo gradaciju i izmjenu njezinih osjećaja; razočaranje, tuga, moralna dilema, ali ipak i dalje ljubav, do postupnog rasta bijesa, ljubomore i očaja zbog onoga što planira ili mora učiniti.

Vješto ispreplitanje elektronike i stvarnih instrumenata

Nina Guo izvrsno interpretira sve ove emocije u izuzetno zahtjevnoj i kompleksnoj vokalnoj dionici u kojoj joj je gotovo čitavo vrijeme pogled uprt direktno u kameru u krupnom kadru, što je glumački izuzetno zahtjevno. Njezini krici bijesa, agonija, ali izjave ljubavi na samom kraju opere, otvaraju pitanje tko se zapravo, i u kojem trenutku, pretvara u ‘zvijer’.

Glazba čitave opere vrlo je intenzivna i vrlo prisutna u svakom pogledu, gotovo kao da dolazi iz unutrašnjosti samih protagonista. Instrumentacija je, za razliku od opere At That Time, često korištena u svojemu punom sastavu (klarinet, violončelo, udaraljke, citra i klavijature), a elektronika je toliko razvijena i bogata da je ukupno stvoren pun ‘orkestralni’ zvuk. Riječ je o vještom ispreplitanju elektronike i stvarnih instrumenata, a zbog korištenja brojnih proširenih tehnika i suptilno izrađene elektronike – čija je boja slična samim instrumentima – često se ne može otkriti koji je zvuk proizveo instrument, a koji je onaj ‘artificijelni’.

No, ono što zasigurno, uz složenu tematiku unutarnje personalizacije, ujedinjuje obje opere jest jedinstvena i u svakom pogledu izvrsna režija Heinricha Horwitza. Vrlo često, riječ je o doista hrabrim, dugim kadrovima kojima gledatelj dobiva dojam da je fizički prisutan na sceni. Statični i dugi kadrovi prikazani su vrlo estetski, ali i intimno, i to u toj mjeri da nas iz uloge promatrača približava ulozi protagonista. Vrlo se često fokus nalazi na poetičnim detaljima, primjerice, portretima u krupnom planu, bosim nogama ili isprepletenim rukama, slikarskom papiru (u slučaju At That Time), pod garaže (u slučaju Xinsheng) i sl, čime se pojačava osjećaj prisutnosti ili prisnosti.

Što je opera danas?

Obje opere primjer su koliko se ova vokalno-scenska vrsta uspjela do danas razviti. Opera Xinsheng izuzetno se približila žanru filma zbog slobodnog korištenja nekoliko različitih lokacija i fokusu na radnju. U slučaju opere At That Time radnja je manje važna, a pokretač je emocionalnost, atmosfera i dublja promišljanja.

Video ovdje ima drugačiju ulogu, odnosno, vodi gledatelja kroz nježan svijet satkan od brojnih detalja poput postepenog stvaranja jedne slike, nježnog ispreplitanja ruku, pogleda, ljubičastog osvjetljenja, što nas na jedan drugačiji način doslovno uvlači u sam narativ. I u jednom i u drugom slučaju video se pokazao kao izvrstan medij za isticanje ‘radnje’, što bi bilo nemoguće prikazati u statičnijoj kazališnoj izvedbi.

Video kao medij za operu općenito nudi zanimljiva rješenja, no također bi mogao pokrenuti rasprave, kao što je to, primjerice, pokrenula izvedba opere Berislava Šipuša Posljednji Intermezzo u rujnu 2021. godine. Unatoč tome što je ona izvedena na kazališnoj pozornici, očito je imala – za tradicionalnu hrvatsku publiku – previše ‘suvremen’ pristup, zbog čega se u određenim publikacijama postavilo pitanje je li to uopće opera.

Video se pokazao kao izvrstan medij za isticanje radnje, što bi bilo nemoguće prikazati u statičnijoj kazališnoj izvedbi

Što je zapravo danas opera, upitala sam samog skladatelja D. B. Vinczea. Njegov promišljen odgovor prenosim u cijelosti:

„Opera je danas interdisciplinarno djelo koje u fokus stavlja glazbu i ljudski glas. Sve ostalo je jako varijabilno. Namjerno sam rekao interdisciplinarno, a ne kazališno, jer je medij moje opere film, pa shodno tome nije nužno da se mora izvesti isključivo u kazalištu, ali svakako je bitno da postoji još neki ne-muzikalni elementi, kao što su svjetlost, teatar, ples, video (i tako dalje) da bi se razlikovalo od ‘čistih’ (koncertnih) glazbenih djela. Također, bitno je istaknuti da je glazba u prvom planu, jer ako nije, onda to doista može biti kazališni, plesni ili filmski komad, koji koristi (možda čak i originalno pisanu) glazbu, ali stavlja drugu umjetničku granu u fokus.

Razlikovno od ostalih multi-disciplinarnih djela s glazbom u fokusu činjenica je da ima ljudski glas, a tu opet namjerno nisam rekao pjevanje, jer ima puno suvremenih opera koje su ili čitane, ili su vokalni efekti toliko udaljeni od nekog tradicionalnog poimanja pjevanja, da smatram ‘korištenje ljudskog glasa’ kao sveobuhvatniji pojam.“

Pretjerano nastojanje da se neko suvremeno glazbeno djelo žanrovski odredi unutar tradicionalnih povijesnih okosnica način je razmišljanja onih koji i dalje žive u prošlosti, umjesto da prihvate promjene i razvitak određene glazbene vrste. Svojevrstan razvoj i nadogradnja ma koje glazbene vrste je, između ostaloga, potpuno normalna pojava tijekom čitave povijesti glazbe te je zbog toga neobično što se isključivo djela današnjeg doba tretiraju kao izuzetak. Odnosno, pretjerano se i nepotrebno preispituju.

I dalje postoji nesigurnost i neznanje spram istupa u suvremenost.

Opera današnjeg doba postepenim razvojem, pristupom skladanja i novim tehnikama može samo biti obogaćena, i suludo je propitivati je li to uopće opera samo zato što su u nju uklopljena ‘nova’ izražajna sredstva. Umjesto da se ta tendencija poimlje kao nešto pozitivno, i zapravo kao jedino ‘stvarno’, i dalje postoji nesigurnost i neznanje spram istupa u ‘suvremenost’.

Štoviše, neprestanim etiketiranjem današnje glazbe epitetima poput ‘suvremena’, ‘nova’ i slično ova se glazba automatski odvaja od ostale glazbe. I upravo ta manira, koju i osobno koristim iz navike, čini ‘suvremenu glazbu’ već i pojmovno stranom, ako ne i strašnom, iako upravo današnja glazba, kao što je u slučaju ovih opera, može biti vrlo bliska današnjem slušatelju zbog svoje otvorenosti, slobode i ljudskosti.

Bez obzira na to, opere D. B. Vinczea i Julie Herndon (a pogotovo opera Posljednji Intermezzo Berislava Šipuša) imaju i srž ove povijesne glazbeno-scenske vrste (ako se već sve mora staviti ‘u pravi koš’), a to je, kako je sam Davor istaknuo, glazbu i ljudski glas, čemu se može dodati i treća značajka, a to je jasan narativ. Sve je ostalo varijabilno i prema tim varijablama treba biti otvoren.

Upravo današnja glazba, kao što je u slučaju ovih opera, može biti vrlo bliska današnjem slušatelju zbog svoje otvorenosti, slobode i ljudskosti.

Moglo bi Vas zanimati