Osvježavajuće staromodno
Ante Jeličić Quintet: Da-Du
Povijest jazza je, možda i više od bilo koje druge glazbe, povijest heroja – glazbenika koji su označili svoja vremena i sredine, postavljali paradigme te, na kraju, doživjeli nešto gotovo nalik apoteozi. Diskusije o njihovim kultnim izvedbama, analiziranje njihovih sola i, ponajviše, (opsesivno) preslušavanje njihovih diskografskih izdanja – sve redom izaziva određenu vrstu reverencije. Tu je reverenciju očito osjećao i klavirist Ante Jeličić kad se zajedno sa svojim kvintetom upustio u pripremanje svog drugog autorskog albuma, naslovljenog Da-Du (Dallas Records, 2023.).
View this post on Instagram
Ako većina hrvatske suvremene jazz glazbe spada u klub Nublu u njujorškom East Villageu, Da-Du bi se onda mogao smjestiti u Greenwich Village i originalni Blue Note. Ili možda u pariški (Le) Blue Note? Osim što nijedna od Jeličićevih skladbi (a posebice šesta, naslovljena Ballad) ne bi, ni zvukom ni kvalitetom, pretjerano iskakala iz glazbene kulise Tavernierova filma ‘Round Midnight, ima nešto u tome da se u moru albuma bespovratno obojanih zvukom fusiona pojavi jedan koji se ovako dostojno naslanja na tradiciju bebopa i hard bopa, poput Dextera Gordona koji se vraća u New York sa svoje pariške ekskurzije.
… ima nešto u tome da se u moru albuma bespovratno obojanih zvukom fusiona pojavi jedan koji se ovako dostojno naslanja na tradiciju bebopa i hard bopa
Kažu da ne valja suditi knjige po koricama, ali i da iznimke čine pravilo. Da-Du već od korica jasno i glasno evocira svoje uzore; crno-bijela fotografija čiji je autor Aleksandar Bonačić pogađa samu srž, esenciju onodobnog jazza – glazbenika i dim njegove cigarete – a s njom se sjedinjuje grafičko oblikovanje (za koje je zaslužan Dino Santaleza) i tvori dojam da je ovaj album svojevrsna vremenska kapsula, poput izgubljenog izdanja Blue Note Recordsa izvučenog iz vlastitog vremena i otkopanog nekih sedamdesetak godina kasnije i kojemu se nimalo ne biste začudili da nekim slučajem na njega naiđete listajući rabljene jazz vinile u Freebirdu (kad bi imao vinil izdanje).
View this post on Instagram
Osim samog Jeličića, ostatak kvinteta sačinjavaju Valdemar Kušan (truba), Miro Kadoić (saksofon), Bojan Skočilić (kontrabas) i Adriano Bernobić (bubnjevi). Osim što je zaslužan za sve kompozicije i aranžmane na albumu, Jeličićev je pijanizam ovdje iznenađujuće suptilan i nenaglašen, a glavnu riječ u većini slučajeva – i duhu bebopa – imaju Kušan i Kadoić, čija je međuigra zapravo i okosnica većine skladbi na albumu.
Skladbe krase konciznost i jasne konture te su njihove harmonijske progresije (osim što mjestimice koketiraju i s post-bopom) izrazito podatne za improvizaciju, što prije spomenuti trubač i saksofonist itekako iskorištavaju, ali nikad prenaglašeno ili napadno. Njihova sola na cijelom albumu inventivna su, ali i odmjerena, s jasnim trajektorijama te puna respekta prema zakonitostima (pod)žanra.
Jeličićeva nenametljivost možda se dâ iščitati i iz činjenice da album otvara skladba simboličnog naziva Miro’s Tune. Miro Kadoić, osim što je okretan i fleksibilan saksofonist finog tona, je i ono što bi Amerikanci nazvali „a real student of the game“ – vrhunski poznavatelj idioma i ljudi koji su ga oblikovali, u ovom slučaju ponajviše Jackieja McLeana. Već početna, ,,njegova stvar“, omogućila mu je da se iskaže solistički u maniri ne samo McLeana nego i prije spomenutog Dextera Gordona, a za njim ne kaska ni Valdemar Kušan u čijoj se poetici ovdje mogu čuti primjese zvuka Freddieja Hubbarda, ali i pokoji uspon k gubilištu á la Miles Davis.
Miro Kadoić, osim što je okretan i fleksibilan saksofonist finog tona, je i ono što bi Amerikanci nazvali „a real student of the game“ – vrhunski poznavatelj idioma i ljudi koji su ga oblikovali
Nakon skladbe Black Deer, čija je okosnica Jeličićićeva silazna, walking dionica, Kušanova i Kadoićeva međuigra opet dolazi u prvi plan u dvjema zaigranim skladbama Happy Isil Blues i naslovnoj Da-Du. Značajan dio ove jednadžbe, dakako, su i Bojan Skočilić i Adriano Bernobić koji grooveove isporučuju kao na pokretnoj traci u ovih osam pjesama i četrdesetak minuta, koliko traje cjelokupni album. Istini za volju, jedina prava mana Jeličićeve vizije za album je mali tj. praktički nepostojeći prostor dan Skočiliću i Bernobiću da se solistički ,,razmašu“.
Naslovnu skladbu slijedi možda najuspjelija ,,prava“ hard bop numera albuma, naslovljena Knight and Anne, u kojoj intenzitet koji Kušan i Kadoić grade gotovo kao da ne posustaje te se njihovim vratolomijama u jednom momentu pridružuje i sâm Jeličić. Svaka sila izaziva protusilu pa tako Bernobić palice zamjenjuje metlicama, a razjarenost zamjenjuju intimnost i kontemplativnost u obliku prije spomenute skladbe Ballad, u kojoj i Skočilić nakratko ,,dođe na svoje“.
Kvintet album završava s dvije interesantne skladbe. Heroin je za moj ukus najzaokruženija kompozicija, čija tema duže od svih drugih ostaje u uhu, a sadržava i Jeličićev impresivan solo. Završna je ,,stvar“, Driving End, s druge strane zanimljiva po tome što Kušanove i Kadoićeve improvizacije krasi jedna možda neočekivana misaonost i suptilnost, dok Skočilić sa svojom pokretnom bas linijom izaziva ozbiljan stank face.
Heroin je za moj ukus najzaokruženija kompozicija, čija tema duže od svih drugih ostaje u uhu, a sadržava i Jeličićev impresivan solo
Bitan dio auditivnog dojma ovog izdanja svakako je i produkcija koju potpisuje Rok Lopatič, dok je za master zaslužan Miro Prljača. Album karakteriziraju toplina i određena zamućenost koje su očito rezultat pokušaja približavanja zvuka onom zvuku, zvuku prošlosti, zvuku koji svi volimo, bez obzira na to što je on zapravo produkt tehničkih nesavršenosti tog vremena. To stremljenje nije stopostotno uspješno – nerijetko je, primjerice, zvuk činela suvišno prigušen, dok je drugdje zvuk bas bubnja praktički samo implicitan. Ipak, radi se o uistinu malim zamjerkama u kontekstu cjelokupne zvučne slike albuma koja je uglavnom vrlo dobra, pogotovo kad se uzme u obzir činjenica da kod ovakvog izdanja produkcija zauzima posebno mjesto u umjetničkom oblikovanju.
Zato stavite na glavu dobar par slušalica i uživajte. Ako imate kakvo cijevno pojačalo, još bolje. Jer su Jeličić i ekipa kraj godine začinili s jako dobrim i, ma koliko god to paradoksalno zvučalo, osvježavajuće staromodnim izdanjem kakvih je na ovim prostorima sve manje.
