Berislav Šipuš: Pasija

Posljednje izdanje edicije Ligatura, novije serije nosača zvuka iza koje stoji suradnja HRT-a (i njezine Radne jedinice Glazba) i Hrvatskoga društva skladatelja (Cantus d.o.o.), obuhvatilo je još jedan veliki projekt autora čiji se opus posljednjih nekoliko godina okrunio velikim glazbenim(scenskim) vrstama. Nakon opere Posljednji intermezzo (2021.), najvećega projekta tadašnjega Biennala, skladbom Pasija, za soliste, govornika, mješoviti zbor i instrumentalni ansambl, Berislav Šipuš preusmjerio je svoj fokus još jedanput prema sakralnim temama.

Prije toga, sjetimo se, Šipuš je 2009. godine, na poticaj osnivača Osorskih glazbenih večeri, Danijela Marušića, dao svoju viziju zaključka Papandopulove do tada nedovršene Osorske trilogije, kroz oratorij Osorski plač, objavljen u notnome izdanju Cantusa tri godine kasnije.

Odluka da se djelo snimi i izda na nosaču zvuka samo je dodatno potvrdila i učvrstila status koje si je ono već sada priskrbilo kao iskaz „kreativnoga potencijala sredine: autorske i izvođačke“, što edicija Ligatura snažno podcrtava u svojoj misiji

Inače, Pasija je bila naručena za vrijeme Šipuševa ‘mandata’ rezidencijalnoga skladatelja ansambala HRT-a, a pratila ju je ponešto nesretna izvođačka sudbina: naime, dva je puta praizvedba tijekom pandemijskoga razdoblja bila otkazivana, da bi konačno u ožujku 2022., dvije godine nakon svojega završetka, djelo bilo praizvedeno, i okrunjeno hvalospjevima kritike. A uslijedile su u istoj godini i dvije prestižne nagrade za ovu uspješnicu: Nagrada Vladimir Nazor Republike Hrvatske za najbolje umjetničko ostvarenje na području glazbe u 2022. te Nagrada Boris Papandopulo Hrvatskoga društva skladatelja za autorsko stvaralaštvo na području ozbiljne glazbe za 2022. godinu.

Uz sve navedeno, odluka da se djelo snimi i izda na nosaču zvuka samo je dodatno potvrdila i učvrstila status koje si je ono već sada priskrbilo kao iskaz „kreativnoga potencijala sredine: autorske i izvođačke“, što edicija Ligatura snažno podcrtava u svojoj misiji.

Nepromijenjeni izvođački sastav za ovu je snimku djelo izveo u HRT-ovu Studiju Bajsić: sopran Monika Cerovčec i mezzo Martina Gojčeta Silić, zatim tenor Roko Radovan, bas Marko Špehar te govornik Sreten Mokrović. Uz zbor HRT-a, glazbene snage predvodilo je violončelo u izvedbi Branimira Pustičkog, zatim Mirjana Krišković i Veronika Ćiković na harfama; udaraljke su povjerene Hrvoju Sekovaniću, Šimunu Matišiću, Marku Mihajloviću te Franu Krsti Šercaru.

Udaraljkaš Hrvoje Sekovanić na praizvedbi Pasije // foto: Jasenko Rasol / HRT

Četrdesetak minuta glazbe sabijeno je u dramaturški i tematski okvir križnoga puta, za koji je sam skladatelj pojasnio da ga se ne treba promatrati isključivo vezano uz značenje i smrt Krista, nego se temu pasije, kako ju Šipuš vidi i oblikuje, ima pojmiti kao iskustvo koje svi kao pojedinci, ali i društvo dijelimo, koje uvijek iznova, na ovaj ili onaj način, proživljavamo i nadilazimo. A to je prva točka uspjeha koju u njegovoj Pasiji vidim kao ostvarenu: stanovita univerzalnost koja se na glazbenome polju reflektira u spoju tradicionalne (i već mnogo puta tematizirane) priče i suvremenih skladateljskih rješenja, ali i na razini sižejnog, za koje je Šipuš posegnuo za u svom opusu već prokušanim principom prepleta glazbe i poezije.

Njegova je Pasija u punome smislu – njegova, ona spaja teme univerzalnog i pojedinačnog, u spregu dovodi metaforičko i realno, ali više od svega, ona međusobno približava one sfere koje su Šipušu intimno bitne – sferu glazbe i sferu riječi.

Dramaturški je okvir ovdje ojačan riječju: ‘klasičnim’ pasijskim nizom slika, odnosno, postaja, Šipuš nas kroz taj narativ vodi stihovima pet hrvatskih pjesnik(inj)a i autora: to su Vesna Krmpotić (čija je grandiozna zbirka 108×108, a poglavito njezine pjesme-molitve, u Pasiji izvanredno reflektirala tematska čvorišta pojedinačnih postaja), zatim Jure Kaštelan, Vlado Gotovac, Antun Branko Šimić te Sead Alić (filozof i književnik, koji je, kroz blizak rad s Berislavom Šipušem, osim kroz vlastite stihove, bio važan suputnik u projektu i zbog bavljenja temom „religijskih svjetova“, kako bilježi Marija Saraga u pripadajućoj tekstualnoj knjižici).

Nije riječ o ‘slijepome’ praćenju stihova pa ni biblijskoga narativa, a zamjećuju se i autorove intervencije na poetskome planu …

Ipak, nije riječ o ‘slijepome’ praćenju stihova pa ni biblijskoga narativa; Šipuš primjerice svojega Krista uobličuje dvojako, kroz ulogu vrhunaravnoga govornika ali i kroz tenora solo, kao ovozemaljskoga bića, nositelja svih ljudskih patnja, a koji nam se obraća kroz neke ‘dodane’ slike, uglavnom one koje uokviruju put pasije. Izdvojit ću ovdje obojicu izvođača, apsolutno superiornih u svojim izvedbama: Sreten Mokrović kao govornik te tenor Roko Radovan.

Zamjećuju se i autorove intervencije na poetskome planu pa je tako slika Kristova padanja pod Križom (prvi put) ostvarena prema poemi A. B. Šimića Izgubljen, uz izbacivanje pojedinačnih stihova, ali i poneke promjene unutar versi. Intervencija, odnosno sada već jedan od zaštitnih znakova Šipuševe autorske poetike, šum i besmisao, pronašli su svoje mjesto – ovdje ipak sasvim smisleno i znakovito – kao jezik Kule babilonske. Besmisleni slogovi, čiji se smisao u Pasiji nekako pronalazi u primordijalnim ritmovima i njegovim pravilnim uzorcima, još je jedan bezvremeni simbol boli, stradanja i patnje, kojemu Šipuš nadjenjuje problem nerazumijevanja kao njegovu genezu. Ponovno, i taj je princip primjenjiv i aktualan mimo bilo kakve vremenske odrednice.

Besmisleni slogovi, čiji se smisao u Pasiji nekako pronalazi u primordijalnim ritmovima i njegovim pravilnim uzorcima, još je jedan bezvremeni simbol boli, stradanja i patnje, kojemu Šipuš nadjenjuje problem nerazumijevanja kao njegovu genezu

I glazbeni je plan Pasije slagan kolažno, odgovarajući ideji pojedinačne slike i nastojeći ju dodatno plastično iznijeti. Od toplih zborskih dijelova (primjerice, Molitva, praćena violončelom, i sjajno zvučno izbalansirana na snimci), zatim deklamativnih solističkih sekvenci  (slika Osude u izvedbi vibrantnoga basa Marka Špehara), zborskih ‘gužvovitih’ linija koje evociraju gotovo kakvu plemensku zvučnu estetiku, pa do belcanto odsječaka (za koji velika pohvala ide svoj toplini soprana Monike Cerovčec, posebno dojmljivo iznesenog, a na snimci s harfom harmonično podešenog).

foto: Jasenko Rasol / HRT

Pasija Berislava Šipuša skladba je koja se sluša u jednome dahu (druga značajna točka uspjeha koju djelu pripisujem), kao jedna velika slika dramaturškoga rastera čija sjecišta imaju neprekinuti tijek, bez obzira na sve ‘interpunkcije’ na putu. Naime, iako nominalno ostvarena u tri dijela (koja u svojemu tekstu Marija Saraga spominje, ali ja ih, doduše, ne detektiram, bilo na glazbenoj ili pak sižejnoj ravni), ona je u izvedbi ipak jedno jedinstveno tijelo, koje i bez svoje narativne artikulacije u svojoj glazbenoj zamisli već može iznijeti mnogo za jedno žedno slušateljsko uho.

Pasija Berislava Šipuša skladba je koja se sluša u jednome dahu, kao jedna velika slika dramaturškoga rastera čija sjecišta imaju neprekinuti tijek, bez obzira na sve ‘interpunkcije’ na putu

To su, u konačnici, i ponajbolji razlozi za opravdati ovo Ligaturino izdanje, za dati mu najveću moguću preporuku i poželjeti sretan put. Jer su, s punom vjerom, osim autora i cjelokupnoga izvođačkog korpusa, to uspješno učinili i Marijana Begović, tonska snimateljica, te Krešimir Petar Pustički, zadužen za glazbenu produkciju i mastering.