07
stu
Recenzija

Zna li itko tajnu srca?

BluVinil: Prokletstvo drugog albuma?

bluvinil, zna li itko tajnu srca

BluVinil /Promo

share

Što je prokletstvo drugog albuma donijelo BluVinilu?

Prokletstvo drugog albuma rezervirano je za sve ozbiljne po pitanju glazbenog stvaranja, prvi preduvjet dugovječnosti i svojevrsni državni ispit kojim potvrđuješ diplomu stečenu prvijencem. Breme drugog albuma teže nose oni koji osvoje publiku, a onda kritiku jer potrebno je više doli ispuniti postavljena očekivaja  – treba li ih nadići.

Drugi album definira poetiku benda i, ili potvrđuje estetiku glazbenika, ili traženjem u novom zvuku odstupa od debitantskog, a time je rizik zadržavanja i privlačenja publike veći.

Točno dvije godine od prvijenca Apaši objavljenog u jeku pandemije, pop-rock bend BluVinil vraća se s nasljednikom Zna li itko tajnu srca? u društveno povoljnom trenutku koji ih može potvrditi kao ozbiljan bend ili slomiti kao još jedno od prolaznih imena zaigranih u studiju u vrijeme glazbene hiperprodukcije.

Je li BluVinil uspio?

Premda bih mladog vokala Mateja Nakića volio poštedjeti autorsko-izvođačkih usporedbi i slušati ga u izolaciji, kao i sa svime iz svakodnevice koja nije nikakav vakuum, funkcioniramo po principima referenci. Tako je nemoguće ne primijetiti stilske utjecaje i sličnosti Alexa Turnera (Arctic Monkeys), kao i mladih Nene Belana ili Davorina Popovića (pa čak i Gibonnija), što će biti upravo jedan od onih kodova revivala.

No mladi pjevač – oprostit će mi mitomanijaci (ili pak neće) – u odnosu na spomenute vokalne uzore pokazuje od njih veću težnju razigranosti vokalom koji je najčvršće vezivno tkivo albuma. Nakićeva vokalna fleksibilnost mogla bi se prvoloptaški tumačiti i kao razmetanje, no paleta uzoraka nastala iz istraživanja vlastitih kapaciteta sugerira njegovu sklonost ilustriranju emocije sugerirane napisanim stihovima.

Teksturiranjem vokala uspješno oblikuje patos u svom autorskom uvjeravanju u vinjetiranju svakodnevnih promišljanja. Drugim riječima, sentimentalna, ali razrađena poezija više je od lirskog predloška jednostavne tematike.

Naglašavanjem samoglasnika (posebice erotiziranjem glasa L), nježnim, a opet muževnim artikulacijama i brojnim točkama vokalnih izmjenama, autor uvjerljivo kompenzira žanrovske klišeje instrumentala i stavlja fokus na svoju glas i lirsku poruku. A stihove kao autor, pohvalno i osvježavajuće, ne oblikuje formulaičnim, predvidljivim rimama, nego i ovdje pokazuje zrelost kakvu ni mnogi veterani scene nisu pokazivali tijekom cjelokupnih karijera.

Bez banalnog ili otrcanog rimovanja na tragu krava-trava ili predvidljivih lirskih kombinatorika, Nakićeve su uglazbljene vinjete ekspresionistički teksturirane. Volio bih čuti samostalni sirovo-akustični repertoar ovog grlenog vokalista, a s obzirom na njegove senzibilitete i teatralnost u izvedbi, to je samo pitanje trenutka.

Prizvukom velikih pop vokala prošlosti, BluVinil kroče u trendovski teritorij nostalgije koji dodatno podvlače instrumentalni obrasci popa i rocka osamdesetih. Kao što rekoh – kao ni popularna regionalna synthwave imena –  ni oni nisu lišeni klišeja, ali ne mogu ni biti jer svoj zvuk namjerno kolažiraju konvencijama snažno definiranog i to bez produkcijskih šavova ili posrnuća. Za to je ponovno zaslužan producent Antonino Šimić (Greenwood Studio).

Album je kao takav dosljedan zvuku postavljenom na prvijencu, ali odmaknut dozrelim muziciranjem, što je to slučaj i sa spomenutim stihoklepstvom i vokalnom izvedbom. Kao što oni vokalno album čine konzistentnim i koherentnim, koheziju postiže kljavama i gitarama kao temeljnim vezivnim tkivom instrumentala. I unatoč eklektičnosti zbog koje album nema dosadnih postaja, instrumentarij mu održava konzistenciju.

Zvukovni je pejzaž oblikovan kao serpentina, gradacija brdovitim krajem sa svojim dinamičkim vrhuncem pri polovici albuma, s kojeg lagano krstarimo prema samom kraju prema umirujućem finalu koje je zakucano grandioznom kodom. Odgovora na naslovno retoričko pitanja, dakako, nema, ali dramatičnim elektroničkim orguljama – za uzvišeniji ugođaj – potencijalno nas Blu Vinil pozdravlja uz proustovski učinak madeleinovog kolačića. Ne pronalazimo jasan odgovor na pitanje o tajni srca, ali trenutačno smo bačeni u neki prošli trenutak tople sjete.

Najveća zamjerka novoj generaciji jest sklonost podređivanju svojih albuma formatima streaming servisa gdje je rijetkost da LP (dugosvirajući uradak) potraje duže od 45 minuta. No BluVinil ne grle nikakve digitalne trendove nauštrb cjelovitosti djela, nego nude konkretan album, a ne EP od deset mini-postaja za slušanje između dućana i stana.

I stoga se moramo odgovoriti na početno pitanje: je li BluVinil uspio skinuti prokletstvo drugog albuma? Ako je suditi po ključu teksture, onda je svaka razina albuma Zna li itko tajnu srca? teksturirana: od postupka pisanja stihova, njihova oživljavanja uvjerljivo snažnim i iskrenim vokalima frontmena, kao i glatkoćom zvučne slike.

Sentimentalistički album time sugerira svoj konačni live potencijal jer nerijetki grandiozni aranžmani kombinirani s ekspresivnim vokalom Mateja Nakića čiji su inteligentni, a istovremeno romantični stihovi vape za scenskom interakcijom. Ne bih htio skakati pred rudo, ali ne sjećam se mladog benda čiji sam već drugi album pri slušanju mogao ovako zamisliti kako se izvodi uživo s pozornice Doma sportova ili Arene u budućnosti.

Moglo bi Vas zanimati