Bonačić/Corvino/Lipić

,,Od prvog dana kad smo se Viktor, Filip i ja upoznali, shvatili smo da moramo snimiti album i to samo nas trojica. Nemamo ništa protiv bubnjara, naravno, ali želimo da se taj ritam manifestira na jedan drugačiji, opušteniji način.“

Ovako je dubrovački saksofonist i flautist Ivan Bonačić opisao novi album kad smo zadnji put razgovarali prije nekoliko mjeseci. Nakon par odgoda, album je konačno tu, jednostavno nazvan Bonačić/Corvino/Lipić (Geenger Records, 2024.). Snimljen u obliku trija – uz Bonačića, tu su još gitarist Filip Gavranović, ,,pravog imena“ Pippo Corvino, i klavijaturist Viktor Lipić – album umnogome nastavlja trajektoriju Bonačićeva dosadašnjeg stvaralaštva. Međutim, za razliku od Krakena i Dream Aviaryja, na ovome albumu uz Bonačića skladbe potpisuju i Corvino i Lipić, u čijem je kućnom studiju i snimljen, dok editing i mix potpisuje Corvino, a za master je zaslužan Bobo Stanišić.

Lako bi se moglo činiti kako bi ova tripartitna koncepcija potencijalno mogla narušiti unificiranost glazbenog materijala na albumu, ali već nakon prvog slušanja jasno je kako nipošto nije tako; trojac na svih šest skladbi i tri improvizacije, sve skupa u trajanju od trideset pet minuta, zvuči složno, sjedinjeno i ujednačeno. Ipak, njihovi individualni temperamenti u toj su kombinaciji itekako zamjetni i nesputani. Izostavljanje bubnjeva iz cjeline rezultiralo je specifičnom teksturom koja, istini za volju, neće biti za svakoga. Ne bojte se: i dalje je to jazz, samo malo drukčiji, suptilniji, intimniji, bez prenaglašene bombastičnosti.

Počevši od Corvinove autorske skladbe Backwater, s Lipićevim uvodom koji vraća u djetinjstvo evocirajući zvukove glazbene kutije, u startu definira auditivnu atmosferu albuma kao sanjivu, lagodnu, a opet zaigranu. Na Corvinovu temu, pjevnu i melodičnu (što se za suvremeni jazz ne može uvijek reći!), vrlo se brzo nadovezuje Bonačić na flauti, tvoreći jednu takoreći maglovitu zvučnu sliku koja poziva na ćuljenje ušiju, na istraživanje onoga što se krije ispod površine. Njegov ton je topao i zaobljen te na momente podsjeća na onaj Joea Farrella iz vremena kad je svirao s Chickom Coreaom. U tu se jednadžbu uključuje i Lipić na Hammond orguljama, dok se Bonačić i Corvino izmjenjuju s imaginativnim, a opet pitkim solima.

Ne bojte se: i dalje je to jazz, samo malo drukčiji, suptilniji, intimniji, bez prenaglašene bombastičnosti

Ivan Bonačić / Foto: Matej Grgić

Ritamski je nešto određenija druga skladba, Rivulet, koju potpisuje Viktor Lipić. Ujednačeni tok naslovnog potočića u Corvinovoj dionici tako nadopunjuje Lipić, koji na Rhodesu možebitno evocira klavijaturističke introdukcije prije spomenutog Chicka Coreae s nekih od kultnih izdanja Return to Forevera, dok Bonačić ovaj put u ruke uzima tenor (saksofon) i ilustrira nešto drukčiji ton, vedar te baršunast. Nastavno, njegova autorska skladba, Fading, poetikom se umnogome naslanja na njegove solo albume. Riječ je o skladbi koja je istovremeno zakučasta i pristupačna, odmjerena i eksplorativna, spora, ali ne i troma te jasnih formalnih obrisa.

B stranu albuma otvara skladba Cat’s Paw iz pera Viktora Lipića, inače za moj ukus najuspjelija ,,stvar“ na albumu. Naslovna mačja šapa u ovom se slučaju očituje u finom, mačkastom prikradanju u obliku suptilnog ritamskog pulsa u Lipićevoj dionici koji momcima služi kao temelj za zaigrano nadopunjavanje; u Corvinovoj dionici autor ovih redaka čuje primjese poetike Pata Methenyja, dok je za Bonačića referentna točka, čini se, Joe Henderson, ali your mileage may vary.

Naslovna mačja šapa u ovom se slučaju očituje u finom, mačkastom prikradanju u obliku suptilnog ritamskog pulsa u Lipićevoj dionici

Druga Bonačićeva skladba na albumu naslovljena je Rays of Hope; radi se o skladbi koju karakteriziraju vedrina i optimističnost, naročito u njegovoj flautističkoj dionici, dok Lipić i Corvino ,,zamračuju“ stvar nekolicinom interesantnih odabira harmonija. Od tih zraka nade, jedna je svakako i Lipićev solo, inventivan i razveden, iako, kad bih morao navesti neku zamjerku, možda nedovoljno zaokružen.

Cjelinu albuma zaokružuje Corvinova skladba Tilia. Kao i kod skladbe Backwater,  riječ o skladbi pogonjenoj finom, pamtljivom melodijskom i harmonijskom okosnicom podatnom za improviziranje, što sva trojica itekako koriste. S obzirom na oblikovanje materijala, Tilia bi se mogla smatrati svojevrsnom rekapitulacijom svega već rečenog albumom, poput mašne na jednom ovako zaokruženom daru.

Osim skladbi, album sadržava i tri prije spomenute improvizacije koje prožimaju album poput zlata u kintsugiju. Traju kratko, nenametljive su, a opet bogate raznovrsnim materijalom, iako možda blago nedorečene pa se na preliminarnom slušanju lako zapitati zašto su one uopće tu; njihov doprinos postaje jasniji tek u naknadnim slušanjima.

Tilia bi se mogla smatrati svojevrsnom rekapitulacijom svega već rečenog albumom, poput mašne na jednom ovako zaokruženom daru

Za ta naknadna slušanja album je izrazito zahvalan; štoviše, poetika trojice glazbenika zapravo i poziva na neku vrstu close readinga. Intimnost koju su postigli – svakako zahvaljujući i nekim odabirima u produkciji koji daju zvučnoj slici albuma i, uvjetno rečeno, rustikalnost – jednostavno zahtijeva udubljivanje i zaranjanje ispod površine, ispod pjevnih melodija. Da budem iskren, tijekom slušanja sam se koji put uhvatio u pomisli da albumu možda nedostaje neka energičnija, frenetičnija skladba koja bi unijela jednu dozu kontrasta u ovu cjelinu. Međutim, to bi, s obzirom na intenciju autorâ, vjerojatno imalo efekt suprotan željenom te bi potencijalno nasilno trgnulo slušatelja iz sanjive, gotovo komorne atmosfere koju su Bonačić, Corvino i Lipić zamislili te isporučili ovim izdanjem.