Borghesia: Ljubav je hladnija od smrti

Vinil, album, remasterizirano i uopće prvo hrvatsko izdanje albuma – kao prava pravcata LP ploča, izdavač Dallas Records, proljeće 2024., stvoreno i snimljeno 1983.-1984. u ljubljanskom studiju Top Ten, a objavljeno prvotno u Ljubljani 1985. za FV Založba/Toto Alle Prese Coi Dischi, od 1985. do 2024. Ljubav je hladnija od smrti doživjela je nekoliko izdanja u bivšoj Jugoslaviji, SAD-u, Slovačkoj i Sloveniji te konačno u Hrvatskoj

Borghesia – Ljubav je hladnija od smrti

Naravno da sam itekako dobro znao za Borghesiu u svakodnevici osamdesetih. Zagreb, Beograd, Ljubljana i Rijeka imali su osamdesetih svoje nove valove više, a manje punka (ako ga je na kraju priče uopće bilo kako treba, osim zasigurno u Rijeci). Ljubljana je bila posebna enklava moderne, autentične umjetnosti i imala je i jedan veliki punk band – Pankrti.

Buldožer? I Marko Brecelj?

Super priče, priče za sebe, koje ću ponoviti i obnoviti čim se ukaže neko reizdanje ovih velikih umjetnika.

Vrijeme je posvetiti se Borghesiji, koja se u Ljubljani pojavila u isto vrijeme kad i Laibach. Ako je itko iz regije u kreativnom i bilo kom drugom pogledu uspio u svijetu, onda su to Laibach i Borghesia.

Što je najzanimljivije, članovi tih bendova, skoro klinici, došli su u Ljubljanu iz manjih urbanih sredina Slovenije (Laibach iz rudarskog Trbovlja) i Hrvatske (Borghesia iz Pule; starorimska baština, brodogradilište, bivša utvrda austrougarske ratne mornarice, filmski festival….).

Nisu oni nabasali, slučajno su se našli u Ljubljani.

Puljani Aldo Ivančić i Dario Seraval (Borghesia) došli su u Ljubljanu studirati sociologiju i filozofiju, a Dejan Knez baviti se umjetnošću, točnije slikarstvom (otac mu je bio čuveni slovenski slikar); upravo on je utemeljio i Laibach.

Glede Kneza pametnom dosta.

I Knez i Ivančić i Seraval imali su – među ostalim – nadahnuće, poticaj iz jednog kabarea ili, bolje rečeno, cafea Cabaret Voltaire u švicarskom gradu Zürichu 1916. godine.

Na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine prošloga stoljeća Ljubljana je bila pravo grotlo mladih umjetnika, blago rečeno nekonvencionalnih, avangardnih i apsolutno radikalnih, sklonih ultimativnom eksperimentiranju i rušenju svih tabua, uključujući i seksualne. Kao što su bili umjetnici koji su se okupljali 1916. u cafeu Cabaret Voltaire u Zürichu.

Cabaret Voltaire bio je poput mnogih europskih kabarea mjesto artističke zabave, jela, pića i stvaranja novih umjetnosti. Novih pogleda na svijet, život i – prije svega – umjetnost. Tu je stvoren i svijetu obznanjen – dadaizam! DADA!

Usred Europe u neutralnoj Švicarskoj oko koje je bjesnio Prvi svjetski rat.

U Zürichu i Švicarskoj ove izbjeglice, umjetnici, osjećali su se kao u nekom zatvoru, ali to je utemeljiteljima cafea Cabaret Voltaire – Hugu Ballu, njemačkom pjesniku (uveo „zvučnu poeziju“) i njegovoj svekolikoj družici (i supruzi), njemačkoj pjesnikinji i izvedbenoj umjetnici Emmy Hennings – dalo ideju za stvaranje dadaizma.

Osnova je bila negiranje postojeće umjetnosti, rušenju starih načela i „ismijavanju vječne ljepote“. Antagonizam i prava pobuna išli su čak do toga da su se služili svim sredstvima pa čak i stavom da treba biti i protiv dadaizma: „Istinski dadaizam je i protiv dadaizma!“

Sve je to poteklo iz cafea Cabaret Voltaire, koji su nazvali po čuvenom francuskom misliocu i središnjoj figuri prosvjetiteljstva 18. stoljeća, Voltaireu.

Ekipa umjetnika okupljenih oko Balla i Henningsove pojavila se s idejama negiranja ustaljenih vrijednosti nekako u isto vrijeme kad i ruski avangardisti na čelu s Kazimirom Maljevićem. Ruski suprematisti zalagali su se za prevlast čistog osjećaja umjetnosti pa su negirali i Picassa kao novu umjetnost.

Početkom sedamdesetih godina, presudno nadahnuti umjetničkim postavkama nastalima u cafeu Cabaret Voltaire u Zürichu šezdeset godina ranije u Sheffieldu u Engleskoj pojavljuje se grupa umjetnika i naziva se Cabaret Voltaire. U stvaranju glazbe (a iz Grada čelika!) nisu htjeli koristiti ništa od organskih instrumenata nego samo elektroničke, koje su sami ‘sklepali’ od odbačenih dijelova raznih naprava. Dok nisu bili u mogućnosti imati profesionalne. Brzo su privukli pozornost radoznale javnosti, diskografa i koncertnih promotora te izvršili ogroman utjecaj na desetine drugih elektroničkih bendova koje su nazivali i industrial rockom.

No to je najmanje važno.

Žanrovski nazivi i etikete

Bitno je da su Cabaret Voltaire bili jednim od najvećih inspiratora (ne samo) Borghesije, koja je postala važnim dijelom ljubljanske i svjetske kontrakulturne scene. Bili su protiv svih autoriteta i tabua.

Opće je poznato da je Borghesia svoju estetiku stvorila na onome što je bilo zabranjeno, tabuizirano i potisnuto. Zanimljivo je da su u početku bili opsjednuti videom, da su čak htjeli djelovati samo kroz videouratke, a ne diskografski i koncertno. Htjeli su biti videobend. Odjeknuli su ne samo u Sloveniji i ostalim dijelovima bivše države, nego i u svijetu.

Kultni New Musical Express pisao je: „Borghesia ugrađuje elektrode u vaše sljepoočnice i izlazi mračno orwellovsko proročanstvo.“

Evening Standard: „U isto vrijeme rezistentna, grčevita i kompulzivna, njihova glazba pokazuje put kojim bi trebala ići dobra plesna glazba. Pumpajući ritam i snaga željezne šake. Opći su napad na slušna osjetila.“ Melody Maker: „Borghesia postoji unutar vlastitte dihotomije: između samonametnutih krutosti i pronađenih sloboda.“ A zagrebački Start će proročanski: „Ovaj album Ljubav je hladnija od smrti je produkt s mišlju osamdesetih na devedesete.“

Ovo je bilo dalekometno, ali barem za mene danas, 2024., četrdeset godina od nastanka, kratko za dvadesetak godina.

Nakon aktualnog preslušavanja od početka do kraja – a to znači od ”Ljubav je hladnija od smrti I” do ”Ljubav je hladnija od smrti II” – album kao da je stvaran i realiziran, snimljen upravo početkom dvadesetih godina ovoga stoljeća, a ne početkom osamdesetih prošlog stoljeća. Uostalom, zar je svakojakog mraka i straha po ljudsku egzistenciju i slobodu danas manje ili više nego osamdesetih? Ako je toga onda bilo manje, onda su ovi umjetnici ‘njušili’ što će se dogoditi u budućnosti. I pritom odbacujem bilo kakve dodatke tipa retro, retrofuturizam ili slično.

Album nema nikakvih poveznica s aktualnim produkcijama na top listama, a 90% aktualne produkcije s top lista jest elektronička glazba.

Kad sam ovaj svoj stav iznio Aldi Ivančiću, koji trenutno radi na jednom kompilacijskom, novom ruhu glazbe nastale u bivšoj državi, planinari i biciklira, odgovorio mi je: „Hvala! Hvala! Mislim da je to najveći kompliment za našu ploču staru 40 godina! Naš stil bio je uvijek everything, everywhere, all at once. Otvoreni za sve žanrove, rock, punk bunt, new wave, funk, industrial. Ljubav je hladnija od smrti snimili smo i smiksali u samo 82 sata, a upravo je ta ograničenost u radu stvorila neku estetiku organiziranog kaosa.“

Impresivni kaos, rekao bih.

Nisam u ovom tekstu posvetio poseban značaj cafeu u Zürichu i dadaizmu (koji je bio aktivan, zamislite, samo nekoliko mjeseci 1916.) tek tako, slučajno, usput. Cafe Cabaret Voltaire u Zürichu je bio i za Alda Ivančića i Darija Savarala značajan, kao i sam band Cabaret Voltaire, elektroničke ikone iz Sheffielda (Steel City):

„Cafe Cabaret Voltaire i Cabaret Voltaire i dadaizam bili su stvarno naša velika inspiracija. Kad smo krenuli s kazališnom grupom FV – 112/5 u Ljubljani, za nas disko nije bio samo prostor isključivo za zabavu, već prostor gdje će se proizvoditi i prezentirati umjetnost. Disko prostor pretvorili smo u cjelovitu umjetninu. Za koncerte, performans, strip izložbe, prve videoigrice na Commodore Sinclairu. Neko vrijeme bili smo toliko fascinirani videoigricama da smo mislili biti videobend. Bili smo i prvi bend koji je na pozornici koristio kompjutore (Atari, prije pojave laptopa).“

Eto, moglo se dogoditi da album Ljubav je hladnija od smrti nikada ne bude ni snimljen. Da su se stvorili uvjeti da Borghesia bude samo videobend. No, kažem to u šali cut-up tehnikom, vratit ćemo se u formativne, tinejdžerske godine Alda Ivančića i Darija Seravala. Da, svakom su umjetniku ta životna razdoblja iznimno važna pa i našem Ivančiću. „Proveli smo ih u Puli koja je uvijek bila multikulturalna, otvoren grad. Imali smo tri diskoteke u sedamdesetima i kultni rock-klub Uljanik gdje smo iz prve ruke saznavali što je u nas aktualno bilo, ali i bilo je i inozemnih gostovanja. Neki su putovali i u Indiju i komunicirali s nama o iskustvima hipija. Imali smo prijateljicu koja je živjela u Trstu, na sat vremena od Pule, i snabdijevala nas pločama. I, naravno, bio je tu Radio Zagreb i trojka: Dražen Vrdoljak, Ante Batinović i Darko Glavan.

Aldo Ivančić/foto: Sašo Radej

Dragocjeni izvori, naročito vaš rad na Radio Zagrebu. A onda, kad smo stasali za Ljubljanu, stigli smo u trenutku kad je – slobodno mogu reći – Ljubljana bila jedno svjetsko vrelo umjetnosti. I što je najvrijednije: mjesto rušenja tabua, širenja vidika. Bio je tu Igor Vidmar, Radio Študent, ŠKUC, Forum, NSK, FV, Mladina. Najvjerojatnije je blizina Zapada uvjetovala slobodnije ponašanje društva u Sloveniji u odnosu na ostatak Jugoslavije. U disku Študent je, primjerice, bio samo jedan WC, za muške i ženske, a nitko od toga nije pravio problem. Postojala je jasna granica između alternativne scene i ostatka društva. Živjeli smo kao u getu. Kad sad pogledam to vrijeme, vidim da smo radili točno ono što je Hakim Bey opisao u svojoj knjizi Privremena autonomna zona.“

Borghesia je bila pravo malo čudo, sa svojom velikom i na Zapadu u osamdesetima neočekivanom slobodom izražavanja. Pitao je Ivančića jedan talijanski novinar jesu li u ondašnjoj državi imali cenzorskih ili sličnih problema, zbog seksualnih sloboda, gay slika i videa, ali i – kao što je vidljivo na albumu Ljubav je hladnija od smrti – bolno teških društvenih anomalija:

„Nismo imali problema u Sloveniji ni u drugim republikama. Imali smo u Engleskoj. U bivšoj Jugoslaviji bilo nam je, zapravo, super i kao da su se u zraku osjetile nadolazeće promjene. Ljubljana je bila i ostala mjesto zanimljivo za inovativnu umjetnost. Imamo Radio Študent od 1968., najstariji Jazz festival i gay organizaciju za cijelu Istočnu Europu.“

Borghesia je upravo stekla ugled umjetnika na pokretanju tema kao što su kontrola i nadzor kompletnog ljudskog života od strane sustava, protivljenje zabrana, ukidanje sloboda seksualnog života i borba protiv svih oblika ugnjetavanja pojedinca. Album Ljubav je hladnija od smrti i danas je aktualan, kao što je bio u vrijeme kad je nastao; rekao bih da je čak bio ispred vremena, kao da je slutio ratove koji su se danas rasuli diljem svijeta.

Evo kako su pjevali u pjesmi ”Tako mladi”:

„Tako mladi/ A tako mrtvi na dnu/ Plutaju među algama/ I vlastitim crijevima/ A gore na površini/ Vijore se zastave/ Pleh banda svira himnu/ A galebovi kriču / I pogledom traže/ Komadiće mesa.“

Pjesma ”Noćne šetnje” nešto je manje brutalna jer je puna žudnje za ljubavlju:

„Luna je puna/ U parku ima nekog/ Hoću samo da me volite/ Ponoćne lutke izlaze iz sjene/ I nude sebe/ Ispod biste narodnog heroja/ Topla usta/ Požudne oči/ Zmijolik jezik/ Hladne ruke/ Hoću samo da me volite.“

Koliko zatvorske torture mogu biti brutalne toliko je i pjesma ”Brisk vomit”, kao i lik koji „voli oštar seks“ u pjesmi ”On”.

Na tapeti su i režimi u pjesmi ”Kdo je ugasil luč”:

„Režimi lijevi/ Režimi desni/ Režimi crveni/ Režimi crni/ Režimi uvjderavaju/ Režimi tvrde/ Režimi proganjaju/ Režimi streljaju/ Režimi istoka/ Režimi zapada/ Imaju epolete/ Skidaju glave/ Održavaju parade/ Mašu zastavama/ Liječe elektrošokovima/ Režimi demokracija/ Režimi slobode/ Režimi s radija/ Sa naslovnih stranica/ Režimi režima.“

Ljubav je hladnija od smrti, remek-djelo elektroničke glazbe, neki su precizirali Borghesiju kao glavni potporanj tzv. Electronic Body Music (EBM),ali držim da je u pitanju nešto mnogo veće i značajnije. Toliko da sam se s pravom sjetio izjave velikog talijanskog pjesnika, pisca, filmskog redatelja i intelektualca Piera Paola Pasolinija o filmu kao demokratskom aktu.

Borghesia, eto, izaziva sve oko nas svojom brutalnošću raskošne ljepote. I njihov ples, njihov urnebesno energični disco veoma često pretvara se u ovovjeki dance macabre.

Album za sva vremena na klasičnom vinilu s bogatim omotom i tekstovima na engleskom i hrvatskom jeziku.

Borghesia – Ljubav je hladnija od smrti

Kako je riječ o LP ploči, omot ima takav i raspored podataka o pjesmama te svemu ostalom:

A

Ljubav je hladnija od smrti I.

A.R.

Kdo je ugasnil luč

Brisk vomit

Jaz ( Pesem B)

B

1.On

2.Noćne šetnje

3.Previše tenzije

4.Tako mladi

5.Ljubav je hladnija od smrti II.

Borghesia su Aldo Ivančić i Dario Seraval.

Autori su glazbe i tekstova. Izvođači.

Gosti:

Borut Kržišnik – gitarski sintesajzer

Jani Hace – bas gitara

Nina Sever – polifoni sintesajzer

Miroslav Milanović – tolkala

Izdavač u Hrvatskoj: Dallas Records (2024.).

P.S. Otkud Aldu i Dariu ideja za ime banda Borghesia?

Borghese je najveći javni park u Rimu, samom povijesnom centru Rima. Bogata obitelj Borghese iz Siene se preselila u Rim još u 16. stoljeću, izgradila vilu Borghesia i još sličnih objekata u velikom parku. Vlasništvo nad parkom od obitelji preuzeo je grad Rim početkom dvadesetog stoljeća i otvorio ga građanstvu. Novinar talijanskog Peek-Aboo Magazina izravno je upitao Alda Ivančića zašto su se nazvali po imenu parka i vile talijanske bogataške obitelji, koja je dala i jednoga papu. „U Rimu se nalazi prekrasan park“, naglašava novinar, „s Villom Borghesia i istoimenim muzejom. Borghesia na talijanskom znači buržoazija. Tu riječ u Italiji koristimo kad govorimo o bogatim ljudima, ljudima iz više klase“, pojasnio je novinar.

Aldo Ivančić bio je raspoložen objasniti samo naoko kontroverzno ime banda onime što band radi i prezentira:

„U osamdesetima su postojala tri tazloga zašto smo uzeli ime Borghesia. Buržoaska revolucija u Francuskoj donijela je temelje modernog društva, Deklaraciju o pravima čovjeka i građanima: liberte, egalite, fraternite ou la mort. Jako nam se sviđala dekadencija buržoaskog svijeta. Bilo je to ime našeg neprijatelja!“

Poštovani čitatelji, što bismo mi da nema ovakvih umjetnika? Bilo bi jako, jako dosadno. Ovako je manje dosadno. Aldo Ivančić trenutno intezivno radi na zbirci svojih obrada klasika popularne glazbe iz bivše države. Čak mi je poslao nedovršenu verziju hita sarajevskih Indexa ”Da sam ja netko”. U realizaciji sudjeluje i jazz pjevač Metoda Benko te violinist Vuk Kraković! Kao i u slučaju Borghesije, kombinirat će razne stilove i pjesme: od talijanske Dive Mine do našega Olivera Dragojevića. Od onoga što sam čuo s ”Da sam ja netko”, bit će to ‘prava bomba’! Nisam ga pitao za novi album Borghesije, kad cijelo vrijeme Ljubav je hladnija od smrti tretiram ovdje kao novi, bez obzira na to što je nastao prije 40 godina.