Boris Papandopulo – Groteska za tubu, klavir i udaraljke

Pisanje komorne glazbe za neobičnu kombinaciju instrumenata vrlo je tipično za Borisa Papandopula, hrvatskog skladatelja rođenog na jučerašnji datum prije točno 116 godina. Zbog toga njegove skladbe vrlo često rezultiraju netipičnom i inovativnom zvukovnom paletom, no često bivaju i zaboravljene jer zahtijevaju okupljanje nekonvencionalnog sastava.

Iako je skladbu Groteska Boris Papandopulo napisao davne 1964., njezino službeno tiskano notno izdanje pojavljuje se tek 2017. godine (Cantus d.o.o.). Teško je ući u trag izvedbama ovoga pomalo zaboravljenog djela, a razlog tome može biti specifičan i neobičan izbor instrumentacije koju sačinjavaju tuba, klavir i nekolicina udaraljki. Set udaraljki za jednog svirača sastoji se od sljedećih instrumenata (navedeni kako ih je Papandopulo imenovao u partituri): Cow bell, Tambuto piccolo, Tamburo di legno, 3 Timbales, Piatto i Gran cassa.

Zašto Groteska? Već na prvi pogled na partituru može se odgovoriti na ovo pitanje: njezin je zvuk grub, harmonija disonantna, a forma kreirana uglavnom od jednoga glazbenog materijala kojim dominira specifičan ritamski obrazac (nerijetko uz oznaku marcato i glasnu dinamiku). Dominiraju perkusijski elementi te su i tuba i klavir često tretirani poput udaraljki.

Čitavu skladbu otvara pijanist repetitivnim malim sekundama u ekstremno visokom i ekstremno niskom registru. Sam ovaj početak primjer je tretiranja klavira poput udaraljki s obzirom na to da se ovdje manje percipiraju tonske visine koliko ritam i rezoniranje dobiveno kombinacijom ovih registara. Ovome perkusijskom zvuku ubrzo se pridružuju četiri udaraljke različitih materijala (gran cassa, piatto, timbales i tamburo di legno) koje repetitivno iznose dvotaktni motiv.

Iako je riječ o udaraljkama neodređene tonske visine, upravo će redoslijed njihovog pojavljivanja na samom početku, tj. uzlazno-silazni smjer njihovih ‘prividnih’ tonskih visina, najaviti materijal u tubi koji se ubrzo priključuje ovom ostinatu (uzlazni skokovi za povećanu i čistu kvartu i silazni skok za veliku septimu) te predstavlja svojevrsnu glavnu temu.

Rezultat je miješanje instrumentalnih boja pri čemu je dionica tube dodatno podcrtana neodređenim tonskim visinama i identičnim ritmom u udaraljkama. Opisani materijal u tubi u identičnom obliku pojavljuje se i u jedinom drugom instrumentu s određenim tonskim visinama – klaviru – te će se u raznim varijantama i transpozicijama pojavljivati tijekom cijele skladbe.

Drugi tip materijala je uzlazna i silazna kromatika koja se može osjetiti i u okviru glavne teme kao ‘latentni’ materijal, no izvodi se i doslovno u obliku kontra-melodijske linije za vrijeme iznošenja glavne teme; bilo u tubi ili u klaviru. Pri početku se iznosi u duljim notnim vrijednostima, dok se kasnije, paralelno s razvojem i prvog tipa materijala, ona pojavljuje i u obliku briljantnih pred-udara u klaviru i bržim uzlaznim i silaznim pasažama u tubi. Prema kraju skladbe, na vrhuncu razvoja ovog tipa materijala, ona je izuzetno istaknuta u klaviru jer se iznosi u paralelnim trozvucima.

Opisani decentni, minimalni materijal iskorišten je do svojih krajnjih granica. Ovdje se ne može govoriti o varijacijama u klasičnom smislu, već više o ekstremno inovativnom istraživanju i radu na – na prvi pogled – izuzetno jednostavnom materijalu koji se razvija do svojih krajnjih granica. Istina je da se materijal uglavnom ponavlja, no zbog decentnih izmjena poput udvostručavanja kromatike ili nadodavanja pred-udara, čitava skladba odaje dojam ulaska u kakav hipnotizirajući loop (petlju) koji se konstantno nadograđuje i iz kojeg, poput kakva zastrašujućeg cirkuskog kotača, nema izlaza.

Sama glavna tema vrlo je specifična jer više određuje parametar ritma i latentne kromatike nego, primjerice, melodija: to je tema koju se ne može pjevati, ali koja već na prvo slušanje lako ulazi u uho.

U skladbama ovakve cirkularne forme i kontinuirane motorike izuzetno je teško pronaći pravi trenutak za završetak, no Papandopulo uspješno i na vrlo efektan način zaustavlja svoju ‘grotesknu hipnozu’. U duhu njezinog naslova, skladba završava ekstremno: prije samog završetka gotovo iznenadno dolazi do tihe dinamike (piano) nakon koje slijedi pet taktova s dinamičkom oznakom subito forte fortissimo. Završni glazbeni objekti su uzlazni glissando u klaviru, uzlazni glissando u tubi i jedan ton u klaviru u ekstremno dubokom registru popraćen oznakom sfff koji ostaje sam rezonirati.

Inovativan rad na materijalu, ‘groteskna atmosfera’, komični elementi, kratkoća i efektnost te netipičan zvukovni rezultat postignut neobičnom instrumentacijom samo su neki od epiteta ove briljantne skladbe koja se ne viđa često na koncertnim programima. Izvanredna snimka skladbe dostupna je na nosaču zvuka Monolog izdanog 2016. godine, a izveli su je Krunoslav Babić (tuba), Srebrenka Poljak (klavir) i Ivana Kuljerić Bilić (udaraljke).