23
sij
Recenzija

Boris Papandopulo: Kvartet za gitaru, violinu, violu i violončelo

share

Papandopulov kvartet za gitaru i gudački trio (Cantus, 2018.) skladan 1977. godine vrlo se često može naći na koncertnim programima, a 2003. godine izdan je na nosaču zvuka Darko Petrinjak i Kvartet Rucner uz kvintete za gitaru i gudače skladatelja Stephena Dodgsona, Carlosa Guastavina i Johna Williama Duartea. Trostavačna forma čitave skladbe slijedi donekle tradicionalni koncept u kojemu formalno jasan i energičan početni i završni stavak zaokružuju središnji stavak sporijeg tempa i improvizacijskog karaktera.

Prema načinu tretiranja instrumenata, Papandopulo se u ovoj skladbi odlučio za vrlo tipičan pristup za ovaj sastav, odnosno dionicu gitare tretira kao solističku, dok gudački trio čini svojevrsnu pratnju. No, zanimljivo je da u svakom stavku na potpuno različit način postiže isticanje gitarističke dionice kao solističke.

Prvi stavak, Balada, i započinje gitarom solo koja iznosi peterotakntnu temu. Iako će se ova tema tijekom stavka pojavljivati u različitim dionicama, njezina pojava u gitarskoj dionici uvijek će biti posebno istaknuta jer, uz potpuno solistički način kao na početku, ponekad se pojavljuje i uz diskretne ležeće tonove u gudačkom korpusu. Osim toga, pojava teme istaknuta je i posebnim oblikovanjem forme čitavog stavka, a riječ je o uglavnom naizmjeničnim nastupima gitare i trija, prema principu izmjena solo-tutti, pri čemu je solo doista samostalni nastup ili uz spomenuti ”zvukovni tepih” ležećih tonova gudača. Dominantni ‘kontra-materijal’ (tutti) toliko je dinamički izražen i pokretljiv da čitavom stavku daje već spomenuti karakter energičnosti (ipak, nije toliko karakterističan da bi predstavljao novu temu, već je tretiran kao varijacija). Poput kakvog oksimorona, upravo završetak svakog tutti dijela, nagli nestanak masovnog gudačkog zvuka, kao da dodatno ističe solistički istup gitare, nalik efektu gašenja raspršene rasvjete i usmjeravanja jednog snopa svjetla na solista.

I drugi stavak, Meditacija, započinje samostalnim nastupom gitare. No, ovdje je gitarist kao solist još istaknutiji budući da se radi o uvodnoj epizodi ad libitum, izvan mjere, u obliku svojevrsne improvizacije. Ovakve solističke epizode pojavljuju se još tri puta tijekom stavka, a između njih dolazi do nastupa tutti koji je donekle prilagođen improvizacijskom duhu; dulje pasaže i motivi nepravilnih su ritamskih struktura što ostavlja dojam improvizacije i u gudačkim instrumentima.

Onoliko koliko je u prvom stavku bila izražajna početna tema koja je tvorila formu, toliko je u posljednjem stavku (Tarantela) naglasak na ritmu. U dionici gitare ovdje se često pojavljuju akordske strukture ponekad podebljane pizzicato tehnikom u gudačima. Ovaj stavak predstavlja energičnu igru ritamskih naglasaka, vrlo tipičnu za živahnije stavke Papandopulova opusa. Ono što najviše privlači pažnju u ovom stavku majstorski je način tretiranja instrumenata: oko virtuozne dionice gitare vješto se isprepliću tri – vrlo često i samostalne – kontramelodije gudačkih instrumenata, čineći ovaj stavak primjerom doista vrhunske tehnike instrumentacije koja je prepuna zanimljivih i inovativnih rješenja.

Čitav je kvartet svakako pravi izazov za gitarista čija je dionica napisana izrazito virtuozno. Gitarist ovom skladbom može predstaviti cijelu lepezu tehnika sviranja, od muzikalnosti kod izbora boje preko virtuoznih pasaža do smišljanja interpretacije improvizacijskih momenata drugog stavka. On čak ovdje nije ”prva violina” kvarteta već pravi solist uz pratnju složnog gudačkog tria kojemu uspješno parira te – zahvaljujući raznim načinima instrumentacije koji obuhvaća sve registre – predstavlja čitav orkestar zvukova i tehnika.

 

Moglo bi Vas zanimati