27
sij
Intervju

Natali Dizdar: “Nisam ovdje da ocjenjujem svoj rad. Ovdje sam da iznesem osjećaj.”

natali dizdar beti tvornica

Natali Dizdar / Foto: Matej Grgić

share

Zimski je ponedjeljak navečer – u mjesecu Vodenjaka – pored zagrebačkoga Zapadnog kolodvora. Pored pruge čeka me Natali Dizdar s kojom imam dogovor za pivo dan prije njezina odlaska na skijanje i svega nekoliko tjedana prije nastupa povodom Valentinova u Tvornici gdje će nastupiti s projektom Beti. Natali je opuštena i nasmijana, pa suzdržana govori da je to zbog nadolazećeg EP-ja, kao i eksperimentalne suradnje koja je motivira. Također, odabire da one ostanu slatke male tajne, barem do proljeća do kad je fokus samo na četvorku Beti koju čini uz Vladu Mirčetu, Luku Gečeka i Pavla Miholjevića.

Razgovori s Natali vezani su i za prve glazbene mi tekstove kao srednjoškolca, pa su tako obavijeni patinom sentimentalnosti i nostalgije. Uočio sam je tada kao gimnazijalac u drugom razredu u kazališnoj produkciji kultne Kose – hipijevskog mjuzikla u slično doba godine, kada je pjevala jednu od sporednih uloga u veselom slavlju nove ere onog istog Vodenjaka. Prije dvadesetak godina uplovili smo kao treći kamenčić od Sunca u novu eru koja nam djeluje kao vječni slalom među vratnicama promjena. No, Natali Dizdar je kao glazbenica, devetnaest godina od Kose, i dalje ovdje, spremna na nova poglavlja vlastite karijere.

Podsjetivši je na Kosu, pitao sam svoju sugovornicu – uz gutljaj crafta, zavaljeni u crvene kožne fotelje na Pločnikovoj pozornici – gleda li na tu ulogu kao početak javne glazbene karijere, na što se nasmijala i nastavila: „Otpjevala sam jedan duet i određene dijelove u nekoliko pjesmama jer sam eskivirala uloge koje su zahtijevale da nešto pričam. Zato sam tražila da mi se daju samo pjevačke dionice.

Do tad sam nastupala po dječijim festivalima i tv emisijama kao sto su Turbo Limach Show i Hrtić Hitić,… Na audiciju za Kosu sam se prijavila kad sam upisala faks u Zagrebu. Pokazalo se kao super zanimljivo iskustvo jer na kraju nisam ni prije ni poslije nikad više sudjelovala u mjuziklu.”

Iako je izgradila šaroliku karijeru bez previše zadrške od izazova, nema previše ambicija ponovno kročiti na kazališne daske u svojstvu glumice-pjevačice, pa nastavlja: „To su me više puta pitali, a kako sam osoba koja najprije kaže ‘ne’ pa onda eventualno razmišlja o tome, zapravo ni sama ne znam. Da postoji neki kapacitet za takvo što, valjda bi se već do sada i dogodilo. No dogodilo se i da sam sama sebe iznenadila.

Meni je npr. trebalo deset godina da počnem pisati svoje pjesme jer sam uvijek govorila da to ne znam raditi i da to rade neki ‘drugi ljudi’, oni koji pišu pjesme – autori. Potpunu sigurnost osjećam samo ispred mikrofona dok je iza mene moj bend, a ispred publika.”

Balansiranje na granici sigurnosti i ugode pokazalo se upravo u njezinu glazbenom stažu gdje nije žurila s glazbenim izdanjima; od strpljivosti s debitantskim albumom Natali do zadnjeg, tek trećeg po redu izdanja Iluzije. Htio sam doznati utječe li takav stav onda na činjenicu da broji tek tri albuma, pa me prekida kroz smijeh i upozorava “Četiri! Jedan je live. Ma ne, ne utječe… Nije lako izabrati dobre pjesme, a i dosta sam izbirljiva. Iako sam pop pjevačica, mislim da je glazba kakvu smo radili otpočetka kod nas specifična.”

Pjevačica se ne libi ogrnuti se epitetom popa, ali oprezno ga postavlja prema onome što vidi kao ponekad krivu viziju žanra, pa kaže kako „Na žalost, nemamo previše zdravog popa u Hrvatskoj, ili općenito na Balkanu. Često se pop kod nas isprepliće sa zabavnom glazbom. Zabavna glazba kakva je zapravo najpopularnija kod nas za mene nije pop. On bi u svom širem značenju trebao biti odgovor na trendove i kulturu življenja, spajati razne žanrove u muzici koji se pojavljuju, pratiti neki određeni produkcijskog level i ukratko, mijenjati svoj zvuk.

Ako neka danas napisana pjesma zvuči identično, zajedno s aranžmanom, nekoj pjesmi od prije trideset godina, onda to nije baš u duhu s vremenom.“

Povodljivost i podložnost utjecajima nikada nisu bile karakteristike mlade pjevačice, pa tako zna kada reći ‘ne’, makar bila riječ i o samim snimljenim materijalima: „Ako mi se nešto ne sviđa, bez obzira na to koliko sam dugo radila na tome, nije mi problem baciti to u smeće. Ima tako pjesama koje nisu našle svoje mjesto albumima, iako se dugo radilo na njima. No, mislim da je to slučaj sa svim autorima.

Nekim pjesmama sam se i vratila pa su na kraju izašle i kao singlovi. Nepredvidiv je to proces, kao i sve što uključuje kreativnost.”

natali dizdar beti tvornica

Natali Dizdar/Matej Grgić

U dva mi je navrata našeg druženja početkom siječanjskog tjedna istaknula raniji strah od pisanja vlastitih pjesama. Posljednjih godina, ipak, sama piše svoje pjesme, čemu je vjerojatno doprinijelo i pjevanje stihova glazbenih velikana (Arsen Dedić, Darko Rundek, Zdenko Runjić) što joj je moralo dati i samopouzdanja u autorstvu. Je li Natali danas sigurnija negoli u počecima pisanja?

„Puno sam sigurnija jer mi je taj proces sad već poznat. Kod prvih pjesama naravno da se pitaš je l’ to ikome dobro i ima li to uopće ikakvog smisla. A nije pomoglo ni to što su za mene pisala stvarno jaka imena autorske scene, ipak želiš zadržati razinu dotadašnjeg rada.”

Pjevati otpočetka stihove nekih od najvećih (tada) živućih autora i izvođača moglo bi i obeshrabriti mladu pjevačicu prema vlastitu stihoklepstvu, u strahu od usporedbi, no Natali vrlo odlučno kaže: „Ne bih rekla da me to ‘obeshrabrilo’, više sam imala nekakvu zadršku jer sam doista poštivala rad ovih autora. Preispitivala sam se i mislim da je dobro da jesam, kao što to u nekoj mjeri radim i danas. Ali nakon prvih feedbackova i reakcija najbližih ljudi pored sebe – glazbenika ili producenata – počela sam stvarno uživati u tome svemu.”

Naravno, zadrška i preispitivanje reakcija je na tuđe reakcije ili iščekivanje tuđih reakcija, što nikad nije jednostavno jer se autorski time ogoljujemo. Pjevačica se ovom razinom ne zamara previše, već se fokusira na vlastite reakcije prema činu pisanja: „Kad radiš nešto u čemu se osjećaš dobro manje su ti važne reakcije drugih ljudi. Ne kažem da bi mi bilo svejedno da li se pjesme slušaju ili ne, ali nisam ja tu da ocjenjujem svoj rad. Za to je tu publika, kritičari, svi ostali.. Ovdje sam da iznesem neki osjećaj, iskustvo i doživljaj, to je smisao stvaranja. A ako se pjesme zavrte kao hitovi, onda je najslađe.”

Nedavno mi je u razgovoru Saša Lozar, njezin dugogodišnji kolega i suputnik na talent showu koji ih je lansirao u glazbene vode, rekao kako vjeruje da je izvođač jednako važan kao i autor. Kao izvođačicu tuđih stihova, pitao sam za mišljenje, pa odgovara kako „ne bih rekla da su svi izvođači jednako važni. Uzmeš li pokojnu Whitney Houston ili slične ljude koji su talentirani na toj razini, možda i ne mora biti vrhunska pjesma, ali nekako ćeš se zakačiti jer su izvođači vanserijski. Najveći hitovi npr. Whitney ili Mariah i prije njihovih izvedbi bile su popularne pjesme, ali ne kao nakon što su ih upravo one izvele.

Tako da je u nekim slučajevima pjevač upravo taj X faktor, dok u nekim drugima pjesma odigra najveću ulogu. Ali najčešće je to teško razdvojiti jer je zapravo svaki element važan i zapravo je ‘spoj’ ono što je najvažnije.”

U kontekstu duha vremena, glazbenih trendova i tehničkih dostignuća koji olakšavaju proces rada, kakav joj je osjećaj procesa snimanja albuma u odnosu na 2005. godinu kada je krenula u studio prvi put snimati prvijenac Natali? Fiksiranjem na jednu točku našeg stola, nadarena vokalistica kroz novi smiješak prisjeća se rada na albumu:

„Tada sam bila dijete koje je upalo u najbolju spiku ikad zato što sam imala super tim ljudi oko sebe uključujući i Coca Mosquita (gitarist, autor i producent Jinxa, op. a.) koji me naučio gomili stvari. Zahvalna sam što sam imala upravo njega kao prvoga glazbenog mentora. Sve je bilo vrlo određeno, disciplinirano i detaljno, što je bilo važno s obzirom da je bila riječ o prvom albumu. Odrasla sam na američkoj glazbi i imala neke svoje omiljene bendove, trebalo je sve to spojiti sa mnom i pjesmama koje smo imali i zapravo, pronaći moj zvuk.

Coco je producirao moja prva tri albuma, a danas je moja uloga u procesu snimanja pjesama puno dominantnija u odnosu na tad. Najviše zbog autorskog dijela, ali to je i neki prirodan proces u kojem iskustvo učini svoje.

Naravno, bio je to trenutak kada sam je morao pitati o novom albumu: kakvog bi zvuka i teksture mogao biti nakon gotovo petogodišnjeg intervala, ali i rada u projektu BETI koji se dogodio u međuvremenu? Pitanje je djelovalo kao postavljeno neodlučnoj  maturantici što želi studirati, pa simpatično kaže: „One million dollar question za mene ove godine. Ljudi koji rade sa mnom ovih me dana pitaju: ‘Što ti hoćeš?’ (smijeh)

Dosad je izašla pjesma ”Kad mislim na to” (2021.) koja će se naći na nadolazećem EP-ju. Međutim, u odnosu na zadnji studijski album Iluzije, ne računajući BETI, u dosta sam drugačijoj životnoj fazi. Pritom, ovo anksiozno vrijeme u kojem živimo učinilo mi je težim odrediti se prema zvuku koji bih htjela imati na novom albumu. Ali zato imam producentski dvojac Juru i Pavla s kojima već godinama surađujem da se umiješaju tamo gdje treba i povežu sve što smo ja i Vlado napravili posljednjih par godina.

Zapravo se posljednjih dva mjeseca čak osjećam i inspirativno, pa imam dobar osjećaj oko toga. Mislim da smo ja i Vlado koji zajedno sa mnom piše pjesme zaista negdje pri kraju i da ćemo uskoro ući u studio, odnosno u završnu fazu albuma.”

U jeku pandemije, zatvaranja, otkazivanja i ograničavanja nije lako biti glazbenik, pogotovo kao neestradni, što logično podrazumijeva ovisnost o nastupanju, ali odgovara mi osvježavajućim pristupom: „Postajem sve manje opterećena bilo čime vezanim uz karijeru. Trenutno mi doista sve lijepo teče i radim paralelno neke druge stvari zbog kojih sam opuštena jer se javljaju u mjeri koja odgovara svemu.”

Kroz anegdote, rukavce i uspomene pjevačice postaju jasne njezina svestranost i raznolikost, kao i otvorenost novim iskustvima, od kakvih je jedan definitivno Beti. Pitao sam je kakav je osjećaj Natali Dizdar postojati u jednom bendu ravnopravnih članova, u odnosu na bivanje Natali Dizdar sa svojim pratećim bendom.

Natali ponovno kroz smijeh i ruke na licu gleda dvije godine unatrag i kaže „malo je na početku bilo grbavo, pa smo bend preimenovali u projekt gdje je fokus onda postavljen na završavanje pjesama i na to da ugledaju svjetlo dana. Jednostavno, taj oblik bendovske ravnopravnosti nije nešto na što sam bila navikla. U bendu treba pomiriti sve te različite osobnosti, stavove i percepcije. Srećom, svi smo prijatelji tako da smo sve nesuglasice brzo iskomunicirali.”

Pred samo Valentinovo Natali sa svojim bendom nastupa u zagrebačkoj Tvornici kulture u jednom od ovih nepredvidivih pandemijskih ciklusa. Ali pjevačica kaže da se ne brine jer ima dobar osjećaj za zakazani nastup, odnosno, ne želi se „više opterećivati jer sam prošla previše frustracija, kao i svi kolege, u ovom razdoblju kada općenito u životu više ne možeš ništa isplanirati. Što se posla tiče, više ne znaš što i kad radiš. Do pandemije sam živjela isključivo od koncerata, pa je nakon godinu i pol nenastupanja bilo teško nositi se s time. U trenutku ulaska u treću godinu pandemije više nema smisla živcirati se i razmišljati kroz tu prizmu.

Odlučni smo to realizirati i ako se baš nešto dogodi u zadnji tren vjerujem da će svi imati dovoljno senzibiliteta i razumijevanja. U tom slučaju ćemo prebaciti koncert na prvi mogući datum.”

U posljednje dvije godine posvjedočili smo kod glazbenika pribjegavanju različitim kreativnim metodama ostanka vidljivima, kao i prodaje svoje glazbe radi opstanka. Za sam kraj razgovora, na koji su nas upozorili i zadnji gutljaji craftice u čaši, zanimalo me je li bilo toga i kod nje, posebice kad kaže da godinu i pol nije, kako kaže, glazbom plaćala račune. Tako se zrelo osvrće i na praktičnu narav nastupanja: „nikad u životu nisam uzela pjesmu u namjeri da mi nešto financijski donese. Nisam to u stanju otpjevati.

Kad bi bilo manje svirki okrenula bih se nečemu drugome jer u glazbi želim zadržati dobar osjećaj. Kad bilo što postane potrebito u životu, nekako to izgubiš. Ne mogu se baviti ovim poslom ako sam opterećena i neopuštena. To se čuje, vidi i osjeti.

Pa sam se tako osim rada na albumima u pandemiji  fokusirala i na svoju ulogu psihoterapeuta što mi je otvorilo neke nove puteve, a to i je smisao krize. Trenutno imam klijente iz različitih država, kultura, rasa i religije tako da uz rad puno i učim od njih što mi zapravo jako nedostaje s obzirom da se u zadnje dvije godine manje putuje…“

natali dizdar beti tvornica

Natali Dizdar / Foto: Matej Grgić

natali dizdar beti tvornica

Natali Dizdar / Foto: Matej Grgić

natali dizdar beti tvornica

Natali Dizdar / Foto: Matej Grgić

natali dizdar beti tvornica

Natali Dizdar / Foto: Matej Grgić

01 - 02

Moglo bi Vas zanimati