Boško Petrović Quartet: Tiffany Girl

Kako je Boško Petrović postao Boško Petrović?

Ime Boška Petrovića možda je jedino ime koji će i potpuni glazbeni ignoramus na ovim prostorima nepogrešivo povezati s jazz glazbom. Od njegove prerane smrti 2011. godine ovaj vibrafonist i skladatelj uzdizan je u glazbeni panteon hrvatskog, ali i europskog jazza te se slobodno može reći da glazbenog orijaša ovih gargantuanskih proporcija hrvatska jazz scena nikad prije nije imala, a vjerojatno nikad i neće imati.

Među glazbenicima godinama kola zbir urnebesnih anegdota i nevjerojatnih, aforizmima prožetih priča s raznih koncerata diljem svijeta i njime kao protagonistom: stariji džezisti ih prepričavaju iz prve ruke, mlađi ih upijaju i prenose dalje (u što spada i autor ovog teksta), stvarajući tako jedan svojevrstan legendarij razgranat kao i onaj Tolkienov. Kritički um u tom se trenutku mora zapitati kako je ovaj velikan dosegao status koji i jedanaest godina nakon smrti uživa te je li takav status uopće opravdan. Možda je i najbolje ostaviti se ispraznih razglabanja o njegovoj veličini i latiti se onog što zapravo jest testament njegovom postojanju, a to je njegova glazba.

Vinilno reizdanje Petrovićeva klasičnog albuma Tiffany Girl (Croatia Records) iz 1985. može poslužiti kao definitivna polazna točka, referenca i odgovor na prethodno postavljeno pitanje.

Tko je snimio Tiffany Girl?

Boško Petrović iz 1985. nije bio onaj vremešni dobri duh jazza iz Grožnjana ili B.P. Cluba dvadesetak godina kasnije, već glazbenik u naponu snage koji je bio spreman pokazati sve svoje skladateljske i izvođačke sposobnosti, a takvim glazbenicima se i okružio za snimanje ovog albuma. Na klaviru je Kenny Drew stariji, američki ekspatrijat i jedan od najvažnijih jazz pijanista druge polovice 20. stoljeća, poznat po višedesetljetnoj suradnji s velikim Nielsom-Henningom Ørstedom Pedersenom (također Petrovićevim prijateljem i suradnikom), albumima s Freddiejem Hubbardom, Paulom Chambersom, Artom Blakeyjem – nabrajati se može u beskonačnost.

Alvin Queen je na bubnjevima, a njega svaki pozorniji slušatelj zna iz kvinteta Horacea Silvera, kvarteta Georgea Bensona te kao jednog od posljednjih bubnjara Oscara Petersona. Najmlađi član je austrijski kontrabasist Peter Herbert, koji je u nježnoj dobi od 26 godina u vrijeme snimanja ove ploče već svirao s Artom Blakeyjem, a koju godinu kasnije pridružio se sastavu Arta Farmera. Skupina glazbenika ove magnitude ne može snimiti osrednji, a kamoli slab nosač zvuka, što se čuje odmah u uvodnim taktovima naslovne Petrovićeve kompozicije, Tiffany Girl.

Alvin Queen donosi vrlo uzbudljivi groove s afrokubanskom infuzijom, a Petrović na vibrafonu vrckavu temu koja se na trenutak referira na klasik Bennyja Golsona, I Remember Clifford (bio je legendaran po učestalim glazbenim citatima u svom sviranju). Solistički dijelovi prikazuju virtuoznu stranu sviranja svih glazbenika, a napose su impresivni Drew i Queen, koji na trenutke kroz svoje fraze evociraju Oscara Petersona i Martina Drewa.

Kapitalna skladba ovog albuma svakako je Valse For Jazz Mama, beskrajno nadahnuta i proživljena Petrovićeva balada čiju osovinu čini lirski vibrafon kojeg vrlo čvrsto, a opet neupadljivo i sasvim loose – u nedostatku adekvatnije hrvatske riječi – prati ritam sekcija. U ovom valceru čuju se Petrovićev trećestrujaški utjecaji, s naglaskom na Modern Jazz Quartet (s istom instrumentacijom kao i ovaj kvartet) i stvaralaštvo velikog pijanista i zagrebačkog zeta Johna Lewisa (kojemu je bio vjenčani kum i za kojega je u jednom intervjuu s Davorom Hrvojem i sâm rekao da je „ključna figura u njegovoj glazbenoj karijeri“).

Osim zaista dirljivih sola, upečatljiva je i skladateljska odluka prijelaza u četverodobnu mjeru prije Drewova nastupa, što je također jedna od karakteristika Lewisovih skladbi (For Django je izvrstan primjer). Da je That Slavic Smile, sljedeća kompozicija na albumu, nastala sredinom pedesetih u žegi Los Angelesa ili San Francisca, zasigurno bi bila dio kanona pokreta koji je postao poznat kao West Coast Jazz ili jazz sa zapadne obale (kao svojevrstan subžanr cool jazza), a kojeg su obilježili glazbenici poput Cheta Bakera i Gerryja Mulligana. Petrovićeva fino istkana tema i zvuči kao nešto što bi odsvirao jedan od ovih velikana, a sola spretno održavaju zadanu atmosferu.

Na skliskom terenu jazz standarda

Tiffany Girl osim Petrovićevih skladbi sadrži i dva jazz standarda. Posebno je opasno za bilo kojeg jazz glazbenika u albumsku set listu uvrstiti My Funny Valentine, skladbu koja je više puta definirana i redefinirana kroz interpretaciju netom spomenutog Cheta Bakera, ali i brojnih drugih velikana, zbog čega bi netko zločeste dispozicije mogao reći da je riječ o presviranom i ocvalom klišeju od skladbe. No, u Petrovićevom aranžmanu, koji izbjegava tugaljivo i čemerno zapomaganje tipično za neki prigradski jam session, ovom je klasiku Richarda Rodgersa udahnut novi život – počevši od virtuoznog, arpeggijima prožetog uvoda Kennyja Drewa i neočekivano brzog tempa, pa sve do sola koji bilo kakav prizvuk patetike sijeku u korijenu.

…je li itko ikada odsvirao My Funny Valentine u ovako brzom tempu i uključujući kontrabas solo s gudalom, a da je sve itekako imalo smisla?!

Sasvim neočekivan trenutak je solo na kontrabasu Petera Herberta, koji se odvažio prenijeti svoje ideje uz pomoć gudala (što basisti i ne čine toliko često), no finalni rezultat zasigurno bi naišao na svekoliko odobravanje velikana poput Raya Browna ili Scotta LaFara, basista koji su se među prvima odvažili na ovaj pristup. Ovo je nepatvorena reinterpretacija nekog standarda – je li itko ikada odsvirao My Funny Valentine u ovako brzom tempu i uključujući kontrabas solo s gudalom, a da je sve itekako imalo smisla?!

Whisper Not jedna je od najprepoznatljivijih skladbi Bennyja Golsona, možda i najstarijeg živućeg predstavnika zlatnog doba jazza, kao i često zastupljen jazz standard na koncertima diljem svijeta. Ovdje je Petrovićev kvartet iznesao klasičnu interpretaciju blisku Golsonovoj viziji, no bez pretjerane derivativnosti – sve je izvedeno uz nepogrešiv osjećaj, inspirirana sola i finoću prisutnu u svim ostalim skladbama. Vrlo ukusni blues elementi ovdje su u punom zamahu, a to se najviše očituje kroz interakciju vibrafona i klavira. Savršen epilog ovom ostvarenju je Green Lobster Dream, jedan od najpoznatijih Petrovićevih originala, skladba prožeta bluesom i minucioznom dozom hrvatskih tradicijskih elemenata.

Savršen epilog ovom ostvarenju je skladba prožeta bluesom i minucioznom dozom hrvatskih tradicijskih elemenata.

Ponovno je otvara Kenny Drew s uvodom u kojem je sadržan sav patos spomenutoga američkog fenomena, a u trenutku ulaska vibrafona atmosfera postaje kontemplativna i savršeno melankolična (slušatelj bi mogao evocirati All Blues s najpoznatijeg izdanja Milesa Davisa). Vibrafon i klavir ističu se razigranim solima koji na trenutak daju prizvuk povećane energetičnosti u odnosu na prethodnu atmosferu, no konačna tema i coda vraćaju slušatelja u to melankolično, bluesom prožeto stanje duha.

Zvuk ovog izdanja vrlo je vješto kalibriran i na trenutke bi se moglo reći da je snimljen u studiju Rudyja Van Geldera, što dodatno pojačava već ionako impresivan glazbeni dojam. Tiffany Girl svakako mora biti dio ‘lektire’ hrvatskog jazza u međunarodnoj kolaboraciji i jezgrovit odgovor na pitanje s početka ovog teksta – zašto i kako je Boško Petrović postao najveći hrvatski jazz glazbenik. Jedna od zadaća hrvatskih džezista trebala bi biti prenošenje njegova prebogatog nasljeđa u kontekst svjetskog jazza, da bi skladbe poput Valse For Jazz Mama, Tiffany Girl ili Green Lobster Dream zasluženo pronašle svoje mjesto na set listama eminentnih jazz glazbenika u kakvom Montreuxu ili Burghausenu i, još važnije, u neodoljivo zgužvanim, smrdljivim i rasparanim real bookovima kroz koje će mladi jazz entuzijasti tek početi kaliti svoj glazbenički zanat.

Tiffany Girl svakako mora biti dio ‘lektire’ hrvatskog jazza u međunarodnoj kolaboraciji i jezgrovit odgovor na pitanje s početka ovog teksta – zašto i kako je Boško Petrović postao najveći hrvatski jazz glazbenik.