Buč Kesidi - Moderne veze

Luka Racić i Zoran Zarubica, poznatiji pod imenom Buč Kesidi, nakon skoro šest godina vraćaju se s novim, trećim studijskim albumom pod nazivom Moderne veze.

Prethodna dva albuma pratila su priču o fazama ljubavi; od neizvjesne i neuzvraćene zaljubljenosti, preko svojevrsne opsesije do one „zabranjene“, skrivene ljubavi te osjećaja i stanja koja često radije ne bismo, ali neminovno osjećamo.

Najbolje prihvaćene pjesme voljenoga pančevačkog dvojca one su s albuma Euforija, kroz koju je ispričana priča o osjećajima koji trepere u kutku srca, skrivaju se u sjenama noći, mračnim prolazima i među zgradama, miješaju se s alkoholom, nekontrolirano silaze s usana i prelaze u dodire koji su s jedne strane potaknuti iskrenom emocijom, a s druge strane samo trenutačnom požudom. To ih na neki način proklinje u startu; osoba vođena požudom nestane nakon što postane „previše“ ozbiljno, a osoba koja sve to osjeća na dubljoj razini ostaje sama, bez mjesta gdje svoje osjećaje može (ot)pustiti, s jedva uvjerljivom nadom da će teret jednostrane ljubavi ikad postati lakši. Preostali osjećaji nastavljaju lutati praznim prolazima, hodnicima, hladnim ulicama i skrivenim mjestima koja su nekoć bila dijeljena, a sad dijele samo sjećanje od prošlosti i želju od stvarnosti.

Euforija na mjestu drži i održava nestabilnu neizvjesnost, stvarajući prividnu iluziju mogućeg ostvarenja ljubavi, ali kada strast ne dođe do te razine, ono što se raspline u zraku teže podnosi osoba čija očekivanja i želje nisu bile (niti mogle biti) spremne suočiti se s onim krajem kakav je, iako nije htjela, ipak intuitivno osjećala da dolazi. Euforija je napetost neizvjesnosti, odbijanje (samo)kontrole, prepuštanje strastima i (ne)mogućnost suočavanja s posljedicama prethodne noći i svega što je bilo, a nije bilo dovoljno; nekome da shvati, a nekome da ostane.

Noći s upitnicima iznad glave

Moderne veze, novi album i nove priče ispričane kroz stihove i povezane glazbom, donose neke nove poglede na ljubav ili ono što je bila, što je od nje (pre)ostalo. Protagonisti tekstova novih pjesama više nisu u klubu niti u izlasku, one night stand seli se u toplinu doma, a situationship prelazi u vezu koja, nakon svega, ipak završava.

Moderne veze su album koji je, kako su i sami Zoran i Luka rekli, savršen za slušanje nakon prekida, što smo uz pažljivo slušanje mogli i primijetiti u četiri singla koja su objavljena prije albuma – ”Curimo po asfaltu”, ”Skupi snagu”, ”Trebaš mi” i ”Tužne ljubavi”. Sve četiri pjesme suptilno ili ne tako suptilno najavljuju kraj, nešto što je uvijek teško, rijetko kad lakše, i nikad jednostavno. Kroz tekstove ovog disco pop-rock electro dvojca isprepliću se razne emocije i stanja o kojima se ne priča pred bilo kim, ne dijeli samo tako sa svijetom i ne prepričava ih se potpuno iskreno u glazbi. No Buč Kesidi to rade potpuno drugačije od bilo koga drugog – njihovi su tekstovi uvijek iskreni, sa svim dobrim i manje dobrim stranama priče, uzimanjem u obzir svakog iskustva i posljedica istog, kao i svojevrsna utjeha da na kraju svega ipak nismo potpuno sami. Svi koji su proživjeli napuštanje od partnera nakon što su pokazali osjećaje koje su čuvali negdje duboko u srcu – ali skrivali ih iz straha da neće biti prihvaćeni – mogu se povezati s pjesmama kakve stvaraju Buč Kesidi.

Svi koji su nakon izlaska, prekoračenih granica, nagovaranja i ovo-se-ne-bi-trebalo-događati-trenutaka sami hodali kući pitajući se zašto, mogu se povezati s ovim pjesmama. Svi koji su noćima ležali u krevetu s upitnicima iznad glave, metaforičkim šavovima na srcu i nezaustavljivim mislima, pitajući se do kada će biti ovako, mogu se povezati s ovim pjesmama. Svi koje grli okrilje noći, a ne voljenu osobu. Svi koje griju prolazni izvori adrenalina, a ne sigurnost i toplina iskrenog odnosa. Svi koji ne znaju zašto, a sve bi učinili da znaju da nije zato. Da nisu krivi. Ili da postoji barem nekakva utjeha. Barem kroz tekstove u kojima se mogu pronaći i osjećati viđeno, a opet opisano na takav način da ne nanosi dodatnu bol, već pruža utočište. Sigurnost glazbe koja je uvijek tu i koja može nadglasati i one najglasnije tišine kad više nema nikoga.

Glazba kao utjeha

U izvještaju s koncerta Buč Kesidija u Saxu 2023. godine napisala sam da je glazbu ovoga benda teško opisati bez ponekih klišeiziranih izraza i neminovnih epiteta koji u prvom planu oslikavaju osjećaje i ono iznutra o čemu možda ne govorimo, ali jednoglasno pjevamo na koncertu. Malo tko može toliko specifične situacije dovoljno pažljivo i obzirno prenijeti u riječi, napisane riječi prenijeti u glazbu, a glazbu predstaviti toliko iskrenom izvedbom da je i u pjesmama u kojima je najviše ranjivosti i dalje primjetna tinjajuća snaga. Buč Kesidi čine upravo to – izgovaraju neizgovoreno, oživljavaju osjećaj kroz riječ i zvuk, a svojom glazbom pretvaraju ranjivost u hrabrost, čime potiču i svoju vjernu publiku da učini isto.

Prva pjesma koja otvara album, ”Moderne veze”, donosi mješovite osjećaje nakon prekida, odnosno nakon odlaska jednog protagonista koji sada čuje priče drugih ljudi, a svi znamo koliko je teško vjerovati da je druga osoba sasvim u redu dok se mi i dalje pokušavamo oporaviti od posljedica rastanka. Nekima je lakše igrati se mržnje nego priznati kako su povrijeđeni, ali potiskivanje osjećaja na kraju ne donosi ništa, ako je jutro donijelo kraj. Dovoljno se znamo / Ne mrzimo se stvarno pokazuje kako, što god čuli poslije, samo dvoje ljudi čija je veza završila zapravo znaju što uistinu osjećaju i kako se nose s tim. Unutarnja borba svakog pojedinca samo je njegova, a ako nakon toliko pokušaja da poprave stvari u vezi, partneri to i dalje nisu uspjeli, najbolje je pustiti, čak i ako se čini da ne možemo, moramo (naučiti).

Buč Kesidi / press

”Posle plakanja” progovara o tome da možemo odglumiti samopouzdanje, ali da nakon svega što nas boli, činjenicu da boli ne možemo izbrisati. Stavljanje alkohola na ranu zapravo ne pomaže trajno, a kad posljedica tog čina počne blijedjeti, uvidimo da (skoro) ništa nismo vidjeli onakvim kakvo jest. Što god i tko god je samo privremeno tu i na koji god nam način nanosi bol, nije zaista tu na pravi način i neće biti tu ni poslije plakanja. Hard pill to swallow, svi to znamo. Ali Luka i Zoran i u ovoj pjesmi te osjećaje s kojima se nije lako pomiriti prenesu kroz glazbu, koja je, zahvaljujući načinu na koji je stvaraju, kao takva i u najtužnijim stanjima ipak neka vrsta glazbene utjehe.

”Trebaš mi” i ”Tužne ljubavi” dvije su od četiri pjesme koje su izašle kao singlovi prije albuma, a obje približavaju perspektivu osobe koja voli više i sve s čime se ona nosi dok netko tko ne razumije ne može ni pojmiti odakle tolike emocije i toliko emocija. Sljedeća pjesma koja ih prati također je izašla kao singl, ”Skupi snagu”, a razlikuje se po tome što se u ovom tekstu Luka obraća osobi u drugom licu, što čini pjesmu takvom kao da se obraća baš osobi koja u tom trenutku sluša, i time daje intimniji dojam razgovora, razgovora u kojem se emocije slušateljice uzimaju u obzir i prepoznate su. Luka postavlja pitanja koja nisu laka za odgovoriti niti za čuti, treba ih procesuirati, razmisliti o njima, dati si vremena da ih shvatimo i da, naposljetku, shvatimo sami sebe.

Izvedba kao zagrljaj

Osobno najljepši dio ovoga albuma mi je ”Pusti da gori”, pjesma u kojoj su u fokusu osjećaji ženske protagonistkinje, koja se, unatoč tome što je okružena ljudima i naizgled dobro, i dalje osjeća sama i kao da njezina tuga ne nailazi na razumijevanje od okoline. Zoran i Luka ovu su pjesmu izveli na koncertu u zagrebačkom Saxu 2023., kada sam je prvi put čula, te na Urban Festu Osijek gdje sam je čula drugi put; izvedba je oba puta bila predivna, a ja sam samo čekala da napokon bude objavljena. I evo je, uz drugih devet pjesama koje su podjednako lijepe, ali ”Pusti da gori” donosi jedinstvenu emociju i način na koji je izvedena poput glazbenog je zagrljaja, koji je ponekad toliko potreban. Nije ti dobro / U redu je / Ja ti vjerujem / I tu sam sa tobom kao najljepši kraj pjesme donosi upravo tu utjehu koja je potrebna, a ne priznajem(o), taj zagrljaj koji predugo nismo dobili, to razumijevanje koje trebamo, i sve ostalo što nismo uvijek hrabri izgovoriti, a kao ljudska potreba bi se moglo podrazumijevati. Tako jednostavni stihovi, a toliko govore. Buč Kesidi nisu nikada ni promašili, ali ovim su albumom pogodili u srž svega što boli i odmah potom nježnim muziciranjem zaliječili te iste rane.

”Curimo po asfaltu” uglazbljuje stanje u kojemu znamo da trebamo pustiti, ali ne znamo kako. Osjećaj intuicije, koji je uostalom popraćen i činjenicama koje opravdavaju tu intuiciju, osjećaj kojemu se ne bismo trebali protiviti, ali protivimo se i krademo si vrijeme za prihvaćanja kraja, pokušavajući izbjeći neizbježno.

Pjesma ”Suze u očima” ističe se po izvedi u kojoj, osim Luke i Zorana, pjeva i prateći zbor koji čine Luka Trajković (ujedno i autor fotografije na coveru albuma), Milan Bjelica, Nikola Jovanović, Božo Pejaković, Aleksandar Mitrović, Đorđe Mitrović, Igor Lolić, Nikola Vukčević te Luka Alerić. Tekstualno najkraća na albumu, ”Suze u očima” je svojevrsni pozdrav bez povratka, trenutak kad protagonist zaista mora otići iz veze unatoč još uvijek prisutnoj ljubavi, koja je takva da je sposobna biti nesebična i pustiti partnera za kojega zna da više nije sretan u tom odnosu, koliko god protagonist to htio ostvariti, zna da više nije u stanju, stoga odlazi. Zborski moment ovoj pjesmi, a i cijelom albumu, dodaje nešto drugačiji ton i posebnost, što čini već i ovako emocijama prožete tekstove još emotivnijima.

Buč Kesidi / Vedran Metelko

Predzadnja pjesma, ”I dalje ti nedostaje” zvuči kao nešto što bi se uklopilo u estetiku glazbe kakvu su svirali dečki iz brit-pop benda The Smiths – tužni tekstovi s pitanjima na koja nije jednostavno dati odgovor(e) popraćeni upbeat muziciranjem i glazbenom pozadinom, dakle potpune suprotnosti spojene u cjelinu koja kao takva ima savršenog smisla. Posljednja, ”Ako je ovo kraj”, pjesma je koja donosi svojevrsni zaključak svakog prethodnog teksta, kraj je bio neminovan, i sada je na obje strane da se s njim nose kako znaju, ili će tek naučiti. Smisleno uz ime posljednje pjesme, ista donosi i kraj albuma na kojem su Buč Kesidi još jednom pokazali kako će osjećaji slušateljica, ali i slušatelja, u njihovoj glazbi uvijek naići na svojevrsnu validaciju i prihvaćanje, jer Luka i Zoran kroz svoje stihove uvažavaju svaku emociju, specifično i one o kojima drugi ne govore, što ih izdvaja iz mase nerijetko repetitivnih tekstova drugih bendova. Uz producentsku palicu Milana Bjelice i doprinos suradnika Petra Pupića i Petra Stevanovića, koji su svirali na nekim pjesmama, Luka i Zoran ostvarili su skladnu fuziju svih ispričanih priča u stihovima na pravi način popraćenih glazbom i kompletnom produkcijom koja zaokružuje cijeli album, i zvuk koji, kada ga čujemo, odmah možemo znati da se radi o Buč Kesidi, voljenom ljevorukom duu koji nikad ne razočara, i za koji već znam da će probuditi sve emocije i sve stanja o kojima govore u pjesmama, a s kojima se mogu poistovjetiti. Način na koji pažljivo i obzirno prenesu sve emocije, sa svim njihovim dobrim i manje dobrim stranama, čini da se publika koja ih sluša osjeća viđeno i shvaćeno, a samim time ne čudi da im se koncerti rasprodaju u rekordnom roku; večerašnji koncert u zagrebačkom Vintageu rasprodan je u svega petnaest sekundi. Znam da se kaže da ne treba imati očekivanja, ali sve ono što očekujem na koncertu ono je što sam od Buč Kesidija već i doživjela – čista, iskrena emocija koja se prelijeva sa žica Lukine gitare i srce koje tuče kako Zoranov bubanj svira, pogađajući svaku notu i svaku emociju.

Singlovi: “Moderne veze”, “Posle plakanja”, “Trebaš mi”, “Tužne ljubavi”, “Skupi snagu”, “Pusti da gori”, “Curimo po asfaltu”, “Suze u očima”, “I dalje ti nedostaje”, “Ako je ovo kraj”

Format: streaming

Izdavač: LAA