Marko Zavišić i Domagoj Guščić: Croatian Clarinet Legacy

Pod nazivom Croatian Clarinet Legacy (Nota Bene Records, 2022.) krije se nosač zvuka kojemu je cilj predstaviti – kako to u uvodnom tekstu piše klarinetist Marko Zavišić – „niz hrvatskih skladatelja koji su u svom opusu ostavili neizbrisiv trag svojim kompozicijama za klarinet“. Naime, potpuno svjestan da postoje i djela za klarinet koja su elitna i koja se često izvode, ali i ona koja su zanemarena, Zavišić ih objedinjuje na CD-u „vrlo uskog“, ali „raznolikog“ i pomno biranog sadržaja.

Skladbe su to koje su nastale u širokom rasponu od kraja pedesetih godina prošlog stoljeća do danas, a njihovi su autori doista elita: Božidar Kunc, Bruno Vlahek, Petar Bergamo, Goran Tudor i Bruno Bjelinski.

Poredane tako da tvore svojevrstan narativni tijek, konverzaciju sa slušateljem u svojevrsnim stilskim valovima, izvedbe na nosaču zvuka Croatian Clarinet Legacy započinju cjelovitom i zanimljivom Pastoralnom fantazijom za solo klarinet op. 59. Božidara Kunca. Skladba je to koja kreće modernistički, ali svoje modernizme preoblikuje u folklorizme, toliko tipične za glazbeni izričaj svoga autora. Pastoralna fantazija ujedno predstavlja uvod u impresivnu Zavišićevu svirku, koja se povremeno, ako to skladba zahtijeva, isprepliće s jednako maštovitim glazbeničkim govorom pijanista Domagoja Guščića.

Marko Zavišić Foto © Valerio Baranović

Nije teško zaključiti kako si glazbenici po evokaciji i umjetničkoj interpretaciji „baš pašu“, naročito nakon slušanja impresionistički nastrojene, s povremenim orijentalizmima urešene, a naposljetku, u posljednjem, trećem, stavku i duhovitošću odlikovane Sonate za klarinet i klavir Brune Vlaheka.

Concerto abbreviato Petra Bergama i Klara says… Gordana Tudora, obje pisane za solo-klarinet, predstavljaju, međutim, teže glazbeničko štivo – i za izvođače i za slušatelje. Skladbe su to temeljene na pomno zamišljenoj ekspresiji tona, odnosno motiva, a posebno je zanimljiv govorno-recitativni stil Tudorove kompozicije Klara says…, koja doista navodi na osluškivanje što to Klara želi reći ekspresivnim govorom klarineta. Ovdje je posebno zadivljujuća Zavišićeva izvedba, koja bez problema „iskače“ iz jednog i „uskače“ u drugi ugođaj-ekspresiju, i to vrlo kratkim vremenskim razmacima.

Bruno Bjelinski je, međutim, više sklon impresionističkim bojama na neoklasicistički način. Svejedno, njegova Sonata za klarinet i klavir iz 1966. godine započinje kao da se dva instrumenta, glasovir i klarinet, nadmeću čiji će zvuk ljepše i izražajnije donijeti temu. Princip tematskog rada kod Bjelinskog izrazit je u svim stavcima; dok uvodi teme – ponekad vrlo direktno, kao u prvom stavku, ili „šuljanjem“, kao u drugom stavku; ili pak jasno i pregledno, kao u trećem stavku – Bjelinski kao da zadaje zadatak i slušatelju i interpretu.

Temu treba prepoznati u tkivu svakog pojedinog stavka, a tkivo je uvijek drugačije, izmjenjivo, no ujedno tipično za skladateljev specifičan, bogat i raznovrstan, rado slušani stil.

Ovdje nije na odmet naglasiti kako su interpreti – Zavišić i Guščić imali sreću izrađivati većinu djela predstavljenih na nosaču zvuka sa samim skladateljima, što znači da su njihove interpretacije vrlo blizu autorskim zamislima. S druge strane, one donose i stupanj umjetničke slobode koji se očekuje od svakog izvođača, tako da su u izvedbe utkane umjetničke osobnosti izvođača, njihova vještina izvedbe, ali i maštovito tumačenje svakog pojedinog djela.