čuvarkuća - Kratka deka

Još od vremena Harvo Jaya, glas i gitara Hrvoja Dešića primamljiva su zvučna i pjesnička slika i prilika onoga što Osijek može isporučiti u alt žanru. Buka je to koja ponekad probija bubnjiće, ali nećemo zbog toga prestati slušati ono što nam se dostavlja.

U ovom slučaju to je „drugijenac“ benda čuvarkuća, objavljen pod nazivom Kratka deka, i, rekao bih, tematsko-stilski nasljednik debitantskog albuma Curino cvijeće iz 2022. godine. Mješavina je to ponajboljeg „na onoj strani“ rocka koja ne kleči pred harmonijom zvukova i milovanjem unutarnjeg uha, već frekvencijama vokala, gitare, saksofona, basa i bubnja ne pušta od ”Znakova života” pa ”Sve što mi ne treba”. Ako ćemo to staviti u brojke, od prve do devete i ujedno posljednje pjesme.

Hrvoje Dešić zaslužan je za cijeli projekt, a ovaj put instrumentalnu potporu daju mu Tin Ringsmuth na saksofonu, Šimun Padovan na bubnju i udaraljkama, dok je Igor Dešić na bas gitari. Tu su još Tomislav Glavaš na klavijaturama na dvije pjesme te Valentina Sertić na vokalima.

Leteći okidači sjećanja

Stiže mi razglednica s tvoje nove adrese, pita me dajem li znakove života uz bubnjarsku dionicu uvod je u Kratku deku, a ujedno je pjesma koja odaje tempo albuma. Dešić pušta svoj glas da plovi, zavija u indie prostranstvima, od post-punka do indie rocka, jazza i popa. Već u prvoj pjesmi prepoznajemo Dešićev emocionalni štit, a pritom ne ulazimo u patetične dijelove kada se komunikacija prekine pa se prisjećamo boljih vremena. Okidači sjećanja počinju letjeti oko čuvarkuće i nastavno nas ne napuštaju ni u sljedećoj numeri nazvanoj ”Kiša”.

Vjerojatno bi se neki izvođači upali u zamku, barem s takvim naslovom kakav nam je predočen, i počeli pjevati o ljepotama kiše, a zvukovno nas vodili u smisao te magične vazdušaste tekućine, kako bi rekao Goribor. U ”Kišu” upadamo in medias res, a jednako tako i završavamo. Nakon dvadesetak sekundi u Dešićevoj smo oluji gitare, basa i bubnja s hipnotizirajućim glasom koji se pretapa u kraću, ali konkretnu gitarsku solažu. Saksofon Tina Ringsmutha pridodaje se u fantastičnom finalu koji kao da klizi u fade out, ali ipak logički staje. Iako se čuvarkuća na ”Kiši” minimalistički poigrava riječima, unutarnji nemiri vrlo brzo isplovljavaju nakon prve strofe i lažnog refrena kad vjetar i srce udaraju.

čuvarkuća u Slami / Tomislav Silovinac

U ”Nemoj i ti” dominira saksofon, osim u početnom dijelu, u još jednom klasično-neklasičnom Dešićevu produženom stih-refrenu koji je jednak naslovu pjesme, dok su ”Serpentina I” i ”Serpentina II” ispale iz ledzeppelinovskog, mitološkog i arhetipskog itinerara, pogotovo prvi dio koji je nadahnut trulošću jednog starog sustava koji puca pod pritiskom vremena. Ne bismo pogriješili kada bismo rekli da se ”Serpentine” mogu iščitati kao vrhunska alegorija – pazi što želiš postati, moglo bi ti se i ostvariti. Druga ”Serpentina” instrumentalni je završetak priče, obuzet Dešićevom lead gitarom i potvrda koliko je čuvarkuća jak kada glasa ne pušta. Kovitlanje gitare i saksofona u mreži zbivanja daje nam epski the end eklektične duologije.

U posljednje vrijeme naletio sam na dosta samoironije kod bendova i izvođača koji imaju svoj đir, odnosno svjesni su stanja na sceni i pozicije u kojoj se nalazi hrvatska glazba koja nije mainstream. U takvim se pjesmama gotovo uvijek pronalazi duša benda odnosno glazbenika pa nenamjerno iz sebe ispusti atome koji se inače ne vide. Tako bih ukratko opisao jazzy, razigranu, tekstualno domišljatu, povremeno melankoličnu (kao i dobar dio albuma) i nadasve nadmoćnu ”Uholažu”. Volimo originalnosti.

Stanje melankolične napetosti

Sljedeće dvije one su na kojima ćete tijekom prvog slušanja albuma zastati i pogledati o čemu se točno ovdje radi. Aha, ova se zove ”Utorak”. Aha, onda je ”Kuče mače”. Znači, to mi je zarobilo pažnju i takve pjesme čine studijsko izdanje vrijednim vraćanja. Ono što nam se na početku činilo kao album koji ima svoj flow upravo je izbačen iz tračnica, ali ne zbog kvara ili lošeg održavanja Hrvatskih željeznica, već u činjenici da navedene pjesme želite vratiti od početka prije nego što slušanje okončate sa ”Sve što mi ne treba”.

Pošto je ”Utorak” bio singl, a njih se nekako u posljednje vrijeme grozim (nije do tebe Hrvoje), odmah ću se prebaciti na king-gizardovsku ”Kuče mače”. Vene se polako počinju širiti u generacijskoj pjesmi o brutalnostima koje se ogledaju u egzistenciji, burnoutu i osvještavanju. Na prvu bi se činila nabijena basom, da bi ubrzo krenuli u putujući, dinamični ritam u kojem nam vrijeme ističe, a kontrola izmiče. Beznadnost se ponekad najbolje prenosi glazbom pa ako bih koji zvuk mogao nazvati našom izgubljenom generacijom, neka to bude ”Kuče mače”.

Čuvarkuća u KSET-u / Marina Uzelac

Posljednje pjesme na albumima znaju biti ili najkraće, ili najduže po trajanju. Ovaj put u pitanju je najduža, dok je tonus isti. U stanju melankolične napetosti, Dešić ne odustaje od tema koje se provlače kroz prethodne pjesme pa nema smisla ni sada zaokrenuti kompas. Smjer je već odavno jasan jer mu zaista ništa ne fali. Nećemo, kao u pjesmi, dodati „osim svega“ jer to bi bila laž.

Kratka deka nije u cijelosti pokrila čuvarkuću pa smo osjetili fragilne dijelove koji žive u ovom glazbenom projektu itekako vrijednom slušanja. Glazbenici se danas vole ogoliti pred slušateljima, prizivajući prošlost i sjećanja kao jedinu istinu u svom radu, ali rijetkosti su kada artikulirani osjećaji izbijaju van granica zvuka, čak se i poistovjećujući s onime što i sami proživljavamo.

Format: online

Izdavač: Purpurne bašte