Davor Doležal Quartet: Strange Beauty

Kao gitarist koji zadnjih dvadesetak godina suvereno šeće svim pravcima popularne i jazz glazbe koji se pojavljuju na ovim prostorima, Davor Doležal dugo je čekao na objavu svog prvog samostalnog albuma, u izdanju Croatia Recordsa.

Nije to nikakva anomalija ako se sagleda iz historijske perspektive – veliki Michael Brecker bio je na pragu četvrtog desetljeća prije nego što je 1987. snimio svoje debitantsko izdanje i to nakon nekoliko desetaka, ako ne i stotina pojavljivanja na izdanjima drugih. Izgledno je kako je Doležal, inače dugogodišnji suradnik izvođača poput Josipe Lisac ili Zvonimira Bajevića, kao i osnivač sastava 4in3+1, dugo u sebi razvijao koncept autorske glazbe i iznjedrio ga tek u trenutku kad se osjećao spremnim.

U tom se duhu i okružio glazbenicima s kojima je ocijenio da će ostvariti najintimniji glazbeni dijalog – na klaviru je mladi talent Nikola Šantek, na kontrabasu već prekaljeni i sveprisutni Zvonimir Šestak, a na bubnjevima beskrajno interesantni Mirsad Dalipi.

Izgledno je kako je Doležal dugo u sebi razvijao koncept autorske glazbe i iznjedrio ga tek u trenutku kad se osjećao spremnim

Strange Beauty album je koji slušatelju već nakon prvih nekoliko taktova otkriva Doležalov umjetnički credo – vrlo je prozračan, konkretan, a dovoljno robustan da će nakon nekoliko slušanja otkriti latentne detalje koji se u njemu skrivaju. Album otvara minimalistička i melankolična Morning Sunshine, u kojoj Doležal i Šestak zajedničkim snagama razlažu nekoliko jednostavnih motiva (na način na koji su to radili, primjerice, Ulf Wakenius i Niels-Henning Ørsted Pedersen na kraju karijere potonjeg).

Taj harmonijski minimalizam začinjen je okusima molske subdominante, sladunjavog sastojka koji već stoljećima besprijekorno hrani sve vidove popularne glazbe, no Doležal ga ovdje koristi s velikim oprezom (kako i treba!), uspješno izbjegavajući sijaset klišeja koji se nameću putem. Kroz svoj solistički trenutak isprva priziva lakoću i lakoničnost Jima Halla, no velikim dijelom uspostavlja autorski potpis.

She Walks In donosi zdravu dozu prizvuka bossa nove (koja se većinski očituje kroz interakciju Šestaka i Dalipija), no uz melodijsko-harmonijski obrazac ne osobito blizak Jobimu ili Gilbertu. Spomenuta interakcija kontrabasa i bubnjeva ono je što održava napetost u skladbi čiji je tematski materijal zericu zasjenjen onim iz uvodne. Doležal je opušten i siguran u svojoj izvedbi, kao i Šantek, u čijem se solu lako pronalaze svi elementi koje će pažljiviji slušatelj očekivati, no uz pomalo nedovoljnu gradaciju – više neočekivanih trenutaka ili veći dinamički kontrasti polučili bi još bolje rezultate.

Jednostavno nazvana Happiness svojevrsna je anomalija ovog albuma, kao jedina skladba koja slijedi neke od tropa koje nalaže takozvani moderni jazz – beskrajna zaduženost fusionom iz ’70.-ih, matematički pristup melodijskom izričaju i ritmičko-harmonijski motivi prožeti zamornom kromatikom. Jedina je to skladba u kojoj potpisnik ovih redaka ne prepoznaje prije spomenuti jasan autorski potpis koji lijepo i logično povezuje sve komponente ove glazbene priče. Ipak, sve su solističke dionice vrhunski odsvirane, a pohvalan je i prostor koji je poklonjen Dalipiju da iskaže svoju originalnost.

Za spomenuti je i vrlo duhoviti završetak – nakon molsko-modalnih paleta koje koloriziraju ovu numeru, konac donosi jednostavnu, gotovo banalnu pikardijsku tercu, koja istovremeno pozdravlja naslov, ali i donosi dozu uvijek dobrodošlog glazbenog humora.

Doležal se predstavlja kao vrlo uvjerljivi narator vješto isprepletenog tematskog materijala, ali i zreli solist kroz linije dovoljno nadahnute da ih se može smatrati vrhuncem albuma

Naslovna skladba ovog izdanja ujedno je i najuspjelija. Strange Beauty duboko je proživljena i odnjegovana balada, nadahnute melodijske strukture i svježe harmonije. Utoliko je dobro što ju je Doležal smjestio na sredinu svoje set liste, nakon što je slušatelja zaintrigirao s nekoliko nezahtjevnijih skladbi – odveć je kompleksna za otvaranje i zatvaranje albuma, a dolazi u trenutku kad je slušateljeva koncentracija na najvišem nivou.

Također, ovo je trenutak koji pripada samo Doležalu; ostatak kvarteta ovdje je potpuno podređen gitari, što je i jedan od razloga dojmljivosti ove balade. Kao da se štedio za Strange Beauty na prethodnim numerama, Doležal se predstavlja kao vrlo uvjerljivi narator vješto isprepletenog tematskog materijala, ali i zreli solist kroz linije dovoljno nadahnute da ih se može smatrati vrhuncem albuma.

Kao što joj ime i predlaže, Soul Thang donosi ponešto divergentnu atmosferu u usporedbi s ostatkom materijala, no kao takva skladba ne odudara po pitanju atmosfere. Ovom slušatelju daje nepogrešiv nokturnalni dojam, poput kasnonoćne jesenske vožnje kišnim velegradom, a tome, uz Doležala, svakako doprinose Šestak i Dalipi u savršenoj sinergiji. Šantek je ovdje dominantni solist, ne nameće se više no što je to potrebno, vodeći računa o održavanju postignute atmosfere. Za spomenuti je i Šestakov (prekratak) solo, koji perkusivnim elementima izvrsno nadopunjava Dalipijeve ideje.

Proširivanje autorske set liste neautorskom skladbom uvijek je dobar potez, što zbog raznolikosti, a što zbog zametanja već utabane staze i stvaranja drugačije zvučne senzacije kod slušatelja. Doležal se ovdje nije odlučio za neki probrani jazz standard, već za šarmantni međimurski tradicijski napjev Ćuk sedi. Naravno, ovdje je bilo potrebno proširiti i začiniti harmonijsku konstrukciju kako bi se skladba uklopila u ovaj kontekst, a Doležal je utoliko u tome uspio da me to instantno podsjetilo na tretman koji je Luka Žužić onomad dao legendarnoj Vehni, vehni fijolica u maestralnom aranžmanu za big band.

Pretposljednja numera, I Used To Know Her, zrači onim istim lahorom kao i uvodna (uz pokoju zamršeniju harmonijsku ideju) – minimalizam je ovdje ključ, a jedino u solidnom klavirskom solu mogu se čuti ritmično „kopanje“ Šestakovog kontrabasa i inventivnog groovea koji donosi Dalipi. Epilog ove začudne ljepote donosi suradnju Doležala i Matije Dedića, koji se u često nekompatibilnoj formaciji gitare i klavira u duetu jedan drugome suprotstavljaju na zanimljiv način. Tune for Woody mogla bi biti posvećena nekom od jazz velikana (poput Woodyja Hermana), no prilično sam siguran da se referira na prerano preminulog Woodyja Manna, neopjevanog genija blues gitare poznatog samo užem krugu probranih slušatelja i connoiseura.

Iskrenost, toplina i nepretencioznost kojima gotovo cijelo vrijeme zrači izdvajaju ovo izdanje od često hladnih i sivih ostvarenja jazza u ovom takozvanom modernom dobu

Jedino u ovoj skladbi čuju se jasni utjecaju gospela i americane (na trenutak čak i blues elemente Oscara Petersona), a Doležal i Dedić konstantno se isprepliću u ulogama solista i pratnje. Ova slatka i nenaglašena posveta velikanu završava tipičnom, ali šarmantnom blues kadencom koja će slušatelju neminovno izmamiti osmijeh na lice. Kada se podvuče crta, taj će osmijeh popratiti i cijelo ovo ostvarenje, jer ga iskrenost, toplina i nepretencioznost kojima gotovo cijelo vrijeme zrači izdvajaju od često hladnih i sivih ostvarenja jazza u ovom takozvanom modernom dobu.