19
kol
Recenzija

Deronjić/Golob/ Levačić: Sunrise Sundown

share

U okovima slobodne improvizacije

Slobodna improvizacija zasigurno pripada u najzahtjevnije vidove bavljenja jazz glazbom – naravno, sve to pod uvjetom da materija ima glavu, rep i svojevrstan tijek, da baš ne kažem vis movendi. I manje angažirani slušatelji upoznati su s pionirskim dostignućima na tom polju, gdje se kao referenca nepogrešivo nameću improvizirani koncerti velikog Keitha Jarretta, bilo da se radi o epohalnom koncertu u Kölnu, Bremenu, Lausannei ili recentnijim izdanjima kao što su ona iz Münchena i Budimpešte. Naravno, ima tu još pregršt velikana koji su se okušali u tom polju, od Ornettea Colemana, Sun Ra i njegovog Arkestra pa sve do Franka Zappe (nije na odmet spomenuti i slične zanimljivosti iz svijeta klasične glazbe, poput Gruppo di Improvisazione Nuova Consonanza, dio koje je bio i Ennio Morricone).

Ipak, vraćat ću se na Keitha Jarretta, koji svojom definicijom pantonaliteta i idejom slobodne improvizacije najviše podsjeća na uradak iz naslova.

Trio Deronjić/Golob/Levačić ovaj je materijal snimio još 2016. godine, a izdao ga je Croatia Records 2022. Radi se o demokratski koncipiranom projektu, u kojem svaki član ima podjednako važnu ulogu i svi jednakim dijelom doprinose idejama te konačnom rezultatu. Ipak, čitajući programsku knjižicu i slušajući pojedine kompozicije razvidno je kako je Matej Deronjić, zagrebački pijanist i glazbeni pedagog, taj iza kojeg stoji konceptualna ideja projekta. Žiga Golob slovenski je kontrabasist s preko sto snimaka na kojima je zastupljen, a domaća publika poznaje ga po dugogodišnjoj suradnji s Tamarom Obrovac, gdje s Krunoslavom Levačićem čini osovinu ritam sekcije. O Levačiću ne treba puno govoriti, radi se o veteranu hrvatskog jazza i jednom od najkreativnijih te najzanimljivijih bubnjara u regiji.

Radi se o demokratski koncipiranom projektu, u kojem svaki član ima podjednako važnu ulogu i svi jednakim dijelom doprinose idejama te konačnom rezultatu

Sunrise Sundown konceptualan je album slobodnih improvizacija koje, parafrazirajući Deronjićev manifesto iz programske knjižice, „tvore svojevrstan životni i prirodni ciklus koji označava početak i kraj.“ Za razliku od Jarretta, svaka od improvizacija nosi nekakav naslov, koji ponekad više ili manje odskače od premise iz knjižice (na što se Deronjić također referira.)

Uvodna improvizacija, Sunrise, zaslužna je za početak stvaranja ciklične atmosfere koja počinje jutrom, no ne nekakvim pastoralnim jutrom koje bi se na prvu očekivalo. Krunoslav Levačić gipkim piruetama činela stvara živahan ritamski temelj, a ulaskom Goloba i Deronjića stvar se dodatno mrsi – obojica svojim sviranjem „izazivaju“ taj temelj, stvarajući tako ritmički sraz prožet metričkim modulacijama. Izvedba je uspješna i uzbudljiva, mada se nešto kasnije, na vrhuncu kompleksnosti, ponegdje osjećaju ritmičke nepreciznosti u odnosu klavira s ostatkom sastava.

Možda i najuspjeliju slobodnoimprovizacijsku sinergiju ovaj je trio uspio iznjedriti u jednostavno nazvanoj Poem. Nositelj priče ovog je puta Golob, neodoljivo masnim i prezentnim tonom, a prate ga vrlo vješto i neupadljivo izvedeni akcenti udaraljki. Deronjić se pridružuje tek kasnije, većinom izbjegavajući kvartne akorde koje često voli izvući iz rukava i donoseći jednostavne diskantne melodijske niti koje lijepo nadopunjavaju fundament kontrabasa i bubnjeva.

Zacijelo nitko ne bi mogao slušati skladbu naslova Silly Walk bez vizualizacije bezvremenskog Johna Cleesea. Ovo je jedina improvizacija na albumu koja je čvrsto utaborena u swing, a melodijski materijal vrlo uspješno pogađa atmoferu koju bi slušatelj očekivao iz naslova. Zaigrana, putena i humoristična, spada među uspješnije numere ovog izdanja. Dancing Ants svojevrstan je triptih, pošto je forma rascjepkana dvjema dužim pauzama. Intrigantan koncept je izrazito artikuliran i ritmički razveden dosluh između Goloba i Levačića, a na što se nadovezuje Deronjićeva potpuno kontrastna faktura – pregršt pedala i duge legato fraze. Moram priznati da druga dva, znatno kraća dijela ovog triptiha ne donose dovoljnu mjeru svježine i raznolikosti da bi se „trostavačnost“ opravdala; ovaj mravlji ples bio bi jezgrovitiji i konkretniji da su se interpreti odlučili na kraće trajanje.

Zaigrana, putena i humoristična, Silly Walk spada među uspješnije numere ovog izdanja

Slušajući Raindrops neminovno je vratiti se na Keitha Jarretta. Deronjić se ovdje, uz svesrdnu potporu Goloba i Levačića, odlučuje na ostinatni dron koji prevladava kroz čitavu skladbu, a ovakav pristup karakterističan je u mnogim Jarrettovim slobodnim improvizacijama. Ipak, Jarrettove improvizacije imaju izrazit provedbeni karakter koji se ovdje isprva ne nazire. Motivički obrasci sastoje se gotovo isključivo od paralelnih kvartnih i kvintnih fraza koje odišu slučajnošću, bez pretjeranih dinamičkih ili artikulacijskih promjena, no ovdje se pažnja usmjerava na Levačića, koji svojim uzbudljivim naglascima i izrazitim kontrastima stvara atmosferičnost koja stameno nosi skladbu.

Najekspanzivnija improvizacija na albumu naslovljena je jednostavno No Name. Zbog trajanja od oko 12 minuta, glazbenici su se potrudili ovakvo trajanje obogatiti kontrastnim i raznolikim dijelovima: promjenama tempa, ugođaja i raznim harmonijskim eskapadama. Rezultat je najčešće uspješan, no vrlo dugo trajanje nakon nekog vremena uzima danak – većina slušatelja će teško pratiti ovu bezimenu improvizaciju u cijelosti s istim stupnjem koncentracije.

Najavangardniji trenutci ovog, inače pretežito konsonantnog albuma, sadržani su u improvizaciji haiku trajanja, naslovljenoj Retrospective. Zvučeći poput nekakvog zagrijavanja ili uvježbavanja, ova „retrospektiva“ obiluje neočekivanim momentima svih triju glazbenika i kao takva odudara od svega ostaloga; ipak, potpisnik ovih redaka ovdje nije prepoznao neko dublje značenje ili pripadnost ideji cikličnosti iz uvodnog paragrafa. Razlog tome nije avangardnost ili disonanca per se, već jednostavno inkoherentost i nedostatak konceptualnog kontinuiteta s ostatkom izdanja.

Deronjić uspješno pokazuje svoju liričnu stranu…

Requiem for Ole & Trufa referira se na kratku priču Isaaca Bashevisa Singera o dva lista suočena s prolaznošću života. Atmosfera je, naravno, elegična, no ne i morbidna kako bi naslov dao naslutiti – Deronjić ovdje uspješno pokazuje svoju liričnu stranu, koristeći pretežito dijatonske melodije s melankoličnim konotacijama. Naročito je interesantan Golob, koji svojim glissando „jecajima“ (takva je, barem, impresija ovog slušatelja) podaruje kompleksnost izričaju klavira, a Levačić karakteristično ne daje ni jednom od njih da uđu u kolotečinu, konstantno redefinirajući tempo i ugođaj.

Posljednja improvizacija na albumu nije dijametralna suprotnost uvodnoj kao što bi se dalo deducirati. Sundown počinje sličnim vrckavim piruetama Krunoslava Levačića i ulaskom klavira i kontrabasa poprima obilježja kao i Sunrise. Izdvaja se Golobov solo koji na trenutak donosi promjenu, no slušatelj ovdje ne može pobjeći od prizvuka derivativnosti. Završetak – jednostavan razloženi molski akord s kvartom i nonom, pomalo je neočekivan i abruptan, no, u duhu slobodne improvizacije, možebitno i potreban.

Deronjić, Golob i Levačić ostvarili su vrlo ambiciozan projekt koji često uspjeva prenijeti ugođaj iz Deronjićeve premise. U pojedinim trenucima autor ovih redaka nije uspio prepoznati logiku i možebitnu dubinu iza ideje koji su glazbenici prezentirali, a u nekim slučajevima predugo trajanje improvizacija narušava sveukupan doživljaj. Čvrsto sam uvjeren kako bi još nekoliko studijskih datuma u ovoj kombinaciji polučilo još zanimljivije rezultate i obasjalo novo svjetlo na njihov pojam slobodne improvizacije.

Moglo bi Vas zanimati