02
srp
Recenzija

Hrvatska plemkinja na britanskoj pozornici

Dora Pejačević

share

O novome nosaču zvuka s djelima Dore Pejačević. Peter Donohoe, klavir; Simfonijski orkestar BBC-ja; Sakari Oramo, dirigent. Chandos, 2022.

Manji kulturni krugovi nerijetko se uspoređuju s većima. Nije nikakva novost niti nešto neočekivano tražiti, primjerice, nekog „hrvatskog Chopina“ u Ferdi Livadiću ili „hrvatskoga gitarističkog Paganinija“ u Ivanu Padovcu, možda čak i „hrvatskoga Verdija“ u Ivanu Zajcu. No takve usporedbe ne vode daleko, osim u parohijalnost i potapanje doprinosa takvih glazbenih osobnosti koje su djelovale u nerijetko nepovoljnim okolnostima kakve su ih snašle.

Usporedbe ne vode daleko, osim u parohijalnost i potapanje doprinosa glazbenih osobnosti koje su djelovale u nerijetko nepovoljnim okolnostima kakve su ih snašle.

„Proboj“ hrvatskoga glazbenog stvaralaštva izvan granica male Lijepe naše ipak veseli. Znak je to da i hrvatska skladateljska scena itekako ima što ponuditi. Jasno je da ovdje mislim na skladateljicu Doru Pejačević i njezin međunarodni uspjeh koji dolazi tik pred stotu obljetnicu otkada je prerano napustila ovaj svijet. Unatoč tome, njezin život i djelo treba slaviti—ostavila je za sobom bogat opus koji sada primjećuju i ugledni europski orkestri poput orkestra leipziškog Gewandhausa ili Simfonijskoga orkestra BBC-ja.

Valja pritom napomenuti da Dora Pejačević nije nipošto zapostavljena u Hrvatskoj: pogrešno je tvrditi da njezin opus nije izvođen ni sniman. Nedavno je i Hrvatska radiotelevizija objavila nosač zvuka na kojem je Klavirski koncert u g-molu, op. 33 u solističkoj viziji Martine Filjak. Ida Gamulin objavila je velik dio njezina djela za klavir solo. Ni u kojem pogledu ne smije se zanemariti doprinos etikete cpo koja je dosad objavila brojna njezina djela, od cjelokupnog opusa za klavir solo preko solopjesama i komorne glazbe sve do orkestralnih majstorija, čuvene Simfonije i Klavirskoga koncerta.

Pogrešno je tvrditi da opus Dore Pejačević nije izvođen ni sniman u Hrvatskoj

Sada već bogatoj domaćoj i inozemnoj diskografiji s djelima Dore Pejačević pridružio se i Simfonijski orkestar BBC-ja pod ravnanjem šefa-dirigenta Sakarija Orama. Kao solist izabran je ugledni britanski pijanist Peter Donohoe. Na njihovu nosaču zvuka objavljenom za etiketu Chandos u svibnju ove godine slušatelji imaju prilike doživjeti njihove interpretacije Klavirskoga koncerta u g-molu, op. 33 te Simfonije u fis-molu, op. 41.

Solistički koncerti skladatelji(ca)ma su uvijek izazov jer u njima valja spojiti solističko muziciranje s orkestrom. Dora Pejačević nije imala velikog orkestralnog iskustva prije pisanja Klavirskoga koncerta, no čini se da joj orkestracija uz spajanje klavira i orkestra nije predstavljala nikakav problem. Dapače, otvorila joj je nove mogućnosti bojanja zvuka što je očito iz njezina tretmana odnosa gudača i klavira u prvoj temi prvoga stavka. Transformacije tematskoga materijala kroz koje (nužno) prolazi prvi stavak obilježene su i transformacijama odnosa klavira i orkestra gdje skladateljica naginje kombiniranju klavira s drvenim puhačima.

Osim što vrlo suvereno donosi karakteristični tematski materijal na klaviru, Peter Donohoe vrlo spretno dijalogizira s orkestrom, koji pod palicom Sakarija Orama pažljivo plete mrežu oko virtuoznih pasaža koje je Dora Pejačević namijenila instrumentu kojim je i sama briljantno ovladala. Sviranje orkestra pruža suptilnu i sigurnu pratnju solistu, no u ključnim trenutcima zabljesne kada je to potrebno, naročito u zaključnome stavku Allegro con fuoco.

Partituri Simfonije u fis-molu, op. 41 Sakari Oramo pristupio je kako i priliči simfonijskome repertoaru Moderne. Masivni orkestar okupio je u jedinstvenu cjelinu u kojoj, za razliku od Klavirskoga koncerta, riječ nerijetko povedu limeni puhači. Snažnim tonom otvaraju prvi stavak i istim blještavilom nastavljaju svirati sve do kraja simfonije. Ujednačena kvaliteta tona svih sekcija orkestra uz njihovu konstantnu povezanost rezultirali su jednom od najupečatljivijih snimki Simfonije u fis-molu Dore Pejačević.

Ujednačena kvaliteta tona svih sekcija orkestra uz njihovu konstantnu povezanost rezultirali su jednom od najupečatljivijih snimki Simfonije u fis-molu Dore Pejačević.

Neizmjerno bogat kolorit članova Simfonijskoga orkestra BBC-ja pretvoren je u homogeno muziciranje orkestra kao jedinstvenog izvođačkog tijela. Nitko od solista ni sekcija nije izgubio na važnosti, ali se i ne ističe u trenutcima kada to nije potrebno. Jer glazbenici međusobno vrlo uspješno komuniciraju predvođeni idejama Sakarija Orama. Takva interpretacija donijela je sasvim novu sliku o simfonizmu najizvođenije hrvatske skladateljice.

Brahmsovske kvalitete melodija, čak i mozartovski pristup odnosu klavira i orkestra, straussovska slika orkestra u simfoniji — usporedbe su koje bi možda proizašle pri prvome slušanju djela. Takve ideje potvrđuju činjenicu da je skladateljica bila dobro (glazbeno) obrazovana i da je poznavala glazbu svojega vremena. Kao tipična skladateljica koja je obuhvatila fin de siècle postigla je uronjenost u kontekst na kojem joj mogu pozavidjeti i brojni suvremeni skladatelji koji nisu vični zavirivanju u tuđe kajdanke kako bi doznali što ih točno okružuje.

Individualnost Dore Pejačević nadilazi sitničavo traženje takvih usporedbi i potvrđuje ju kao skladateljicu dostojnu europskih pozornica.

Međutim, individualnost Dore Pejačević nadilazi sitničavo traženje takvih usporedbi i potvrđuje ju kao skladateljicu dostojnu europskih pozornica. Treba priznati da je Dora Pejačević još za života glazbom nadišla granice koje obuhvaća današnja Hrvatska. Takva individualistička inicijativa za proboj na međunarodno tržište može služiti kao primjer i skladatelji(ca)ma 21. stoljeća. Zamah na međunarodnoj orkestralnoj sceni kakav je dobio opus Dore Pjeačević stotinjak godina nakon praizvedbi treba podržavati i dalje i raditi na tome da se održi, ako ne i pojača u sljedećih stotinu godina.

Moglo bi Vas zanimati