Džoni Štulić - Nesretni Splet okolnosti
Fanovi su sigurno sretni činjenicom da je Štulić i dalje izvrstan gitarist, a da mu godinama glas nije izgubio na uvjerljivosti i to je uglavnom najveći dobitak Spleta.
Uhvatio duh vremena i prodavao fino i inteligentno upakiranu bozu, maglu i mit.
Premda je Branimiru Džoniju Štuliću i većini njegove sljedbe posve jasno da oko izjave „Azra, to sam ja!” ne treba ni zeru dvojiti, oznake na njegovim albumima ipak siju zrno sumnje. Četiri je albuma objavio pod svojim imenom – Balkanska rapsodija (1989.), Balegari ne vjeruju sreći (1990.), Sevdah za Paulu Horvat (1995.) i Anali (1995.) a peti, uvjerljivo najgori u njegovoj karijeri It Ain’t Like In Movies At All 1986. je Diskoton objavio kao vinil Azre, a 1990.
Jugoton kao dvostruki CD Branimira Štulića (!). Na njemu su uglavnom pjesme Azre prepjevane na engleski jezik s izvedbom kojom su producenti kasnije plašili mlade bandove koji su se namjeravali izražavati na tom jeziku.
Nakon Azrinog (zapravo, Štulićevog) albuma Blasé iz 1997. i Štulić i Azra odlaze u bolju prošlost hraneći se mitovima nastalima na temelju legendarnih albuma Azra, Sunčana strana ulice, Ravno do dna i Filigranski pločnici te vrlo dobrih ostvarenja Kad fazani lete i Krivo srastanje, objavljenih od 1980. do 1983.
Nakon toga slijedilo je razdoblje prosječnih i loših albuma, no serijom izjava, intervjua, prijetnji i uvreda sa sigurne distance, iz Nizozemske, odnosno fantastičnim smislom za self PR, Džoni Štulić je uhvatio duh vremena i prodavao fino i inteligentno upakiranu bozu, maglu i mit.
Premda su, unatoč razumljivoj potražnji, njegovi albumi nestali iz regularne prodaje Štulić je otkrio YouTube kao kanal distribucije svojih pjesama. Na kanalu PETROVICPETAR tako se on poput Gospe svako toliko pojavljuje sa svojim snimcima izazivajući kratkotrajno zanimanje medija, osipanje sve starijih poklonika Azre i podršku pravih, tvrdokornih fanova.
I tako se, kao u Međugorju, svake godine Džoni ukaže svojom poslanicom, nedjeljnim komentarom ili – kolekcijom snimaka. Obrade narodnih, zabavnih i rock-pjesama, pokoja nova skladba, dojam je, nisu promijenili takvu konjukciju. Na kanalu se može poslušati ono što se Štulić radio u posljednjih 25 godina, kolekcije Smernice, Narodne pesme I, Narodne pesme II, Ćao Bela i Domaća radinost.
Na potonjem albumu Štulić obrađuje baštinu jugoslavenske popularne glazbe, od Arsena Dedića (“Sve što znaš o meni”) do medleya “Mi nismo sami” grupe Film i “Ako možeš zaboravi” Gorana Bregovića. Zapravo, u toj Džonijevoj mitologiji upravo mi se činjenica da se dohvatio obrade svojedobno omrznutog mu Jure Stublića činila snažnim medijskim elementom, no prošla je nekako ispod radara.
Relativan uspjeh
Posve je drukčija situacija s djelom Splet koji je Štulić dignuo na YouTube krajem prošle godine napisavši kako je posrijedi dupli album. Najprije je podignuta strana 4 22. prosinca koja traje 20 minuta i sadrži sedam pjesama, a onda, posljednjeg dana prošle godine strane 1-3 s preostalom dvadeset jednom pjesmom, što traje nešto više od sat vremena.
Uradak sadrži desetak poznatih pjesama iz Azrina repertoara u novim obradama, a ostalo su nove pjesme. Uspjeh albuma je, kao i u prijašnjim slučajevima relativan – prvi video dosad je poslušalo oko 100 tisuća ljudi, a drugi četiri puta manje. Sam kanal ima nešto manje od 100 tisuća pretplatnika, pa je očito kako Splet nije privukao gotovo nikog drugog od zakletih azrofila koji su ostavili mnoštvo lijepih komentara.
Za one ostale bi bilo primjerenije da se “album” zove Kućna radinost II. YouTube Music osigurava vrlo dobro audiofilsko iskustvo, a ono što je na Spletu zvuči kao da je snimano s kasetofonom koji ima stereo mikrofon. Obrade Azre su logične: kao i Taylor Swift s nanovo snimljenim pjesmama, i Štulić će zaraditi koji euro od reprodukcije, no baš sve, od “Poziva za ples” do “Karte za sreću” očito zaostaju za originalnim verzijama, kao da je Štulić želio napraviti iste inačice ali da malo lošije zvuče.
Pokušaj da se u poznim godinama dosegne naboj bolje prošlosti
Fanovi su sigurno sretni činjenicom da je Štulić i dalje izvrstan gitarist, a da mu godinama glas nije izgubio na uvjerljivosti (samo ponegdje mu naglasak klizi, a dvije pjesme na engleskom nikome neće donijeti sreću) i to je uglavnom najveći dobitak Spleta.
Nove pjesme uglavnom djeluju kao nedovršene skice, pokušaj da se u poznim godinama dosegne naboj bolje prošlosti. Ili, možda jednostavno, odgovor fanovima da ‘još ima krvi’. Ova kolekcija za reprodukciju ionako nije namijenjena nikome drugome. Riječ je o demo-snimcima koji bi možda neki inovativan producent kao što je Steve Albini mogao zaprašiti i cijepiti, pa da album otkrije izvornu Štulićevu inovativnost i genijalnost.
Što je najbolje, u dijelovima pojedinih pjesama to se uistinu može osjetiti. U Americi bi se takva glazba nazvala veteran rock i uz stamenog diskografa sigurno bi imala prođu, bez obzira na mane.
Ovako, možda će završiti i na vinilu i na crnom tržištu se prodavati za dobre pare, kao što je slučaj s prvim albumom Indexa objavljenim samo na kaseti, ali se netko potrudio da ga vinilizira i sad su ti primjerci prilično skupocjeni. U slučaju Štulića sve je moguće, no njegov Splet zaista je samo još jedna cigla na spomeniku njegove veličine.
