Elena Stella i Ante Jeličić sekstet: Mačak u vreći

Elena Stella i Ante Jeličić dobro su čuvane tajne hrvatskog jazza. Skriveni i dislocirani od žiže zbivanja te lišeni zagrebačkog centralizma, okupani zadarsko-biogradskim suncem revno stvaraju svoje viđenje autorskog jazza.

Stella je pjevačica vrlo osebujnog i unikatnog glasa, s nekoliko kilograma patine gustog dima i masti u glasnicama, a koja se nazire u svakom tonu koji otpjeva, od njezinih početaka u talent showu The Voice do današnjih, puno ozbiljnijih stremljenja. Jeličić je, s druge strane, nezasluženo manje eksponiran (ne pjeva, za početak!) i vrlo samozatajan, a riječ je o pijanistu koji ima potpuno originalan izričaj (ne pišem to olako) vođen jedinstvenim pristupom prema klaviru, koji je sâm osmislio i drži ga se s uvjerenjem.

Dva dosadašnja albuma, Common Language iz 2017. te Da-du iz 2023. definirala su ga kao vještog i promišljenog autora većinski priklonjenog tradiciji, ali otvorenog za obgrljivanje raznoraznih novih izričaja i utjecaja. Njihov zajednički prvijenac, Mačak u vreći, nedavno je izašao u izdanju Dallas Recordsa i predstavlja sljubljivanje njihova glazbenog i životnog puta, potpomognut provjerenim sastavom – Miro Kadoić na tenor saksofonu, Darko Sedak Benčić na trubi, Hrvoje Štefanić na trombonu, Bojan Skočilić na kontrabasu i Adriano Bernobić na bubnjevima.

Kako u ovom dobu pristupiti realizaciji albuma vokalnog autorskog jazza? Bilo kakav pametniji odgovor na ovo pitanje težak je i suviše slojevit za ovih nekoliko redaka. Bilo da je riječ o nekakvoj faux-avangardi, ponovnom prožimanju oceana otpjevanih i prepjevanih standarda ili posvemašnjoj ECM-ifikaciji, sve je već viđeno. Inicijalno dizanje obrva pri slušanju ovog albuma rezervirano je za – korištenje hrvatskoga jezika!

Ono od čega svi zaziru, priklanjajući se spremno anglifikaciji, odnosno internacionalizaciji svega i svačega – pri čemu ni potpisnik ovih redaka nije nipošto nevin – Stella i Jeličić su dato obgrlili i učinili svojim. Rezultat je frapantan, jer učiniti jedan slavenski jezik fluidnim i pjevnim u istinskom jazz kontekstu nije laka zadaća. To se nazire u velikom stilu već u uvodnoj skladbi Greška, a znakovito je i za ostatak materijala. Pjevane su melodije vrlo instrumentalnog karaktera, razvedene i nadasve komplicirane, a ugošćuju brojne retke vrlo jetkog i originalnog teksta sa Stellinim potpisom.

Namjerne nepravilnosti, neočekivani skokovi i smjerovi kojima se melodija kreće lako zaokupljaju slušateljevu pažnju, mada time spomenuta melodija na trenutke gubi na pamtljivosti i istovremeno udaljava potencijalno širu sferu slušateljâ. No Jeličić kao skladatelj zasigurno ovaj album nije osmislio imajući u vidu prosječnog i nezahtjevnog konzumenta današnje glazbe, već zrelog kušatelja istančanog nepca, koji će znati prepoznati i cijeniti sve detalje koji se unutra kriju.

Manevar je nagli zaokret u smjeru latinoameričkih okusnih pupoljaka, koji na trenutak mijenja dojam nametnut prvom skladbom – Stellin vokal i Jeličićev pijanizam važniji su mi kao propagatori swinga, no to ne umanjuje svježi dašak kubanskog lahora koji ovaj broj donosi – Jeličić se iskazuje smjelim solom, koji, premda je unutar zone komfora iz koje inače bez problema izlazi, itekako funkcionira i vrhunski je realiziran. Onaj swing koji netom spomenuh napokon ispoljava na Eleninom bluesu, gdje se najljepše čuju njezini vokalni začini s početka ovog teksta. Ansambl je čvrst i uigran, a solist Kadoić, polako se dohafizajući na svojemu drevnom Connu iz 1920-ih anakronistički priziva kakvog Paula Gonsalvesa i time numeri daje dodatnu draž. Jako lijepo!

Elena Stella ne skriva utjecaj koji je na nju imala velika Gabi Novak (a posredno, naravno, i Arsen Dedić) tako da je izbor iz Velike hrvatske pjesmarice, ako si smijem dopustiti tako je nazvati, logično pao na jednu skladbu iz tog repertoara, točnije Kuću pored mora. Kontekstualizirana kroz neodoljivi šestosminski swing – na koji sam vrlo slab – izvedena je vrlo vješto, s jasnim idejama i uvjerenjem, a opet odajući počast velikanima regionalne scene.

Upečatljiv je solistički angažman Bojana Skočilića, koji na trenutak razbija zadanu premisu, a istovremeno zaokružuje aranžmansko-interpretacijsku ideju. Jedan od najpamtljivijih baladičnih trenutaka rezerviran je za skladbu Ostati. Stella ovdje poklanja svu raskoš svojeg vokala, popraćena finom i neupadljivom podrškom ostatka sastava.

Naslovna skladba ovog albuma možda i najviše odgovara opisu s početka – tekst je vrlo introspektivan, melodija uistinu zakučasta, a na trenutke mi se pojavljuju primjese kakvog Kurta Ellinga – vrlo širok raspon, naročita sinkopiranost i dašak svježine rijedak za vokalne jazz albume s ovih prostora. Opet se pojavljuje Miro Kadoić, ovaj put s mrvicu manje konzistentnim solom – za zapitati se zašto se ni u jednom trenutku nije latio alt saksofona, svojega primarnog instrumenta, koji mu omogućuje jasniji pjev i tok misli.

Nakon Neponištivo, koja daje malo groovea i time još malo obogaćuje već definiranu premisu, posljednja skladba, Ti, jedina donosi moderan trend nepravilne metrike u obliku desetočetvrtinskog takta (ili varijante rečenog, ovisno o gledištu), no u vrlo utabanom dronovskom Jeličićevu slogu koji na trenutak priziva mantre koje se mogu pronaći u suradnji Pata Methenyja i Lylea Maysa. Za otkriti je kako Hrvoje Štefanić ovdje ima jedino kraće mjesto za solo unutar kolopleta koji se zbiva ispod njega – možda je bilo mudro obojiti još pokoju skladbu solom koji od puhača nužno ne potpisuje tenor saksofon.

Mačak u vreći, kao što naslov i sugerira, donosi nešto neizvjesno i neočekivano, a to je najveća draž ovog izdanja. Album je to koji odiše odvažnošću i neustrašivošću (jer treba imati čvrst stav pri iznošenju vlastite autorske ideje bez ustručavanja!), koji će pojedincima biti nepristupačan i dalek, no koji svojom iskrenošću, jasnom autorskom vizijom i izbjegavanjem bilo kakvih kompromisa tvori djelo vrijedno pažnje svakog osviještenog slušatelja i zasluženo zauzima mjesto u najvišim ešalonima hrvatske autorske jazz lirike i poetike.