Embassy 516 – Trans.

David Mandić

Embassy 516 – Trans

Embassy 516 ima progresivno izdanje, ali s jednom ključnom manom

Dubrovački metal sastav Embassy 516 prošlog nas je mjeseca pozitivno iznenadio trećim studijskim izdanjem nakon gotovo pet godina izbivanja. Radi se o još jednom izvrsnom i perspektivnom post-metal albumu, koji se rijetko viđa među gabaritima suvremene urbane scene u Hrvatskoj. Trans. je posljednja tematska etapa u trodijelnom putovanju benda, koje je započeto izdavanjem hvaljenog debija Surveillance Of The Environment još 2012.

Od malih nogu gajim veliku ljubav prema progresivnim metal bendovima pa sam se obradovao kad sam čuo pjesme s, prigodno nazvanog, Transa. Prvo što sam pomislio je da ovo zvuči kao Dredg, kalifornijski alt-rock/metal bend kojeg se nisam sjetio još od srednje škole. Taman tad nekad su i izdali posljednji album. Njih su opisivali kao light verziju Toola. Progresivni dijelovi su tu, atmosferičnost također, teške bass linije i ‘veličina’ u zvuku, ali nije skroz žestoko, već pleše po tankoj liniji između rocka i metala.

View this post on Instagram

A post shared by Embassy 516 (@embassy516)

Kad kažem veličina, mislim na onaj osjećaj kao kad slušate shoegaze izvođače. Kao da ste sami u ogromnoj hali, a njezine 20-metarske tribine su zidine gitarskog zvuka. I zatvaraju se prema vama, ali osjećaj ne izaziva klaustrofobiju već neobuzdanu radost. Kao da ste bačeni u duboko more zvuka. To je ta veličina.

Sposobnost za proizvesti istu posjeduje i Žarko Dragojević, Dubrovčanin iza ovog projekta koji se glazbom bavi već dvadesetak godina kao skladatelj za predstave i radijske drame. Ovaj mjesec izlazi mu i prvi roman Prolaz na jugoistok. Svestran neki čovjek. Renesansni, reklo bi se. Kao i njegovi sugrađani prije 500 godina, kad su sve nas zadužili i smjestili u anale svjetske književnosti.

T, r, d

E, sad. Držić je pisao na svome jeziku. Možda bi Dragojević trebao razmisliti o tome na sljedećim projektima. Upravo jedini, ali ključan problem koji imam s ovim albumom jest taj engleski jezik.

Razumijem želju za stvaralaštvom na svjetskom jeziku. Ali poradimo onda na izgovoru. Nemalo puta tijekom preslušavanja albuma bio sam potpuno opčinjen genijalnim instrumentalima i svjetskom produkcijom zvuka, da bi me iz transa potpuno izbacio nepravilan, odnosno nekonvencionalan izgovor engleskih riječi. Glasovi poput t, r ili d, recimo, gotovo su uvijek prenaglašeni. Zvuče pomalo forsirano, ponekad kao da ih izgovara prosječan Nijemac ili Rus. I u govoru je to potpuno normalna pojavnost i ništa vrijedno spomena. Ali u ovom slučaju nešto je što odvraća pažnju s, uistinu, pažljivo skladanih i izvrsnih instrumentala. Umanjuje ozbiljnost ploče.

U nekim pjesmama, poput ”Confirmation Bias”, izgovor riječi u refrenu namjerno je izmijenjen zbog muzikalnosti i to je potpuno uobičajena te česta praksa. No na drugim mjestima, vrijedilo bi, ubuduće, pripaziti na takvo što ili jednostavno snimiti progresivni post-metal album na hrvatskom jeziku (što zapravo zvuči kao fenomenalna ideja).

No dobro. Odmaknemo li se od te boljke, naći ćemo vrlo pozitivan ostatak. ”Proximity Alert” odmah na početku baca u akciju. Sirene, hitna pomoć i motivi ranjenog i tragičnog heroja predstavljeni su dinamičnim ritmom koji biva isprekidan odličnim breakdownima. Radi se možda i o najžešćoj pjesmi albuma.

Sljedeća, ”Darkslide”, već je reprezentativnija himna za melodičan i nostalgičan nastavak. Izdvaja je gotovo stadionski velik, onaj u maniri U2-a, refren o domu i dragim ljudima koji ga čine. Sve pjesme, koliko sam shvatio, duboke su odiseje kroz sjećanja i osjećaje autora, pri kojima promišlja o svojoj okolini i sanjari o nadrealnim mjestima poput svemirskih praznina ili pakla.

Promišljeni tonovi

Sviračka virtuoznost na Transu. je neupitna. Svaka od deset numera pomno je prožeta gitarskim i sintesajzerskim rifovima koji su, uz tekstove, jednako važni za stvaranje atmosfere i pričanje ove znanstveno-fantastične priče. Istu nagoviješta i futuristički dizajn naslovnice.

Prošle godine bend je objavio remaster debija iz 2012. i podsjetio nas na početak ove trilogije. I nakon preslušavanja iste, mogu reći da su novim albumom napravili ogroman pomak u kvaliteti produkcije, ali i bogatstvu aranžmana. Osjeti se da Žarko, uz pomoć bubnjara Ivice Glunčića i gitarista Tomislava Kličana, vrlo precizno prenosi svoju viziju u auditivnu stvarnost. Svaki ton ovdje je mikroskopski točno postavljen i promišljen.

Pjesme koje mi nije mogao pokvariti ni nepravilan izgovor i koje su vrhunci stvaralaštva na ovom izdanju su svemirska avantura ”The Highlight Paradox” i bonus digitalnog izdanja, ”Dwell”. Potonja je savršen zatvarač za album. Onaj koji ostavlja mjesta za otvoren kraj. Za potencijalni nastavak putovanja. Njezin veo mističnosti čine augmentativni akordi umočeni u mulj gitarskih efekata pa daju dojam kao da istražujemo neotkriveni planet dok nas nepoznate oči promatraju iz mraka.

Zaključno, mislim da je Trans., unatoč spomenutom problemu, velik uspjeh za domaću scenu. Ovo je djelo glazbe koja se ne svira dovoljno kod nas i samim time zaslužuje pažnju te promociju. Izdvajaju ga stvarno izuzetne instrumentalne dionice na kojima se čuju uloženi mjeseci, ako ne i godine uvježbavanja i razmišljanja. Kad njima dodamo Dragojevićevo pozamašno producentsko iskustvo, dobijemo ozbiljan i vrijedan projekt koji itekako obogaćuje domaću metal antologiju.