Ennio Stipčević: Hrvatska glazba ranoga novoga vijeka

Jedan od najplodonosnijih autora o hrvatskoj renesansnoj i baroknoj glazbi, muzikolog i erudit dr. sc. Ennio Stipčević, novim izdanjima ponovno obogaćuje, rasvjetljuje i prokazuje skrivene vrijednosti glazbene i umjetničke ostavštine hrvatskoga područja.

U svojem najnovijem izdanju, naslovljenom Hrvatska glazba ranoga novog vijeka. Tekstovi i čitanke. Kanonski korpus hrvatske književnosti, kulturne povijesti, filozofije i znanosti (ur. Viktoria Franić Tomić – Slobodan Prosperov Novak, Fakultet Hrvatskih studija, Sveučilište u Zagrebu, Zagreb, 2022.), prepoznatljivim znanstveno-popularnim subscriptionom, u analitičkom tumačenju glazbenih, književnih, umjetničkih i povijesnih izvora, propituje prije svega vremenske granice početka i završetka ranoga novog vijeka pri čemu nastoji potaknuti čitatelja na moguću reinterpretaciju i daljnju diskusiju navedenoga diskursa.

Temelj osnovnih ideja ove knjige, kako autor navodi u uvodnoj riječi, duguje svojoj ranijoj knjizi Hrvatska glazba. Povijest hrvatske glazbe do 20. stoljeća (Školska knjiga, Zagreb, 1997.) čiji su pojedini dijelovi teksta sada „izmijenjeni, dorađeni i opskrbljeni recentnim metodološkim motrištima i (…) ponekim novim spoznajama“. U cjelokupnoj organizaciji materijala ključnu ulogu imali su urednici, pri čemu autor u predgovoru posebno ističe ulogu profesora Slobodana Porsperova Novaka za prijedlog naslova i koncepciju same knjige.

Slijedeći strukturu Tempus perfectuma, trodijelnost knjige iscrpno obrađuje sadržaje humanizma, renesanse i baroka, sve do galantnoga stila klasicizma

Slijedeći strukturu Tempus perfectuma, trodijelnost knjige iscrpno obrađuje sadržaje humanizma, renesanse i baroka, sve do galantnoga stila klasicizma. Već letimičnim pregledom kazala, uočava se pravi mali kompendij izvora, od glazbenih, etnomuzikoloških i organoloških pa do književnih, filozofskih i povijesnih. Zanimljivost svake cjeline su zaključni ekskursi, odnosno, digresije koje dodatno produbljuju prethodno obrađenu strukturu sadržaja i intrigiraju čitatelja za daljnjim traganjem, propitivanjem i tumačenjem izvora.

Svakako je zanimljivo istaknuti ekskurs O ženama i glazbi u kojem se dodatno produbljuje poimanje i status žena u razdoblju renesanse, na primjeru poznate posvete Mare Gundulić upućene Cvijeti Zuzorić i tadašnjoj reakciji čitateljstva i dubrovačke vlasti na istu.

U ovom ekskursu pronalazi se i zanimljiva informacija o jednom od “najslavnijih profesora dubrovačke gimnazije, Toskancu Camillu Camilliu koji je u nasljeđe ostavio jednu zagonetku“. Autor se pita kako je moguće da je jednu Camillovu pjesmu uglazbio slavni Orlando di Lasso i da je otisnuta u antologijskoj glazbenoj zbirci Madrigali pastorali. U tim zaključnim razmišljanjima o određenom području umjetnosti i glazbe autor daje svojevrsni naputak budućem naraštaju istraživača, u kojem smjeru bi se moglo proučiti ono malo manje poznato te time otvoriti nove istraživačke teme i obzore.

Autor daje svojevrsni naputak budućem naraštaju istraživača, u kojem smjeru bi se moglo proučiti ono malo manje poznato te time otvoriti nove istraživačke teme i obzore

Također, pojedini ključni tekstualni izvori dodatno su istaknuti na kraju određenog poglavlja ili cjeline, kao i sâma bibliografija koja prikazuje autorov izbor najistaknutijih bibliografskih jedinica dodatno potkrijepljenih kritičkim komentarima i recentnim informacijama. Unutar ovih komentara moguće je pronaći upute o daljnjem istraživanju izvora starije hrvatske glazbe, pri čemu autor naglašava važnost „bibliografskog uvida u tiskane i rukopisne notne izvore starije hrvatske glazbe koja se gotovo sva čuva u arhivima i knjižnicama izvan Hrvatske“.

Cjelokupna struktura knjige dodatno je oplemenjena slikovnim i notnim prilozima u boji, pri čemu je potrebno naglasiti primjerenu veličinu priloga i čitljivost sadržaja, kao i izvrstan tisak na mat papiru. Usporedno spomenutom izdanju Hrvatska glazba (1997.), u izdanju Hrvatska glazba ranoga novog vijeka (2022.) uočljiv je odabir isključivo izvornih notnih materijala, u odnosu na poveći broj transkripata u prethodno navedenom izdanju.

Također, unutar samih izvora pronalaze se potpuno novi fotografski prikazi, poput prikaza unutrašnjosti hvarskoga kazališta nakon rekonstrukcije 2019. godine, odnosno, tabularni zapis Intavolature del Violino… (oko 1625.), skladatelja Gabrielea Pervanea, što je svjetski paleografski raritet. Kako autor sâm navodi: „Internacionalni plesovi, što ih je Pervaneo zapisao, zanimljiv su dokument instrumentalne folklorne svirke na Hvaru s kraja 16. ili početka 17. stoljeća.“

U usporedbi s prvim izdanjem knjige Hrvatska glazba iz 1997. godine, uočljivi su poneki ispravci te dodatna produbljenja određene tematike i osvjetljavanje recentnih spoznaja. Tu nije riječ samo o neznatnim promjenama i dopunama u odnosu na prvo izdanje, već o iznova napisanom tekstu, koji je više nego dvaput opsežniji. Iako se u novom izdanju rijetko mogu zamijetiti određeni urednički propusti, ne treba zanemariti da je odrađen hvalevrijedan posao, koji podupire i prepoznaje vrijednost istraživačkog erosa Ennija Stipčevića.

U smjeru autorove iznimne intrinzičnosti za stalnim rasvjetljavanjem nepoznatoga o poznatome u glazbi i umjetnosti te produbljivanjem muzikoloških horizonata, svakako je potrebno istaknuti i još jednu publikaciju objavljenu ove, 2022. godine, u renomiranoj belgijskoj nakladničkoj kući Brepols Publishers.

Riječ je o zbirci studija posvećenih 400. obljetnici tiska zbirke Sacre cantiones Ivana Lukačića, jednog od najboljih starijih hrvatskih skladatelja i istaknute figure hrvatske barokne glazbe, često opisane kao „ocem hrvatske glazbe“. Sâma zbirka nosi naziv Venice, Schiavoni and the Dissemination of Early Modern Music A Companion to Ivan Lukačić čiji su urednici, uz dr. sc. Ennija Stipčevića, dr. sc. Vito Balić s Umjetničke akademije u Splitu te Vincent Besson, istraživač i analitičar povijesnih i kulturoloških glazbenih izvora u CNRS-u u Francuskoj.

Autori tekstova koji dodatno rasvjetljuju život i djelovanje Ivana Lukačića, hrvatske i talijanske provenijencije, a jezici na kojima su studije objavljene slijede trend svjetskih jezika engleske i talijanske dominacije.

Uz ovu publikaciju, ističem još jedan kompendij znanstvenih radova objavljen u belgijskoj nakladničkoj kući Brepols Publishers. Iako sada s tri godine odmaka, 2019. godine objavljen je zbornik radova proizašao iz bilateralne suradnje francuskog Centra za visoke studije renesanse u Toursu (Centre d’études supérieures de la Renaissance, Tours) i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u suradnji s Univerziteta Karlova v Praze iz Češke i Liszt Ferenc Zenemvészeti Egyetem di Budapest iz Mađarske okupljene u europskom programu EACEA – Aux confins de l’Humanisme musical: monde slave et culture méditerranéenne od 2010. do 2012. godine.

Zaključna konferencija i simpozij ovog projekta održala se od 26. do 28. ožujka 2012. godine u Dubrovniku u organizaciji tamošnjeg ogranka Matice hrvatske, gdje su predstavljeni recentni znanstveni radovi s ciljem rasvjetljavanja povijesnih, kulturoloških i glazbenih granica humanizma u slavenskim i mediteranskim zemljama. Budući da je od završetka projekta do objave zbornika prošlo sedam godina, pri čemu se čekala prijeko potrebna financijska potpora tisku izbornika, u konačan su izbor radova uvršteni i neki novi, recentni radovi nastali nakon završetka samog projekta, a koji svakako pridonose relevantnosti istraživačke teme i obogaćivanju novih spoznaja.

Urednici ovog zbornika, Marco Gurrieri i Vasco Zara, obojica istraživači i analitičari povijesnih i kulturoloških glazbenih izvora u Centru za visoke studije renesanse u Toursu u Francuskoj, odradili su izazovan posao obrade i kompozicije pristiglih radova zbornika.

Autori radova ujedno su i predstavnici institucija uključenih u projekt, među kojima se pronalaze radovi studenata i doktoranada, ali i renomiranih sveučilišnih profesora među kojima se ističe doprinos Ennija Stipčevića, ne samo kao autora teksta, nego i glavne spone hrvatsko-francuskoga glazbenog istraživačkog tima s hrvatske strane.

Zahvaljujući ovako bogatom stručnom djelovanju profesora Ennija Stipčevića, danas raspolažemo brojnim publikacijama koje rasvjetljuju važnost kulturološkog nasljeđa glazbe i umjetnosti renesansnog i baroknog razdoblja. Uz to valja naglasiti neprocjenjivu povezanost koju Stipčević stvara s renomiranim stručnjacima raznih područja iz cijeloga svijeta, pri tome dijeleći nesebično svoje znanje sa strukom, ali i širim čitateljskim krugom.