Evo ruke, Splite - vol. 1

Split je – dokazuje to Stivijeva kompilacija glazbenika „izgubljene generacije“ – bio i ostao neupitno „glazbonosan“

U jednom od svojih intervjua, Zlatan Stipišić Gibonni – koji je u Splitu uvijek bio i ostao samo Gibo – prisjetio se osamdesetih i svojih početaka te precizno ukazao na jednu od osobenosti tadašnje splitske scene: ona nije bila određena dominantnim glazbenim stilom.  Kako točno! Jer Split je bio daleko od punkersko-novovalne transverzale Ljubljana-Zagreb-Beograd, nije bio ni punkersko-rokerska Rijeka, a ni „novoprimitivno“ Sarajevo. U Splitu se osamdesetih sviralo – svašta. Baš kao i danas kad paralelno postoji scena „šlageraša“ i pop izvođača, najvitalnija hip hop scena u zemlji, „tvrdokuhani“ rokeri i sjajni indie izvođači.

Ovaj uvodni citat posudio sam iz moje knjige „Splitska dica – Od zidića do vječnosti“ (i teksta za istoimeni pripadajući petodijelni CD box u izdanju Croatia Recordsa sa snimkama i dobro poznatih i mahom nepoznatih aktera). Gibine riječi dodatno je sad potvrdio i Stivi (Wolfman) Vučković projektom Evo ruke, Splite – vol.1. Naime, Stivi je kao pravi lokalni istraživač i sjajni poznavatelj (ali i akter) splitske alter scene mitskih osamdesetih te kasnijih dekada mukotrpnim kopanjem izvukao iz zaborava snimke čak 55 splitskih bendova od kojih su neki djelovali još od 1977. pa do danas.

Stivijeva kompilacija doista potvrđuje Gibine riječi o sceni koja je – za razliku od svih drugih – bila žanrovski šarena, posebno u veoma bitnim osamdesetima. Bilo je to vrijeme kad sam s jednom nogom u Zagrebu (prateći sve što se bitnoga „događalo“ u Lapu i Kulušiću), a drugom u Splitu i njegovim ne baš brojnim etabliranim klubovima poput nezaobilaznog „TOK-a“, Kazališta lutaka, Zlatnih vrata…, redovno u svojim rubrikama u Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji pisao kritike i o splitskim „poletarcima“. Priznajem, nisam bio baš nježan… I eto razloga zašto je duhoviti Ivica Ivanišević smislio doskočicu o natpisu na majici koji veli „Izabrao Đelo Hadžiselimović, izasrao Zlatko Gall“.

Splitska zona komfora

Imao sam, doduše, svoje favorite duboko uvjeren da zaslužuju veliku pažnju i izvan splitskih „city limits“. Rijetki poput Đavola, ali i Dina Dvornika su to potvrdili no mnogi drugi nisu. Dijelom zbog objektivnih okolnosti i stanja na tadašnjoj jugoslavenskoj sceni, a dijelom pak zbog – usuđujem se kazati – straha od izlaska iz splitske zone komfora. Ova se dijagnoza najviše odnosi na Otprilike ovako koji su – kao samosvojna bluesom temeljno ozračena glazbena formacija – bili zapravo žanr za sebe. Otprilike onakav kakav su sebi skrojili Lačni Franz.

Među favoritima su mi bili i Tužne uši, Vojnici olovnih nogu te TBF (čak i u onoj prvoj inkarnaciji), a kasnije i Daleka obala te „povampireni“ Marinko Biškić. Uglavno svi su se oni našli zastupljeni na Stivijevoj kompilaciji, a ona je, sagledana s povijesne distance od četrdesetak godina, ne samo krunski dokaz živosti jedne lokalne i marginalizirane scene već i dokaz o njenom (nažalost mahom neostvarenom) potencijalu. O njemu pak na Evo ruke danas svjedoče i  vremešne snimke jazz rocka Spectruma, funka Kineskog zida, hard rocka Karanovog Zippa, fusiona Lušinog Split Quinteta, alter/art rocka Tužnih ušiju ili Rumpelstinskog Nikole Radmana…

Naravno, hendikep je bio uvijek isti, a zgodno iskazan onim znanim stihom iz pjesme „Osamdesete“ o splitskim bandovima koji su snimke nosili Jugotonovom uredniku Siniši Škarici no „praznih se ruku vraćali“. I eto glavnog razloga zašto ta živahna scena nije ostavila većeg diskografskog traga – bez jakih „globalnih“ medija (televizije, radija, novina…) te bez diskografske kuće, nije se ni najprobitačnijima poput Đavola bilo lako dobaciti do svejugoslavenske scene. Ona se, naime, odvijala manje-više u trokutu Ljubljana – Zagreb – Beograd; na „adresama“ do kojih se bilo teško došuljati iz provincijalnog Splita. I taman kad se Daleka obala polako no uspješno počela probijati, a Dino Dvornik širom otvorio vrata svejugoslavenskom uspjehu, došao je rat. I sve se promijenilo.

Glazbeno prokletstvo

Ima ona stara doskočica o Splitu koji je na sebe navukao glazbeno prokletstvo još otkad su skojevci bacili bombu na talijansku vojnu muziku. To „prokletstvo“ je možda bilo najočitije u devedesetima kad su postojala dva posvađana splitska festivala – onaj Runjićev na Zvončacu i onaj na Prokurativama, „niski dometi“ negdašnje zabavne glazbe koja je mutirala prema humpa-cumpanju, a onda i dominacijom pseudonarodnjaka i glazbenog bofla koji je okupirao gradske „klubove“ i mjesta za svirku. Izuzeci su bili rijetki: „Quasimodo“, punkerska „Kocka“, povremeni – no rijetki – koncerti u HNK ili Kazalištu lutaka…

No, Split je u devedesetima ipak pomalo stršao od hrvatskog glazbenog prosjeka. Bila su tu naravno „splitska dica“, Gibonni, Oliver, Luky, TBF… Potonji su za sobom povukli hip-hop scenu koja je u drugom desetljeću dvijetisućitih buknula s novim snagama (Krešo Bengalka, Vojko Vrućina…). Nezaobilazni su bili i  „alter“ bandovi poput noise/industrialu sklonih Zidar Betonsky . Tu je, naravno, i friškiji val sjajnih indie izvođača (Valentino Bošković, Fog Frog Dog, Rolo, Kensington Lima…) s nagnućem prema sfumatoznim „ambijentalnim“ temama nerijetko natopljenim mediteranskom melodioznošću te moćni kantautorski val (Dunja Ercegović AKA Lovely Quinces, Ivana Pezo, Tomo Gracin…).
Svi oni i danas čine „scenu“ u kojoj je, drznut ću se pa kazati – kao nigdje drugdje, upisan i genetski kod grada i njegov osebujan mentalitet, famozno „splitsko stanje uma“.

A grad je – dokazuje to Stivijeva kompilacija glazbenika „izgubljene generacije“ – bio i ostao neupitno „glazbonosan“. I kad je „cvit Mediterana“ i kad je „đavolji otok“, i kad pjeva lokalpatriotske budnice prepune pretjeravanja sažetog u tipičnoj splitskoj uzrečici „a ‘ko to more platit?“ i kad se introspektivno secira stihovima Saše Antića ili onim Gibinim „da nisam ovo (i) ja bih bio biljka“. Jer, kako je to napisao pjesnik i kazališni kritičar Hermann Bahr: „nema grada u kome bi krik života bio jači“.

Možda baš zato u Splitu – čak i u glazbi –  rijetko ima „mekih srastanja“ već samo vječnih sudara onih koji su „za“ i onih koji su, kako pjeva TBF, „uvik kontra, takva sorta“.