22
srp
Recenzija

Fran Vasilić: The Very Last Thoughts On Earth

fran vasilic, the very last breath on earth, retrovizor

Fran Vasilić

share

Fran Vasilić nakon debitiranja usred pandemije između četiri zatvorena zida prvijencem Retrovizor u jednom od najvrućih dana u povijesti servira EP The Very Last Thoughts on Earth. Četiri minimalističke postaje apokaliptičnog soundtracka u indie maniri potpisuje sam kao autorski odmetnik od programatične ustaljenosti ziheraške scene.

Jesmo li apokalipsu izazvali ubijanjem duha mladima?

Krčki kantautor glazbeni je simptom svoga vremena, procvao u klaustrofobičnom okruženju vlastite sobe u koju je bio prisilno zatvoren kao i milijuni nas, kao i Bo Burnham čijom pričom neminovno odiše kao mladi kroničar svoje generacije i vremena kakvo ju je osakatilo od naramka sloboda. U pisanju demonstrira kirušku preciznost i doista zarezuje u bolnu srž stvari opservacijama gdje zamjećuje da smo van svake pameti i radije bi bio u zabludi i živio u nezanju negoli imao slomljeno srce zbog porazne istine (“Subject“).

Slušajući 23-godišnjaka u stilski minimalističkoj, indie-maniri, nemoguće je biti neokrznut patosom i pogledati se kao ljudski supatnik u njegovo lapidarno, ali jasno poetično ogledalo.

U pandemijskoj histeriji fokus društva postavljen je na praktičnost i funkcionalnost, a skinut emotivnog danka na mladima na kojima doista ostaje ovaj svijet, ali prema kojima smo suviše samodopadni i arogantno sebični da bismo uvažili njihovu psiho-emotivnu pogubljenost koju posvema patroniziramo. No kad Vasilić prognozira vlastitu smrt za pet godina (“Might As Well”) – aludirajući tako na Bowieja (“Five Years”) – unatoč razigranim akordima njegove akustične gitare, njegovi modusi argumentacije i uvjeravanja posve su ostvareni i u slušatelju izazivaju jezu.

Pritom nerado, ali nužno pribjegavam usporedbi s Billie Eilish, samoizgrađenom nešto mlađom autoricom koja je također promatrala propadanje svijeta iz svoje adolescentske sobe u kući roditelja i postala globalni fenomen. Potonji je čimbenik posve nebitan u analogiji, koliko je sličnost u racionalizaciji stvarnosti, a zatim u prevođenju impresija u stih i glazbu. Oboje su autori, pjesnici, glazbenici i producenti (premda Billie svoju suvremenu elektroničku produkciju prepušta starijem bratu Finneasu), oboje mladi vapaj za akcijom generacije koja im oduzima vjeru u mogućnost imanja ikakve budućnosti.

A Franu posebno vjerujem kada upogoni svoj bluesy, folk pomalo rašpavi i ‘lijeni’ vokal što rezonira onim Paola Nutinija.

Ovaj EP nije zamišljen da bude apokaliptični soundtrack, playlista za tonuće globalnog Titanica, ali trenutak izlaska mu je simptomatičan u vrijeme ekstremnog globalnog zatopljenja, zore sveopće krize i domino efekta rata već započetog ove godine. Vasilić tako kao pripadnik mlade generacije iščitava svoje vrijeme koje mu doista ne dopušta odmak od nihilizma i pesimizma, pa je tako svjestan da ovo doista možda i jesu posljednje misli na Zemlji.

S druge pak strane, od Hladnog rata naovamo kantautore već sedamdeset godina more slični strahovi… No uvijek je na mlađoj generaciji pronositi revoluciju, pa bi The Very Last Thoughts on Earth služio kao agitacijsko oružje u kulturi TikToka gdje ga u ovom trenutku prati 4.4 milijuna ljudi; više od pola milijuna mladih duša negoli ih je ukupno u Vasilićevoj domovini.

Uspjeh popraćen mjerljivim statistikama ne duguje tako tradicionalnim posrednicima, nego upravo decentraliziranim medijima suvremenog doma koji mu omogućuju prekoocenanske suradnje poput ove s grupom Silk Beats, koja mu je partner u produkciji poradi zajedničkog američkog menadžera. Infrastruktura interneta omogućuje tako 23-godišnjem mladiću izdavanje pri kalifornijskoj kući Thirty Knots i transkontinentalni rad iz sigurnosti izoliranog otočkog doma.

Vasilić je u takvom scenskom pozicioniranju i sam otok u moru domaćih glazbenih imena, posve lišen tipičnih estetskih obrazaca ili glazbenih konvencija, na što njegov besprijekoran izgovor engleske lingue france pristiže kao konačna slagalica njegova glazbenog lika.

Kantautor iz sobe slatkim nihilizmom predviđa sebi i civilizaciji urušavanje, ali unatoč lirskom nihilizmu svojim indie-popom nudi tračak optimizma. Nudi ga u mogućem pokretanju mlade uzavrele krvi kroz komunikacijske kanale koje banaliziramo, a kroz koje možda naposljetku aktiviramo mlade na kojima svijet ostaje i ne dopustimo da ova misao na ovu stvarnost bude njihova posljednja.

Moglo bi Vas zanimati