25
kol
Recenzija

Glazba iz Top Guna: Maverick kao odraz istinske nostalgije

glazba, top gun, maverick, film

Glazba iz Top Guna / Ilustracija: Yellow Yuri (Igor Jurilj)

share

Što je zajedničko Tomu Cruiseu, borbenom zrakoplovu F-18, Lady Gagi i Tončiju Huljiću? Na prvi pogled baš ništa, no minucioznom dedukcijom otkrivamo mnogo toga. I dok su svestrani Tonči i njegova supruga Vjekoslava opjevali zvukove tihe violine koja putuje preko mora i planina, preko istih tih mora i planina nadzvučnom brzinom manevriraju fighteri američke ratne mornarice i njezina odjeljenja Top Gun, a sve sa zajedničkim nazivnikom – nostalgije.

Kad se umjetnički dobro izvede, nostalgija je moćna stvar, postaje šoubiznis. Tako je 1995. godine Huljićeva ”Nostalgija” zasjela na visoko šesto mjesto na Euroviziji, a Top Gun: Maverick – koji nekoliko mjeseci nakon premijere i dalje rastura u kinima diljem svijeta – trenutno čvrsto drži (također) šesto mjesto najgledanijih filmova u Sjevernoj Americi, i to svih vremena.

Retro vibe posljednjih je godina poput lavine pomeo svijet, od modne industrije pa do filmske i glazbene. Generacija Z i milenijalci izvlače bakine džempere iz ormara, u Hrvatskoj odzvanjaju audiokazetni zvukovi pocket palme, a serije poput Stranger Things pod najbudnijim su okom i velikih i malih.

Ipak, potrebno je odvojiti nostalgiju od puke retro estetike. Rječnik kaže da je nostalgija jak osjećaj čežnje za nečim što je bilo ili prošlim i izgubljenim razdobljem; sentimentalni žal za minulim vremenom. I dok retro estetika može – ali i ne mora – pobuditi nostalgiju, tako nostalgija može – ali i ne mora – biti istovjetna retro estetici.

Film Top Gun: Maverick, odgađan pune dvije godine zbog nepovoljnih uvjeta, odnosno, pandemijskih mjera koje nisu dopuštale odlazak publike u kino, ovog je svibnja konačno stasao u svjetskim dvoranama i doživio jedan od najvećih uspjeha uopće. Osim zarade od milijardu i pol dolara, film se može pohvaliti praktički jednoglasnim ovacijama od gledatelja, ali i kritike. Osim toga, glazba iz Top Guna čitavo je ljeto najslušanija, najstreamanija, najprodavanija u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. A to sve nije bez razloga.

Film, naime, ima baš sve sastojke koji su potrebni za formulu uspjeha, no njihova mjera, doziranost i međusobni odnos ono je što Top Gun: Maverick izdvaja od ostalih filmskih (i glazbenih djela). Sjajni i posvećeni glumci (Tom Cruise, Miles Teller, Val Kilmer i Jennifer Connelly, između ostalih) odlično se nadopunjuju, jednostavan kostur fabule s lakoćom se pretvara u punokrvni blockbuster bez ijedne promašene minute, zbog vrhunske režije, scenarija, montaže, kamere, glazbe i – nostalgije.

Nostalgija Top Guna leži u svakom spomenutom dijelu filma, a umjetnost (i umješnost) je bila potrebna da ona ne zađe u patetiku. Poveznica svih tih dijelova bila je upravo glazba. Jedna od prvih emotivnih scena u filmu ona je kad se Maverick (Tom Cruise), gledajući Roostera (Miles Teller) kako u prepunom baru za klavirom izvodi pjesmu ”Great Balls of Fire”, prisjeća poginula prijatelja i suborca Goosea, inače Roosterova oca, s kojim je prije tridesetak godina na isti način zabavljao posjetitelje u baru. Glazba je jedan od najsnažnijih mehanizama reminiscencije, a tvorci filma su to itekako znali iskoristiti.

Potpisnici soundtracka za Top Gun: Maverick čine čak četiri osobe, sve glazbeni divovi: Harold Faltermeyer, Hans Zimmer, Lady Gaga i Lorne Balfe. Faltermeyer i Zimmer legende su u području filmske elektroničke glazbe, gotovo pa pioniri vintage uspješnica iz osamdesetih godina. Obojica dolaze iz Njemačke i autori su nekih od najpoznatijih filmskih tema ikad zavibriralih na zvučnicima kino dvorana (Faltermeyer je, primjerice, radio planetarno popularnu temu za Beverly Hills Cop, kao i za originalni Top Gun iz 1986., a dvostrukog oskarovca Hansa Zimmera i nije potrebno posebno predstavljati, s obzirom na zavidnu plejadu filmskih naslova koje broji u svom životopisu, od Kralja lavova, Gladijatora, Inceptiona, Interstellara, Dine i ostalih.

Ugrubo gledajući, možemo reći da Faltermeyer čini srž soundtracka, posebice s obzirom na briljantnu temu, Zimmer je dodao svoj prepoznatljivi epski štih, Gaga iznijela odličnu i pamtljivu pjesmu (”Hold My Hand”), a Lorne Balfe sve to povezao u koherentnu cjelinu.

Glazba iz filma uspijeva pobuditi nostalgiju čak i ako nikada niste gledali prvi dio filma. Poput neke magije, melodijske alkemije, glavna tema (ujedno i prvi broj na soundtracku) pokreće lančanu reakciju osjetila, pa zatim osjećaja. Od prvog takta jednostavnoga sempliranog bubnja, preko moćnog i prepoznatljivog udarca zvona i naposljetku same melodije odsvirane na električnoj gitari (sjajna gitaristica Lexii Lynn Frazier), k tome upakirano s primamljivim vizualom, cjelokupni dojam poprima mitske proporcije, istovremeno budeći ono dijete u vama.

Soundtrack se nastavlja u ništa slabijem tonu. Zimmer i Balfe su izvrsno prenijeli napeti drive skladbom Darkstar, i to jednostavnom formulom – ostinato malog raspona, žustra dinamika, marcato gudači, spektar udaraljki, snaga francuskih rogova i dašak električne gitare. Skladba “You’re Where You Belong“, nježno a opet moćno klavirsko djelo u pratnji gudačkog orkestra dolazi kao iznimno funkcionalan kontrapunkt vizualnom dijelu filma. Nježnost glazbene podloge nasuprot napetom i dinamičnom prizoru opasnog obaranja brzinskog rekorda pokusne letjelice samo je dodatno pojačalo protok trnaca niz kralježnicu.

Iako se ne odmiče previše od spomenute strukture, dinamika soundtracka nikad nije zamorna, posebice i jer se ‘razbija’ dvjema odličnim – i međusobno potpuno različitim – pjesmama. ”I Ain’t Worried” grupe OneRepublic prožeta je pozitivnim osjećajem, vrckastom energijom, uspješno prenoseći naslov i tekst pjesme, dok je Lady Gaga prizvala melankoliju završnom power-baladom ”Hold My Hand”, podsjetivši nas opet koliko je riječ o svestranoj umjetnici vrhunskih kantautorskih sposobnosti.

I uistinu, uspjeh Top Guna može se pripisati upravo simbiozi, skladnoj sinergiji svih spomenutih elemenata, p(r)okazujući time i koliko je glazba bitan, neizostavan dio filma te koliko – unatoč tome – ne uživa onu posvemašnju i zasluženu slavu kod općeg dijela industrije, umjetnika, pa ni publike, podsjećajući nas koliko je nužno širiti svijest o važnosti filmske glazbe. Primjerom. Pa i nostalgijom.

Moglo bi Vas zanimati