Fotografija na coveru albuma Nevidljivo, a važno Gordane Marković vizualni je uvod u njezinu najnoviju kolekciju autorskih pjesama, ali i njezin poseban karakter, pravu ličnost

Gordana Marković – naslovnica albuma Nevidljivo, a važno/Otto Nagengast

Fotografija je snimljena na obali predivnog jezera Tahoe na granici Nevade i Kalifornije. Duboko modro jezero na čijoj su obali zelene šume, a ona ispred svega opuštena poput netaknute prirode gdje se na trenutak „smirila“ od svakodnevnog života.

I u njemu i pjesmama Gordana odudara od uobičajenih poimanja kantautorica, a naročito pop zvijezda. Niti je glamurozna, a nije ni „djevojka iz susjedstva“, nego iznimno posebna mlada žena zaokupljena u svom stvaralaštvu, kako i sama kaže, „međuljudskim odnosima“. Ona tako ustvari naziva snažne, duboke ljubavne veze. Nisu to površne, instant pjesme, nego duboko proživljene i one koje ostavljaju snažan dojam na relaciji bitter–sweet. Više je ovdje bitter nego sweet.

Gordana Marković – promocija albuma u Grif/Goran Berović

No nema u Gordane uobičajenog cmizdrenja, isforsiranog femme fatale, „svjetlucavog“, osvetoljubivoga agresivnog stava prema bivšem.

Ponajviše ima blage gorčine pa i humora. Ali uvijek je riječ o bitnim i vrijednim stvarima koje najčešće nisu izravno vidljive na prvi pogled, ali su važne. A i što bi to osim ljubavi trebalo biti tako važno?

U Gordane Marković međuljudski odnosi (čitaj: ljubavni) uglavnom su prošla svršena stvar.

Pjesmu ”Od sada” završava: Od sada više ne pamtim kako zvuči tvoj glas / Od sada samo u magli ostaje slika nas / Od sada, moje misli nisu maštarija / Ne smijem se na tvoje riječi više.

Gordana Marković – promocija albuma u Grif Baru/Goran Berović

Ima i drukčijih poimanja/doživljaja, primjerice, u pjesmi ”Bilo bi lako”:

Barem riječima ohrabri me / I uzmi me za ruku / Nisam ja za duge samoće zato budi tu / Negdje u blizini / lako krenem pa stanem.

Ili u ”Krenuli smo”:

I sve ću pustiti kad nađem gdje ću rasti / Misli ti prepoznati / Dok nas jutro budi / U okviru će biti naša slika / Odzvanjat će smijeh od zidove

A krenuli su zajedno ne bi li pronašli neko daleko mjesto gdje ih više neće vući struje koje ne postoje više. Rekao sam, jako malo sweet, a jako puno bitter. A i kako bi bilo drukčije u međuljudskim odnosima, ljubavnim.

Reče mi jednom Nick Cave da je ljubav tri mjeseca sreće i trideset godina patnje.

U domaćim i globalnim glazbenim industrijama ovi međuljudski odnosi toliko su već izraubani banalnošću, plastificiranošću i lažnom svjetlucanju da Gordana Marković dođe kao nekakav jedva dočekani prirodni, organski melem.

Da se razumijemo, ona je prije svega vrsna skladateljica i pjesmopisac, a da posebno i ne trebam isticati njezin glas i interpretaciju. Prepoznatljiva sve od Rogoznice u Dalmaciji do jezera Tahoe u planinskom masivu Sierra Nevada.

Gordana Marković – promocija albuma u Grif Baru/Goran Berović

Glasa prekrasnoga i snažnoga umije ga prirodno koristiti bez po’ muke, i s velikim zadovoljstvom i radošću. Gordana zna i voli stvarati i nastupati.

Da bi album Nevidljivo, a važno bio toliko važan za hrvatsku glazbu ogromne su zasluge jednako maštovitih i respektabilnih glazbenika. Ponajprije aranžera i producenta Tomislava Franje Šuška. I Jerka Jurina na pravim bubnjevima, ali i ritam mašini. Ovi pravi bubnjevi i ritam mašina znakoviti su za cijeli album, koji prije svega ističe Gordaninu prirodnost, nenamještenost, organski pristup. U isto vrijeme koriste elektroniku, ritam mašinu, sintesajzere koji se u njezinu prirodnost fascinirajuće uklapaju, što i nije baš slučaj.

Svjedoci smo kad većine ovovjekih glazbenika koji „preko one stvari“ zlorabe elektroniku što im ipak ne može nadomjestiti nedostatak talenta i kreativnosti.

Valjda nadahnut Gordaninim pjesmama napravio je Tomislav začudne aranžmane, pa ovdje imamo prirodnost, a elektroniku su podredili sebi; nije elektronika progutala njih. Tako da je album Nevidljivo, a važno itekako vidljiv kao jedan od kreativnih vrhunaca hrvatske glazbe u ovoj godini.

Sve se ovo dalo naslutiti i na dosadašnjim aktivnostima i radu Gordane Marković. Ipak samo naslutiti, jer je prvi samostalni album Obrisi imao i dosta praznog hoda, a nastupi na A strani dali su uvid samo u vokalne vele-sposobnosti.

Tek sad u kantautorice – ona je to prije svega – Gordane Marković u sprezi sa Šuškom sve je dozrelo, sve je sjelo na svoje mjesto, dovršeno, ničega ne nedostaje. Niti ima viška.

Teško da ćete o Gordani čitati u tabloidnim društvenim kronikama o njezinoj novoj frizuri, flertovima, novoj garderobi iz Monte Napoleone u Milanu ili sličnim infrastrukturnim tričarijama.

Ona je jedna jako ozbiljna umjetnica zaokupljena – kao što smo već rekli – međuljudskim odnosima.

Bila je upravo takva i na promociji novog albuma u predbožićnom interijeru bara Grif, nešto poput umirujućeg, opuštajućeg salona, staromodnog, gdje su došli čuti uživo nove pjesme omiljene umjetnice prijatelji, rodbina, obitelj i, naravno, novinari.

I bi tako.

Ugodno, profinjeno. I što je najvažnije, njezine pjesme toliko su izdašno lijepe da je to i u situaciji kad ih izvodi samo uz pratnju klaviriste Petra Ćulibrka i sebe na akustičnoj gitari.

Uz nekoliko novih pjesama (”Niti”, ”Bilo bi lako”, ”Prazan list”, ”Osluškujem”, ”Krenuli smo” – u najavi ishvalila cvrčke iz Rogoznice i ”Od sada” – istaknula ju je kao pozitivnu pjesmu) Gordana je u bajkovitoj atmosferi Grifa izvela i njoj posebno drage dvije pjesme s prvog albuma Obrisi: ”Idi tamo gdje je ljubav” i ”Što smo naučili”. Stvarno izvrsne pjesme.

Album Nevidljivo, ali važno rijedak je primjer izvrsnosti kantautorice koja je toliko posebna u našem svakodnevnome glazbenom okružju da kao da je izronila iz jezera Tahoe na Sierra Nevadi i preletjela do njoj tako dragih i inspirativnih cvrčaka u Rogoznici u Dalmaciji s jednim zaustavljanjem u Grifu na zagrebačkoj Savskoj cesti.